Zamislimo da neko od nas prisustvuje više puta budističkim molitvama i obredima i nakon toga počne analizirati i pisati o budizmu kao neko ko je završio studije budističkoga vjerovanja i obreda. Pretpostavljam da ga bilo koji budista ne bi smatrao ozbiljnim čak i da piše sve najljepše o budizmu, a da ne govorimo ukoliko bi pisao ružne i do kraja neozbiljne tekstove.

Upravo nešto slično se desilo s gospođom Šamić koja je, eto, sebi dala za pravo da nakon odlazaka u tekiju ili izučavanja arapskog i turskog jezika (dakle, jezika, ne islama kao vjere) piše o islamu, islamskim propisima, šta je to dozvoljeno, a šta nije, šta to profesori u medresama znaju, a ne smiju da kažu itd. Da ništa više ne napišem, ovo bi bilo dovoljno da se tekst “Hidžab: Žene pokorne muškarcu, a ne Bogu – Islam uvezen iz Saudijske Arabije” smatra krajnje neozbiljnim i neprofesionalnim.

Moji profesori, upravo iz Medrese, su me učili da nikada, ali baš nikada ne podcjenjujem znanje bilo koga. Jedino što mi je u tom kontekstu dozvoljeno raditi jeste da se osvrnem na njegova djela, odnosno ono što je neko kazao/napisao pogotovo ako to može nanijeti štetu drugima, što u ovom slučaju taj tekst i predstavlja. Dakle, kompletan sadržaj teksta nije ni u kom slučaju usmjeren protiv ličnosti gospođe Šamić, nego isključivo protiv onoga što je ona napisala.

Jasna Šamić: “Zato prvo želim reći, i podvući po ko zna koji put,  da «hidžab» nema nikakve veze sa maramom, još manje sa načinom na koji se ona omotava danas oko glave. U Kuranu se izraz «hidžab» pojavljuje samo jednom i znači «veo iza koga se krije Bog»; drugim riječima, čovjek nikad ne može vidjeti ni spoznati Boga, jer je za to njegov intelekt nemoćan. Ovo vrlo dobro znaju svi nastavnici koji podučavaju djecu i studente o ovoj vjeri u medresama u Bosni. Ali zašto to javno ne kažu? Da li im odgovara da žena bude i ostane inferiorno biće u odnosu na njih?”

ODGOVOR: Prije svega, uvažena gospođa Šamić treba znati da je marama, ustvari, dio hidžaba, tj. islamske ženske nošnje koj obuhvata još niz drugih propisa, tako da tvrdnje da marama i hidžab nemaju nikakve veze je apsurd. Dalje, samo pojedini islamski teolozi dali su sebi za pravo da analiziraju ajete iz Kur’ana koji nisu dovoljno jasni, ali vidimo da je gospođa Šamić to već sama uradila, tako da taj dio ne treba ni prokomentarisati. Ono što moram napomenuti jeste da je gospođa Šamić, izgleda, analizirala svakog profesora u svih šest medresa u Bosni i Hercegovini čim je napisala da “Ovo vrlo dobro znaju svi nastavnici koji podučavaju djecu i studente o ovoj vjeri u medresama u Bosni”. Naravno da to nije moguće i da to nije istina, tako da je ovo već apsurd broj 2.

Jasna Šamić: “I sama sam poštivala taj orijentalni običaj kad sam odlazila u tekije, gdje sam izučavala sufizam. Najzad, jedino vjerodostojno i poetsko objašnjenje o sakrivanju ženske kose dao mi je jedan od rijetkih istinskih demokrata i poznavalaca islama, nekadašnji šejh Sinanove tekije u Sarajevu, Fejzulah Hadžibajrić: ‘Kad su anđeli sišli s neba, oni su se zapetljali u žensku kosu; zato žena treba da sakrije kosu.'”

ODGOVOR: Prvo želim napomenuti da ne želim ulaziti u raspravu o sufizmu, ali ono što moram reći jeste da se vjera i vjerski propisi prije odlaska u tekiju uče na drugim mjestima. Drugo, ne znam ko je Fejzulah Hadžibajrić, ali objašnjenje koje je NAVODNO dao apsolutno nema logike, ali očigledno da je taj odgovor bio jedini prikladan gospođi Šamić kako bi nastavila sa svojim uvjerenjem o marami, odnosno hidžabu. Uvažena gospođa Šamić kao doktor nauka zna da se za sve što kažemo mora imati validan dokaz, u ovom slučaju iz šerijatskih izvora, a Fejzulah Hadžibajrić u ovom slučaju nije ponudio takav dokaz, te je, stoga, gospođa Šamić trebala u potpunosti odbaciti ovakav argument i potražiti ga kod drugih islamskih teologa i pravnika.

Jasna Šamić: “Javno nošenje marame, a napose «nikaba» (crnih saudijsko-muslimanskih mantija koje skrivaju cijelo žensko tijelo i lice) prvi su znaci, ne pokornosti Bogu (musliman =onaj koji je krajnje pokoran jedinom Bogu=Al-Lahu), nego pokornosti muškarcu; to su,dakle, sasvim jasni znaci upozorenja ponovnog uvođenja ropstva, posebno za ženu, koje joj je nametnuo muškarac još od postanka monoteističkih religija. Nošenje «mahrame» i skrivanje kose (i još manje skrivanje lica) ne samo da nije islamska obaveza, nego taj fenomen nije čak ni islamskog porijekla. Treba li naglasiti da je to najmlađa monoteistička religija? U katoličanstvu su žene takođe skrivale i kosu i lice, a u judaizmu su brijale glavu i nosile perike. Budući da nigdje u Svetoj knjizi muslimana ne stoji da žena mora sakrivati kosu, pa ni lice, treba reći i to da je to pokrivanje kose, – a danas sve više i cijelog tijela – s jedne strane postala muslimanska tradicija prenesena i na balkanske  prostore sa muslimanskog Orijenta, a s druge strane da ima (donekle) veze sa hadisima (Muhamedovom tradicijom i ponašanjem) koji su nerijetko apokrifni.”

ODGOVOR: Razmišljao sam da li da u potpunosti preskočim ovaj dio jer je gotovo pa nemoguće nabrojati sve apsurde koji su spomenuti. Nevjerovatno je za jednog intelektualca da prije nego što objavi određenu tvrdnju provjeri tačnost te tvrdnje. Da nikako ne ulazimo u hadise Muhammeda, a.s., nego samo da uzimamo kur’anske ajete koje gospođa Šamić koliko-toliko priznaje, onda opet imam dokaz i to u 31. ajetu sure En-Nur: “I reci vjernicama da obore svoje poglede i neka čuvaju svoj stid; i da ne pokazuju svoju ljepotu i ukrase osim onoga što je vanjsko; i neka spuste vela svoja preko prsa svojih…” I bez bilo kakvih tefsira jasno se da zaključiti da je u Kur’anu SPOMENUTA naredba pokrivanja, a hadisi Poslanika su detaljno objasnili šta se pod tim podrazumijeva. Tvrdnje da je to izmišljeno i da je samo orijentalna praksa je, zaista, smiješno i krajnje neozbiljno, da ne govorimo da je autorica čak sebi dala za pravo i da analizira vjerodostojnost hadisa koji govore o ovome, pa je spomenula da su oni “nerijetko apokrifni”. Dijelovi tijela koji trebaju biti pokriveni nazivaju se avret, a on je kod žena jasno definisan hadisom Poslanika a.s. koga pipovijeda Aiša r.a., da kada je jednom Esma r.a. kćerka Ebu Bekra r.a. ušla u tankoj odjeći kod Allahovog Poslanika, on se okrenuo i rekao: “O Esma, kada žena dostigne pubertet, nije dozvoljeno da otkrije bilo koji dio osim ovog“, a zatim pokaza na svoje lice i šake (prenosi Ebu Davud).

Autorica teksta ide čak i do toga da optužuje Saudijsku Arabiju za širenje “radikalnog” islama. Naravno, i u ovom slučaja dokaza nema, pa ovo neću ni komentarisati. Dalje, autorica smatra da sarajevske ulice ne djeluju kao ulice demokratske države zbog muslimana i muslimanki koji hodaju tim ulicama. Ovo je klasični primjer islamofobije. Uvažena gospođo Šamić, ako se već zalažete toliko za demokratiju, onda biste trebali znati da demokratija upravo podrazumijeva slobodu kretanja. Nije li apsurd da se za nešto zalažete, a da Vam u isto vrijeme to i smeta?

I možda najopasniji dio teksta gospođe Šamić jeste sljedeći: “Dalje, zna se vrlo dobro – novinari i novinarke koje ne znaju rade to ili iz straha ili iz konformizma ? – da je prvi znak ekstremnog islama – wahabizma i salfizma koji su tipični primjeri tog islama – prvo «mahrama» (koju dame koje je «nose krivo nazivaju «hidžabom»).” Za gospođu Šamić marama je znak ekstremizma. Poštovana gospođo, onda svi mi živimo među ekstremistima 500 godina. 

Kako ovaj tekst ne bi izgubio na svom smislu, analizirat ću i dati odgovor na samo još jedan citat.

Jasna Šamić: Bosansko društvo treba konačno da se opredijeli: ili tu stvarno vlada šerijat (u tom slučaju, ako je pravilno primijenjen, skoro svi političari treba da izgube obje ruke !) ili će konačno doći do stvarnog razdvajanja religije od države, a time i do uklanjanja svih religijskih znakova sa javnih mjesta, i pristanak na laicitet i sekularnu državu.

ODGOVOR: Sve do danas pročitanog teksta mislio sam da naši intelektualci razumiju šta znači sekularna država, da je to država u kojoj vjerski zakoni nemaju veze s državnim zakonima, da na čelu države nije vjerski poglavar, nego demokratski-izabran predvodnik itd. Ako bismo se vodili logikom gospođe Šamić, onda možemo zaključiti da ona priziva rušenje svih džamija, crkvi, katedrala, sinagoga itd. jer sve te građevine predstavljaju vjerske znakove. Na svu sreću još uvijek postoji dovoljno pravnika i političara koji na ispravan način razumijevaju pojam sekularne države, a manjina su ljudi poput Jasne Šamić.

Još jednom napominjem da nisam analizirao i dao odgovor na svaku moguću rečenicu teksta dr. Jasne Šamić jer bi onda ovaj tekst činilo nekoliko hiljada riječi. Izdvojio sam samo najbitnije dijelove kako bih dao do znanja svima nama da Bosna i Hercegovina ima velikih islamofoba, u ovom slučaju gospođa Jasna Šamić se nije krila, a zapitajmo se koliko je onih koji se kriju i djeluju “sa strane”.

Uzvišenog Boga molim da nam podari razboritu pamet, čestite i učene intelektualce koji će nas spajati i širiti ljubav među nama, a ne mržnju i neprijateljstvo kako bismo zajedno prošli ovu tešku fazu u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina i njeni građani.

Uvaženu dr. Šamić pozivam da barem ublaži svoje stavove jer nam dodatna serija stereotipa u društvu ne treba! Također, uvaženu gospođu Šamić pozivam na debatu, javnu ili tajnu, na slobodni ili već pripremljeni format bilo kada, a ostale građane Bosne i Hercegovine koji ne osjećaju mržnju prema drugima i koji su slobodni od stereotipa pozivam da osude ovaj i slične tekstove.