Kulturna tranzicija - Na putu ka otvorenom društvu

Kao zemlja u tranziciji BiH traži svoj put od zatvorenog ka otvorenom društvu. Kultura i njene vrijednosti u tom procesu trebaju imati značajnu ulogu

Oduvijek je kultura igrala i igra važnu ulogu u opstojnosti jednog društva, pa time i našeg bosanskohercegovačkog. Ona nas je očuvala i bila naša lična karta i ulaznica u svijetu. Sa njom smo imali identitet i sa njom imamo sada budućnost, ako Bog da. Ona nije samo ono što nas određuje, nego i ono što bismo trebali biti. Kultura nam je praktički uspostavila vrijednosti i načine ponašanja i učinila nas onim što jesmo. Bez nje bismo bili repa bez korijena. Zato sada s ponosom i s pravom možemo reći da imamo svoju tradiciju i običaje, svoje korijene koji leže u našoj vjeri i toleranciji.

Zatvoreno društvo krije se iza kulture

S druge strane, kroz povijest Bosna i Hercegovina se konstantno borila za svoju identifikaciju, nezavisnost i suverenost. Uvijek je bila pod spoljnjom i unutarnjom okupacijom. Normalno da u toj borbi i izloženosti mnogim utjecajima nikada nije ni mogla kao država u potpunosti izgraditi svoj model koji bi odgovarao svim narodima u njoj. Multikulturalnost koja se zagovarala bila je tek deklarativne naravi. Ona je samo težila koegzistiranju kultura, a ne i suštinskom upoznavanju. Da se od toga, te površnosti i neiskrenosti u konstituranju općih modela nije otišlo više svjedoci smo i po okončanju ratnih dejstava i uspostavljanju dejtonske BiH. Naime, i dalje smo zatvoreni u svoje okvire, u tri zasebna sistema vrijednosti, tri etno-getoizirana društva, pa otuda i tri kulture, tri javnosti, te tri različite slike svijeta, mišljenja i istine.

00Sličica Želim Print
Ako se već složimo sa ovom konstatacijom onda možemo doći i do spoznaje da je takvo društvo zatvoreno i da ono u konačnici uzrokuje ksenofobiju i strah u dodiru sa drugim i drugačijim, sa tuđom kulturom. Na taj način se sužava prostor slobode i dostojanstva, a na scenu stupa ideologija u kojoj nema mjesta za toleranciju i različitost. Štaviše, u takvim zatvorenim društvima manipuliranjem strahom o drugom i drugačijem se ne progovara na pravi i istiniti način. Uglavnom se to čini iz svoje perspektive i za svoju dobrobit. Svi imaju svoje viđenje, svoje vrijednosti, svoje medije, političare, književnike, navijače. Zaboravlja se da i drugi imaju svoje dobre i pozitivne strane. Sve se predstavlja u crno-bijeloj tehnici, i sve se instrumentalizira. U tu svrhu najkonkretnije služi politika koja sebi uzima za pravo da kontrolira prošlost i time kulturu sjećanja. A ko kontrolira prošlost, određuje i budućnost, ukazuje Džordž Orvel. To drugim riječima znači da oni koji žive u sadašnjosti, pri okolnostima koje im nudi zatvoreno društvo, praktički ostaju bez perspektive. Jer, stalno vraćanje u prošlost vodi u izolaciju i destrukciju.

Evropska kulturna politika

Dakako da stalno posezanje u prošlost ne rješava narasle probleme u sadašnjosti, niti omogućava bolju budućnost. Ono nas samo ograničava tom prošlošću. Karl Poper pojašnjava - povijest ljudskog društva u stalnom je sučeljavanju otvorenog i zatvorenog društva. Težište je na tome koliko kultura utječe na ideologiju društva, odnosno načinu na koji će izaći iz zatvorenog društva i time iz izoliranosti i zaostajanja. Rješenje je, dakle, otvoreno društvo koje nudi otvorenost prema drugima i prihvatanje različitosti kao određujućeg faktora. Uostalom tome teži cijela Evropa. Kulturne koordinate zajednica kultura u Evropskoj uniji su poznate. “Ciljevi kulturne politike Evropske unije jesu da ukaže na zajedničke aspekte evropskog naslijeđa i da pojača osjećanje pripadnosti jednoj istoj zajednici, dok istovremeno priznaje i poštuje kulturnu, nacionalnu i regionalnu raznolikost i pomaže kulturama da razviju i postanu priznate“ (Majnhof- Trandafilidu-Transkulturna Evropa). Autori ovog programskog načela ovdje skreću pažnju da je ipak potrebno uspostaviti ravnotežu između afirmacije raznolikosti i očuvanja socijalne kohezije. Naime, da bi različitost, tj. multikulturalnost opstala ona mora sada voditi računa o ekonomskoj realnosti. Ekonomija je, naime, sastavni dio savremenih evropskih integracija, a kultura s druge strane insistiranjem na njenoj različitosti ostaje permanentni izvor konflikta. No, kultura nije samo ono što postoji, nego je ona i ono što bi trebalo da bude. Ona se tako tiče društvene djelatnosti koja ponajprije povezuje ljude različitih nacionalnih i državnih pripadnosti i interesa čime služi prevazilaženju netrpeljivosti i mržnje. To otvara puteve mira i blagostanja kome strijeme sva društva.

Otvoreno društvo otvara vrata kulturi

Zasigurno, svako otvoreno društvo podstiče znanje i ljudska prava i slobode. Takvo društvo u osnovi je demokratsko i civilno društvo, sa izrazitom potrebom ukidanja mogućnosti zatvorenog (totalitarnog) društva u kome se pojedinac žrtvuje za korist kolektiva i u ime nacionalističkog identiteta. Ono ukida kategoriju drugog kao neprijatelja i sprječava kulturne i svake druge predrasude. Ukoliko u tim društvu ima mjesta za kulturu i umjetnost ono to društvo čini funkcionalnijim i tome otvorenijim. Nažalost, mali je broj država u svijetu koje spadaju u tu grupu (njih 22). Među njima su Njemačka, Danska, Švajcarska i Portugal, dok su nešto manjem obimu u drugoj skupini svrstani Francuska, Velika Britanija i Španija. U „Atlasu civilnog društva“ stoji da samo 148 miliona ljudi od 7,6 milijardi na svijetu uživa u životu u otvorenom civilnom društvu. Za ova društva važi da su ona slobodna, te nema konflikta koji otežavaju njihov razvoj. Ostale zemlje su sklone autoritarnim režimima, te otuda većem broju nasilja i nerazjašnjenim ubistvima i sl. U „Atlasu civilnog društva“ rangirane su države svijeta u pet kategorija. I, to : otvoreno, suženo, ograničeno, potlačeno i zatvoreno. Preglednosti radi, Bosna i Hercegovina se nalazi u kategoriji „ograničeno“ društvo. Naravno, koncept otvorenog društva prvenstveno se tiče razvijenih društava i najbogatijih slojeva. Ono, s jedne strane donosi slobodu, ali, s druge, i nesigurnost radnih mjesta. BiH nije ni bogata, a ni sigurna u tom kontekstu. Izvjesno je da smo glasanjem izrazili svoje želje i da smo kao društvo u tranziciji odbacili socijalizam i prihvatili višepartijski sistem. Faktički, nakon agresije, BiH je odbacila i svoju dotadašnju zatvorenost i okrenula se izgradnji demokratskog društva. Međutim, oni koji ne vole njen napredak, a to su nazovimo ih ‘retrogradne snage’ nisu i ne dopuštaju da ona kao takva krene ka svom otvorenom identitetu. Ovo tim prije i više što BiH praktički ne samo da ne brine o svojoj kulturi, nego nje (kulture) nema ni u njenom Ustavu. O tome dr. Ibrahim Kajan kazuje: „Potpuno je razvidno da (Daytonski) Ustav BiH, kako vrijeme protiče, proizvodi sve više pukotina i da, na naše oči ‘voda prodire u brod’. Ustavni ‘propusti’ proizvode potonuće zajedničkih, državnih institucija, a podstiče osnivanje i ‘državnotvorno institucionalno zaokruživanje entiteta’. BiH prolazi kroz okamenjenu i upravo tako režiranu tranziciju. Privremeni Ustav donešen u sklopu Mirovnog sporazuma postao je trajni, ni – od -kog donešen , i ni-od-kog zaprimljen. Smrtonosna agonija kroz koju prolaze kulturne institucije BiH, poput neosjetljivog lakmusa- zorno pokazuje da je (samo) njihova tranzicija nemoguća bez tranzicije temeljnog zakona na kojem počiva država u kojoj su te institucije među najvažnijim“.

Iznad ograničenja

Koliko će bosanskohercegovačko društvo biti otvoreno ili zatvoreno zavisit će od njenih građana. Ono će se tek mjeriti njenim razvijanjem kritičke svijesti svakog ponaosob. U tom pravcu kultura treba dati svoj doprinos.
Nažalost, o kulturi i njenim potencijalima se u Bosni i Hercegovini malo ili nimalo govori. Više se govori o politici nego kulturi. I sve dok je tako ne možemo reći da smo krenuli naprijed - ka otvorenom društvu kao svom (evropskom) cilju. Zato i mnoge sumnje i pitanja. Zbog čega je kultura u našoj državi stavljena na marginu života? Ako pođemo od toga da zatvorena društva bježe u svoje „rezervate“ i okvire, ne želeći nikakve promjene, tada kultura dođe kao opasnost za sistem njenih vrijednosti. Bilo da se radi o nacionalnom, političkom, religijskom ili kulturnom kontekstu takva društva neminovno imaju ideološki predznak. Sve se podređuje jednoj dominantnoj grupi. Prisjetimo se samo veličanja srpske kulture čija „ umetnost i umetnici su najbolji na svetu“. Matrica Srpske akademije nauka i umetnosti započela je ugroženošću srpskog kulturnog naslijeđa da bi Memorandum SANU utro put kulturne i svake druge politike koja je slijedila ideologiju vraćanja u prošlost. Od tog cilja se i danas nije odstupilo. Princip je isti, ostalo su samo nijanse. U svojoj knjizi „Kultura nacije: između krvi i tla“ Aleksandra Đurić- Bosnić ukazuje da se izgradnja zatvorenog društva i zatvorene kulture koja je bila prisutna devedesetih godina u Srbiji, i danas ponavlja. „Većina građana je danas zbunjena jer oni ne znaju, ako im neko nudi koncept da zapravo želi da ide u Evropi i želi da pristaje na evropske integracije, a mi znamo da su to ličnosti kojima je to jednostavno strano u onoj mjeri u kojoj bi nam neki drugi izbor bio stran. Ukoliko se dešavaju revizije najfantazmagoričnijeg tipa, a jedan od takvih jeste pokušaj da se rehabilituje Memorandum SANU-a, onda shvatamo da mi zapravo imamo ono vječno vraćanje istog“, ističe autorka ove knjige. O toj vrsti kulturne politike dakako ne treba šutjeti. Takav vid revitalizacije kolektivnog identiteta nesumnjivo je prisutan danas u mnogim evropskim zemljama. Dr. Esad Delibašić primjećuje :“ Etnonacionalna- kulturna politika ne pravi razliku između kulture i nacije, jer svrhu postojanja kulture vidi isključivo u uspostavi nacionalnog i državnog identiteta.“ Otuda, ako u jednom društvu nema mogućnosti komunikacije i razmjenjivanja iskustva sa drugima u tom društvu kultura je samo sredstvo za postizanje krajnjeg cilja.
Konačno, izvjesno je da se BiH brani i branit će se kulturom. Ona je kao država svih njenih građana, bez obzira na sve opstrukcije i destrukcije, opstala i pri tome izgradila svoju kulturnu prepoznatljivost. Pa, iako sada postoje tri odvojene cjeline, etničke i kulturne, za nadati se da će ona nastaviti svoj demokratski hod, a prema standardima evropske građanske demokratske države. To će, nadasve, postići svojom otvorenošću i kulturom.

Zadnji put promjenjen utorak, 03 April 2018 12:48
Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro