U našem rječniku svakodnevnice izraz glupost je sveprisutniji, dok se, s druge strane, označavanje nekoga glupim smatra vrijeđanjem. Koliko god nam zvučalo nepristojnim govoriti o nekim glupim osobama, nemoguće je pobjeći od realnosti. Možemo sve prešutjeti, ali to ne znači da nešto ne postoji. Jedno od interesantnih djela posvećeno gluposti jeste djelo Temeljni zakoni ljudske gluposti, italijanskog autora Carla M. Cipolle (The Basic Laws of Human Stupidity, Douleday, New York, 2019). Za razliku od Erasmusovog pristupa ludosti u djelu Pohvala ludosti, koji je više satira s moralnom kritikom ili humorističan intelektualno-refleksivni osvrt na društvo, Cipolla se bavi društvom nastojeći nametnuti znanstveni pristup pišući o gluposti kao kada bi neko pisao o znanju ili pravičnosti u nekom društvu. Taj pseudo-znanstveni pristup ne obavezuje nikoga, naročito one koji se odgovorno bave društvenim problemima, da o realnosti promišlja i kroz Cipollina fundamentalna zakona ljudske gluposti, već više podstiče na razmišljanje o promjenama i životnim situacijama kada zdrav razum ili nema snagu da savlada okolnosti ili jednostavno pojmi šta se određenom društvu događa. Cipolla je bio ekonomista, član Američke akademije nauka i umjetnosti te Američkog filozofskog društva i nije neko čiji esej može biti samo zabavno štivo i beskorisno u praktičnom smislu.

Cipollini temeljni zakoni ljudske gluposti

Ne poistovjećujući glupu osobu i neznalicu, Cipolla u eseju razlaže misli, nazivajući ih zakonima, o gluposti, odnosno o glupim ljudima:

1. uvijek se i neizostavno se potcjenjuje broj glupih pojedinaca u našem okruženju;

2. vjerovatnost da je neka osoba glupa neovisna je o bilo kojoj drugoj karakteristici iste osobe;

3. glupa je osoba ona koja prouzroči štetu drugoj osobi ili skupini ljudi, a da pri tome ne postigne bilo kakvu korist za sebe ili čak trpi gubitke;

4. osobe koje nisu glupe uvijek potcjenjuju potencijalnu štetnost glupih osoba. Osobe koje nisu glupe stalno zaboravljaju da u bilo kojem trenutku i mjestu i u bilo kojoj prilici, raditi ili se povezati s glupim osobama predstavlja nepopravljivu i skupu štetu.

5. glupa osoba je najopasnija od svih drugih - čak i od lopova.

U kontekstu katastrofalnih političkih poteza i izgubljenih diplomatskih bitaka, oktroiranih odluka, nevjerovatnih ministarskih i drugih imenovanja, trivijaliziranih presuda i općeg odnosa prema državi, ove teze Cipolle se čine korisnim u razmatranju našeg odnosa prema patriotizmu ili narativu o patriotizmu. Obilježavajući Dan državnosti BiH čini se važnim upozoriti na prisustvo potencijalne gluposti ili glupih ljudi koji u ime patriotizma mogu činiti nepopravljivu štetu. Dok se nacionalizam često gradi spram drugih i okrenut je protiv ili prema drugima, patriotizam je okretanje vlastitom narodu ili državi – sebi, bez obzira na druge. Stoga, promatranje tog odnosa i okretanje analizi samog sebe je krajnje patriotski čin.

Broj glupaka u društvu

Kada je riječ o prvoj tezi Cipolle, o broju glupih osoba, u našoj državi je to teško odrediti, ali i u svakom drugom društvu. Svako se može praviti pametan pa smatrati drugog glupim. Kod nas u BiH je još teže, jer ne pokazuju nam broj glupih ljudi samo loši rezultati u oblasti obrazovanja, već i činjenice kao npr. koliko koristimo proizvode drugih država

izbjegavajući vlastite, kao što je, recimo, voda, ili kako najjednostavnije procedure se iskompliciraju na različitim nivoima vlasti. S ovim drugim primjerom se dolazi do drugog zakona ili teze Cipolle koji objašnjava kako pronalazimo glupake i u različitim grupama obrazovanih ljudi: Na jednom univerzitetu, kaže autor, možete sve ljude ugrubo svrstati u pet skupina: radnike održavanja, administrativno osoblje, studente, upravu i profesore. I kad god se analizirala prva grupa, osoblje zaduženo za održavanje, uvijek se ispostavilo da određeni dio te skupine čine oni kojima razum baš i nije jača strana. Kako je taj udio bio veći nego što bi se očekivalo, dugo se smatralo da je to posljedica lošijih socioekonomskih uslova i skromnijeg obrazovanja. „Ali penjući se društvenom ljestvicom, otkrio sam da je isti omjer glupih bio prisutan među službenicima i među studentima. Još impresivniji su bili rezultati među profesorima“, navodi Cipolla.

