digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Selman Selhanović

Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

Koliko smo pismeni zavisi od ostvarene uspješne komunikacije

Otkako je utemeljen 1967. godine Međunarodni dan pismenosti svake godine 8. septembra ima za cilj u fokus staviti problem nepismenosti koji je još uvijek prisutan u većini zemalja svijeta. Problem je tim kompleksniji što se on i pored masovnih kampanja opismenjavanja, što je bilo i zakonski obavezno osnovnim obrazovanjem, ne samo da nije u potpunosti iskorijenjen, nego je danas štaviše uslovljen novim zahtjevima i modelima pismenosti. Nakon tolikih godina borbe za pismenost mogli bismo se zapitati: Šta je u suštini pismenost? Ovo pitanje nije nimalo jednostavno niti lahko objašnjivo. Kada još dodamo Deridino pitanje: „Da li je napredak pisma, istovremeno i napredak uma?, onda razloga za proučavanje pismenosti ima napretek. Pismenost ili nepismenost u suvremenom svijetu nije samo to znamo li čitati ili ne?. Ono je znatno šire i tiče se cjeloživotnog obrazovanja. Do kojih razmjera utjecaj obrazovanja u tom smislu doseže ukazuju podaci međunarodnih organizacija, UN-a i UNESCO-a, koji su u kontekst doveli ekonomske i socio-kulturne odnose i veze. Tako, ukoliko je jedno društvo procentualno manje pismeno to je u njemu veća stopa nezaposlenosti. Nezaposlenost se, naime, obično vezuje za smanjenje šansi koje ljudi imaju u siromaštvu. Nije dovoljno samo pročitati nešto, a ne znati značenje i ono kako se organiziraju novi podaci. Pojedinci koji su pismeni i obrazovani bolje će se snaći u novim uslovima života i promjenama koje s vremenom dolaze.

Uslovljenost pismenosti i obrazovanja

Kroz historiju, pismenost se kao fenomen neposredno mijenjala kako su se mijenjale društvene i naučne prilike, te je prvobitno označavala sposobnost pojedinca da razumije i koristi znakove nekoga pisma. Do sredine prošloga stoljeća ovakvo poimanje koje je podrazumijevalo elementarnu jezičku orijentaciju, vještinu čitanja i pisanja, bilo je na snazi - da bi od 1964. godine došlo do novog koncepta koji se temeljio na osnovu odnosa pismenosti i privrednog razvoja. Pismenost se danas u međunarodnim relacijama definira kao: prozna pismenost (razumijevanje i korištenje informacija), dokumentaciona pismenost (informacije koje se nalaze u raznim formularima) i kvantitativna pismenost (razumijevanje npr. financijskog izvještaja, računa u banci i sl.). Vrijeme naprosto nameće nove uzuse, pa tako nalaže i razvoj pismenosti. Jezik više ne služi samo kao puki prenosilac informacija, nego se on( jezik) sada upotrebljava u stvaranju znanja. I to znanja koje pretpostavlja pismenost i čitanje sa razumijevanjem, poznavanje informacionih tehnologija, cjeloživotno učenje itd.
Riječ je o međusobnoj povezanosti, pa i uslovljenosti pismenosti i obrazovanja. Ona posebno vezuju za osnovna ljudska prava, te su regulirana općom deklaracijom iz 1948.godine kojom se potencira da pismenost nije sama sebi svrha. Hamburška deklaracija, iz 1997.godine, to potvrđuje i precizira da pismenost u širem smislu obuhvaća „znanje i vještine potrebne svima u svijetu brzih promjena“ što se u suvremenom svijetu naziva i funkcionalna pismenost. Zapravo, važnost pismenosti se u 21. stoljeću sada javlja kao potreba za informatičkim opismenjavanjem koje, opet, uključuje znanje komunikacije putem interneta i mobilne telefonije. No, i ovakav vid (funkcionalne) pismenosti se ubrzano iz dana u dan mijenja i obogaćuje tako da je nemoguće predvidjeti krajnje domete. S jedne strane imamo povećanje novih pismenosti, a s druge- sporost formalnog obrazovanja. Čak se u mnogim školama u svijetu, zarad premošćavanja tog jaza, preporučuje uvođenje u obrazovni program finansijske i medijske pismenosti. Na koji način će to društvo riješiti i usaglasiti namjere ostaje da vidimo. Zasada, u većini zemalja pismenost se definira kao sposobnost čitanja i pisanja na maternjem jeziku. U konačnici, najvažnije je, ipak, uspostaviti dobru komunikaciju.

Nepismenost u BiH

Gdje se već u suvremenim kretanjima nalazi bosanskohercegovačko društvo i kako ono poima i definira pismenost i obrazovanje? Najnoviji pokazatelji koji su urađeni na osnovu Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini iz 2013.godine, a čiji rezultati su dati putem Agencije za statistiku BiH, juna 2016.g., pokazala su da u BiH ima 2,82% nepismenih, što je jedna od najviših stopa u Evropi. Radi se o elementarnoj nepismenosti koja podrazumijeva da osoba zna napisati jednostavnu rečenicu. To znači da je prema popisu njih 89.794 u BiH nepismeno, te da imaju nizak nivo obrazovanja koje se određuje u ovisnosti od rodne i starosne kategorije stanovništva. Na osnovu obrazovanja u BiH podaci govore da je bez ikakvog obrazovanja 146.078 građana ili 4,9%. Nepotpuno obrazovanje ima 274,036 ili 9,2% njih, a završeno osnovno obrazovanje posjeduje 21,4% građana. Ako saberemo broj onih bez završene osnovne škole (bez ikakvog obrazovanja i nepotpunog) brojka od njih 420.144 starijih od 15 godina nije ispunilo svoju zakonsku obavezu školovanja i time nije iskoristilo svoje osnovno pravo na obrazovanje. Treba znati da ni osnovno obrazovanje nije nikakva garancija da se ravnopravno može učestvovati u društvenim procesima, te da faktički oni s manjim obrazovanjem teže dolaze do posla. Nepohađanje osnovne škole uglavnom se veže za ruralne sredine i pravdaekonomskom nemogućnošću, udaljenošću od škole, ali stvarni razlog je nedostatak svijesti o važnosti škole.
Na osnovu do sada urađenog stječe se dojam da vlasti u BiH nisu pokazale dovoljno pažnje za opismenjavanje stanovništva. Prave i jedinstvene strategije za borbu protiv nepismenosti nije bilo. Ponajmanje se ulagalo u obrazovanje. A, zna se da ko ne ulaže u obrazovanje ne ulaže ni u svoju budućnost.
S obzirom na novi vid pismenosti, onaj informatički, podaci su nešto bolji tako da se u Bosni i Hercegovini za njih 38,2% od ukupne populacije može reći da su kompjuterski pismeni. No, u odnosu na zemlje Evropske unije gdje oko 86% njih komunicira putem interneta i 48% traži posao, i tu smo u zaostatku.
Ovako, obilježavanje Međunarodnog dana pismenosti shvatimo još jednom kao našu potrebu za pismenošću, stjecanjem znanja, spoznajom i vještinom što je, ustalom, i naš kur’anski imperativ (El-Alek, 1-5). Stoga, učimo i čitajmo, i tome upućujmo našu djecu.

00Sličica Želim Print

Ovo je pitanje na koje trebaju dati odgovor oni iza kojih se kriju eksponenti vlasti, a u čije ime su zločini počinjeni. Negiranje zločina i Genocida u Srebrenici nije samo kažnjivo po svim civilizacijskim normama, nego i po Božijem Zakonu

Rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu, nakon onoga što se dešavalo i dešava od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nisu faktički nikada okončani. Jedno su bile želje njenih građana i naroda, a drugo namjere. Oni koji su započeli rat nisu se mogli pomiriti s porazom, jer bi time ujedno priznali i svoju politiku i ideologiju koju su provodili i još provode iz centara svojih moći. Dakako, bez ‘njihova’ znanja nije se moglo i ne može krenuti u realizaciju bilo kakvog projekta. Namjere su bile jasne tada, a od njih se ne odstupa ni sada. Ono što je zacrtano Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti, prema svim pokazateljima, sprovodi se i dan-danas. Krajnji cilj bio je i ostao stvaranje tzv. Velike Srbije. Ostalo su sve principi i nijanse. Da je to tako i da su namjere bile jasne govori svakodnevno opstruiranje postojanja države BiH, a na račun jačanja manjeg entiteta RS. Matrica je poznata: podrivanje identiteta i temelja bosanskohercegovačkog društva, obesmišljavanje i urušavanje njegove multikulturalnosti, razaranje svake nade i zajedničke perspektive i sl. Ono što je osvojeno 1992. do 1995. godine u vidu entiteta RS plijen je koji će (po)služiti velikim apetitima Srbije. To što je ova teritorija nastala na etničkom čišćenju, koncentracionim logorima, zločinima i progonima, što su potvrdili relevantni međunarodni sudovi, za bosanske Srbe kao i one Srbe iz Srbije, pogotovo centar moći iz Beograda, manje je bitno. Pravda i istina nisu načela koja to mogu otkloniti. Mnogo je važnije za projektante da cilj opravdava sredstva. I da, nadasve, ideja živi. Zadaća novog memoranduma je da u ovoj fazi promijeni karakter rata u BiH i da se srpska politika prikaže na drugi način.

