Iako se kafane smatraju mjestom gdje se loče i trača, gdje se zavjere kuju i raskivaju, znaju to biti mjesta konstruktivnih razgovora, razmatranja strategija, mjesto iz kojeg – vjerovali ili ne- znaju prokuljati i teme nekog od mojih blogova, kao što je slučaj sa ovim… Usput da kažem, bilo bi dobro da su samo kafane ishodišta dobrog trača, kiča i šunda, a ne i ostale (po neke) gore pomenute institucije.

Tako prije par dana, na jednom produktivnom coffee-meetingu sam bio u prilici učestvovati u diskusiji o potrebi uvođenja novih načina komunikacije sa našim džematlijama, da je došlo vrijeme kada iz džamije treba izaći i pokucati na vrata naših džematlija, a posebno naše omladine. Imajući u vidu zastupljenost ‘cyber-svijesti’ naše mladeži, nalakši i najbolji način su suvremeni načini komunikacije: od socijalnih mreža, online marketinga pa do razvoja vlastitih, prilagođenih aplikacija tipa e-džemata i slično. Al’ hajd reci da u te svrhe treba, recimo uložiti pozamašnu cifru novaca, odgovor bi bio: znaš li ti koliko ima gladnih usta, ljudi bez krova nad glavom, a ti bi „bac’o“ pare niz vodu. Zbog ovakve percepcije nije se ni čuditi što se omladina zna okrenuti ka alternativnim pravcima razumjevanja naše vjere, ali i religioznosti uopće…
 
I tako u razgovoru, zamjetih jednu rečenicu: „Tako je kod nas, što si gluplji – to si skuplji.“ Evo je, rekoh društvu, ukaza se ideja za naredno pisanje, poput blažene Marije u Međugoriju. One koja se znala i Schounu u snovima ukazati u svojoj prirodnoj nagosti. I ta nagost nije bila ništa drugo nego pogled u iskon, transdenciju, divinu…
 
Ako želimo realno posmatrati naše društvo, koje je na/truhlo skoro u svim svojim aspektima (političkom, obrazovnom, ekonomskom, religijskom), navedena rečenica se može bez problema uzeti kao nazivnik za uspjeh u svim navedenim društvenim aspektima. Čitanjem Camusa, primjetit ćemo da centralna ideja njegove filozofije jeste suksirana u riječi – apsurd. Šejh Wikiped veli da apsurd (od lat. absurditas istog značenja kao absurdus “proturječno” u prenesenom smislu “nesposobno, nespretno”) se odnosi na nešto što je glupost ili bez smisla. A nije ni čudo što apsurd igra značajnu ulogu u egzistencijalizmu.
 
Da bi sve nas poštedio filozofije, prevest ćemo ove stvari u bh. kontekst. Na našem tržištu „glupost“ zauzima visoko mjesto. Ona podrazumjeva tupavu orijentaciju čovjeka, koji je – kur’anskim pojmovnim instrumentarijom iskazano – i slijep, i gluh, i nijem. Svaki pokušaj ispravka „krive Drine“ smatra se neprijateljskim, donkihotskim, i takvi ljudi se smatraju iskonsko-primitivnim luđacima, guzihigijeničarima određenih interesnih skupina, priprostom stokom sitnog zuba koja ne može da podnese nečiju „sposobnost“, što bi moj jedan blagopočivajući jaran znao kazati.
 
Putevi (egzistencijalnog) spasa su popločeni visokom razinom gluposti. Što si ‘gluplji’, prije ćeš uspjeti. Važno je znati samo par običnih fraza: „da, tako je“; „Vi, uzoriti, najbolje znate“; „apsolutno se priklanjam Vašem mišljenju“( kao da i ima svoj stav), i sl. Svaki oblik upotrebe negacije znači i početak kraja „uspješne karijere“.
 
Na print-univerzitetima se svake godine umnožavaju ovakvi kadrovi, koji svoju diplomu za čas nabave, per money ili per nature, nije važno. Po sedam ispita upisati na dan je odlično prolazno vrijeme. A i kadrovi se enormno „kote“.
 
Svjesni smo da je u trendu biti „glup“. Koeficijent „gluposti“ je proporcijalan debljini novčanika (ili bankovnog računa): što je veća glupost, što slabije vidiš i čuješ, to si poželjniji kadar i u boljem platnom razredu ćeš se naći. Nekad je luksuz bilo posjedovati auto, a danas je luksuz posjedovati svoje mišljenje, osim ako nisi u krugu „gospodara“ koji nameću obrasce, po njima jedino valjanog, i dozvoljenog(!) ponašanja. Jer što bi Bush Junior kazao: „ako nisi uz nas – onda si protiv nas“.
 
Ali, također bi morali biti svjesni da stanje društva kakvo je – u svim njegovim čvornim tačkama – jeste zahvaljujući po najprije nama i našoj percepciji stvarnosti. Bolje se praviti lud, ne posjedovati svoj stav, radi određenog konformizma. To nije dobar put, definitivno. Bolji je vlastiti stav, kakav god on bio, nego tuđi, nametnuti. Jer u drugom slučaju nismo ljudi, nismo bića koja misle, nego smo epigoni. Zarad sitnog šićara, i ne/opravdanog straha, šutimo i ne mislimo svojom glavom: šta će reći komišija, šef, direktor, vrag… Čini mi se da što danas je na sceni podcjenivačka filozofija (ko je on, kakav on, nema on blage veze, budala, idiot, poremećen je…), prisutna je i predcijenjivačka filozofija: realno, pojedinci se smatraju mnogo „višim i uzvišenijim“, nego što jesu u stvarnosti. A uzdignuti su ponajviše zahvaljujući „glupima“.
 
Mada neki „glupani“ itekako unovče svoju „glupost“. No, većina biva zadovoljena sitnim mrvicama ispod stola.
 
Ipak… neke stvari se ne mogu kupiti. Koliko god „glupi bili skupi“…npr.: znanje… ili obraz…