Stoga, ako nas iznenađuje kako na ministarsko mjesto dođe karikatura od funkcionera, a ne najkompetentnija osoba, trebamo imati na umu da glup čovjek ne mora, u isti mah, biti neobrazovan. Primjera radi, srednji vijek nam je pokazao da su i najobrazovaniji ljudi, po tadašnjim standardima, pokazivali znakove gluposti kreirajući sudove zbog kojih su mnogi završili na vješalima ili lomačama. Uglavnom, uporedo s kritikom nekih ministara ili političkih odluka trebao bi da ide i strah: pripadamo li mi grupi ljudi koji će sutra pravdati tog ministra ili biti indolentni prema njegovom djelovanju, što bi mnogo kazalo o nama u kontekstu Cipollinih ideja.

Patriotizam i glupaci

Treća teza Cipolle je posebno važna za bh. kontekst i izgleda skoro dokaziva u svakodnevici. Naime, Cipolla opisuje glupaka kao nekoga ko pravi štetu drugima, ali i sebi. Lopov može praviti štetu drugome, ali on pri tome skoro sigurno ostvaruje korist sebi. Kod glupaka to nije slučaj. Lopov neće probiti tuđi čamac u kojem se nalazi, dok će glupak s velikim oduševljenjem i sigurnošću u svoju odluku to učiniti. Stoga, kada se analiziraju postupci određenih funkcionera evidentno je da oni prave štetu sebi i samoj svojoj karijeri. Premijer može oštetiti državu s ciljem namještanja koristi svom sinu, ali on i sebi pravi mjesto na optuženičkoj klupi. Naravno, veći je problem što glupak, kao neko ko predstavlja nas, pravi problem i nama. Nastranu što, naprimjer, probosanski političari ne znaju šta je granična linija kada razgovaraju sa separatistima iz RS-a, ali potpisati dokument u kojem je to jedan od ključnih termina je ništa drugo nego glupost i opća šteta. Japanski ili švedski političar će zbog sramote dati ostavku, dok će bh. političar svoje sramotno djelo opravdati ili smatrati podvalom neistomišljenika. Dok jedne postupke možemo racionalizirati utilitarističkom izdajom i različitim interesima, druge je teško opisati sem kao glupe postupke. Naprimjer, kada neko odluči prilikom sukoba svjetskih sila da spaljuje jednu zastavu ili maše drugom, pokazuje da on nije svjestan kakvu štetu čini prvenstveno sebi. Često su određene osobe spremne u ime patriotizma raditi stvari koje su pokazatelj nepromišljenosti, nezrelosti, zapravo gluposti, ali ono što je zanimljivo jeste da se vrlo lahko grupišu i konstantno će praviti gluposti, zapravo štetu i sebi i drugima. Neko ih može zloupotrijebiti, zbog čega nastaju jednostavni slogani i političke parole, kada se usmjeravaju da glasaju za nekoga ili nešto, ali i kada nisu zloupotrijebljeni oni ostaju privrženi svojoj gluposti, odnosno autodestrukciji.

Oprez s glupacima u zajednici

Na kraju, posljednje dvije teze Cipolle su ono što bi trebalo biti posebno važno svakom pojedincu koji vodi procese u ime više ljudi, odnosno, zajednici, društvu ili državi: raditi ili se povezati s glupim osobama predstavlja nepopravljivu i skupu štetu, kao i to da su glupi ljudi najopasniji za neko društvo. Svako uključivanje glupih ljudi u procese, bez obzira kakve naše namjere bile, otvara vrata propasti ideje, kredibiliteta i vlastite budućnosti. Kao što smo ranije kazali, glupaci se vrlo lahko grupišu, komuniciraju u okviru jednostavnih matrica i pokušaji da se oni učine konstruktivnim članovima, kreativnim činovnicima, uspješnim liderima, menadžerima ili realizatorima skoro pa su osuđeni na propast. Tako i ona „korisna budala“ne može u konačnici biti korisna.

Stoga, ako se u našem društvu treba u povodu državnih praznika govoriti o patriotizmu, onda je naša velika obaveza borba protiv gluposti i utjecaja glupih ljudi, nebitno ko su i kako se predstavljali u zajednici i društvu, te kakve su titule u međđuvremenu stekli. Od lopova, fašističkog političara i zlih ljudi mi se automatski branimo, znamo kakvu će štetu napraviti, dok glupe ljude puštamo u naše životne projekte zaboravljajući njihovu osobinu zbog koje svi možemo stradati. Zbog toga i jesu najopasniji.