O harfu i harfovima

Autor: Dženan Smajić Avgust 29, 2022 0

Ima tih nekih ljudi što robuju Allahu na rubu, pa zadesi li ga neko dobro smiri se s time, a zadesi li ga kakva nedaća na lice se svoje okrene gubeći dunjaluk i ahiret To je očevidan gubitak! (Kur'an, Hadž, 11)

U vrijeme hadžskih dana imam običaj čitati dijelove sure Hadž i, kada god to činim, posebnu pažnju mi mami jedanaesti ajet ove sure. Riječ je o ajetu koji svakom prevodiocu ostavlja prostor kako i na koji način će iskoristiti potencijal figurativnog jezika kako bi preveo sami početak ovog ajeta i to jednu konkretnu riječ. Ona glasi harf. Ta riječ nam uopće nije nepoznata, štaviše, vrlo često je koristimo, a njena česta upotreba je u značenju slova. Ko uči sufaru ili Kur’an stalno će, u različitim govornim situacijama, upotrebljavati ovu riječ. Ove sedmice sam naučio dva nova harfa ili ovi harfovi su mi posebno teški za izgovor su rečenice koje su sasvim uobičajene. U ovim primjerima jasno je kako govornik aludira na slova ili foneme, međutim kada je riječ o jedanaestom ajetu sure Hadž odjednom nailazimo na sasvim drugačiji kontekst i značenje ove riječi. U različitim prijevodima početak ovog ajeta glasi: Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja... (Besim Korkut); Neki ljudi Boga obožavaju na rubu ponora (u sumnji)... (Čaušević i Pandža); Ima ljudi koji neodlučno Allahu klanjaju se... (Esad Duraković); Također, ima ljudi koji Boga ovisno o prilikima štuju... (Nurko Karaman). U nekoliko ovih prijevoda upotrijebljeni su raznoliki jezički potencijali kako bi se prevela samo jedna riječ. Figurativni jezik je iskorišten, pa su fraze bez pravog uvjerenja, na rubu ponora, i ovisno o prilikima prijevod te jedne magične riječi harf. Esad Duraković je riječ harf preveo jednim ekvivalentom u bosanskom jeziku – riječju neodlučno. I jedno naše pismo, arebica, naziva se harfovicom zbog veze riječi harf sa slovom. Sasvim je jasno, iz prvog čitanja, kako riječ harf u suri Hadž nema nikakve veze sa slovima, te da je posrijedi govor o sasvim drugoj tematici. Iz ovih nekoliko prevoda vidljivo je kako se riječ harf u jednom novom okruženju odnosi na stanja kolebljivosti, nesigurnosti, i u konačnici neodlučnosti što je riječ koju u prevodu koristi Esad Duraković.

Rubna vjera štovanja Boga na jednom harfu

U tradicionalnim djelima riječ harf iz spomenutog ajeta biva objašnjena riječju sumnja ili skepsa. U tom smislu, tumačenja su okrenuta ka medinskim grupacijama koje prihvataju islam ali s izrazitom dozom skeptičnosti i sumnjičavosti. Zbog toga se stalno nalaze na rubu ponora, kao da svakog časa mogu pasti niz liticu. Njihova sumnjičavost i kolebljivost, u tradicionalnim interpretacijama, zasniva se na ubjeđenju kako će njihovo prihvatanje islama biti konačno ukoliko ovodunjalučki ishodi budu pozitivni po njihove živote, a zadese li ih nedaće i kušnje oni će sa sebe zbaciti ruho islama. Zbog toga ajet u cjelini glasi: Ima tih nekih ljudi što robuju Allahu na rubu, pa zadesi li ga neko dobro smiri se s time, a zadesi li ga kakva nedaća na lice se svoje okrene gubeći dunjaluk i ahiret. To je očevidan gubitak! Zapostavimo li figurativni prijevod i zadržimo li se samo na filološkom, riječ u ovom ajetu se odnosi na rubnost, ivicu, marginu, krajeve i slične pojmove. harf harfu U tom obzorju zbori al-Rāzī o ovome ajetu pa stanje čovjeka koji štuje Boga na objašnjava jednostavnim jezikom.

To je onaj koji je na rubu vjere, na samom njenom kraju, a ne u njenom srcu, u centru. Tradicionalna tumačenja ne sežu dalje od pojašnjenja sličnih ovom navedenom, ali i to je dovoljno kako bismo imali sasvim jasnu predođbu o čemu je ovdje govor. Štovanje Boga se dešava i na samim krajevima i rubovima, tako da nečija uvjerenja počivaju na krajnostima. U ovom ajetu osuđujuća je slika štovanja Boga čija je osnova rubnost. Ona se ovdje zasniva na stalnom očekivanju istih ishoda, i to onih dobrih. Samo dobra u vidu raznolikih ovodunjalučkih blagodati rezultiraju nastavkom vjere u Boga, a u suprotnom kompletan sistem uvjerenja se urušava. Rubnost je ovdje način pogleda na svijet odnosno težnja da dunjaluk bude stalno okićen dobrim ishodima.

To je linearan pogled na zbilju, svijet u kome se ne očekuju raznolike varijacije i nepredvidivosti koje nadmašaju ljudsku moć predviđanja. Harf je riječ koja može značiti i ili pa se figurativno ovaj ajet način da razumijevati na metod jedan način. kako ima ljudi što štuju Boga Njihova vjera je temeljena na rubnosti budući da njen karakter počiva na želji da se svijet upravi linearno stalno iziskujući i očekujući pozitivne ishode. Takva uvjerenja i očekivanja, očekujući neki ovodunjalučki savršeni sistem koji nema nikakvih nedostataka, odvode čovjeka u krajnosti. Rubne ideologije i uvjerenja počivaju na sadržaju koji sveukupno nudi samo pozitivne ishode. To nije slučaj s religijskom tradicijom. U našoj islamskoj kulturi, jasno je to iz ovog ajeta, ovodunjalučki ishodi mogu biti kako dobri tako i loši. Svijet nije splet linearnih događaja i zbilju je nemoguće uhvatiti u cjelini jer je ona multidemenzionalna. Postoji mnoštvo varijabilnosti koje onemogućavaju da ishodi uvijek budu sljedstveni našim željama.

Štovanje Boga na više harfova

U tom ozračju zbilje koju krasi multidimenzionalnost u islamskoj tradiciji se ponovo pojavljuje riječ harf, samo ovog puta u množini, ahruf. U jedanaestom ajetu sure Hadž govor je o jednom harfu što označava stanje rubnosti i jednodimenzionalno poimanje svijeta unutar kojeg se stalno očekuju pozitivni ishodi. U predaji koja govori o samoj ideji Kur’ana i njegovoj, kazat ću, intrinzičnoj vrijednosti, kazuje se kako je Kur’an spušten na sedam harfova.1 Ovdje je riječ o harfovima, a ne jednom harfu. Svjesni važnosti ove predaje i tradicije iznikle na njoj, islamski učenjaci su provodile godine pokušavajući shvatiti šta bi to riječ harf značila u ovoj predaji. Abū Faḍl alRāzī je napisao zasebno, vrlo dragocjeno djelo o tumačenju tradicije o spuštanju Kur’ana na sedam harfova, pa to svoje djelo nazvaše Ma’ānī al-Aḥruf al-Sab’a (Značenja sedam harfova). Koliko je ovo predanje važno unutar islamske tradicije, on će potvrditi riječima kako ono predstavlja izvornosti fundamenata šerijata (ummahāt al-uṣūl al-šarī›a).2 Ibn al-Ĝazarī3 govori kako je proveo više od tri decenije pokušavajući shvatiti šta uistinu obuhvata ova tradicija. Proteći će nekoliko stoljeća od govora Ibn al-Ĝazarīja do nastanka jednog vrlo vrijednog rada o predaji o sedam harfova napisanog perom Yasina Duttona4. Dutton predaju o sedam harfova tumači u tonu usmene tradicije, i posmatra je najprije tim očima što se susreću s fenomenom usmenog prenošenja memorije čija je osnovna priroda izražena u multiformnosti. Kur’anski tekst pripada polu-usmenoj tradiciji, tako da nije u toj mjeri fluidan i otvoren poput djela čisto usmene tradicije, ali je unutar islamske tradicije uveliko prepoznato njegovo svojstvo višeznačja i multiformnosti. Tradicija o spuštanju Kur’ana na sedam harfova predstavlja odličan pečat o toleranciji varijacija unutar izvedbe kur’anskog teksta. Iako se govor o harfu u jedanaestom ajetu sure Hadž ne dovodi u direktnu vezu s predanjem o spuštanju Kur’ana na sedam harfova, po meni je tu ipak vidljiva jedna spona. Harf u suri Hadž je u značenju rubnosti dok je harf u predaji Poslanika u značenju načina i izvedbe čitanja kur’anskog teksta. Ovo je očita razlika, ali moj naum je ukazati šta to spaja ova dva teksta, a čemu nisam nalazio traga ni u tradicionalnim ni u modernim tefsirima. U ajetu se govori o postojanju grupe ljudi što štuje Boga rubnošću, jednodimenzionalno, očekujući samo blagodati i dobre ishode isključujući pri tome ovodunjalučke nepredvidivosti.

