Uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog.

U  Zagrebu je 10. decembra ove godine, u Nadbiskupskom pastoralnom institutu, promovirana knjiga hrvatskog povijesničara, obavještajca i generala Ive Lučića pod naslovom „Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti“. U knjizi Lučić govori o tome kako Evropa nije ni tada (kao ni danas) razumjela Šenou koji ju je, dok su ‘Turci’ odnosno muslimani progonili kršćane, upozoravao da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor ‘viri polumjesec’ – tako nas na važnost knjige upućuje i Boris Havel, koji inače drži stanovište da se ljudi iz druge civilizacije koji dolaze u Evropu neće integrirati, te da – što će najviše kazati o Borisu Havelu – Edward Said u svojim knjigama ni u čemu nije upravu.

Međutim, nećemo ovdje o knjizi Ive Lučića niti hvalospjevu koji mu ispisuje Boris Havel. I to ne zato što takve stavove i knjige treba ignorirati. Knjiga poput Lučićeve – koje negiraju Bosnu i Bošnjake, optužuju muslimane, u islamu vide prepreku i barijeru za integraciju, negiraju ratne zločine i Genocid nad Bošnjacima, pozivaju na isključivanje te zagovaraju zidove i žice – ima mnogo u hrvatskoj i srpskoj historiografiji. Njima se trebaju baviti naši naučnici, historičari, pravnici, sociolozi i pisci. Ovdje želimo ukazati na našu muslimansku odgovornost pred takvim pogledima i ideologijama za samorazumijevanje u Evropi, kao i za naše islamsko razumijevanje Evrope.

U tom pogledu mi, muslimani Bosne i Hercegovine, ne bismo smjeli zanemariti kontinuirano djelovanje ovih anahronih, isključivih i prijetećih ideologija. Ali nas one ne bi smjele navoditi na pomisao da posustajemo u otvorenosti, dijalogu, pa i samokritičnosti. Naime, ne bismo smjeli gubiti iz vida da se naš prostor za budućnost nalazi – pojednostavljeno rečeno – između najmanje dvije Srbije i dvije Hrvatske. Radi se o tome da bismo uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog. A takvih ima mnogo. Možda i mnogo više nego što smo voljni da vidimo.

U širem kontekstu, odgovornost za naš islamski identitet, opstanak i perspektivu u Evropi ne bismo smjeli, unatoč vanjskim, političkim i globalnim poteškoćama prebacivati na ‘drugu stranu’. Ispunjavajući našu izvorno islamsku odgovornost i zadaću, morali bismo ustrajavati na kritičkom odnosu prema ozbiljnim prazninama u vlastitoj religijskoj, etičkoj i socijalnoj stvarnosti. Morali bismo mnogo više raditi na razvijanju teoloških koncepata koji će na životno vjerodostojan način odgovoriti veoma oštrim i neodgodivim izazovima što ih zajedno s drugima nalazimo u bosanskohercegovačkom društvu i evropskom političkom, pravnom i kulturnom okruženju.

Naš odgovor na knjige i ideologije koje nas vide na evropskoj ‘stranputici’ mora ostati u strpljivoj i nepokolebljivoj privrženosti dijalogu, solidarnosti i prijateljstvu. Tako ćemo, uvećavajući šansu za onu drugu Srbiju, za onu drugu Hrvatsku i za onu drugu Evropu, proširiti vlastiti identitet i perspektivu. Tako ćemo uvećati šansu i za onu Bosnu i Hercegovinu kakvu, u predgovoru hrvatskom izdanju knjige „Židovi, kršćani, muslimani – podrijetlo i budućnost“ a pod naslovom Bosna i Hercegovina kao izazov za Evropu, vidi njemački teološki mislilac Karl-Josef Kuschel:

„Bosna i Hercegovina je izazov za Europu. Međureligijski suživot, koji je ovdje postojao stoljećima – sa svim svojim užasnim ambivalentnostima – Europa još ima pred sobom. Suživot sa živim židovstvom i živim islamom je zadaća za Europu trećeg tisućljeća. Istodobno je Europa izazov za Bosnu i Hercegovinu. Iz povijesti Europe Bosna i Hercegovina može naučiti da religija ne smije postati totalitarnom ideologijom. Religija koja preuveličava nacionalizam postaje fanatičnom propagandom“.

Islamska zajednica u BiH kroz svoje aktivnosti posebnu pažnju posvećuje zaštiti i očuvanja posebnosti bosanskih muslimana, njihove islamske tradicije, odnosno borbi protiv ideologije tekfira i nasilnog ekstremizma. No, da bismo se doista zaštitili, valja se okoristiti iskustvima drugih muslimanskih naroda i zemalja. Možda bi nam primjer Kraljevine Maroko mogao biti zanimljiv i veoma koristan. Rijetko koja muslimanska zemlja se može pohvaliti tako bogatim naslijeđem, odnosno hiljadugodišnjem iskustvom u očuvanju vlastite duhovnosti i religijske tradicije kao što je slučaj sa Marokom.

Hiljadugodišnje iskustvo Kraljevine Maroko

 Što se tiče mjera koje podupiru legitimitet, pospješuju reformske procese i kojima se potvrđuje historijski kontinuitet, u njih spada čvrsta privrženost principima oko kojih su Marokanci postigli konsenzus. U te principe oni ubrajaju:

1. Ešarijska doktrina u kojoj nema mjesta tekfirskoj ideologiji, odnosno ekskomunikaciji ljudi.
2. Malikijski mezheb kojeg krase slijedeće osobenosti: a) njegovo bogatstvo varijacijama izvođenja normi iz pravnih izvora, b) njegova fleksibilnost u integrisanju elemenata lokalne kulture u okvire islamskog prava, i c) davanje značaja javnom interesu, što u našem vremenu znači davanje legitimacije za donošenje zakona putem parlamentarne demokratije koji odražavaju javni interes, a koji nisu suprotstavljeni osnovnim principima šerijata.
3. Zaštita duhovne dimenzije islama poznate kao sufizam kojom se putem tarikata terbijeti ljudska duša u nastojanju dosezanja moralne punine. To je metod kojim se u čovjekovu svijest urezuje nepovrjedivost časti i dostojanstva ljudskog bića, ali i metod kojim se u značajnoj mjeri ublažava pretjerana privrženost rasi i plemenu. Sufizam, također, putem tarikata djeluje pozitivno u društvu kroz osnivanje ustanova za humanitarne aktivnosti, socijalnu zaštitu, odgoj i obrazovnje.

Učiti od drugih

 Ima dosta dodirnih tačaka između Marokanaca i Bosanaca o kojima bi se moglo dosta toga napisati. Iako može izgledati neumjesno upoređivanje velikog i slavnog Magriba sa malom, ali ponosnom zemljom Bosnom, valja istaći da je kroz vrleti Magriba i Bosne mnogo toga protutnjalo, a primilo se i ostalo samo ono što je zdravo, prirodno i korisno njihovom duhovnom toposu. Magribljani su se prije dolaska islama zvali Imazign ili slobodni ljudi na berberskom jeziku, a Bošnjaci dobrim Bošnjanima na njihovom bosanskom jeziku. I jedni i drugi su jedno vrijeme bili dobri krstjani, ali su istovremeno odbijali da se povinuju crkvenoj vlasti koja je bila daleko od njihove domovine, pristajući tako da slijede isključivo svoje didove ili duhovne vođe unutar granica domovine.

Poštivanje dogovorenog

 No, ono što je zanimljivo za Marokance kazati u pogledu njihove borbe protiv nastranih ideoligija jeste njihova odlučnost i privrženost spomenutim principima. U Maroku možete vidjeti isključivo četvrtaste munare u magribsko-andalužanskom stilu, ali ne možete čuti arapski ili turski mekam, niti možete čuti da nosilac vjerskog autoriteta optužuje sufije ili sufizam za bliskost sa šijama ili šiizmom. Čuvajući ono oko čega se slažemo, a to su naša tri branika: maturidijsku doktrinu, hanefijski mezheb i bosanske sufijske tarikate, možemo biti sigurni da ćemo sačuvati najbitnije elemente našeg identiteta. Naravno, pod uslovom da budemo doslijedni, ugledajući se pritom na Marokance i koristeći se njihovim pozitivnim iskustvom.

Sjećam se da sam jednom za vrijeme studija u Maroku pokušao obaviti podne namaz u jednoj lokalnoj džamiji. Podne namaz je već bio obavljen, a ja sam zajedno sa svojim kolegama iz BiH pokušao oformiti džemat. Prije nego što smo uspjeli formirati saffove prišao nam je jedan dedo (mutevellija) i lijepo nas zamolio da klanjamo pojedinačno ili da izvolimo napustiti džamiju. Uzaludno sam pokušavao da mu objasnim kako kod nas hanefija postoji drugačija praksa, on nije popuštao. Na kraju smo bili primorani klanjati svako za sebe. Naravno, riječ je dosljednjoj primjeni fetve Imam Malika prema kojoj se u džamiji jedan namaz može samo jednom klanjati u džematu, odnosno da se namaz ima klanjati na vrijeme predvođen od strane ovlaštene osobe.

 Kažu da su Švicarci, kada su ozbiljno odlučili da izgrade vlastito društvo i podignu svoju državu, postigli konsenzus oko nekoliko važnih principa. Jedan od njih glasi: striktno poštivanje propisanih pravila.

Ove godine Islamska zajednica obilježava jedan važan jubilej: 100 godina od smrti reisu-l-uleme Mehmeda Teufika Azabagića. Taj jubilej se obilježava, između ostalog, i publikacijom na engleskom jeziku Grand Mufti Mehmed Teufik Azabagić and His Risala on Hijra (Veliki muftija Mehmed Teufik Azabagić i njegova Risala o hidžri) koju je ove godine izdao Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu. Tekst Poslanice o hidžri u ovoj publikaciji dat je na arapskom jeziku u prijepisu Mehmed-ef. Handžića i prijevodu na engleski jezik koji je izvršila Sumeja Ljevaković-Subašić. Ovu Risalu je na bosanski jezik preveo mr. Osman Lavić još 1990. godine (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, vol. 16-17, 1990, str.197-222).

Pitanje hidžre iz BiH

Risala reisu-l-uleme Azabagića bavila se važnim pitanjem: kakav je šerijatsko-pravni status Bosne i Hercegovine nakon austrougarske okupacije 1878. godine, je li ona Daru-l-islam (kuća islama) ili Daru-l-harb (kuća rata), te sljedstveno tome je li muslimanima dozvoljeno da u njoj borave ili treba da se isele na teritorije pod kontrolom muslimana.

Reisu-l-ulema Azabagić je u svojoj poslanici štampanoj 1886. godine odgovorio da je muslimanima dozvoljeno ostati u Bosni i Hercegovini nakon okupacije i da ne treba činiti hidžru. Sve je to argumentovao šerijatskim dokazima.

Njegov stav potvrdio je Muhammed Rešid Rida 1909. godine odgovarajući u časopisu El-Menar na pitanje jednog učenika medrese iz Travnika. Taj članak pod naslovom „El-hidžra ve hukmu muslimi Busna fiha“ (Hidžra i propis o njoj koji se tiče muslimana u Bosni) ušao je u enciklopedijske odrednice u hidžri.

U ovim fetvama je slijeđeno mišljenje da je jedna teritorija i dalje Daru-l-islam ako je u toj zemlji i dalje muslimanima garantovan život, vjera, čast imetak, posebno obavljanje džume i bajram namaza i primjena šerijatskog personalnog prava

Dalekovidost reisu-l-uleme Azabagića

Tokom 19. i 20. vijeka izdate su brojne fetve o hidžri muslimana sa izgubljenih teritorija. Ove fetve su bile posljedica teritorijalnih gubitaka muslimanskih država suočenih sa evropskim kolonijalizmom. Prema podacima američkog stručnjaka za demografiju Justina McCarthyja u periodu između 1770. (Rusko-turski rat 1768-1774.) i 1923. (Mirovni ugovor iz Lausanne) sa Balkana i Kavkaza je na osmanske teritorije prisilno emigriralo oko 5 miliona muslimana. Kako se njihova ulema odredila prema migracijama?

Vidjeli smo da se reisu-l-ulema Azabagić založio za ostanak u domovini muslimana, a protiv migracije. Davno prije njega, Muhammed El-Mavvak (u.1492), naslanjajući se na El-Feredža b. Ibrahima el-Bastija, na pitanje jednog muslimana da li može posjetiti roditelje koji su ostali u osvojenom Endelusu, odgovorio je da može, ako to dovodi do jačanja vjere tamošnjih muslimana, ali da zna „…kada si u Daru-l-harbu, onda si sam svoj muftija“.

Međutim, Azabagićev savremenik, pljevaljski alim Bosnali Hilmi- baba u svoj risali iz 1885. pod naslovom „Risala fi-l-hidžra ve-l-muhadžirin“ (Poslanica o hidžri i muhadžirima) zauzeo je stav da je obaveza muslimana da se isele iz Bosne i Rumelije i nastane u Šamu, Halepu ili Urfi, nasele u planinama, i bave poljoprivredom. Hilmi-baba je i sam napustio Bosnu, jedno vrijeme živio u Istanbulu, a onda se preselio u Medinu.

Na poziciji potrebe hidžre stajali su i neki osmanski šejhu-l-islami koji su sve do velikih osmanskih teritorijalnih gubitaka 1876-1878 redovno davali prednost iseljavanju muslimana sa izgubljenih teritorija.

Slično je mislio i dio uleme Kavkaza i Krima u vezi iseljavanja muslimana u Osmansku državu kao „ak toprak“ (čistu zemlju) u drugoj polovini 19. vijeka.

 Takva pozicija nastavila je da se zastupa od neke uleme i u 20. vijeku. Naprimjer, dio uleme Indije 1920. godine proglasio Indiju pod britanskom vlašću za Daru-l-harb i pozvao muslimane da emigriraju u Afganistan što je prihvatilo oko 180 000 muslimana od kojih su stotine nastradale na tom putu.

Različiti odgovori koji su ovdje ilustrativno navedeni bili su posljedica različitih profila obrazovanja uleme i različitog razumijevanja islama i društvene situacije muslimana.

Historija je dala za pravo Mehmedu Teufik-ef. Azabagiću i drugim koji su zauzeli stav sličan njegovom. Zato je važno da se ovaj bosanskohercegovački doprinos tumačenju pitanja hidžre predstavi svijetu publikacijom izvornog teksta na arapskom jeziku i prijevodom na engleski jezik.

Ovih su dana po bosanskim brdima i skrovitim predjelima oživljena turbeta i mezarja, skoro zaboravljenih vakufskih ostavština pa kao da se najavljuju ljepši dani, u graničnim obalama rijeke Drine koja je ostala svjedočiti kako će zauvijek posebni Allahovi robovi čuvati Allahove granice.

Onda kad Allah džellešanuhu hoće pobjedu nema dilema, sitnih, srednjih, krupnih, ovakvih, onakvih, lijevih, desnih, gornjih, donjih, tamte-vamte...Naredi i pobjeda bude. Nanese li vas put ka Presjeci na Jabuci svratite i darujte Fatihu barem pa će vas oni prekrasni mirisi koje ćete svakako osjetiti darovati posebnim mirom i stanjem. Njihova su naime vječna staništa posebna na svaki način. Ovdje su zakoračili stoljeće prije no što je slična svjetlost zasjala na bišćanskoj musalli, primjerice. Očuvana, slojevita, čudna, lijepa i trajuća, bilo da su posebno mjesto zauzeli gazije, šehidi, evlije koji su tu posijani zarad nas živih. Svaki selam ima smisla ako će mu pristići vesellam, svaki uzdah ima smisla ako će dočekati izdah, svaki pogled ima smisla ako dočeka otpogled - tako i ovaj vječni selam na kapiji Bosne. Čeka nas dok smo osokoljeni zlatnim teletom i jagma nas svakodnevna zaokuplja...za njim, zlatnim i teletnim, za moći i ambicijama, za pozicijama i rukovođenjima. Tako nas prečesto ovaj naš moderni racionalni um i stil života zavodi i odmiče od svega što nije suhi strogi racio proračun. Naše nas statistike, proračuni, brojke i numeracije zavode pa pomislimo kako se s njima i s pustim scijentizmom može i zvijezda na nebu dotaći. Mada se prosvijećenost i Objava u krajnjem kreću različitim sferama, pa duhovnost suha racionalnost zbog svoje same prirode ne može spoznati. A sem nabujale ekološke katastrofe, strahovanja od nuklearnih ratova i pustošenja, od gladovanja, siromaštva, izbjeglištava...veće dobiti od suhog racionalizma ne bude. Ta čuda li, upravo racionalnost uništi zdravi ljudski razum, kako se na Zapadu odavno primjećuje.

Ako urijetko dižemo svoj pogled ka zvjezdanome nebu, dani su doduše i tmurni, i ako urijetko svoje srce okrećemo ka najbitnijim pitanjima Postojanja, ona o životu i o smrti, onda je ovo zgodna prilika da nas privuče ova škola kabura. Jer nas svakako dočeka. Na zaboravljenim mjestima se nalazi tajna. Tajna našeg bosanskog uspjeha. Uspjeh naime mora imati tajnu. Bez prave tajne ni uspjeh ne postoji. Posebno univerzalni uspjeh. Golema Gospodareva tajna na vrletima bosanskim čeka da je se prepozna. Ne bi li se vrata makar odškrinula. Prvi je korak više davati, a manje iskati. Davati i od najmanjeg imetka. Davati bez kukanja i traženja. Bez škrtarenja i straha. ‘Pametan čojk on ne gleda, ne traži ni u malo ni u puno od dunjaluka, to jest od onog što će proći. Jer i malo i puno kad će proći, to je jednako.’(šejh Husni ef. Numanagić). I opet za ovim mudracem ponoviti: ‘Čojk kad ne traži zlata on je zlato, a čim traži zlata i časti, tj. on traži đubreta i on postane đubre i ništa’. Za taj put najpreče je biti skroman i uljepšati svoj odgoj, svoj edeb, svoj adab, moral, svoje ponašanje, svoje vrline, svoje visoke ćudi koje kažu da se nikome ne čini nepravda, uključiv ni samome sebi. Put uspjeha ide direktno preko strpljivosti. A nje, strpljivosti, u današnjoj cijeloj modernoj civilizaciji nema.

Treba pogledati u mezarje! U tračke duhovnosti. U samu Božju volju na terenu koja donosi spoznaju iz nadljudske ljepote Kur’ana Časnoga.

I ono je škola. Univerzitet, akademija stjecanja svih neprolaznih znanja. U tu školu se niko ne upisuje, a svako je na kraju završi. Mezarje je otvorena knjiga za čitanje i listanje, sve list po list, sve mezar po mezar, sve sarkofag po sarkofag, sve nauk po nauk...Što je jedan mezar uščuvan? A što je drugi nesto posve? Kome to poruka stiže? Kakav to treba biti da ti je i mezar trajan?! Uđi stoga u taj mali krug savremenih ljudi kojima je ovo naukovanje važno. Spremajući se i sami za stanovanje sa kabur-komšijama, spremivši naučene kamenčiće Jasina, Tebareka, Ammeta koja će se u tvoja vječna ćošeta metnuti. I prisjećat će te se ako si i ti se prisjećao. I pamtit će te budeš li i ti pamtio. I voljet će te budeš li i ti volio.

Ali, ne sebe, već druge!

Jer niko sam po sebi neće ništa postići ni dunjalučko ni ahiretsko dočim hoće samo i jedino po Vrhovnoj Volji postići kad ta Volja odredi i naredi. Svaka i najmanja moć dolazi od Njega.