• Jusuf, a. s., je oprostio svojoj braći u trenutku kad je bio na vrhuncu moći i kad ih je mogao kazniti kako želi. Muhammed, a. s., oprostio je stanovnicima Mekke, nakon svih zlostavljanja, protjerivanja i proganjanja. To su poslanici koji se izdižu iznad prosjeka i upućuju nas, obične ljude, kako bismo se i mi trebali ponašati.

• Pitanje je šta sam ja uradio sa svojim životom i šta mogu uraditi. Jusuf, a. s., se ne predaje ni u tamnici, i tamo je iskoristio priliku za pozivanje u islam. Iskoristimo priliku, sad odmah, kakva je takva je. Ako nemam šta raditi, naučit ću engleski ili njemački jezik, trebat će mi. Naučit ću voziti kamion ili bager, valjat će mi. Naučit ću šiti odjeću, trebat će mi.

Ajet je dokaz da vlast prikuplja zekat i raspoređuje ga, a ne svaki pojedinac po svom nahođenju. Svi povjerenici koje su Allahov Poslanik, a. s., i pravedne halife poslije njega, slali u različite krajeve kao prikupljače zekata zahtijevali su od muslimana da zekat predaju u Bejtul-mal. Nije zabilježeno da su pojedincima dozvolili izdvajanje zekata prema njihovom nahođenju, niti da je bilo ko od njih takvo postupanje smatrao izvršenjem obaveze zekata. Kada je umro Poslanik, a. s., neka plemena su odbila da daju zekat Ebu Bekru, halifi, vladaru. Rekli su: „Mi ćemo nastaviti klanjati, ali ne damo ti zekat.ˮ Ebu Bekr je zbog toga poveo rat protiv njih.