Takav je život tegoban, jer kada ishodi zaista ne budu kakvi su očekivani slijede velika razočarenja.Vjerovatno je zbog toga Muqātil ibn Sulaymān o ovom ajetu rekao da kada vas neko upita na koliko to harfova štujete Boga naprosto recite da samo i jedino Boga i štujete. Ne postoji broj koji se da navesti, budući da je svijet sam po sebi i njegova zbilja vrlo složena i u osnovi multidimenzionalna. Time se već bavi predaja o spuštanju Kur’ana na sedam harfova. Ona nas, za razliku od pokuđene jednodimenzionalnosti očekivanja da slijed događaja u našim životima bude izrazito linearan, podučava zbilji koja se temelji na multiformnosti. Kur’anski tekst je moguće učiti u različitim izvedbama (kiraetima) i to je osnovna tradicija na kojoj počiva ovaj sveti tekst. Najstariji prepisi Kur’ana su naslijeđe koje uvijek ukazuje na to da ajete možemo čitati na različite načine pri čemu se u velikoj mjeri te razlike odnose na lingvističke fenomene budući da arapski jezik u vrijeme Objave i izvjestan period poslije nje nije bio standardiziran. Upravo nas jezik stalno podučava važnoj lekciji da je zbilja složena i multidimenzionalna. Jezik standardiziramo artificijalno težeći olakšati svoju svakodnevnicu, znajući da ta standardizacija ne predstavlja kompletnu sliku naše realnosti o jeziku. O tom ambijentu govori i predaja o spuštanju Kur’ana na sedam harfova. Kur’an se ne uči samo na jedan način (kiraet), a različite izvedbe učenja kur’anskog teksta predstavljaju između ostalog i sliku raznolikih lingvističkih varijanti arapskog jezika. Čitamo li detaljnije Sibawayhov al-Kitāb ili al-Farrā’ov Luġāt al-Qur’ān uočit ćemo sliku koja jasno predstavlja ono što vidimo i unutar ranih prepisa Kur’ana, a to je nepostojanje jednog standardnog normiranog arapskog jezika. Kiraete možemo razumijevati kao modele čitanja kur’anskog teksta. Ti modeli predstavljaju jezičku pluralnost i raznolikost, te prihvatanje realnosti što nudi sliku varijantnosti. Jezik je u svojoj prirodi poredak unutar kojeg vlada uređen sistem različitih varijanti govora.

Harf ili harfovi o kojima se govori u predaji o spuštanju Kur’ana na sedam harfova predstavljaju priču o prihvatanju i slavljenju tih jezičkih raznolikosti, bez težnje da se normira striktno jedan model čitanja i ortografije koji bi monopolizirajućim djelovanjem istisnuo sve ostale drugačije modele. Ukoliko prihvatimo jedanaesti ajet sure Hadž kao jedno kratko kazivanje o jednodimenzionalnom pogledu na svijet čija je osnovna vrijednost rubnost, na suprotnom polu ćemo pronaći tradiciju o sedam harfova kao suprotnost. To je priča o složenoj zbilji koju krase varijabilnosti i varijacije. Sura Hadž kudi svijet jednog harfa, taj svijet krajnosti, a predaja o sedam harfova ohrabruje govor o harfovima, različitim lingvističkim modelima arapskog jezika koji egzistiraju jedan pored drugog, kao i različitim modelima čitanja kur’anskog teksta koji egzistiraju jedni pored drugih u raznolikim prepisima mushafa. Kultura harfa je jednodimenzionalna dok je kultura harfova višedimenzionalna i to je spona ova dva teksta, a ujedno i njihova temeljna razlika.

1. Muslim ibn al-Ḥaġġāġ al-Naysābūrī, Ṣaḥīḥ Muslim, Dār Ṭayyiba, al-Riyāḍ, 2006, str. 321 (broj predaje 821)
2. Abū Faḍl al-Rāzī, Ma’ānī al-Aḥruf al-Sab’a, Dār alnawādir – Wizāra al-awqāf wa al-šu›ūn al-islāmiyya, Qaṭar, 2011.
3. Muḥammad ibn Muḥammad al-Dimašqī - Ibn al-Ĝazarī, Kitāb al-našr fī al-qirā’āt al-’ašar, Dār al-kutub al-’ilmiyya, Bayrūt, 2009, 1/26.
4. Yasin Dutton, Orality, Literacy and The Seven Aḥruf Hadīth, Journal of Islamic Studies 23:1 (2012), str. 1-49.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine