“Strahovi koje imam jest da bi ponovno moglo doći do sukoba. A mislili smo da smo naučili lekciju” kazala je njemačka kancelarka Angela Merkel na obilježavanju stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata održanom 11. novembra u Parizu.
Bliži se kraj godine, a to znači da će mediji okupirati našu pažnju pregledima događanja, analizama i slično, i za očekivati je da, s obzirom na utjecaj njemačke kancelarke na evropske političke prilike, u njima vidimo i analizu pozadine ovakve izjave.
Kraj godine inače je vrijeme za takve preglede, a ova 2018. obilježena je izbornim kampanjama i rezultatima iz mnogih demokratskih zemalja svijeta, obilježavanjem stogodišnjice od kraja Velikog rata ili osamdesete godišnjice od strašne Kristalne noći.
Za prikaz šire slike političkih dešavanja u svijetu, neminovno se moraju imati u vidu događanja iz prethodnih godina. Zapravo, kakogod im pristupali, uzmemo li u obzir historijske činjenice, slijed događanja ne obećava ništa dobro. Naprimjer, u većini zemalja članica EU, krajnja desnica uživa takvu razinu popularnosti kakva bi do prije nekoliko godina bila nezamisliva. Širom kontinenta, skoro u svakoj zemlji, doskora stabilni partijski sistemi se fragmentiraju i nove populističke stranke (desno ili lijevo) dobivaju političku snagu. Sve ovo nije od juče, i na ovaj se fenomen navikavamo tako da nas, iz nekih zemalja EU više ne šokiraju uspješni izborni rezultati stranaka koje su vodile kampanje pune ksenofobnih, rasističkih pa i fašističkih poruka. Ne šokira nas više ni činjenica da rastu oni desničarski pokreti koji su donedavno smatrani marginalnim grupama, i kojima je u antifašistički orijentiranim društvima, ipak bilo sramota pripadati. Ljudi naprosto prihvataju one koji nude jednostavna rješenja za složene probleme, u ovom slučaju to su desničarske, pa i ekstremno desničarske partije. Više nas ne šokira da u pregledima događanja o ovoj temi ne trebamo tražiti ilustrativne primjere ili neofašističke izgrede, jer su ovoj godini postali dijelom svakodnevice, a samo veliki poput onog iz Chemnitza (Njemačka) iz augusta ove godine, u kojima je praktično podsticana neskrivena islamofobija i pogrom, dobiju medijski prostor za analize, moguće posljedice i podsjećanja na lekcije o fašizmu iz historije. U Evropi populizam opasno buja i na lijevoj i desnoj strani, ali kuda vodi onaj desničarski koji slabi imunitet čovječanstva na posljedice rastućeg fašizma smo kao čovječanstvo već vidjeli. U toj istoj Evropi, naravno.
Niko se više ne pita kako je sve ovo počelo, i usporedbe s dešavanjima iz 1933. godine i usponom Hitlera na vlast su već načinjene. Kada generacija koja je preživjela rat više ne bude sa nama, saznaćemo da li smo nešto naučili iz historije – ljetos je kazala Angela Merkel. Neko jeste naučio iz historije, ali taj neko, čini se, nisu oni ljudi pa ni političari koji njeguju antifašistička osjećanja i politike u Evropi, kojima ni tridesetih godina, posebno nakon Kristalne noći 1938. godine, nije trebao Hitler da znaju da je fašizam neprijatelj - svima. Ovo možemo s pravom kazati, jer blijedo kažnjavanje rastućeg fašizma iz devedesetih godina 20. stoljeća na Balkanu i koji je rezultirao Genocidom na Bošnjacima, nije ni moglo donijeti nikakvo dobro. Nespremnost da se hirurški precizno podrži obračun s politikama koje donose zlo i razaranja i da se pokaže da takve politike sa sobom nose i posljedice, odgovornost za njihovo provođenje, čini se da je osnažila neofašističke pokrete po Evropi. Ako je već bilo puno učiti iz prošlosti, nije se moglo iz Evrope ne vidjeti istinsko zlo koje se nadvilo nad Bosnom i Hercegovinom devedesetih godina, i nije se moralo ostati na konstataciji „to se nije smjelo dogoditi“. Ali jeste.
Iz naše pozicije, danas, možemo kazati, ne zlurado, kako od uzora i događaja iz prošlosti antifašisti u svijetu nisu mnogo naučili. Istini za volju, ni mi, ni kao antifašisti, a ni kao vjernici, muslimani također nismo. Jer da smo nešto naučili iz prošlosti ne bi nam se političko djelovanje svodilo na groteskno imitiranje vjerskog sektašenja, a to vjersko sektašenje i dalje igra svoju strašnu ulogu pokretačkog mehanizma za sukobe. Da smo nešto naučili od uzora muslimana Muhammeda, alejhisselam, ne bismo, u ovakvim prilikama, pasivno čekali razvoj događaja i nadali se Božijoj intervenciji, ondje gdje je Bog nas obavezao da djelujemo – u sprječavanju zla.
Imati neprijatelje nije najgore što se nekome može dogoditi; neprijatelji su učinili to što su učinili, ili pokušat će činiti to što smatraju da treba, ali uznemirujuće je vidjeti kako smo i mi i naši prijatelji upali u zamku sopstvenog salonskog odnosa prema istinskom zlu. Zamku koja bi u konačnici mogla biti kobna, još jednom, za čovječanstvo.

U oktobru 2018. godine beogradski list Politika objavljivao je feljton đakona dr. Aleksandra Praščevića pod naslovom “Patrijarh Pavle o islamu i muslimanima 1990-1997”. S obzirom na dešavanja iz devedesetih godina prošlog vijeka, sadržaji predstavljeni u sedamnaest dijelova ovog feljtona pokazuju kako se u kreiranju narativa o ulozi SPC u tom periodu ‘zaboravljaju’ historijske činjenice

Od 30. septembra do 16. oktobra u beogradskom listu Politika izlazio je feljton pod naslovom “Patrijarh Pavle o islamu i muslimanima 1990-1997”. Naslov feljtona nosi ime po nedavno publikovanoj knjizi autora feljtona đakona dr. Aleksandra Praščevića, nosioca dvije doktorske titule, jedne s Moskovske duhovne akademije, i druge s Šerburškog univerziteta iz Kanade. Kao što može i da se pretpostavi iz navedenog objavljivani tekstovi dr. Praščevića u Politici predstavljaju dijelove pomenute knjige koja je nastala u okviru njegovog istraživanja na postdoktorskim studijama Teološkog fakulteta Aristotelovog univerziteta u Solunu. Osim impresivnog obrazovanja đakon Praščević danas obnaša i veoma značajnu funkciju “sekretara kancelarije (šef kabineta) patrijarha srpskog” Irineja što knjizi i feljtonu daje dodatnu težinu. 

U ovom osvrtu posvetićemo se isključivo dijelovima knjige publikovanim u Politikinom feljtonu. Razlog za tako nešto nikako nije želja da se izbjegne polemika sa cjelokupnim istraživačkim poduhvatom dr. Praščevića već intencija da se sagleda na koji način je tako važna tema prezentovana široj čitalačkoj publici u najznačajnijim srpskim dnevnim novinama - Politici. Osim toga, polazimo i od pretpostavke da odabrani dijelovi za potrebe feljtona predstavljaju i najreprezentativnije autorove argumente koji se tiču teme kojom se bavio.

‘Nedostatak dokumenata’ i ‘nemogućnost’ susreta s reisu-l-ulemom

U prvom publikovanom tekstu u okviru feljtona dr. Praščević nas je upoznao sa “glavnim zadatkom” svog istraživanja. Namjera dr. Praščevića bila je da: “sakupi na jednom mestu sav istorijski materijal na osnovu koga je moguće sagledati doprinos patrijarha srpskog Pavla dijalogu sa muslimanima”. Iz navedenog citata iznimno je važno da se kritički osvrnemo na napor dr. Praščevića da sakupi “sav istorijski materijal” iz po njegovim riječima “dosada nepoznate arhivske građe patrijarha Pavla, koja se čuva u Sinodskoj arhivi”. Prolazeći kroz svih sedamnaest dijelova feljtona apsolutno je jasno da određena dokumenta i dopisi ili ne postoje u arhivskoj građi patrijarha Pavla, ili su ona, ipak, prisutna u arhivi, ali su selektivnim čitanjem dr. Praščevića namjerno izostavljena. U prvu opciju, da baš potencijalno sporna dokumenta nedostaju u arhivi, je teško povjerovati. No, čak i ako ona iz nepoznatog razloga nedostaju onda je upitno kako je moguće da se dr. Praščević nije detaljnije posvetio daljem istraživanju, naprimjer, dopisa reisu-l-uleme Jakuba Selimoskog od 20.06.1992. godine koji tretira tako važnu temu poput zarobljavanja i odvođenje četiri uposlenika Islamske zajednice u koncentracione logore. U sedmom nastavku feljtona dr. Praščević navodi u cjelosti pismo koje je reisu-l-ulema Selimoski uputio patrijarhu Pavlu i zaključuje da u “arhivskoj građi Kabineta patrijarha Pavla nedostaju dokumenta u vezi sa ovim predmetom”.

Dopis reisu-l-uleme Selimoskog (lijevo) “Preporod” iz 2009. o naslijeđu patrijarha (desno)

Tvrdnja “o nedostatku dokumenata” koju iznosi đakon Praščević je samo djelimično istinita, ali ne zbog toga što ona “nedostaju” već zato što dokumenta čiji je autor patrijarh Pavle ni ne postoje! Gorka istina jeste da se patrijarh Pavle nikada nije ni udostojio da odgovori na vapaj reisu-l-uleme Selimoskog koji je molio poglavara Srpske crkve da se svojim autoritetom i ljudskošću založi da se iz zatvora oslobode tri uposlenika Islamske zajednice i profesor Fakulteta islamskih nauka Nijaz Šukrić koji je uhapšen u svom stanu i odveden u pritvor u Kulu, sa ženom i troje djece, od kojih je jedno bila šestomjesečna beba. No, ni tu čitava istina nije do kraja ispričana. 

Jer, nakon što je patrijarh Pavle ostao potpuno nijem na potresni dopis reisa Selimoskog od 20.06.1992. reisu-l-ulema je u ponovo pisao patrijarhu Pavlu 01.07.1992. u kome između ostalog kaže: “Poštovani gospodine Pavle! U BiH se odvija neviđen rat. To više nije samo rat, nego planirani genocid nad jednim narodom samo zato što ima drugačiju kulturu, zato što pripada islamskom učenju i samo zato što je izrazio želju da bude slobodan kao i svi drugi narodi. Na zvjerski način ubijeno je više od 40.000 Muslimana i to golorukog stanovništva, najviše djece, žena i staraca.

Gorka istina jeste da se patrijarh Pavle nikada nije ni udostojio da odgovori na vapaj reisu-l-uleme Selimoskog koji je molio poglavara srpske crkve da se svojim autoritetom i ljudskošću založi da se iz zatvora oslobode tri uposlenika Islamske zajednice i profesor Fakulteta islamskih nauka Nijaz Šukrić koji je uhapšen u svom stanu i odveden u pritvor u Kulu, sa ženom i troje djece, od kojih je jedno bila šestomjesečna beba

Danas pod kontrolom federalne armije i paradržavnih srpskih snaga postoji oko 50 koncentracionih logora u kojima je zatočeno preko 100.000 Muslimana”. Osim navedenih riječi u nastavku pisma reis Selimoski ponovo moli patrijarha Pavla da se svojim autoritetom založi za oslobađanje uposlenika Islamske zajednice i profesora Fakulteta islamskih nauka. Za razliku od prvog pisma reisa Selimoskog koje dr. Praščević u svom radu navodi, a na koje je patrijarh Pavle ostao nijem, drugo pismo ne samo da je ignorisao sam patrijarh Pavle ratnih godina već je to isto učinio i dr. Praščević u Politikinom feljtonu, čime je počinio veoma grub faul prema jednoj od Božjih zapovijesti - istini.
Slično prećutkivanje činjenica tiče se i međureligijskih susreta patrijarha Pavla, reisu-l-uleme Selimoskog i kardinala Kuharića koji su trebali da se održe u Sarajevu i Ženevi kako bi sva tri predstavnika vjerskih zajednica pozvala na mir. Kada je riječ o Sarajevu autor navodi telegram patrijarha Pavla reisu-l-ulemi Selimoskom od 20. aprila 1992. godine u kome ga obavještava da neće biti u prilici da prisustvuje susretu “zbog nemogućnosti da obezbedi prevoz” (sic!). Naravno, autor feljtona, kao i sam patrijarh Pavle, ni riječju ne pominje da je tada Sarajevo već bilo pod opsadom. Isti slučaj se ponovio i u Ženevi 23. septembra 1992. godine s tom razlikom što je ovaj put do sastanka došlo. Međutim, sastanku su samo prisustvovali kardinal Kuharić i patrijarh Pavle dok reisu-l-ulema Selimoski nije bio prisutan, jer nije uspio da izađe iz okupiranog Sarajeva. Kardinal Kuharić i patrijarh Pavle su nakon sastanka izdali zajedničko saopštenje u kome pozivaju na mir, ali u kome ni jednom riječju nisu pomenuli samu opsadu Sarajeva! Naravno, vjerovatno je suvišno i istaći da tako nešto nije učinio ni đakon Praščević u svom radu…

Patrijarhove ‘politike’ u toku agresije na BiH

Druga tvrdnja iz uvodnog feljtona na kojoj dr. Praščević najviše insistira u čitavom radu jeste tvrdnja da je patrijarh Pavle uvijek na sva pitanja koja su se ticala političkih dešavanja u zemlji i regionu odgovarao sa rečenicom - “nisam političar”. Ovu tvrdnju najbolje demantuju riječi samog patrijarha Pavla o historijatu i uzrocima početka rata u Bosni i Hercegovini, a koje dr. Praščević u svom radu i sam navodi: “…Neposredno pred rat, u Sarajevu je pred Starom crkvom poginuo Srbin Nikola Gardović na svadbi svoga sina, a njegov zet sveštenik je ranjen. Tom prilikom je spaljena crkvena zastava, a sve su to učinili Muslimani sa rečima ‘šta će Srbi u Sarajevu na Baščaršiji. Kao da su Srbi tu ubačeni, a ne da su tu živeli vekovima. Nečovečno bi bilo da zbog smrti počne rat, ali na severu Bosne u selu Sijekovcu, kod Bosanskog Broda, izmasakrirano je deset Srba iz tri porodice. Sada, posle toliko nesreće i žrtava rata, teže je uspostaviti pravi mir nego pre tih nesreća…”. U istom broju feljtona, na navedeni najradikalniji oblik mononacionalne političke interpretacije početka rata u Bosni i Hercegovini, nadovezuje se patrijarhovo politizovano i teologu i duhovniku nedostojno tumačenje džihada - jednog od najsvetijih pojmova islama - kao svetog rata s ekspanzionističkim ciljevima širenja vere. No, ipak, najeklatantniji primjer mračne političke uloge koju je Srpska pravoslavna crkva igrala tokom ratova devedesetih godina, a čiji je predvodnik bio patrijarh Pavle, jeste njen “Apel svetskoj hrišćanskoj zajednici” od 2. jula 1993. godine koji dr. Praščević citira i koji sadrži slijedeće riječi: “Žalosno je konstatovati da se danas u bivšoj Bosni i Hercegovini bore zajedno protiv pravoslavnih Srba i Istočne crkve oni isti koji su nas poslednjih pet vekova i poslednjih pet decenija hteli uništiti ili proterati sa ovih prostora, na kojima biološki i nacionalno živimo i crkveno i kulturno delamo više od milenijuma što potvrđuju naše svetinje, crkve i manastiri, grobovi mučenika i mošti svetitelja… naš pravoslavni narod na ovim prostorima nije ni tuđin ni agresor, a zato što se odbrambeno bori, preti mu se čak i inostranim bombardovanjem”. Navedeni citat u kome se Bošnjaci poistovećuju sa “Turcima” koji su pet vjekova istrjebljivali Srbe je u svojoj suštini istovjetan klero-nacionalnom narativu kojim su se tokom ratnih godina služili osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić dok su sprovodili politiku etničkog čišćenja, a koja je u svojoj konačnici rezultirala Genocidom nad muslimanskim stanovništvom! Upravo zbog te činjenice uvijek kada je upitan da se odredi prema zločinačkoj politici Srbije i zvjerstvima koje su srpske snage počinile u Bosni i Hercegovini patrijarh Pavle je prepredano posezao za gorepomenutom krilaticom koju dr. Praščević u svom radu neprekidno ističe -“nisam političar”. Na taj način patrijarh Pavle je “mudro”, hladnokrvno i s predumišljajem izbjegavao da javno iznese svoje stavove koji su zapravo bili jedan od kamen temeljaca nacionalističke politike koju je Srbija sistematski sprovodila u Bosni i Hercegovini.

U ovom osvrtu raspravljali smo samo o onome što je objavljeno u Politikinom feljtonu. Namjerno nismo željeli da se osvrćemo na mnogobrojna druga sporna pitanja iz biografije patrijarha Pavla, a koja je dr. Praščević takođe prećutao. Nabrojaćemo samo neka od njih: patrijarhove neodmjerene izjave o Željku Ražnatoviću Arkanu, (in)direktna podrška srpskoj krvavoj nacionalističkoj politici, redovni susreti sa Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem i drugim “predstavnicima Republike Srpske” u vrijeme dok je rat u Bosni bjesnio, ne sankcionisanje ratnohuškačkih djelatnosti sveštenika Srpske pravoslavne crkve poput Filareta, Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, neraščinavanje Jeromonaha Gavrila koji je blagosiljao „Škorpione“, i nadasve patrijarhova zastrašujuća božićna poslanica iz 1995. godine u kojoj je između ostalog poručio okupljenima: “Mnoge majke koje nisu želele da imaju više od jednog deteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim jedincima u ovim ratnim sukobima, proklinjući zato često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže i sebe što nisu rodile još dece da im ostanu kao uteha.”
Naravno, đakon Praščević je svakako morao biti svjestan svih navedenih činjenica i postojanja dokaza za njih. Jer, kao nosilac dvije doktorske titule on svakako veoma dobro zna kako se sprovodi naučnoistraživački rad. Zbog toga svjesnim prećutkivanjem istine đakon Praščević je počinio veliku nepravdu jer prećutati istinu je samo jedan od oblika laganja.
No, za kraj da nam ništa od ovoga ne bi bilo previše čudno važno je imati na umu slijedeću činjenicu. Pred sam početak objavljivanja feljtona Politika je objavila intervju sa dr. Praščevićem u kome on o svom poslu šefa kabineta patrijarha Irineja kaže: “To je dužnost koja u ovom trenutku pokriva zaista širok obim poslova kojima rukovodi patrijarh srpski. Najveću ulogu u mom radu imaju odanost, predanost i sposobnost da svaki zadatak bude izvršen isključivo prema njegovim uputstvima….”. S obzirom da je đakon Praščević stupio na dužnost šefa kabineta u maju 2017. godine, a u duhu njegove navedene izjave, možemo biti sigurni da se “predano” posvetio saopštenju za štampu i “odano” stajao uz svog šefa kada je on nakon izrečene presude Ratku Mladiću za počinjeni Genocid nad Bošnjacima za nju izjavio da je ona “delo đavola”.

U utorak, 20. novembra 2018. godine u Omladinskom klubu džamije na Kalibunaru, u okviru manifestacije “Dani Resulullaha, s.a.v.s.”, organiziran je prelijep program i druženje za pod nazivom “Tebi za ljubav, Allahov Poslaniče!”

Centralna svečanost u povodu 12. rebiu-l-evvela za područje muftiluka zeničkog i medžlisa IZ-e Tešanj održana je u utorak, 20. novembra. 2018. godine – 12. rebiu-l-evvela 1440.h.g., u Gazi Ferhad-begovoj (Čarši) džamiji u Tešnju.