Ideje nasuprot činjenica

Zato i nedavnu odluku Narodne skupštine RS-a (14. augusta) kojom se traži povlačenje i odbacivanje Izvještaja Komisije o događajima u Srebrenici možemo posmatrati, najprije, kao njihovu namjeru da ostvare svoj cilj: realizacija velikog projekta i širenja teritorije, a potom svega ostaloga. Bez direktive i saglasnosti iz centra ni vlasti u Banjoj Luci ne bi preduzele takve korake. To nam samo potvrđuje da je ideja začeta u glavama „najodgovornijih“ još živa. Tragično je pri tome što se glavni ideolozi ne mogu kazniti. Oni su nedodirljivi. Za njih zakon ne važi. Obično se kola slome na neposrednim izvršiocima. A, dobro se zna da se zlo može uništiti samo u korijenu, u glavi koja ga je i osmislila. Problem je tim veći što oni koji stoje iza svega za svoj interes upotrebljavaju i sam narod. Narod tek služi da bi ideolozi postigli svoj cilj. Zato i odluku koja negira zločine i Genocid u Srebrenici možemo smatrati nastavkom politike agresije na teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. To znači da Srbija ideološki podstiče bosanske Srbe u RS na destruktivne djelatnosti kako bi se ovaj manji bosanskohercegovački entitet, nastao krvlju i etničkim čišćenjem, približio i pripojio političkom uređenju Srbije. O tome najbolje govori namjera da se obrazovni sistem RS-a usaglasi sa svojim začetnicima iz Srbije, tačnije iz Beograda. Čak, jedan broj političara iz manjeg entiteta otvoreno radi za interes druge države. Zato nas i ne čudi negiranje ideologa Genocida u Srebrenici, jer svojom odlukom u Narodnoj skupštini RS-a oni koji su izglasali takvo što pokazali su i otkrili svoje prave namjere i tragove. O ljudskosti i savjesti, civilizacijskim normama, da ne govorimo. Zločini se time nikako nisu mogli sakriti niti istina preinačiti. Filozof Bernard Rasell bi rekao: „Činjenice su ono što jesu bez obzira šta mi mislili o njima“. Tako i izvještaj Komisije iz 2004.godine nemoguće je promijeniti bez obzira na bilo kakve revalorizacije, razloge, političke prilike i ciljeve. Takav jedan dokument je usvojila tadašnja Vada RS koja je imenovala članove Komisije u kojoj su, da podsjetimo, bili pet Srba, jedan Britanac i jedan Bošnjak. Kao član te Komisije i kao jedini Bošnjak akademik Smail Čekić je na poziv da prisustvuje Skupštini RS , smatrajući da je besmisleno nanovo raspravljati o izvještaju i onome što je zaključeno i potvrđeno, ukazao: „ Rezultati Komisije i Radne grupe, temeljene na brojnim dokumentima različite provenijencije, uključujući i one koji do tada nisu bili poznati, kao što su, primjera radi, (originalni) redovni borbeni izvještaji Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, i saopštene u izvještajima potvrdila su brojna relevantna naučna i stručna istraživanja, uključujući i presude međunarodnih i nacionalnih sudova“. Naprosto, takva nova odluka ne može promijeniti već utvrđene ( komisijske i historijske) činjenice. Revidiranje činjenica o ratu, stoga, nije ništa drugo do politizacija i bijeg od istine. I to kukavički bijeg, jer svoja nedjela i zločine režim želi sakriti iza svog naroda. Političari tj. srpska elita nanovo nije imala snage suočiti se sa zločinima koji su počinjeni u ime srpskog naroda. U strahu od gubitka vlasti političari RS spremni su tako ‘založiti’ vlastiti narod. Naravno, čast izuzecima- ima onih koji na takvu (zlo)upotrebu nisu i neće šutjeti. Na svom Twiteru Nenad Čanak tim povodom poslanicima NSRS-a poručio je: „Sram vas bilo. Ime čitavog jednog kroz historiju časnog naroda ste još jednom dokaljali“. Međutim, i pored onoga što je očito i što cijeli svijet vidi, retrogradne snage na čelu sa političarima nisu imale hrabrosti da prihvate moralnu i političku odgovornost. Prebacivanje krivice na druge i traženje dlake u jajetu u vidu izjednačavanja žrtvi, zasigurno, posljednja je manipulacija održavanja na vlasti ali, ujedno, i posljednja faza Genocida nad Bošnjacima. No, ono može biti i strateška faza s namjerom secezionizma entiteta RS i time disolucije BiH. Stoga, na ovakve namjere srpske nacionalističke elite treba hitno reagirati. S te strane očekuju se aktivnosti svih bosanskohercegovačkih stranaka kao i OHR-a i međunarodnih institucija koji na to imaju obavezu u ustavno-pravnom okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma. I to, ne samo deklarativnim izjavama koje slušamo, nego direktnim pravnim i svakim drugim zabranama. Negiranje i poricanje Genocida mora biti međunarodno pravno sankcionirano. Uvođenje takve zabrane moglo bi spriječiti novi zločin i genocid.

Zaključci NSRS nisu izraz volje cjelokupnog srpskog naroda

Ono što je, međutim, najvažnije jeste glas samog naroda. Pita li se narod u svemu tome? Narodi, odnosno građani jesu izabrali svoje političke predstavnike, ali oni koji ih predstavljaju sada svoju pojedinačnu odgovornost za učinjeno prebacuju na kolektiv. Režim koji je na vlasti u RS na čelu sa Dodikom ono što je svijet utvrdio po svim zakonskim uzusima kao zločin i genocid natovario je na leđa srpskom narodu. Reakcije na ovu odluku koja negira Genocid u Srebrenici su brojne i pune jeda. O tome najbolje govore pripadnici samog srpskog naroda koji se ne slažu sa odlukom koja negira zločine, a time i sa onima koji ih predstavljaju. Izdvajamo komentar banjalučkog novinara Trifunovića koji je komentirajući izjavu Dodika da on „osjeća puls naroda“ dodao: „Dakle, on osjeti da narod hoće da silom otcijepiti RS od BiH, da pripoji Brčko RS, da sve to mobiliše ljude jer drugačije se to sprovesti ne može? Da ovaj napaćeni narod uvede u sukob sa svijetom? Hoće li štab biti na Dedinju? Da li mu narode, zaista, šalješ te impulse?“ (INS.ba). Glas novinara Dragana Bursaća je na tom fonu. „Genocid je počinio neko sa imenom i prezimenom u moje ime. Pa, dok brišete lice suzama i znojem pomiješano, prosudite sami ko vas gura u genocidni tor zarad vlasti?“, poručuje on svom narodu. Glas razuma uputio je Roberta Handa iz Helsinške komisije pri američkom Kongresu poručujući da ako slijede one koji ne priznaju Genocid u Srebrenici da će ih historija pamtiti kao ljude koji se identifikuju sa zločincima. „Vaša odluka ne mijenja historijske činjenice, ali ukazuje da ste saglasni sa činovima zločinaca. Oni se to moraju upitati. Svih ovih godina, bilo je mnogo Srba, čak i odmah nakon rata, koji su, rizikujući vlastitu sigurnost, digli svoj glas protiv zločinaca. Oni su jedini junaci srpskog naroda“, zaključio je Hand.
Konačno, nije zanemarljiv ni argument da oni koji su donijeli odluku kojom praktički negiraju Genocid u Srebrenici, s druge strane, nastojali su skrenuti pažnju i svoju odgovornost pred sve većim životnim problemima, siromaštvom i odlaskom mladih iz entiteta RS, što jesu ključna pitanja. Bavljenje prošlošću i njenom manipulacijom, veličanjem izvršilaca i naredbodavaca, oni su samo pokazali svoju nesposobnost i odgovornost. I to je svojevrsni bijeg od istine. To govori da su ovi na vlasti spremni na sve, pa i izazvati novi rat. Otuda, ovaj već ranije utvrđeni Izvještaj Komisije za Srebrenicu (iz 2004.g.) kojeg je nedavno odbila NSRS ne može biti samo u svrhu predizborne kampanje i grupiranja biračkog tijela, nego nadasve u svrhu pripreme ambijenta za nove zločine. Oprez ne može biti naodmet.

00Sličica Želim Print

Socio-diskurs: Naš odnos spram onih kojima su ubijeni najmiliji, prema majkama Srebrenice, kroz naše suosjećanje i odgovornost- gradiće pravedno društvo i Bosnu i Hercegovinu

Jedan od najstarijih međunarodnih praznika -1. juni kojim se već 68 godina obilježava međunarodni Dan djeteta prilika je da se potencira i u prvi plan istakne potreba za socijalnom zaštitom prava djeteta i uopće maloljetnika. U skladu sa time, Konvencija Ujedinjenih naroda, upravo, garantira osnovna dječja prava od kojih izdvajamo: pravo na preživljavanje (hrana, smještaj, zdravlje, životni standard), razvojno pravo (odgoj i obrazovanje, porodica, kultura i dr,), pravo sudjelovanja (druženje, izražavanje, pristup informacijama) i pravo zaštite od zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja i sl. Nažalost, danas se mnoga od ovih prava krše, a djeca zloupotrebljavaju i nad njima vrši nasilje i razni oblici diskriminacije. Svjedoci smo kako u mnogim zemljama u svijetu situacija u tom smislu biva sve teža i sve gora. Na to ukazuju izvještaji nevladine organizacije „Spasimo djecu („Save the children“) koji navode da uslijed ratnih sukoba ili loših uslova života, te masovnih migracija „svake minute 20 osoba primarno napusti svoje domove“. Tako od 2016.godine , podaci govore da 65 miliona ljudi, uključujući 28 miliona djece više ne živi u svojim domovima. Kad se ovome još pridodaju raniji da je oko 240 miliona djece već napustilo svoje domove, prinudno radi i suočava se i sa nedovoljnom ishranom i nemogućnošću školovanja krajnje je vrijeme da se zapitamo kuda čovječanstvo to ide. Podaci koji su dostupni frapantni su i alarmirajući. Obilježavanje ovog dana je stoga samo jedna kap u moru, a potreba rješavanja ovog problema zahtijeva sistemsko rješenje i kontinuirano djelovanje. Koliko već kao društvo dajemo na tom planu pokazuje nam ovogodišnji Indeks prekinutog djetinjstva gdje je Bosna i Hercegovina od 175 zemalja zauzela 39 mjesto. U odnosu na prošlu godinu pala je za četiri mjesta. Od naših komšija zanimljivo je da je Srbija rangirana na 46. poziciji, Crna Gora 53. mjesto, dok Slovenija drugi put zaredom dijeli prvo mjesto, ove godine sa Singapurom. S druge strane, nazadovanje na ovoj ljestvici znači da je pogoršan položaj djece, te su time narušena i osnovna dječja prava. Naravno, svaka od obuhvaćenih zemalja dužna je bez obzira na sve teškoće uraditi više kako bi se djeci omogućio bolji i sretniji život. UNICEF skreće pažnju da je svako drugo dijete u BiH siromašno, te da mnoga od njih trpe psihološko i fizičko nasilje. Treba imati na umu da je psihološko zlostavljanje teže prepoznati, kao i da se ono kod nas ne registrira, iako ono ostavlja ozbiljnije posljedice. U svakom slučaju bilo koji vid nasilja nad djecom škole ne smiju tolerirati. U školama se moraju primijetiti i nasilnici prevenirati. Ne kaže se zabadava da iver ne pada daleko od klade. Ako je dijete nasilno i zlostavlja svoje vršnjake ono je po pravilu i žrtva porodičnog nasilja. Traženje razloga u nezaposlenosti i siromaštvu, što se često uzima kao izgovor u BiH, zasigurno, ne mora i nije glavni uzrok nasilju. Dosta toga, rekli bismo, zavisi i od nas samih i obrazovanja. Danas u BiH sva djeca ne pohađaju osnovnu školu. Različiti su razlozi, ali s obzirom da je školstvo zakonski obavezno možemo se s pravom pitati -zašto pojedina djeca u BiH ne upisuju osnovnu školu? Šta ministarstva nauke i obrazovanja čine na tom polju i koja su to djeca i u kojem broju koja nisu u mogućnosti obrazovati se? Ako imamo strategiju šta je urađeno na kvalitetu obrazovanja i smanjenju diskriminacija u školama. Tu su još problemi zdravstvene zaštite koja nije ujednačena na cijelom području države, nedostatak lijekova i niz drugih koje je nužno rješavati kako bi naša djeca imala sretniju budućnost.

Šta djeci ostavljamo

Ne smijemo zaboraviti da su djeca naše sutrašnje sudije. Šta smo im to ostavili u amanet. Jesmo li kao roditelji učinili sve da im omogućimo sretniju budućnost? Ruku na srce nismo. Ostavili smo im ratove i sukobe, mržnju, zaduženja novčana i druga. Nerijetko djecu regrutuju u vojske i izlažu strahu i ubijanju. Teško je procijeniti koliko je djece ubijeno u svijetu, ali UN iznosi podatak da je do 2014.godine samo iz Sirije izbjeglo 37.498 djece. Zbog ratnih sukoba neminovno taj broj će dalje rasti. Najnovija vijest da je tokom prelaska granice u kombiju s imigrantima policija u Zadru pucala i tom prilikom teško ranila dvoje djece tiče se duboko i nas i našeg odnosa. S druge strane, imamo lijep primjer fudbalera Leonela Messija koji je svojom odlukom da ne igra utakmicu Argentine sa Izraelom pokazao svoju opredijeljenost. Bio je izričit: “Kao Unicefov ambasador, ne mogu igrati fudbal protiv ljudi koji ubijaju nedužnu palestinsku djecu. Zbog toga smo morali otkazati utakmicu jer smo mi ipak ljudi, prije fudbalera“. I, svi drugi trebaju najprije biti ljudi.

00Sličica Želim Print
Zar budućnost djece koja su pobjegla iz svoje zemlje nije neizvjesna? Neizvjesna sudbina je i djece Afganistana gdje je stopa smrtnosti djece najveća „budući da 70 % stanovništva nema pristupa vodi za piće“(UNICEF). Upozoravajući su i izvještaji Save the children „kako se najmanje za 700 miliona djece (jedna četvrtina svjetske populacije djece) djetinjstvo prerano završilo“.

Djeca izgubljenog djetinjstva

Sada kao stariji, tj. kao oni koji su imali svoje djetinjstvo prisjetimo se svog perioda odrastanja. Koliko je ono bilo sretno i ispunjeno lijepim uspomenama. Koliko su se naše nane i dede, očevi i majke brinuli o nama. O toj i takvoj zabrinutosti danas posebno izučava nova uspostavljena naučna disciplina - sociologija djetinjstva. Ona se bavi kontroverzama djetinjstva u suvremenom svijetu, a u kontekstu promjena odnosa roditeljstva i djetinjstva. Naučnici zagovornici ove discipline smatraju da djetinjstvo ne samo da je ugroženo nego ono praktički i nestaje, jer mladi imaju slobodniji pristup svijetu odraslih, što zamagljuje distinkciju između djetinjstva i odraslosti (Nil Postman, Mari Winn). Čak Winn proglašava da je „doba zaštite“ gotovo zamijenjeno „dobom pripreme“. „Nekada su se roditelji trudili da sačuvaju bezazlenost djece i da zaštite djecu od životnih nedaća. Novo doba funkcioniše na osnovu uvjerenja da djecu treba što ranije izložiti iskustvima odraslih“, kaže ova naučnica. Složili se ili ne sa ovim gledištem, možemo uočiti da se upravo distinkcija između mladih i starijih narušava putem elektronskih medija, televizije i interneta, i na taj način otkrivaju „tajne“ odraslih, te potkopava poštovanje za svoje starije i pretpostavljene. Dakle, mediji, a prije svih internet brišu te granice nudeći sliku svijeta koja uveliko unosi zabunu i zbrku kod djece koja ne mogu razlikovati realno od nerealnog. Djecu nam tako, u nedostatku našeg slobodnog vremena i sve većih egzistencijalnih zahtjeva, odgajaju ekrani i razne aplikacije. Danas za tu i takvu djecu možemo reći da su „djeca izgubljenog djetinjstva“. To je nova opasnost koja itekako šteti njihovom zdravom razvoju i kao takvi pridodajemo je ostalim ugroženostima. Ako je djetinjstvo predstavljalo razdoblje njege, skrbi, igre i učenja u porodici i školi, razdoblje u kome nije bilo mjesta za odgovornost ono danas djecu čini aktivnijim faktorom čineći ih podložnijim raznim vanjskim utjecajima koji ga u konačnici i oblikuju. Šta time djetinjstvo gubi i koliko se ono dehumanizira drugo je pitanje. Tek, povodom ovog Dana djeteta iskažimo svoju savjest i pomozimo im da odrastaju, ako ništa drugo, ono sa spoznajom o međusobnom poštovanju. Neka nam bajramski dani u tom kontekstu budu inspiracija. Sjetimo se svog djetinjstva i ne zaboravimo, radost Bajrama donose nam, nadasve, djeca.

Kako se budemo odnosili prema izbjeglicama tako ćemo i graditi sebe kao pojedince i društvo u cjelini

Oduvijek su ljudi selili tamo gdje im je bolje, tamo gdje se bolje, ljepše i sigurnije živi. Oduvijek su bježali od zla, ratova, siromaštva, gladi i sl. Da bi ostvarili jedno, a pobjegli od drugoga, oni kojima je to bilo nužnost morali su krenuti na put, na put koji je iziskivao neizvjesnost, promjene stalnog mjesta boravka i prilagođavanje novim okolnostima. Njihovo putovanje (lat. migratio) pretpostavljalo je dva pojma: iseljavanje (emigracija) i useljavanje (imigracija). Početak puta značio je iseljavanje, a useljavanje je već bilo krajnja tačka putnika. U svakom slučaju namjera i želja bilo je stići do cilja. Recimo, mnogima je u prošlim vremenima cilj bio domoći se Amerike. Veliki broj njih je tako uselio u ovu zemlju i svojim radom i trudom, na ovaj ili onaj način, od nje napravio jednu od najmoćnijih država na svijetu. Inače, sam fenomen useljavanja je vrlo kompleksan, a čak se u nekim državama poput Švedske izučava kao poseban predmet (predmet: IMER-internacionalne migracije i etničke relacije). Razlozi ovog izučavanja useljeništva su višestruki i zavise od toga odakle useljenici dolaze, dužine njihova boravka, kakav je njihov socijalni status ili političko opredjeljenje, te religija, porijeklo i boja kože.

Bez useljenika nema ni napretka

Suvremene migracije, gledano kroz historiju, započinju sa kolonizacijom i industrijalizacijom, kao i ekonomskim širenjem Evrope na područje Novog svijeta tokom 50-ih godina prošlog stoljeća. Prvi useljenici bili su srednjih godina i u punoj radnoj snazi što se već za današnje ne može reći, jer se oni sada pojavljuju kao klijenti potpuno izvan tržišta radne snage. Dakako, to komplikuje i sam proces useljavanja u pojedine zemlje kojima je radna snaga potrebna. Statističari ističu da se raspodjela useljenika, tj. imigranata po zemljama primaocima promijenila zadnjih godina. Podaci UN-a ukazuju da je taj srazmjer razvijenih zemalja spram nerazvijenih zemalja takav da bogate zemlje primaju 60% ukupnog broja imigranata u svijetu. Koji su realni interesi bogatih zemalja odgovor možemo potražiti u formiranju zdrave ekonomije. S druge strane, izvjesno je da bogate zemlje (Zapadna Evropa) imaju potrebu za useljavanjem „kako bi se popunila rupa na tržištu rada i popravila loša demografska slika“ (G. Brochmann: „Šta je imigracija“, knjigu objavio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu). U tom pogledu indikativno je da se autohtono stanovništvo Evrope smanjuje i da je samo u 2014. godini prirodni priraštaj iznosio 14.5%, a priraštaj uslijed priliva imigranata preko 85%. (Kada bismo samo znali podatak o broju rođene djece imigranata iz BiH). Čak bi, prema tvrdnji Grete Brochmann „bez imigranata Norveška stala“. Naime, bez radne snage i useljavanja stanovništvo bi u toj zemlji rapidno starilo i pitanje stvaranja vrijednosti time bi se znatno smanjilo.
Ono što nas, međutim, interesira jesu sami useljenici koji se kao manjina uslijed prilagođavanja u konačnici asimiliraju ili utapaju u većinu u državama koje su im, zapravo, omogućile boravak. Problem je kako postići to da se useljenici zakonski zaštite i budu ravnopravni članovi zajednice, kako u procesu rada tako i u društvu kao takvom. Ovaj problem tim postaje složeniji sa terorističkim napadom 11.septembra 2001.g. na Svjetski trgovački centar u Njujorku, te sve izraženijeg ekstremnog desničarenja i fašizma. Kontroliranje granica i zaustavljanje izbjeglica od Istoka prema Zapadu postalo je prioritet mnogih zemalja. No, one tek mogu usporiti te imigracije. Stručnjaci predviđaju da će u narednih deset godina broj imigranata iz Afrike i jugozapadne Azije u Evropu povećati za nekoliko desetaka milijuna ljudi. Uglavnom su to izbjeglice iz muslimanskih zemalja, iz Iraka, Sirije, Nigerije, Alžira, Tunisa, Afganistana. Bangladeša i dr. koji se teže uklapaju u evropski način života negoli radni imigranti. Ipak, svi oni su, ne svojom krivnjom, bježeći od zla napustili svoje domove, nadajući se boljem životu u Evropi.
Sad od Evrope zavisi da li će svoje granice ostaviti otvorenim i koliko će prihvatiti izbjeglica. U međuvremenu, ona bira i selektira izbjeglice tako da na svojim granicama zaustavlja one koji ne dolaze iz ratnih područja. Naime, nakon prvih masovnih iseljavanja kao izbjeglice su se počeli prijavljivati i oni koji se na taj način žele domoći boljeg statusa, a radi se mahom o tzv. ekonomskim imigrantima. Oni su krenuli ka Evropskoj uniji zbog siromaštva i loših prilika. To u svakom slučaju ugrožava izbjeglički status koji je kako-tako određen Ženevskom konvencijom iz 1951.godine. Kolika je apsurdnost na njenim granicama najbolje ukazuju riječi novinara New York Timesa: „Jadna je Evropa u kojoj se čovjek boji useljavanja kojeg treba!“.

BH odnos prema imigrantima

Dakako, izbjeglička kriza koja vlada Evropom nije mogla zaobići ni Bosnu i Hercegovinu. Doduše, ona se kao i ostale zemlje Balkana samo našla u tranzitu ka Evropi. BiH kao država u tom smislu nema ekonomske moći, razvijene socijalne pomoći, te nema smještajnih kapaciteta. Nažalost, ona nema ni migracionu politiku niti valjanu zaštitu za izbjeglice. Preostaje ono pojedinačno, ono ljudsko i ono na što vjera upućuje. Svaki čovjek treba suosjećati, svaki musliman treba osjetiti zajedničku bol, te imajući u vidu sve ono što smo u BiH preživjeli tada ne samo da ćemo razumjeti izbjegličku bol nego ćemo nastojati i pomoći im. Ne treba pravdanje tome tražiti u onome da ništa ne možemo promijeniti. Zar nije sramno što su neposredno prekoputa sarajevske Vijećnice, dok se u njoj održavala svečanost izbjeglice sa svojom djecom u parku spavale na zemlji, u šatorima pod kišom. Uzmimo primjer Nerina Dizdara iz Stoca koji je odmah u svoju kuću doborovoljno primio jednu izbjegličku porodicu. Islamska zajednica je donirala znatna novčana sredstva i sve čini da izbjeglicama pomogne. Tu su još mnoga udruženja i organizacije. Kad se hoće sve se može.
Ono što treba da se pitamo jeste: Jesmo li izgubili ljudskost? Kakvo smo to društvo? Nije zaustavljanje 300 imigranata na putu ka izbjegličkom centru Salakovac samo političko pitanje ili već izborno pitanje, nego nadasve pitanje naše savjesti. Koliko smo spremni pomoći tim ljudima? To je pitanje na kome ćemo svi polagati ispit. Kao ljudi i kao vjernici imamo obavezu pomoći onima koji su u nevolji. Ostaviti ih da pate još bi bio veći grijeh. Podsjetimo samo kako su mekkanske izbjeglice - muhadžire prihvatili u Medini i kako su oni slijedeći ideju islama ujedinili medinsko društvo koje je bilo opterećeno plemenskim sukobima. Nek nam muhadžiri budu podstrek da budemo bolji ljudi.

00Sličica Želim Print

Svako obilježavanje Svjetskog dana slobode medija, 3. maja, nužno podrazumijeva potrebu jačanja svijesti o značaju slobode i nezavisnosti medija. No, u zbilji to baš i nije tako lahko. Sloboda medija se u mnogim zemljama svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini, praktički sve više osporava i sprječava. Rekli bismo, čak ona postaje dio sistemskog uređenja u kome vlasti nastoje držati pod kontrolom sve informacije, te ih filtrirati i dostaviti kao jedino valjane. Na taj način, javnost se faktički formira i konstituira kao kolektivna svijest. Kod nas u BiH je uvriježeno mišljenje: šta će javnost reći ili šta čaršija misli? Neminovno, javnost se u BiH kroz povijest gradila i izgrađivala ponajviše u odnosu spram političkih i ideoloških sila koje su nastojale osporiti njenu autonomnost i učiniti je svojom. Takva nastojanja su dovela do rastakanja njenog bića i do formiranja onoga što danas imamo na djelu, a to su tri zasebne javnosti - srpska, hrvatska i bošnjačka. Razlog tome pronalazimo u ideologiji koja se pojavljuje kao rušilački faktor, jer na primjeru BiH za cilj ima ocrniti i srušiti protivnika, tj. onoga koji misli drugačije. Zapravo, fenomen ideologije nije ništa drugo do instrument za vladanje kojim se potiskuje i negira svako značenje javnog mnijenja. Šta će čaršija ili građani reći to je već manje važno. Mnogo je važnije zadržati vrijednosni sistem uz metode propagande, agitacije, obmana itd. Dakako, te i takve vrijednosti koje prvenstveno šire neistinu zarad pojedinačnih interesa, gdje su oni (interesi) važniji od istine i dobra, prenose mediji i novinari kao njeni neposredni protagonisti. Ako su nekada novinari slovili kao „moralni katalizator“ u društvu sada, moramo priznati, to zbog nametnutih okolnosti ne mogu, nisu ili nisu u tolikoj mjeri. Stoga i zapitanost: da li ono što nam se prezentira putem medija trebamo ignorirati, odnosno koliko trebamo vjerovati medijima. Ovo tim prije što su mediji, kao i oni iza i ispred njih, uveliko pripomogli jačanju tenzija na nacionalnom i političkom planu. Naime, u ratu su mediji itekako imali negativnu ulogu, te su u ovisnosti ko ih je, i kako i s kojom namjerom upotrebljavao i finansirao dolijevali „ulje na vatru“. Naravno, čast izuzecima, a generalno mediji su u ratnim okolnostima izgubili svoju prvobitnu namjenu i objektivnost. Izgubljena je i kritična masa i javna komunikacija. Uslijed toga, došlo je do podijeljenosti medijskog prostora i pojave velikog broja glasila, njih oko 170 , a skoro isto toliko i političkih stranaka. Više medija ne znači i više slobode i demokratije u društvu. Štaviše, u javnosti se odašilju sve više filtrirane i, nadasve, površne i neprovjerene informacije koje u obilju ponuda samo doprinose većoj zbunjenosti građana BiH. Obično su to teme nacionalne i političke naravi koje u suštini unose defetizam i pesimizam. Malo ili skoro nimalo se govori o praktičnim životnim pitanjima od kojih su: zaustavljanje siromaštva i korupcije, transparentnost u zapošljavanju, povećanje standarda života i penzija, jačanje civilnog društva, adekvatno obrazovanje i dr. Da medijska situacija bude gora i dalje se jačaju nacionalne tenzije i nema iskrenog dijaloga. Doduše, nije sve do novinara i medija. Dosta toga je i do zakonske regulative koja ne štiti novinare tako da su oni prepušteni sami sebi. Zato govoriti danas o slobodi medija možemo samo u okviru zakonskih i sistemskih rješenja. Ono na čemu mi ovdje insistiramo jesu sami konzumenti, odnosno ljudi. Oni su ti koji trebaju biti odgovorni i oni su ti koji treba da grade povjerenje i dijalog.

00Sličica Želim Print

Istraživanje „Medijske slobode u BiH - komparativni izvještaj za period 2009-2016“ koje je inicirala Fondacija Friedrich Ebert u Bosni i Hercegovini i provela u saradnji sa Udruženjem BH novinari u Banjoj Luci i Sarajevu pokazalo je koliko su građani zadovoljni medijima i koliko im vjeruju. Prema tom istraživanju, na uzorku od 500 domaćinstava, građani u odnosu na državne institucije najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (74,6%), a ponajmanje vjeruju političarima (11,3%).

Također, komparativna istraživanja po metodu slučajnog uzorka u odnosu sa susjednim državama pokazuje da građani najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (51 %), policiju (50%) i Evropsku uniju (39%). Koliko religija igra važnu ulogu u BiH pokazuju i rezultati Galupovog istraživanja gdje se njih 76,5 % izjasnilo da je religija „važan dio njihovog svakodnevnog života“. Rezultati pokazuju i da je religija podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4%) kao i srednjovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1%), te da je ona jednako važna i za 70,7 % visokoobrazovanih građana. Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao institucije, ima 27,5% građana, u medije 7,8%, dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek njih 1,6%.

Referirajući se na ova istraživanja podaci govore da je poraslo povjerenje građana u vjerske institucije, dok je zabilježen pad u odnosu na političare i medije. Razumljivo, ispitanici smatraju da su političari glavni kršitelji novinarskih prava i medijskih sloboda. Najveći utjecaj na medije imaju političari, prema mišljenju ispitanika (71,4 %), a slijede vlasnici medija s 13 %, zatim poslovni ljudi i međunarodna zajednica. Otuda, i pad povjerenja građana u medije kojima oni vjeruju prema anketi u omjeru od 53%. Međutim, ovakvi statistički podaci ne daju punu sliku stanja. Daleko je važnije omogućiti kako medijske tako i vjerske slobode. Jer, društvo je napredno ukoliko građani u njemu imaju slobodu svojih misli, uvjerenja i vjere.

Konačno, ako se već pitamo zašto građani BiH najviše povjerenje pokazuju prema vjerskim institucijama odgovor potražimo u tome što one, za razliku od širenja neistina i laži, nude istinu i nadu. Zato, ne bez razloga u Kur’anu se kaže: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite da u neznanju nekome što ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete“. Doista, istina samo smanjuje manipulacije i uništava tajne i intrige, dok iskreno kazivanje može samo motivirati ljude. Vjera uzrokuje mnoge blagodeti. Tako Allah, dž.š. kaže: „Oni su bili nadahnuti da govore lijepe riječi, i bili su nadahnuti na put Onoga koji je hvale dostojan“ (El-Hadždž 24). Vjernici znaju da borbi između dobra i zla dobro na kraju ipak pobjeđuje, te da nakon teškoća dolazi radost i olakšanje. U krajnosti, vjera je rješenje za sve svjetske krize. Uostalom, vjerske zajednice za razliku od političara i medija koji ih prate, a što svjedočimo, lakše pronalaze i uspostavljaju saradnju i iznalaze prostor za zajedničko djelovanje i interes.

 

 

Ko muti bistru vodu

April 18, 2018

S obzirom da je u svijetu sve više izraženiji nedostatak pitke vode to se Bosna i Hercegovina može pohvaliti da je izrazito bogata sa ovim prirodnim resursom. Štaviše, jedna je od rijetkih zemalja u Evropi i u svijetu, koja ima značajne rezerve vode za piće. Prema podacima, ona je po obnovljivim izvorima pitke vode čak sedma u svijetu. Ovo je tim značajnije, što izvještaji Ujedinjenih naroda ukazuju da oko 780 miliona ljudi nemaju prilike doći do pitke vode, te će do 2030. godine 47 % svjetske populacije živjeti u područjima sa nedovoljnom količinom vode. Da problem bude još veći sa povećanjem broja stanovnika i time povećanim industrijskim zahtjevima, taj nedostatak vode se u zadnjih 50 godina skoro pa utrostručio. Uzrok nedostatku, uz demografske prilike i migracije, nalazi se i u klimatskim promjenama, zatopljenju i zagađenju. Odraz takvom stanju, u konačnici možemo potražiti u problemima koji su čisto ljudske prirode, odnosno u siromaštvu i nejednakosti. Nažalost, voda je na taj način postala izvor profita. To znači da voda postaje društveni, pa tako prvenstveno i politički interes. Naime, voda u rukama onih koji su na vlasti i imaju monopol nad njom može služiti i služi kao instrument vladavine. U prilog ovoj tvrdnji govore mnogi sukobi i ratovi koji se vode u svijetu. Borba za pitku vodu, prema podacima Pacifik instituta u Ouklendu, za period od tri godine, od 2010. do 2013.godine, vodila se 41-im povodom. Jedan je u Okeaniji, šest u Aziji, osam u Latinskoj Americi, 11 u Africi i 15 na južnoj hemisferi. Dakle, ti ratovi nisu bili ni politički, ni vjerski, ni ekonomski, nego suštinski ratovi za pitku vodu. Ne bez razlog stoga vodu nazivaju i ‘plavom naftom’ i ‘naftom 21. stoljeća’. Očito ovaj prirodni resurs s vremenom uslijed nedostatka postat će sve traženija roba i time predmet većih sila. Politička računica je jasna - veća riba guta manju ribu. Što potreba za vodom raste to rastu i apetiti. Ko kontrolira vodne resurse ima i moć. Otuda, voda zbog smanjenja svojih resursa sve više dobiva na značaju kao, uostalom, i nafta, te stručnjaci-geostratezi na osnovu toga predviđaju i novi svjetski rat.

 

Bistrenje politike

Vodni resursi su danas strateški cilj mnogih država. U njihovim planovima je osnova sačuvati i zaštiti svoje izvore, a kolonizirati druge. Otkup izvorišta vode nije ništa drugo do jedan vid kolonizacije. U tom smislu, Svjetska banka i politika MMF (Međunarodni monetarni fond) dozvolila je putem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) liberalizaciju i tržišnu utakmicu. Dozvoljeno je tako privatiziranje vodnih resursa uz model zaduženja nerazvijenih zemalja i uslov njihova vraćanja duga kroz prodaju javnih dobara multinacionalnim kompanijama. Najsigurniji vid javnih dobara, nema sumnje, jeste pitka voda. Velike koorporacije, poput recimo, Coca Cole tako su u mogućnosti kupiti manje firme, te njihovim privatiziranjem flaširanjem vode ili ‘proizvodnjom vode’ odrediti ili povisiti cijenu i nadalje crpiti resurse vode, i to bez ograničenja. Naprosto, voda se sve više tretira kao roba kojom jedna grupa može ugnjetavati drugu. A, otvoreno tržište otvara i mogućnost etničkih tenzija i sukoba grupa, te i raslojavanja socijalnih klasa. Neminovno, to je problem koji stoji pred svakim društvom, pa i bosanskohercegovačkom. Ko to ima pravo prodavati javno dobro i naslijeđe koje nam je Bogom dano? Da li prodajom prirodnog bogatstva prodajemo i našu budućnost? Primjećujemo li da nam bolje sutra velikodušno obećavaju političari i trgovci prodajući nam ‘kamenje za bubrege’. Zar nam naša djeca i generacije koje dolaze nisu važniji od uskih interesa političke oligarhije koja nas zaduživanjem kod MMF-a dovodi u poziciju da izgubimo svoje zajedničko naslijedstvo- vodu. Dakako, to nije i ne treba biti vlasništvo samo jedne nedodirljive grupe. Trebamo li se praviti da to ne vidimo? Vidjeli smo šta se desilo sa privatiziranjem i rasprodajom preduzeća. Trebamo li sada dopustiti da nas prevedu žedne preko vode. I da svoju vodu prodamo u bescijenje.

Sličica Želim Print

Paradoksalno je, međutim, što se u BiH voda uvozi iz susjednih zemalja. I, pored toga što imamo 9.460 kubnih metara pitke vode po stanovniku BiH osam puta više uvozi vode nego što izvozi. Začuđujuće je što zemlje poput Srbije i Hrvatske imaju manje resurse vode i što je ona lošije kvalitete. Voda je itekako profitabilan biznis, pa je u tom smislu za svoje potrebe treba i koristiti. Za primjer možemo uzeti druge. Recimo, građani u Italiji i Holandiji su se izborili i zakonom zabranili privatiziranje vode. Na taj način ostvarili su veću kontrolu svog vodnog potencijala, te omogućili prodaju trgovinskom razmjenom s drugom državom. Uostalom, to nije ništa strano, ni novo. Privatizacija voda provodi se zbog njenog profita, a ne zbog općeg dobra. Nju( privatizaciju) prije svega žele i provode vlade i korporacije, a građani to odobravaju ili ne.

 

Kvalitet i očuvanje voda

Ako smo po bogatstvu pitke vode ispred mnogih u Evropi, to se ne možemo ponositi što smo ispred njih i po količini otpadnih voda. To je problem koji postaje sve veći. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da više od 80% otpadnih voda se vraća u ekosistem, dok 1,8 milijardi stanovnika na zemlji pije vodu sa zagađenih izvora. Svakako, otpadne vode kao i nelegalna izgradnja stambenih objekata na vodozaštitnim zonama predstavljaju opasnost za naše vodne resurse budući da se u vodotoke i jezera ulijevaju bez prethodnog biološko-hemijskog prečišćavanja. Rijeke i jezera ne mogu prihvatiti otpadne materije bez ozbiljnog utjecaja na prirodnu ravnotežu, što dovodi do intenzivnog zagađenja vodnih resursa i gubitka kvalitetne vode. Zagađenje vode mikroorganizmima koje se izlijevaju u rijeke i jezera dovele su do bolesti poput epidemije kolere, kuge, tifusa i dr. Danas su ta onečišćenja uslijed razvoja tehnologije i raznih hemikalija još veća. Zabrinjavajuće je što od nečiste vode približno pet miliona ljudi umre svake godine. Kako bi zaštitili kvalitet voda, stučnjaci ističu potrebu procesa recikliranja i odvođenja prerađene vode tamo gdje neće biti štetna po okoliš i zdravlje. Za to su neophodna postrojenja- prečiščači koje svako veće naselje treba imati. Čak je moguće prečišćavanjem otpadnih voda njihovom preradom doći do energije za zagrijavanje tokom zime. Takvu mogućnost kroz projekat „Čista Miljacka“ ponudio je Fond za zaštitu okoliša FBiH.

Problemi sa kvalitetom vode u Sarajevu prema zvaničnim podacima kazuju da na osnovu uzoraka iz lokalnih vodovoda njih sedam posto nije zadovoljilo mikrobiološku kontrolu. To nije zabrinjavajuće, ali jeste upozoravajuće. Koliko budemo brinuli o vodi toliko će i ona brinuti o nama. Ne zaboravimo, Sarajevo je jedan od rijetkih gradova koji ima pitku vodu u svojim slavinama. Da dovoljno u proteklom vremenu o tome nismo vodili računa pokazale su nam svakodnevne redukcije. Moramo priznati, u vodosnabdijevanje se nije ulagalo, a gubici vode u cijevima su rasli do čak 75%. Uslijed lošeg pristupa ovom dobru -vodosnabdijevanje grada je postalo politički problem. Krivac se tražio u drugome. Tek reagiranjem građana i preuzimanjem stručnih kadrova voda je počela teći cijevima. Za nadati se da više neće biti redukcija, a ni da će cijene vode porasti. Interesi građana bi trebali biti ispred interesa korporacija i politike.

 

Kao zemlja u tranziciji BiH traži svoj put od zatvorenog ka otvorenom društvu. Kultura i njene vrijednosti u tom procesu trebaju imati značajnu ulogu

Oduvijek je kultura igrala i igra važnu ulogu u opstojnosti jednog društva, pa time i našeg bosanskohercegovačkog. Ona nas je očuvala i bila naša lična karta i ulaznica u svijetu. Sa njom smo imali identitet i sa njom imamo sada budućnost, ako Bog da. Ona nije samo ono što nas određuje, nego i ono što bismo trebali biti. Kultura nam je praktički uspostavila vrijednosti i načine ponašanja i učinila nas onim što jesmo. Bez nje bismo bili repa bez korijena. Zato sada s ponosom i s pravom možemo reći da imamo svoju tradiciju i običaje, svoje korijene koji leže u našoj vjeri i toleranciji.

Zatvoreno društvo krije se iza kulture

S druge strane, kroz povijest Bosna i Hercegovina se konstantno borila za svoju identifikaciju, nezavisnost i suverenost. Uvijek je bila pod spoljnjom i unutarnjom okupacijom. Normalno da u toj borbi i izloženosti mnogim utjecajima nikada nije ni mogla kao država u potpunosti izgraditi svoj model koji bi odgovarao svim narodima u njoj. Multikulturalnost koja se zagovarala bila je tek deklarativne naravi. Ona je samo težila koegzistiranju kultura, a ne i suštinskom upoznavanju. Da se od toga, te površnosti i neiskrenosti u konstituranju općih modela nije otišlo više svjedoci smo i po okončanju ratnih dejstava i uspostavljanju dejtonske BiH. Naime, i dalje smo zatvoreni u svoje okvire, u tri zasebna sistema vrijednosti, tri etno-getoizirana društva, pa otuda i tri kulture, tri javnosti, te tri različite slike svijeta, mišljenja i istine.

00Sličica Želim Print
Ako se već složimo sa ovom konstatacijom onda možemo doći i do spoznaje da je takvo društvo zatvoreno i da ono u konačnici uzrokuje ksenofobiju i strah u dodiru sa drugim i drugačijim, sa tuđom kulturom. Na taj način se sužava prostor slobode i dostojanstva, a na scenu stupa ideologija u kojoj nema mjesta za toleranciju i različitost. Štaviše, u takvim zatvorenim društvima manipuliranjem strahom o drugom i drugačijem se ne progovara na pravi i istiniti način. Uglavnom se to čini iz svoje perspektive i za svoju dobrobit. Svi imaju svoje viđenje, svoje vrijednosti, svoje medije, političare, književnike, navijače. Zaboravlja se da i drugi imaju svoje dobre i pozitivne strane. Sve se predstavlja u crno-bijeloj tehnici, i sve se instrumentalizira. U tu svrhu najkonkretnije služi politika koja sebi uzima za pravo da kontrolira prošlost i time kulturu sjećanja. A ko kontrolira prošlost, određuje i budućnost, ukazuje Džordž Orvel. To drugim riječima znači da oni koji žive u sadašnjosti, pri okolnostima koje im nudi zatvoreno društvo, praktički ostaju bez perspektive. Jer, stalno vraćanje u prošlost vodi u izolaciju i destrukciju.

Evropska kulturna politika

Dakako da stalno posezanje u prošlost ne rješava narasle probleme u sadašnjosti, niti omogućava bolju budućnost. Ono nas samo ograničava tom prošlošću. Karl Poper pojašnjava - povijest ljudskog društva u stalnom je sučeljavanju otvorenog i zatvorenog društva. Težište je na tome koliko kultura utječe na ideologiju društva, odnosno načinu na koji će izaći iz zatvorenog društva i time iz izoliranosti i zaostajanja. Rješenje je, dakle, otvoreno društvo koje nudi otvorenost prema drugima i prihvatanje različitosti kao određujućeg faktora. Uostalom tome teži cijela Evropa. Kulturne koordinate zajednica kultura u Evropskoj uniji su poznate. “Ciljevi kulturne politike Evropske unije jesu da ukaže na zajedničke aspekte evropskog naslijeđa i da pojača osjećanje pripadnosti jednoj istoj zajednici, dok istovremeno priznaje i poštuje kulturnu, nacionalnu i regionalnu raznolikost i pomaže kulturama da razviju i postanu priznate“ (Majnhof- Trandafilidu-Transkulturna Evropa). Autori ovog programskog načela ovdje skreću pažnju da je ipak potrebno uspostaviti ravnotežu između afirmacije raznolikosti i očuvanja socijalne kohezije. Naime, da bi različitost, tj. multikulturalnost opstala ona mora sada voditi računa o ekonomskoj realnosti. Ekonomija je, naime, sastavni dio savremenih evropskih integracija, a kultura s druge strane insistiranjem na njenoj različitosti ostaje permanentni izvor konflikta. No, kultura nije samo ono što postoji, nego je ona i ono što bi trebalo da bude. Ona se tako tiče društvene djelatnosti koja ponajprije povezuje ljude različitih nacionalnih i državnih pripadnosti i interesa čime služi prevazilaženju netrpeljivosti i mržnje. To otvara puteve mira i blagostanja kome strijeme sva društva.

Otvoreno društvo otvara vrata kulturi

Zasigurno, svako otvoreno društvo podstiče znanje i ljudska prava i slobode. Takvo društvo u osnovi je demokratsko i civilno društvo, sa izrazitom potrebom ukidanja mogućnosti zatvorenog (totalitarnog) društva u kome se pojedinac žrtvuje za korist kolektiva i u ime nacionalističkog identiteta. Ono ukida kategoriju drugog kao neprijatelja i sprječava kulturne i svake druge predrasude. Ukoliko u tim društvu ima mjesta za kulturu i umjetnost ono to društvo čini funkcionalnijim i tome otvorenijim. Nažalost, mali je broj država u svijetu koje spadaju u tu grupu (njih 22). Među njima su Njemačka, Danska, Švajcarska i Portugal, dok su nešto manjem obimu u drugoj skupini svrstani Francuska, Velika Britanija i Španija. U „Atlasu civilnog društva“ stoji da samo 148 miliona ljudi od 7,6 milijardi na svijetu uživa u životu u otvorenom civilnom društvu. Za ova društva važi da su ona slobodna, te nema konflikta koji otežavaju njihov razvoj. Ostale zemlje su sklone autoritarnim režimima, te otuda većem broju nasilja i nerazjašnjenim ubistvima i sl. U „Atlasu civilnog društva“ rangirane su države svijeta u pet kategorija. I, to : otvoreno, suženo, ograničeno, potlačeno i zatvoreno. Preglednosti radi, Bosna i Hercegovina se nalazi u kategoriji „ograničeno“ društvo. Naravno, koncept otvorenog društva prvenstveno se tiče razvijenih društava i najbogatijih slojeva. Ono, s jedne strane donosi slobodu, ali, s druge, i nesigurnost radnih mjesta. BiH nije ni bogata, a ni sigurna u tom kontekstu. Izvjesno je da smo glasanjem izrazili svoje želje i da smo kao društvo u tranziciji odbacili socijalizam i prihvatili višepartijski sistem. Faktički, nakon agresije, BiH je odbacila i svoju dotadašnju zatvorenost i okrenula se izgradnji demokratskog društva. Međutim, oni koji ne vole njen napredak, a to su nazovimo ih ‘retrogradne snage’ nisu i ne dopuštaju da ona kao takva krene ka svom otvorenom identitetu. Ovo tim prije i više što BiH praktički ne samo da ne brine o svojoj kulturi, nego nje (kulture) nema ni u njenom Ustavu. O tome dr. Ibrahim Kajan kazuje: „Potpuno je razvidno da (Daytonski) Ustav BiH, kako vrijeme protiče, proizvodi sve više pukotina i da, na naše oči ‘voda prodire u brod’. Ustavni ‘propusti’ proizvode potonuće zajedničkih, državnih institucija, a podstiče osnivanje i ‘državnotvorno institucionalno zaokruživanje entiteta’. BiH prolazi kroz okamenjenu i upravo tako režiranu tranziciju. Privremeni Ustav donešen u sklopu Mirovnog sporazuma postao je trajni, ni – od -kog donešen , i ni-od-kog zaprimljen. Smrtonosna agonija kroz koju prolaze kulturne institucije BiH, poput neosjetljivog lakmusa- zorno pokazuje da je (samo) njihova tranzicija nemoguća bez tranzicije temeljnog zakona na kojem počiva država u kojoj su te institucije među najvažnijim“.

Iznad ograničenja

Koliko će bosanskohercegovačko društvo biti otvoreno ili zatvoreno zavisit će od njenih građana. Ono će se tek mjeriti njenim razvijanjem kritičke svijesti svakog ponaosob. U tom pravcu kultura treba dati svoj doprinos.
Nažalost, o kulturi i njenim potencijalima se u Bosni i Hercegovini malo ili nimalo govori. Više se govori o politici nego kulturi. I sve dok je tako ne možemo reći da smo krenuli naprijed - ka otvorenom društvu kao svom (evropskom) cilju. Zato i mnoge sumnje i pitanja. Zbog čega je kultura u našoj državi stavljena na marginu života? Ako pođemo od toga da zatvorena društva bježe u svoje „rezervate“ i okvire, ne želeći nikakve promjene, tada kultura dođe kao opasnost za sistem njenih vrijednosti. Bilo da se radi o nacionalnom, političkom, religijskom ili kulturnom kontekstu takva društva neminovno imaju ideološki predznak. Sve se podređuje jednoj dominantnoj grupi. Prisjetimo se samo veličanja srpske kulture čija „ umetnost i umetnici su najbolji na svetu“. Matrica Srpske akademije nauka i umetnosti započela je ugroženošću srpskog kulturnog naslijeđa da bi Memorandum SANU utro put kulturne i svake druge politike koja je slijedila ideologiju vraćanja u prošlost. Od tog cilja se i danas nije odstupilo. Princip je isti, ostalo su samo nijanse. U svojoj knjizi „Kultura nacije: između krvi i tla“ Aleksandra Đurić- Bosnić ukazuje da se izgradnja zatvorenog društva i zatvorene kulture koja je bila prisutna devedesetih godina u Srbiji, i danas ponavlja. „Većina građana je danas zbunjena jer oni ne znaju, ako im neko nudi koncept da zapravo želi da ide u Evropi i želi da pristaje na evropske integracije, a mi znamo da su to ličnosti kojima je to jednostavno strano u onoj mjeri u kojoj bi nam neki drugi izbor bio stran. Ukoliko se dešavaju revizije najfantazmagoričnijeg tipa, a jedan od takvih jeste pokušaj da se rehabilituje Memorandum SANU-a, onda shvatamo da mi zapravo imamo ono vječno vraćanje istog“, ističe autorka ove knjige. O toj vrsti kulturne politike dakako ne treba šutjeti. Takav vid revitalizacije kolektivnog identiteta nesumnjivo je prisutan danas u mnogim evropskim zemljama. Dr. Esad Delibašić primjećuje :“ Etnonacionalna- kulturna politika ne pravi razliku između kulture i nacije, jer svrhu postojanja kulture vidi isključivo u uspostavi nacionalnog i državnog identiteta.“ Otuda, ako u jednom društvu nema mogućnosti komunikacije i razmjenjivanja iskustva sa drugima u tom društvu kultura je samo sredstvo za postizanje krajnjeg cilja.
Konačno, izvjesno je da se BiH brani i branit će se kulturom. Ona je kao država svih njenih građana, bez obzira na sve opstrukcije i destrukcije, opstala i pri tome izgradila svoju kulturnu prepoznatljivost. Pa, iako sada postoje tri odvojene cjeline, etničke i kulturne, za nadati se da će ona nastaviti svoj demokratski hod, a prema standardima evropske građanske demokratske države. To će, nadasve, postići svojom otvorenošću i kulturom.

Kada društvo ne pokazuje odviše podrške svojim građanima oni se okreću paranormalnom

Vjerske zajednice pružaju osjećaj socijalne integriranosti u društvo

Kad nadriljekari započnu liječiti, a vidovnjaci i gatare progovore o budućnosti onda za takvo društvo možemo slobodno reći da je zapalo u krizu. Što je to i takvo društvo primitivnije, odnosno na manjem civilizacijskom nivou, to ima više prostora za nagađanja i manipuliranja razne vrste koja su, nadasve, suprotna zdravom razumu. Ovakvo stanje nesumnjivo karakteriziralo je prvobitne, tj. domoradačke zajednice, ali se ono itekako uočava i danas, u ovom ili onom obliku. Ukoliko je jedno društvo, dakle, sklono posezanjem za nadnaravnim traženjem rješenja bez stvarne uzročno-posljedične provjere ono ostavlja mogućnost za zloupotrebu i trgovinu ljudskim nesrećama. Ni bosanskohercegovačko društvo, sasvim sigurno, nije ostalo imuno na ove utjecaje.

Neznanje vodi ka zabludama

Kada se ljudi nađu pred dilemama i problemima, a društvo im ne nudi adekvatnu podršku i izlaz, tada se obično okreću paranormalnom. Ukoliko medicina i nauka ne pomažu jednostavno ljudi tragaju i hvataju se za slamku spasa. Želja za životom u tim situacijama biva jača od racionalnog i empirijskog mišljenja. Na taj način znanje ustupa mjesto neznanju. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to u mnogim hadisima. Ebu Buhari i Muslim prenose: „Znanje će nestajati smrću učenjaka sve dok na zemlji ne bude ni jednoga pa će ljudi za svoje vođe neznalice uzimati, tražit će od njih rješenja, a ovi će svojim neznanjem odgovarati pa će i njih i sebe u zabludu odvoditi!“. Dakako, u zabludu nas primarno dovode neznanje i neznalice. Iako je danas pristup znanju omogućen kroz pisane i elektronske medije to nužno ne znači da je ono na visokom nivou. Ono je praktički formalno i površno, više tehničke naravi, nego što je suštinsko i istinsko. Bez provjere i primjene nema korisnog znanja. Kako još živimo u vremenu brzih promjena, gdje nema vremena za analitička i studiozna istraživanja, to neznanje sve više uzima maha. Neznalice brže koriste tu prednost i time mijenjaju postojeće i nameću lažne vrijednosti koje dovode u zabludu i njih i druge.
Do čega pak te lažne vrijednosti proistekle iz neznanja dovode, a kroz usađene zablude i praznovjerja, antropolog Claude Levi- Straus ističe da su one „toliko raširene da bismo se trebali zapitati jesmo li suočeni s trajnim i univerzalnim oblikom razmišljanja“. Naime, što su pojedinci više praznovjerni oni su više zabrinutiji, pa i depresivniji od drugih, pogotovo onih koji su sigurni u sebe. Koliko sad imamo vjere i znanja to mi sami ponajbolje znamo i prepoznajemo se. No, izvjesno je da su oduvijek ljudi da bi se oslobodili svakodnevnih strahova, neprijatnosti i nevolja svašta izmišljali i tražili sebi lijeka. Tako su da bi spriječili pojedine događaje izmišljali pravila koja su gotovo pa postala običaj. U narodu je postalo uvriježeno da:
-Kada crna mačka prepriječi put donosi nesreću,
-Kada naiđe dimnjačar, a zavrnete dugme na košulji donosi sreću,
-Kada ustanete ujutro iz kreveta treba ustati na desnu nogu kako bismo krenuli s dobrim, a s lijevom nogom ići će loše,
-Kad zasvrbi lijevi dlan dobićete novac, a desni imat ćete trošak,
-Kad otvorite kišobran u kući biće nesreća,
-Kad u zidu kuca „kudret -sat“ neko iz kuće će umrijeti itd.
Zanimljiva su narodna vjerovanja diljem svijeta. Tako u Italiji i Portugalu hodanje unatrag priziva se nesreća. U Japanu slučajno razbijena boca donosi sreću, dok u Rusiji nošenje prazne kante po ulici smatra se donošenjem loše sreće.

Otkuda sklonost ka praznovjerju

O tome zašto su ljudi skloniji praznovjerju nego monoteizmu sociolog Maks Weber odgovara «jer sigurnost jednom iskušane magije mnogo je veća od učinaka štovanja boga na kojega se ne da utjecati, jer je svemoćan» . S druge strane imamo Goetheovo mišljenje da se religija i praznovjerje teško mogu razlikovati međusobno, no oboje se razlikuje od znanja. Ono ih sučeljava i određuje empirijskim činjenicama. Ako razložimo samu riječ ‘praznovjerje’ ona se sastoji iz riječi ‘prazno’, što sugerira ispraznost, i drugog dijela riječi- vjera, koja ukazuje da se radi o vjerovanju. Praznovjerje nužno ne predstavlja i vjerovanje, nego ono uključuje subjektivne stavove. Recimo imamo stav koji je negativan spram toga da je nešto ispravno ili nije.

Sličica Želim Print
Na polju religijske samoidentifikacije, znamo da islam osuđuje i zabranjuje sve vrste praznovjerja - nadriljekarstva, proricanja sudbine i gatanja u raznim oblicima i vidovima. Onaj ko ima slab iman i obraća se varalicama neće ući u Džennet- ukazuje Muhammed, a.s. Zloupotreba vjerskih osjećanja i nevolje pojedinaca, te bogaćenje na lahak način je nešto što je nedopustivo. Indikativne su riječi Allahovog Poslanika: „ Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro pa- niko ne može blagodat Njegovu spriječiti“(Junus,107).
Naime, uzrok gubitka vjere, dovodi do osjećaja bespomoćnosti i nesigurnosti u svijetu, te se pojedinac okreće praznovjerju i prihvatanju iracionalnog i fantazmagoričnog. Takva osoba je povodljiva i nije u mogućnosti shvatiti i popraviti svoje stanje. Njegove pesimistične misli samo će ga nadalje nagnati da odgovore traži od raznoraznih iscjeljitelja, gatara, parapsihologa, bioenergičara i dr. Svi oni nesebično nude pomoć u liječenju npr. depresije, steriliteta, bračnih problema i sličnih dijagnoza. Ponuda te vrste se još više pojačava kroz internet i društvene mreže čime se samo više ukorjenjuje u narod. Praktički, mediji su ti koji infrastrukturno propagiraju vidovnjaštvo i slične radnje koji ljude dovode u zablude. Sa te strane, imaju i veliku odgovornost spram društva.

Bez vjere nema ni odgovornosti

Tek ovim osvrtom željeli smo samo ukazati na probleme i dijagnozu za koju je nužno uključenje čitave društvene zajednice. Društvo kao takvo ima svoje zakone za reguliranje ovog područja i ono se tiče same odgovornosti. Sociološka istraživanja su već dala osnovu za analizu problema u društvu, a sociolozi ukazali da u etičkim pitanjima vezanim za opstanak ljudske vrste nije relevantna većina nego načelo. Odgovornost je na nama i u nama.
Ono što je izvjesno jeste činjenica da je bez podrške zajednice čovjek nemoćan , Konkretno, socio-religijski kontekst je kapital i resurs koji ljudima olakšava mnoge životne situacije. Vjerske zajednice su tu ne samo da upoznaju i podrže svoje vjernike, nego i da ih integriraju u društvo kao svoje korisne članove. Pokazalo se da tamo gdje su vjernici bili uključeni u vjerske zajednice kod njih je bila izraženija religioznost. Stoga, Islamska zajednica BiH ima veliku odgovornost, te potrebu reguliranja ovog polja djelatnosti. Inicijativa da pokrene svoj centar za duhovno liječenje u tom smislu je dobrodošla.

Od poricanja do pomirenja

Decembar 07, 2017

Iole savjesniji zapitali bi se koga više da osude -one koji su zločine počinili ili one koji su te zločine prećutali? Ko je više kriv- da li onaj koji žrtvu drži za ruke da bi je drugi zaklao ili onaj koji je kolje? Zato ćutanje iz Beograda i Zagreba o počinjenim zlodjelima brine.

„Kada bismo znali strahote i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine“ Balzakova je izreka koja u mnogome može zorno karakterizirati ono što se po agresiji, počinjenim zločinima i konačno sudskim kvalifikacijama o Genocidu u Srebrenici dešavalo na tlu Bosne i Hercegovine. Da se od toga ni nakon dvadeset i više godina od haške utvrđene istine o Genocidu nije daleko odmaklo svjedoče nam uporna negiranja onih koji su Genocid počinili od Prijedora do Višegrada i dalje. Oni koji su ubijali sa sloganom „za krast časni i otadžbinu“ postali su heroji. I to veličanje ratnih zločinaca nije bilo samo deklarativno i pojedinačno, nego se ono sada čak institucionalno uvodi, a sve pod plaštom srpstva i srpskog nacionalnog bića. Štiteći tako svoje velikosrpstvo i štiteći time sami sebe- svakog ko bi se usudio otkriti istinu o zločinima proglasili bi izdajnicima svoga naroda. Ogrjezli u krvi svoju odgovornost su tako lahko utopili u kolektiv. Retrogradno, nema šta. Svoje grijehe su na taj način pripisali svome narodu. Najveći krivci jesu samo zločinci, tj. oni koji su ubijali, ali ništa manje nisu krivi ni oni koji su zlo projicirali. Zlo se nije moglo tek tako izroditi da se najprije nije rodilo u glavama. Tako je mitomanska svijest dugo pothranjivana lažima i veličanjima sopstvenih vrijednosti na račun drugih. Posebno su pečat tim nastojanjima davali oni „najpametniji“- akademici iz SANU. Stoga bi trebali biti i najodgovorniji. No, njihovi zločini, očito, ostali su nekažnjeni. Pravilo je da uvijek stradaju oni najniže rangirani. Ova konstatacija, dakako, ne odnosi se na političare, jer oni ionako više brinu o sebi i svojim pozicijama, nego o narodu koji ih i bez toga slijepo sluša. Budućnost i moral političare sasvim sigurno toliko ne interesira. Za njih je mnogo važnije makijavelističko načelo da cilj opravdava sredstvo. Čudi, međutim, opozicija i intelektualna i književna elita koja ćuti i ne reagira na zlo i zločine. Iole savjesniji zapitali bi se koga više da osude -one koji su zločine počinili ili one koji su te zločine prećutali? Ko je više kriv- da li onaj koji žrtvu drži za ruke da bi je drugi zaklao ili onaj koji je kolje? Zato ćutanje iz Beograda i Zagreba o počinjenim zlodjelima brine. Uprkos svemu, poriče se karakter i razmjere užasnih zločina i Genocida. Šta reći? To i takvo negiranje i zabranjivanje istine ništa drugo ne znači do toga da je ideologija zla i dalje živa u institucijama vlasti. Zaboravlja se pri tome da poricanje Genocida predstavlja posljednju fazu u njegovom izvršenju. Rijetki su oni koji otvoreno o genocidnim namjerama svoga naroda progovaraju, o odnosu prema žrtvi kako to čini poslanik u Skupštine Srbije g. Nenad Čanak. „Ovo nije pitanje vjere ni nacije, nego odnosa prema ljudskim bićima. Ovaj Genocid mora ući u školske programe u svim zemljama, a posebno u Srbiji, mora se raspetljati to klupko mržnje“, ističe on. Ali, kako raspetljati to klupko i kako prihvatiti istinu? Naravno, najteže će biti onima koji su zlo počinili. Kako će oni koji nemaju savjesti to priznati? Teško će ko poput Sergeja Šotrića, predsjednika Odbora za podršku obnovi Partizanskog spomen groblja u Mostaru, a nakon presude zločincu Ratku Mladiću izraziti saosjećanje sa članovima nevinih žrtava i zatražiti oprost u ime svog naroda. U svakom slučaju istina se treba reći zarad savjesti i boljeg sutra generacija koje dolaze. To je čak i važnije od samih zakona. Međutim, ukoliko se i dalje kroz medije i obrazovni sistem provlači javno negiranje Genocida onda je nužno, upravo zbog činjenice da se genocid negira i zločinci veličaju , uvesti krivični zakon kojega je predložio Denis Bećirović u parlamentarnu proceduru. Uostalom, taj zakon se provodi i podržava u Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji.

Sličica Želim Print
Dakako, ovi zakoni se tiču samo onih koji ne prihvataju istinu, te negiraju zločine. Oni su samo individualni i odnose se na one koji se kriju iza kolektiviteta. Da li ima spremnosti staviti se u poziciju protivnika i shvatiti njihovo poimanje sukoba ostaje da vidimo. Razumljivo je da oni koji su stradali i izgubili svoje najmilije su ponajmanje spremni prihvatiti pomirenje. Slike koje su nastale u proteklim ratnim dešavanjima su itekako žive. Njih se ne može tek tako izbrisati. No, žito se treba izdvojiti od kukolja. Riječi reisu-l-uleme Husein- ef. Kavazovića, koje je izgovorio neposredno uoči presude komandantu Vojske RS Ratku Mladiću, ohrabruju i upućuju: „Ono što ja želim kazati je uvijek u našoj svijesti moramo odvojiti počinitelja od naroda. Ovdje je individualna krivica, sudi se onima koji su komandovali , naređivali, počinili i tako dalje i to treba razdvajati. Naši narodi moraju nastaviti živjeti. Naravno, nama je stalo do istine. Samo istina nas može izliječiti, mislim da je ona jedini lijek. Ova presuda će utvrditi istinu. Kakva će ona biti vidjet ćemo sutra. Kakva god bila trebamo je prihvatiti i krenuti dalje. Ne možemo lamentirati nad presudama. Neka se historičari, neka se nauka dalje bavi time. Žrtvama ne možemo nadoknaditi ono što su izgubili. Žrtve će u svom bolu i dalje nastaviti da žive, ali će ostati ta satisfakcija- bar da znamo ko je glavni krivac za sve to“. Prihvatanje krivice je prvi korak ka pomirenju.
Presude u Hagu su izrečene i ne treba ih komentirati. One dovoljno govore za sebe. Mnogo je važnije da čujemo sad glas onih koji će osuditi neposredne krivce- zločince u svojim redovima. Ne zaboravimo- odgovornost je kolektivna, a krivica je pojedinačna. Kada osjetimo da se druga strana iskreno kaje za svoja nedjela onda se može raditi i graditi pomirenje koje će uspostaviti takav balans između dva naroda u kome zločincima i zločinima neće biti mjesta, niti podrške. Nažalost, na javnoj i političkoj sceni podrška i dalje ne izostaje. Štaviše, srpski zločinački nacionalizam je još živ i vitalan, smatra beogradski književnik Filip David upozoravajući: „Mi smo svjedoci u Srbiji da ne samo da se ne prihvataju presude, nego se sada govori da su te presude naopake, pogrešne itd“.
Posebno se ova pitanja podrške zločincima trebaju odnositi na vjerske lidere i institucije. Riječi kojima je hašku presudu patrijarh Irinej okarakterizao kao „đavolska posla“ neće doprinijeti pomirenju. Nasuprot, izjave u povodu organiziranja molitvenog skupa za haške optuženike takozvane Herceg- Bosne u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, fra Mile Babić je rezolutno osudio: “Trebali bi da organiziraju skup za žrtve. Vjera služi istini i dobru, a ne nekom navijanju. Ovdje se radi o instrumentalizaciji vjere i pretvaranju vjere u instrument nacionalne politike, a to je ništa drugo nego izdaja vjere”. Ovakva, zloupotreba vjera u političke svrhe je nešto što unosi nemir i nepovjerenje jednih spram drugih. Vjera neizostavno treba služiti svima, i ona kao takva može biti važna u procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini. Njena misija je da promovira nadnacionalne i univerzalne humanističke vrijednosti koje mogu imati udjela u procesu pomirenja. Ukoliko toga ne bude i ukoliko vjerski dostojanstvenici ne budu na svom zadatku slijeđenja pravde, istine i praštanja, pogotovo u svojim zajednicama, onda će put do pomirenja biti teško prohodan.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine