digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Kraj Drugog svjetskog rata na prostoru bivše SFRJ je bio početak perioda rezignacije među Bošnjacima, a najhrabrijijima i početak procesa borbe za afirmaciju nacionalnog bića osporavanog u obje Jugoslavije. Mnogi su – i bez suđenja – angažman platili glavom. Nekima je samo formalno suđeno, a neki su prošli komunističke kazamate, dugogodišnje robije te gubitak građanskih prava. Tek je Husaga Čisić imao smjelosti dići glas protiv poniženja svog naroda. Uz njega, Krajišnici su se pobunili protiv siromaštva i agrarne reforme. Pobuna je ugušena u krvi. Sve se odrazilo na jugoslovenske muslimane i Islamsku zajednicu. Međunarodnom afirmacijom Josipa Broza Tita te ulogom u Pokretu nesvrstanih stvorila se prilika za kontroliranu liberalizaciju, te poboljšanje odnosa prema bh. muslimanima.

Kako smo postali Muslimani?

Početkom šezdesetih godina se počelo problematizirati nacionalno pitanje. Tada je, nakon desetogodišnje restauracije, obnovljena beogradska Bajrakli džamija te spašena od inicijative da postane muzej voštanih figura muslimana u molitvi. Husein Đozo je, uprkos ratnoj prošlosti, postao Titov prevodilac s arapskog jezika. U januaru 1962. na dvodnevnoj sjednici CKSKBiH otvoreno se razgovaralo o pitanju nacionalnih odnosa u BiH što je prestalo pod partijskim pritiscima. O statusu “muslimanskog stanovništva” razgovaralo se i na Šestom plenumu CKSKBiH 1963. te Četvrtom kongresu SKBiH 1965. godine. Politika dotadašnjeg tretiranja muslimanske populacije je ocijenjena pogrešnom. Odlaskom Aleksandra Rankovića, čelnog čovjeka obavještajne zajednice u Jugoslaviji (OZNA,UDBA), sa političke pozornice Josip Broz Tito je, kao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, počeo uviđati prednosti muslimanske populacije u Jugoslaviji uz olakšicu oslabljenog ruskog utjecaja. No i dalje je vladao ozbiljan otpor afirmaciji jednakopravnosti. To je prvi osjetio akademik Muhamed Filipović objavom eseja “Bosanski duh u književnosti – šta je to?” koji je izazvao reakcije diljem Jugoslavije. Filipović to objašnjava rješavanjem položaja Muslimana kao naroda i nacije. Pojašnjavajući taj fenomen i osudu njegovog uratka kao antirežimske deklaracije pri čemu je sam autor okarakterizran kao muslimanski nacionalista, Filipović kaže da je to bio prijelomni trenutak od kojeg je bilo nemoguće zaobilaziti deseteljećima odgađano pitanje rješavanja položaja Muslimana kao naroda i nacije.
”Na kraju je pitanje dobilo svoju pravu formu, tj. postavljalo se pitanje, ako se tvrdi da postoji muslimanski nacionalizam, ako postoji muslimanski šovinizam, kako to onda ne postoji muslimanska nacija i zbog čega se Muslimanima ne priznaje status nacionalne grupe. Progon nekog čovjeka zbog toga što je navodni muslimanski nacionalist nužno implicira pretpostavku da mora postojati i muslimanska nacija”.
Dodjela književne nagrade Ćamilu Sijariću potakla je velikosrspki i velikohrvatski element da se počne obračunavati s Makom Dizdarom zbog čega je “Narodna prosvjeta” uništena i pripojena “Veselinu Masleši”, a Dizdar i kolege koje su stale uz njega su stavljene pod kontrolu UDBA-e. Priznanje muslimanske nacije kao “posebne kulturno-historijske zajednice” kao proces je počelo 1968, a okončano 1969. godine. Najzaslužniji za ovo su bili Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Đuro Pucar, Vlado Šegrt, Rato Dugonjić, Avdo Humo, Džemal Bijedić, Hasan Grabčanović, Atif Purivatra, Arif Tanović i drugi.

Počeci istraživanja vlastitog bića

Nakon ovih godina, akademska ali i Islamska zajednica su počele raditi na afirmaciji novih društveno-političkih okolnosti kao i na popisu iz 1971. godine. Kakvo je stanje svijesti bilo u to vrijeme pojašnjava Grabčanović “Tita smo vrlo lako ubijedili na priznanje (…) ali hajde Muslimane ubjedi da su Muslimani…” Jedan od najproblematičnijih svojevremeno je bio Alija Nametak insistirajući na hrvatskom porjeklu bh. muslimana. Veoma je važan bio projekat ”Stav Muslimana BiH u pogledu nacionalnog opredjeljenja” Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, u okviru kojeg je urađena studija pod nazivom ”Nacrt za bibliografiju o osnovama i tendencijama narodnosne identifikacije Muslimana” koja je sačinjena od čak 700 bibliografskih jedinica.
Pokretač inicijative je bio prof. dr. Hamdija Ćemerlić koji je zbog ugleda što je uživao bio pod pratnjom UDBA-e. Kao istaknuti član Islamske zajednice, nikada nije bio u Partiji. Uz ličnu Titovu saglasnost je pokrenuo ovaj projekat. Prema tvrdnjama rahmetli Envera Redžića projekat je imao za cilj osporavanje bošnjaštva kao historijskog fenomena i argumentiranje partijskog koncipiranja muslimana kao nacije.
U to doba su pokretani i drugi istraživački projekti poput ”Međunarodni odnosi u Jugoslaviji i problemi federalizma” (Savezni fond za finansiranje naučnih delatnosti. Rukovodilac: Koča Jončić) koji se posebno bavi nacionalnim fenomenom Muslimana, te pisana djela poput “Muslimani srpsko-hrvatskog jezika”, Salema Ćerića (1968) koje Enver Redžić također vidi kao dodatni prilog socijalističkoj teoriji i historiografiji aktuelne nacionalne problematike. U istom periodu 1969. godine i Atif Purivatra objavljuje knjigu “Nacionalni i politički razvitak Muslimana”. Sedamdesetih je ovaj autor objavio djelo ”Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS” čime se prvi put pojavila studija koja oživljava sjećanja na politički rad i djelovanje Muslimana. Džemal Bijedić je 1971. godine postao čelni čovjek Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, odnosno državni premijer što je doprinijelo afirmaciji nacionalnog bića Muslimana te ekonomskom jačanju i razvitku. Muhamed Hadžijahić je 1974. ukazao na mnoge aspekte nacionalnog fenomena Muslimana u djelu “Od tradicije do identiteta – Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana”. Na naučnom skupu u Ohridu je zapažen istup Envera Redžića koji je ukazao na izričitu potrebu vraćanja tradicionalnog naziva Bosanac odnosno Bošnjak, te vraćanja bosanskog jezika u upotrebu. Redžić 1970. objavljuje tekst ”O posebnosti bosanskih Muslimana” u kojem ponovo ističe neadekvatnost novog nacionalnog imena Musliman što je izazvalo brojne polemike u Kritici, NIN-u, Komunist-u, Politici, Novoj Makedoniji, itd. U borbi za kulturnu afirmaciju nacije i države Bosne i Hercegovine, istakli su se Midhat Begić, Muhsin Rizvić, Alija Isaković, Enes Duraković i drugi. Komisija za međunacionalne odnose i međurepubličku saradnju u januaru 1971. je objavila studiju u kojoj je jasno naznačeno da se pod pojmom muslimanske nacije podrazumijeva stanovništvo Bosne i Hercegovine i Sandžaka koje govori srpsko-hrvatskim jezikom. Naglašavanjem Sandžaka kao regije naseljene Muslimanima stvorene su političke prilike da se ovom dijelu bošnjačke populacije posveti pažnja. Vrijedi podsjetiti i da je Husein Đozo 1970. godine pokrenuo Islamske informativne novine Preporod u čemu su mu svesrdno pomagali Vahid Kozarić, Ismet Kasumagić, Munir Gavrankapetanović, Omer Behmen, Alija Izetbegović i drugi.
Dalja afirmacija Muslimana odvijala se u strogo zadatim okvirima. Insistiranjem na velikom M populacija je gurana u okvire konfesionalne skupine što se u velikom dijelu zemlje pokušava i danas. Muslimani su ostali na nivou priznavanja opstojnosti, uz osporavanje domovine, vlastitog jezika, historije i adekvatnog imena te pritiske organa državne bezbjednosti. U tim uslovima, Muslimanima se kao jedina nacionalna institucija nametnula Islamska zajednica. Nakon smrti Džemala Bijedića i Josipa Broza Tita, Bošnjaci ponovno postaju otvorena meta uprkos odanosti Jugoslaviji.

Ućutkivanje Bošnjaka – od afera do agresije i genocida

Nakon donošenja novog Ustava iz 1974, počinju se primjećivati promjene u odnosima u Jugoslaviji i jasne nacionalističke aspiracije iz Srbije. Osamdesete godine su bile period afera i političkih progona. Jedna od takvih afera se desila nakon reakcija Hilme Neimarlije i Huseina Đoze na feljton pod nazivom Parergon Derviša Sušića, (štampan u Oslobođenju) zbog čega su proglašeni panislamistima, klerikalistima i muslimanskim nacionalistima. Pod velikim pritiskom su se povukli sa funkcija u Preporodu i Udruženju Ilmijje. Ranije su za isto bili osumnjičeni Pašaga Mandžić, Teufik Selimović i Salih Burek. Najpoznatija afera je iskonstuirani proces protiv Alije Izetbegovića i grupe muslimanskih intelektualaca 1983. Suđenje su jedva izbjegli Ahmed Smajlović i Muhamed Filipović. Pritisnuti partijskim vrhom SK Jugoslavije, iza procesa su stajali Hamdija Pozderac i Branko Mikulić. Kao idejni tvorac se pominje najveći intelektualac među muslimanskom elitom, dr. Fuad Muhić čija je smrt 1992. godine u potpunosti nerazjašnjena. I drugi su procesi pokretani osamdesetih protiv Halila Mehtića, Huseina Smajića, Omera Štulanovića, Šemsudina Haverića. Brojna, do danas nerazjašnjena, ubojstva pripisivana su organima državne bezbjednosti. Aferama Agrokomerc i Neum srušeni su Pozderci i neki nemuslimani koji su afirmirali Muslimane i bh. državnost. Nakon ovoga su uslijedili raspad Jugoslavije i početak oružane borbe za opstojnost naroda i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
U jeku agresije, 28. septembra 1993. Godine, u podrumu sarajevskog hotela Holiday Inn, održan je Bošnjački sabor. Kada se osvrnemo na ovaj veliki događaj trebamo razmisliti o tome jesmo li svjesni svega što su prethodne generacije uradile za afirmaciju bošnjačkog nacionalnog bića? Učesnici Sabora su bili svjesni historijske uloge te se desila najvažnija stvar za emancipaciju naroda. Vraćeno je historijsko ime – Bošnjaci. Uz oružanu borbu za opstanak, posebna je pažnja posvećena borbi za duhovnu i političku afirmaciju nacije. U svemu tome, Bošnjaci nisu stali niti iza jednog zločina uprkos brojnim zločinima i genocidu koji su pretrpjeli.

Oslobađanje – put ka zrelosti

Bošnjaci konačno prestaju biti i “cvićem hrvatskog plemstva” koje je dočekalo red na uništenje, na šta je upozoravao rahmetli Nurija Pozderac. Nakon svega su uslijedili Vašingtonski i Dejtonski sporazum u kojima je Alija Izetbegović izvukao za svoj narod i opstanak BiH najbolje što je mogao te uz borce Armije BiH izvojevao veliku pobjedu za opstanak.
Zbog svega navedenog, 2018. godina je bila vrijeme da se obilježe dva velika jubileja Bošnjaka. Osim skupa u organizaciji SIMURG medijske kuće i Internacionalnog Univerziteta Sarajevo u povodu dvadeset i pete godišnjice vraćanja nacionalnog imena Bošnjak, nije organiziran bitniji skup na kojem bi vodeći Bošnjaci te akademska zajednica – bez obzira na razmimoilaženja – razmotrili važnost onoga što je bilo, ali i dalje perspektive. A mnogo je izazova s kojima smo suočeni – globalnih, ali i onih koji se tiču naših prvih susjeda te posebno rastuće islamofobije. Unutarnji izazovi su još veći poput poziva na secesionizam te ratnih pokliča. Pitanje je jesmo li sazreli da se kao narod odupremo ponovnom eventualnom udaru na našu fizičku opstojnost? Šta bi nam danas rekao Alija Izetbegović? Jesmo ispunili njegove zavjete i preporuke? Imamo li domovinu? Jesmo li izgradili državu? Imamo li razvijenu diplomatsku mrežu? Možemo li se oduprijeti negativnim posljedicama trenda globalizacije? Smijemo li se odreći tekovina antifašističke borbe naših naroda kojoj su Bošnjaci dali veliki doprinos? Smijemo li biti i jesmo li uopće ponosni na tekovine ZAVNOBiH-a i ZAVNOS-a? Šta je sa jezikom koji nam se negira na 75% države? Šta nam je sa sunarodnjacima koji nakon dvije decenije biju posljednju bitku za opstanak u manjem bh. entitetu i područjima kojima je kontrolirao HVO? Šta je sa Bošnjacima u Sandžaku? Zašto su nam sunarodnjaci u Hrvatskoj sve dalje od nas? Gube li identitet naša djeca u iseljeništvu? Šta ćemo sa Bošnjacima u Turskoj? Možemo li uopće ekonomski i fizički opstati na svega frtalj zemlje u koji nas sistematski guraju, na kojem se osjećamo slobodnijima, ali istovremeno sustavno sluđivani svih poslijeratnih godina? Šta je sa kulturom i naobrazbom ako nam je najvažnija obrazovna institucija u državi – Univerzitet u Sarajevu – tek na 2367. mjestu po kvalitetu na svjetskoj rang listi? Nismo li pali u zamku svih muslimanskih civilizacija i naroda u svijetu? Zašto će nam nesretna polarizacija na “islamiste” i “sekulariste” dok nam razdiru domovinu? Kome uopće obnavljamo Arnaudiju i Aladžu? Imamo li pravo zaboraviti Ćemerlića, Purivatru, Dizdara, Isakovića, Bijedića ili Pozderce jer su – unatoč pogreškama – pripadnost Muslimanima skupo plaćali? To sebi mogu dopustiti samo nezreli narodi, a Bošnjaci to, pretpostavljam, nisu!

Nakon septembra 1993. dolazi do velikih promjena u Bosni i Hercegovini. Stvaraju se pretpostavke za jačanje vojne moći Armije BiH, došlo je do širokog obračuna sa ratnoprofiterskim kriminalom u Sarajevu, otvaraju se mogućnosti za postizanje bolje pozicije Bošnjaka u budućim pregovorima za postizanje mira u Bosni i Hercegovini

Prošlo je 25 godina nakon održavanja Drugog bošnjačkog sabora, 27. i 28. septembra 1993. godine u sarajevskom hotelu Holday Inn. Ono s čime se danas najčešće veže taj historijski događaj je činjenica da su Muslimani kao narod promijenili ime i nazvali se Bošnjaci. Prema odluci Sabora dotadašnjim Muslimanima na području država bivše Jugoslavije vraćeno je historijsko ime Bošnjaci. 

Međutim, glavni razlog za sazivanje bošnjačkog sabora bila politička priprema za izjašnjavanje u ime Bošnjaka u Bosni i Hercegovini o predloženom tzv. Ženevskom mirovnom sporazumu koji je poznat po imenima britansko-norveških mirovnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Ovaj mirovni plan je podrazumijevao stvaranje tri etnički zasnovane republike i međunarodno legalizirao mogućnost podjele BiH nakon dvije godine života u Uniji.
Zasjedanje sabora, u direktnom prijenosu pratila je TV BiH, ali samo početni dio kada su uopćene uvodne govore održali organizator zasjedanja sabora Alija Isaković, Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH, Mustafa Cerić, naibu-reis, prof. dr. Muhamed Filipović i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Vlade RBiH. Nakon toga je skup nastavljen iza zatvorenih vrata. Dugo godina u političkom životu Bosne i Hercegovine sadržaj rasprava sabornika u zatvorenom dijelu sjednice bio je nepoznat. Međutim, danas je manje-više sve poznato, postoje transkripti govora sabornika kao i video snimci cijelog toka zatvorenog dijela sjednice. To su bili sigurno najteži momentima za Bošnjake u njihovoj historiji, srpski agresor je uz stravične zločine okupirao veliki dio zemlje, rasplamsao se otvoreni rat s Hrvatima u Hercegovini i srednjoj Bosni, u zapadnoj Bosni Fikret Abdić je krenuo u zločinački pohod protiv vlastitih sunarodnjaka, a uz to približavala se duga i hladna zima s vrlo ograničenom dostavom hrane putem UN-ove humanitarne pomoći. U takvim okolnostima bilo je očekivati da se iz očaja prihvati mirovni sporazum i u suštini izvrši podjela Bosne i Hercegovine. Među čelnicima vlade i stranke (SDA) ranije je bilo dogovoreno da se na saboru prihvati mirovi sporazum nakon čega bi uslijedilo raspuštanje Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, trebala je biti pretvorena u Bošnjačku skupštinu, a uslijedilo bi proglašenje Alije Izetbegovića za predsjednika bošnjačke države. Međutim, ogroman demokratski kapacitet predsjednika Alije Izetbegovića preokrenuo je tok historije te jesenje noći u razrušenom Sarajevu. Saslušana su različita mišljenja i došlo se do zaključka da nema govora o stvaranju minijaturne muslimanske države. Za mirovni plan koji je predviđao podjelu Bosne i Hercegovine na tri etničke države glasao je samo mali broj sabornika dok je kvalificirana većina glasala za mir ali pod uvjetom da se oslobode sve teritorije na kojima su prije rata živjeli Bošnjaci, što je u suštini značilo zaštitu cjelovite Bosne i Hercegovine. Dalji tok događaja potvrđuje da te noći između 27. i 28 oktobra 1993. nije izvršena podjela Bosne i Hercegovine. Sačuvano je multietničko Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sačuvana je Skupština RBiH.
Ovdje donosimo isječke iz štampe toga vremena iz kojih se jasno može vidjeti da stavovi nekolicine visokopozicioniranih bošnjačkih političara, intelektualaca nisu uzeti u obzir već je na demokratski način uslišena volja većine.
Naše novine, „Preporod“ u to vrijeme skoro ništa nije pisao o Drugom zasjedanju Bošnjačkog sabora. Samo u razgovoru sa hercegovačkim muftijom hadži Seidom ef. Smajkićem spomenut je sabor jer je muftija došao iz Mostara u Sarajevo u svojstvu sabornika. Na pitanje novinara Aziza Kadribegovića i Bajre Perve kakvi su mu utisci o saboru muftija je odgovorio:

Muftija: — Uvjeren sam da je na djelu urota svjetske zajednice podsredstvom Hrvata i Srba protiv muslimana, da se vodi rat protiv nas do uništenja i istrjebljenja. Ovo što su ljudi kazali na ovom Saboru stječe se dojam da nama ne preostaje ništa drugo nego da donesemo jednu strategiju opstanka. Moramo se organizovati. To ćemo učiniti ako pronađemo prave ljude, prave ličnosti i u politici, i u Armiji, i u Islamskoj zajednici. Moramo ujediniti muslimanski korpus. Ne smije se trošiti energija na privatnim stvarima. Kroz potencijale i pamet u našem narodu napraviti zajednički program našeg spašavanja. Evropska civilizacija je hipokrizija. Ovdje se radi o istrjebljenju jednog naroda. Ostaje nam da se preorijentišemo, da znamo šta nam je cilj, da ubuduće naše odnose sa komšijama racionalno gradimo. Zabrinjavajuće je što, još uvijek, nemamo jasnog političkog programa. (Preporod, 552, 553, 1. i 15. septembar 1993.)

Na dan sasjedana sabora „Oslobođenje“ na naslovnoj strani donosi malu najavu o širem tekstu s temom zasjednja „Svebošnjačkog sabora“.

DANAS ZASJEDA SVEBOŠNJAČKI SABOR
Politička volja naroda
Na današnjem Svebošnjačkom saboru učestvovaće 350 sabornika iz svih slojeva društva, sa svih slobodnih teritorija BiH - Sabor je, po mnogo čemu, kompetentniji da prosuđuje ženevske pregovore negoli sama skupština — rekao je Alija Isaković - Odluka na Saboru se donosi tajnim glasanjem - Nakon odluke donijeće se Deklaracija... („Oslobođenje“, 27. septembar 1993.)

U širem tekstu „Oslobođenje“ od istog dana donosi izjave predsjednika inicijativnog odbora Svebošnjačkog sabora Alije Isakovića i članova inicijativnog odbora Enesa Durakovića i Seada Hodžića:

Da li je formula BiH kao i višenacionalne i višereligijske zajednice mrtva, te kakve se garancije daju pripadnicima srpskog i hrvatskog naroda koji ostaju unutar buduće centralne Republike, bilo je jedno od pitanja.
— Samom podjelom i njenim nametanjem razbijena je multinacionalnost i multikulturnost BiH. Svi smo bili svjedokom težnje naše delegacije na pregovorima da ne dođe do te podjele. Medutim, ako do nje dođe, Bosanska republika je dužna da uspostavi svoj državno—pravni sistem, načinom koji Parlament utvrdi. Ne vjerujem da će u odlučivanju prevladati oblik analogan drugim dvjema republikama, već ćemo se oslanjati na hiljadugodišnju tradiciju zajedničkog života u BiH i uvjeren sam da će biti poštovana sva građanska prava svih ljudi koji budu živjeli u centralnoj republici, rekao je Alija Isaković. O ovom pitanju govorio je i Sead Hodžić, koji je istakao da inicijativni odbor Sabora stoji na čvrstom opredjeljenju da će nakon pravnog konstituisanja Bosanske republike sve državne kreacije biti stvorene po uzoru na slične iz najdemokratskijih zemalja svijeta. Prof. dr Enes Duraković je dodao da ni činioci svjetske politike nisu dali podršku multinacionalnosti i multikonfesionalnosti BiH, nego, naprotiv, svjetska zajednica je prisiljavala bošnjačke Muslimane na etničku podjelu. — Sada se bošnjački Muslimani moraju, ne pristati, nego izjasniti o prihvatanju ili neprihvatanju ovakve podjele. Pravo je bošnjačko—muslimanskog naroda da izrazi svoju političku volju bez obzira na konačnu odluku Sabora, rekao je prof. dr Duraković. Govoreći o mogućnosti da se na Saboru plan odbije i o mogućim posljedicama po bh. narod u tom slučaju, Isaković je pojasnio: — Cijelo tijelo koje smatramo reprezentom bošnjačko muslimanskog naroda je odgovorno za odluku. Sabor je, zapravo, suženi referendum, kojeg na žalost, nismo u stanju normalno provesti. („Oslobođenje“, 27. septembar 1993.)

Sedmični list Ljiljan donosi vrlo jasan i nedvosmislen članak o Svebošnjačkom saboru:

Povijesni datum: održan Bošnjački sabor AKO JE PODJELA, NEKA JE PRAVIČNA

27. septembar 1993. godine ući će u historiju bošnjačkog naroda. Toga dana, u 13 časova, počeo je Bošnjački sabor. Sabor su organizirale sve bosanskomuslimanske institucije u BiH. Jedina tačka dnevnoga reda Sabora bila je rasprava o najnovijim mirovnim prijedlozima za okončanje krize u BiH. Uvodničar, književnik Alija Isaković, rekao je da se u dvorani sabrala savijest i svijest bošnjačko-muslimanskog naroda. Bošnjački narod prvi puta u povijesti, rekao je Isaković, polaže račune sebi i budućim generacijama. Predsjednik BiH, gospodin Alija Izetbegović, kao gost Sabora, obrazložio je ženevski prijedlog, i pritom objelodanio svoja osobna stajališta o tom sporazumu. Prvo je naveo razloge za prihvaćanje toga dokumenta. Prvi je taj da nastavak rata ugrožava opstojnost muslimanskog (bošnjačkog) naroda. Drugi je da Evropa i svijet neće vojno djelovati. Napokon, dolazi zima, i većina stanovništva u Bosni je bez hrane. A razIozi protiv prihvatanja ženevskog prijedloga su: tim sporazumom se legalizirala etnička podjela i »etnički čista« područja bi ostala u rukama agresora; vojna moć agresora opada, a Armija BiH raste; na kraju, »pravda je na našoj strani«. Poslije predsjednika Izetbegovića, govorio je dr. Haris Silajdžić. Rekao je da nejma nikakvih garancija da bi sporazum iz Ženeve bio sproveden. Ako bi Skupština BiH prihvatila taj sporazum, morala bi tražiti garanciju međunarodne javnosti da se on doista sprovede. Sabor je potom nastavio rad iza zatvorenih vrata. Bošnjački sabor je završio sa radom 28. 9. 1993. godine u 12 sati. Učesnici Sabora su prihvatili ženevske dokumente, s tim da se nisu složili da se podijeli BiH. Predsjedavajud Bošnjačkog sabora, gospodin Enes Duraković, rekao je da u tisućgodišnjoj tradiciji Bosne nije bilo njenog cijepanja, kakav je slučaj sa današnjim pokušajem kojega Bošnjacima nameće cijeli svijet. Ako dođe do podjele BiH, dodao je Duraković, onda ta podjela mora biti pravična, Bošnjaci moraju dobiti područja u kojima su bili u većini prije ovoga rata. Inače, glasanje učesnika Sabora o ženevskom prijedlogu bilo je tajno. A rezultati su: od 349 učesnika, za prihvatanje ženevskog sporazuma glasalo je 53 učesnika (15,18%), protiv ih je bilo 78 (22,69%), a ostali, najveći broj, 218 (62,46%), glasao je za prihvatanje ženevskog dokumenta pod uslovom da se vrate sva okupirana područja sa većinskim muslimanskim bošnjačkim narodom. („Ljiljan“, br.37, 6. oktobar 1993.)

00Sličica Želim Print

S održavanjem Bošnjačkog sabora u Sarajevu je pokrenut novi list „Bošnjački avaz“ koji je imao zadatak da bilo kakvu pomisao o podjeli Bosne i Hercegovine energično osudi. U prvom broju je objavljen, sada već vrlo dobro poznat članak „Harakiri u Holiday Innu“ gdje se u uvodnom dijelu kaže:

Na zatvorenim sjednicama Skupštine BiH i Bošnjačkog sabora, prevladalo priklanjanje improvizatorskoj politici i izostajanje analitičkog pristupa izvan kalupa vladajuće političke garniture. Džepni parlament sazvan po SDA-ovskim kriterijima podobnosti perspektivno služi ukidanju Skupštine RBiH, pa na koncu i same RBiH. Da li je mekano „ne“ samo signal agresorskoj strani da se dobije još neki procenat teritorija, kako bi se u Sarajevu moglo tvrditi da se, eto, „izvukla“ trećina međunarodno priznate države. („Bošnjački avaz“, 10. oktobar 1993.)
Nakon uslovnog prihvatanja Ženevskog mira u „Oslobođenju“ je moguće pronaći sve više tekstova o negativnim konotacijama stvaranja jednonacionalne muslimanske države na malom dijelu teritorija Bosne i Hercegovine. Vrlo je interesantno zapažanje novinara RFI Stanka Cerovića kojeg je „Oslobođenje“ prenijelo u cijelosti, a mi ovdje donosimo samo jedan dio:

Najozbiljnije pitanje, u cijeloj priči oko muslimanskog integrizma u Bosni je hoće li se sad poslije velikih zločina nad muslimanskim stanovništvom zaista kod bosanskih Muslimana razviti prvi put neki integristički pokret. Ispunjeni su uslovi da tako kažemo, u kojima se obično radaju ekstremistički pokreti. Masovno stradanje, shvatanje i osjećanje nevine žrtve, nepravda koja je učinjena u dosluhu sa zapadnom politikom, siromaštvo, besperspektivnost itd., sve su to uslovi koji omogućuju da i u Bosni ojača nekakav pokret sličan islamskom integrizmu. U tom pravcu guraju bosanske Muslimane svi njihovi protivnici, jer kako bi se jednom zaista moglo i potvrditi da se bosanski Muslimani pretvaraju u ekstremiste, onda bi njihov položaj u Bosni postao neodrživ. Ovdje se vidi i koliko su štetni BiH—političari među Muslimanima koji takođe idu u tom pravcu. Jer, okruženi Srbima i Hrvatima, bez političke podrške u velikim svjetskim centrima, taj ekstremizam bi za BH Muslimane bio pravi i posljednji ćorsokak. S obzirom na ono šta im se dešava, sasvim je normalno i čak opravdano da se osjećaju i brane kao Muslimani više nego ikad dosad, ali je u odnosu na realnost u Bosni ovaj izbor samoubilački. Drugačije rečeno, kao nevine i najveće žrtve u ovom ratu, Muslimani imaju pravo na svakakve reakcije, ali nemaju pravo na grešku niti da sebe do-krajče, niti da olakšaju pobjedu ovakvim protivnicima. Stanko CEROVIĆ (RFI) („Oslobođenje“, 4. novembar 1993.)

Nakon Bošnjačkog sabora nije došlo do ukidanja skupštine RBiH, čak suprotno, ojačale su državne institucije cjelovite BiH, jer je provedeno popunjavanje upražnjenih mjesta u Predsjedništvu BiH čiji su članovi oktobra 1993. postali Stjepan Kljujuć, Ivo Komšić i Nijaz Duraković, a za novog predsjednika vlade postavljen je Haris Silajdžić. Ove promjene izazvale su oštru polemiku u političkom životu BiH o čemu se predsjednik Alija Izetbegović izjasnio u intervjuu koji je dao TVBiH, a prenijelo ga je „Oslobođenje“.

Komentarišući izbor dr Harisa Silajdžića za mandatara nove vlade RBiH, Alija Izetbegović je, izmedu ostalog, rekao:
— Vi znate da je bila dilema između dr. Harisa Silajdžića i (Ediba) Bukvića. Što se mene tiče, ja sam se opredijelio za Harisa, upravo zato što ne možemo izbjeći zimu, ne možemo izbjeći rat. Ono što možemo izbjeći, to je da nam narod ne kaže da nismo izabrali najkompetentnije ljude da nas pokušavaju izvući iz ove nevolje.
O nedavnim polemikama između SDA i opozicije, prilikom izbora novih članova Predsjedništva RBiH, predsjednik Alija izetbegović je rekao: Bila je to, što kažu, konstruktivna polemika koja se završila hepiendom. Držim da je SDA tu pokazala svoju snagu i pokazala se kao velika stranka, kao istinska bosanska stranka jer je jednostavno neke uske stranačke interese potisnula. Stavila je interese BiH iznad interesa stranke. Uostalom, ljudi koji su došli su poznati kao veliki Bosanci, bez obzira na to što postoje neke stranačke može biti, ideološke i političke razlike kada je riječ o opredjeljenju za Bosnu, ja mislim da su se sada prvi put okupili Bosanci kojima je na srcu ova Bosna... („Oslobođenje“, 26. oktobar 1993.)
Nakon završetka rata, pa do danas, bilo kakva priča bošnjačkih političara o podjeli BiH je strogi tabu. Teško da bi se bilo koja stranka ili ideologija usudila u današnje vrijeme javno okrenuti politici stvaranja nacionalne bošnjačke države nastale otkidanjem dijela teritorija Bosne i Hercegovine. Takve političare bi ogromna većina Bošnjaka nazvala izdajnicima. A ovakvo sadašnje stanje je proizvod vrlo mudre politike Alije Izetbegovića 1993. godine koji je u tim krvavim vremenima ispred svega i uprkos svemu na prvo mjesto stavljao demokraciju i često prihvatao rješenja koja ni sam nije smatrao uvijek najboljim.

Kakav je cilj progresa, ako on već sada više umnožava probleme nego što nudi rješenja. Danas se upravo pokazuje da se problemi savremenog čovjeka ne svode samo na međusobne sukobe, inflaciju, identitetska pitanja, nizak životni standard, zagađenu životnu sredinu. Danas, možda više nego ikada, iskrsavaju problemi koji proizilaze od prelamanja vrijednosnog sistema.

Činjenica je da religija, kao i svaka druga pojava u društvu, ne može u cijelosti riješiti ljudske probleme, bilo da su oni ekonomski, politički, porodični. Da je bilo tako, ona ne bi popustila pred izazovima s kojim se sučeljavala kroz svoju historijsku perspektivu. No nije samo religija ta koja ne može riješiti i nadići sve izazove pred čovjekom. Njih nije mogla riješiti ni nacija koja se javila kao alternativa ili zamjena religije (sukob nacija koji je prerastao u dva svjetska rata, eklatantan je primjer); nije ih mogla riješiti ni revolucija koja je odnijela više života od svih vjerskih ratova u historiji; ne može to učiniti ni tehnički razvoj ili tehnička slika svijeta čiji je najveći izdanak ekološka kriza; ne može ih nadići ni demokratija koja je produkt sekularizacije koja se danas proglašava „svjetovnom religijom“ koja uključuje sve one „izme“ koji nadolaze i odlaze bez ikakva oslonca ili suštine. Svi ovi, u stvari, nastoje zahvatiti čitav čovjekov život. Međutim, svakodnevna realnost pokazuje da je sve to nedovoljno za rješavanje problema koji se postojano umnožavaju.
Jednostavno, ne možemo ne razmišljati kakve sve pogubne posljedice trpe savremena društva kao rezultat liberalne demokratije, do kakvih katastrofalnih učinaka, naprimjer, dovode savremena tržišna ekonomija i prevelika državna potrošnja? Kada su većina ljudi imali niži životni standard, kada se više govorilo o kršenju čovjekovih individualnih i kolektivnih prava u takvim razmjerama nego što je to danas, kakve sve štetne posljedice proizilaze od potpunog potiskivanja religije u individualnoj sferi i njeno proganjanje od društvenog života – pitanja su koja se danas iznova postavljaju.

Slom vrijednosnog sistema

Ako religija nije mogla riješiti sve probleme, zašto se onda demokratija i globalizacija proglašavaju apsolutnim u vezi sa spasenjem čovjeka i rješavanja problema savremenih društava? Ukorijenjeno vjerovanje da su to apsolutni garanti za spasenje čovjeka, kao što pokazuje savremeno iskustvo, već počinje da se raskrinkava. Nema se gdje više ići naprijed. Kakav je cilj progresa, ako on već više umnožava probleme nego što nudi rješenja. Danas se upravo pokazuje da se problemi savremenog čovjeka ne svode samo na međusobne sukobe, inflaciju, identitetska pitanja, nizak životni standard, zagađenu životnu sredinu. Danas, možda više nego ikada, iskrsavaju problemi koji proizilaze od prelamanja vrijednosnog sistema. Poseban problem predstavljaju porodične vrijednosti, poštovanje prema ljudima različite rase, porijekla, etničke i religijske pripadnosti; nedostaje duhovnost, a erozija moralnih vrijednosti zahvatila je skoro sve sfere života. Nema više porodične vertikale, a o porodičnoj horizontali ne može se uopće ni govoriti. Poštovanje prema starijima u porodici posve je nestalo. Tu nema nikakve humanosti. Ako tu nema nikakve humanosti, onda gdje bi ona mogla naći svoju primjenu. Šta je razlog koji je doveo da oni koji su najbliži jedni prema drugima i oni koji se najviše poznaju da su najnepodnošljiviji jedni prema drugima. Ako je Žan Pol Sartr mogao kazati prije 60 godina: „Bližnji – eto pakla“ mi danas, u eri globalizacije i savremenog znanja, mogli bismo kazati „poznavanje drugog – eto najveće prijetnje“. Zbog čega je to tako? Ima li nešto što nedostaje i bližnjima i znanju ili poznavanju? Niko ne može kazati da tu ništa nedostaje. Nedostaje supstancija ili suština koja je platforma svega.
U jednoj ovakvoj situaciji nema veće sile koja bi mogla biti od pomoći od religije i njezinih vrijednosti. Danas polahko u nekim evropskim iskustvima i religija (glede ekonomije, obrazovanja, kulture, slobode, jednakosti i drugih vrijednosti) počinje da se „upliće“... U nas još uvijek nedostaju pokušaji vjerskih zajednica u pokretanju inicijativa (okrugli stolovi, tribine, seminari i druge forme) na kojima bi se raspravljalo o participaciji religije u javnom životu s ciljem da bi se pripomoglo čovjeku kao čovjeku bez razlike na njegovu etničku i religijsku pripadnost.
Ovdje ne mislimo na činjenicu da religija treba da pokrije čitavo znanje (ili obrazovni sistem u društvu) već podrazumijevamo to da se ona tretira kao jedan od sastavnih dijelova socijalnog ili javnog života. No treba da se ima u vidu to da je religija, bez sumnje, najduža historijska priča, jer ona datira od kad datira i sâmi čovjek. Ona je svagda uspješno odolijevala izazovima s kojima se sučeljavala zato što je u sebi sadržavala takvu vrijednosnu strukturu koja se ne može ničim potisnuti. Nju nije potisnula ni nacija koja se javila kao njezina alternativa u 18 i 19 stoljeću; to nisu učinili ni totalitarni sistemi koji su joj objavili rat, a takvo nešto ne može poduzeti ni sekularizacija od koje su proizašle globalizacija i liberalna demokratija.

00Sličica Želim Print
Religija svagda ima šta da ponudi čovjeku i ima kapacitet da osmisli bilo koju historijsku pojavu ili fenomen. Ona ne može negirati savremena dostignuća i globalizacije i liberalne demokratije. No ne može u cijelosti da se složi sa njenim sadržajima. Sve ono što šteti moralitetu i duhovnosti, ona to ne prihvaća. Ona još uvijek ima moć da inkorporira moralne vrijednosti u bilo kojoj savremenoj pojavi. Ondje gdje nedostaje moralni sadržaj, bilo u sferi znanja, politike, ekonomije, običaja i drugih socijalnih formi, tu se gubi i smisao tih formi. Danas ne stradamo od ekonomije, tehnike, demokratije, znanja... već stradamo od odsutnosti moralne dimenzije u politici, ekonomiji, demokratiji, znanju...

Prije svega čovjek, a potom građanin

Ovdje ćemo spomenuti jedan primjer kao dokaz o tome šta znači kada se izgubi suština i kada se poklanja više pažnje formama nego suštini na kojoj počivaju te forme. Naime: čovjek i građanin. Religija posmatra čovjeka kao čovjeka. Savremena demokratija gleda na čovjeka kao građanina. U prvom slučaju čovjek ostaje to što jeste, u drugom slučaju on se pretače u građanina. Ove dvije kategorije nisu sinonimi. Čovjek je čovjek, građanin je građanin. Čovjek može biti građanin. Građanin može, a i ne mora da bude čovjek (Attas). Dovoljno je samo kazati „čovjek“ i to pokriva sve druge kategorije vezane za njega kao biće. Ili, jasnije: svaki čovjek može biti građanin, a svaki građanin ne može da bude čovjek. Evo, u stvari, one poente religije koja govori o čovjeku kao Božijem stvorenju.
Ovaj primjer građanina i čovjeka jasno ilustruje istinu da svim spomenutim društvenim formama mora biti imanentno značenje i smisao, da oni moraju počivati na nekoj suštini iz koje će crpiti svoju perspektivu u daljem historijskom hodu. U suprotnom oni bi izgubili svoje značenje upravo onako kao što pojam građanin nema nikakva smisla bez pojma čovjeka kao takvog. I da prihvatimo činjenicu da je danas sve u promjeni i da je u tome suština stvari, opet moramo se složiti sa istinom da religija još uvijek može pomoći društvenom životu. Ono „još uvijek“ može imati ne samo relativno već i trajno značenje upravo ako se ima u vidu važnost onoga „ovdje i sada“.

Ovo je priznanje svim našim džematlijama u Australiji

- kazao je u svom prvom intervjuu Jasmin ef. Bekrić, novoimenovani muftija za Australiju

 

 - Uvaženi muftija Bekriću, Vama je prije nekoliko dana na sjednici Vijeća muftija uručena murasela. Šta ovo imenovanje znači za Islamsku zajednicu Bošnjaka u Australiji?

Bekrić: Za Islamsku zajednicu Bošnjaka u Australiji i za mene osobno ovaj čin znači veoma mnogo iz prostog razloga što smo mi sada, hvala Allahu, dž.š., došli na jedan novi nivo organiziranja IZB u Australiji. Naši ljudi su tokom više decenija posjeta našoj Islamskoj zajednici i džematima u Australiji prepoznali rad naših džemata, imama, džematskih odbora i oni su na osnovu viđenog odlučili da status Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji i Sjevernoj Americi podignu na nivo muftijstva samim tim što su na prijedlog reisu-l-uleme dr. Husein-ef. Kavazovića Saboru IZ kao najvišem zakonodavnom tijelu Islamske zajednice odlučili da imenuju muftije za Sjevernu Ameriku i Australiju. Meni je pripala izuzetna čast da ponesem ovu titulu kao prvi muftija u povijesti IZB u Australiji i naravno ja ponajviše ovo držim kao priznanje svim našim džematlijama. Ja sam samo jedna karika u lancu tog sistema.

Osam stalnih imama

 - Možete li napraviti jednu komparaciju stanja u Islamskoj zajednici Bošnjaka Australiji kada ste vi došli 1994. godine i stanja danas?

Bekrić: Veliki su pomaci napravljeni. Mi smo 1994. godine imali organiziranu Islamsku zajednicu, džemate u Sydneyu i Melbournu. Tu su jedino djelovali i radili džemati sa aktivnim imamima Salih-ef. Mujalom u Sydneyu i Ibrahim-ef. Omerdićem u Melbournu. Danas imamo izuzetno organizirane i unaprijeđene džemate Islamske zajednice u svim našim većim gradovima. Krenimo od Pertha, smještenog na obalama Indijskog okeana na zapadu Australije. Tu imamo organiziran džemat. Džamija je završena, preostalo je da se dovrše dijelovi Islamskog centra, projekat je vrijedan 10 miliona dolara. Zatim, objekti u džematu u Adelaideu, prostorije su ogromne, a potencijali veliki. Naravno, tu nam je potrebno da izvršimo reorganizaciju. Samo je stvar dobre organizacije i, ako Bog da, uspjeha neće faliti. Potom, imamo izuzetno dobro organizirana dva velika džemata u Melbournu. Ti džemati ponaosob broje gotovo po hiljadu članova. Zatim, tri džemata imamo u Sydneyu sa džamijama i islamskim centrima, sa pratećim objektima. Imamo najveću i najljepšu džamiju, mogu kazati u bošnjačkoj dijaspori u Brisbaneu čija je vrijednost preko 10 miliona dolara. To su, dakle, ogromni pomaci u odnosu na ono što smo imali 1994., odnosno u posljednjih 25 godina.

- Koliko ima džemata i imama koji djeluju pod okriljem Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji?

Bekrić: U okviru IZB u Australiji, sa dekretom reisu-l-uleme djeluju i rade bošnjački imami: Mirsel ef. Kozica u Perthu, Rijad ef. Jazvin u Adelaideu, Muhamed ef. Džidić kao stalni imam u Deer Parku u Melbourneu i Ibrahim ef. Hadžihasanović kao pomoćni imam, Ismet ef. Purdić je imam u džematu Noble Park u Melbourneu. U Sydneyu djeluju dva stalna imama, u džematu Penshurst hafiz Ensar ef. Ćutahija i u džematu Smithfield sam ja kao aktivan imam i kao muftija IZB u Australiji. I u Brisebaneu je Sifet ef. Omerović. Dakle, to je ukupno osam stalnih imama sa dekretom reisu-l-uleme.

- Kakva je saradnja sa našim institucijama u Australiji, sa našom ambasadom u Canberi?

Bekrić: Mi nastojimo da imamo fer i korektne odnose sa svim našim organizacijama i institucijama koje rade i djeluju na području Australije. Na području Australije imamo svu potrebnu infrastrukturu, pored Islamske zajednice, imamo kulturna društva, škole bosanskog jezika, humanitarna društva. I kao imam i kao muftija ja sam uvijek isticao da nam sve to treba. Naravno, nastojimo da sve te organizacije što više oplemenimo islamskim vrijednostima. Ne možemo podržavati, neke akcije ili sportska društva gdje se toči alkohol itd. Imamo dobru saradnju sa Ambasadom BiH u Canberi. To je jedina bosanska ambasada u svijetu koju su Bošnjaci svojim parama i radom sagradili. Zahvaljujući našim Bošnjacima mi smo dobili privilegiju i čast da u svakom mandatu ambasador bude Bošnjak, a naravno mi uvažavamo i predstavnike drugih naroda. Sretni smo da smo imali izuzetno dobru saradnju i sa prethodnim ambasadorom gosp. Bakirom Sadovićem, te suradnju sa sadašnjim ambasadorom gosp. Mirzom Hajrićem. To su zaista divni ljudi i vrsne diplomate koji na najbolji način predstavljaju našu državu.

- Imate li podatke koliko Bošnjaka živi danas u Australiji?

Bekrić: Vrlo je teško procijeniti i kazati tačan broj, ali okvirne procjene su između 15 i 20 hiljada Bošnjaka. Mislim da je brojka od 20 hiljada najrealnija.

- Za Australiju možemo kazati da je ipak jedna vrsta permanentne dijaspore, dakle ne ona dijaspora sastavljena od privremenih gostujućih radnika, gestarbajtera?

Bekrić: Tako je. Mi Australiju doživljavamo kao svoju drugu domovinu. I mi sebe ne doživljavamo kao radnici na privremenom radu u Australiju. Mi u Australiji svi rješavamo permanentno svoj boravak. Hvala Bogu, Australija je to omogućila kada nam je dala stalni boravak mi smo automatski mogli da apliciramo za državljanstvo. Većina nas su nosioci dvojnog državljanstva, bosanskohercegovačkog i australijskog, i s te strane mi uživamo potpune slobode u ovoj zemlji. Život u Australiji vam je kao život u Bosni. Naravno, mi volimo doći na odmor u Bosnu i Hercegovinu, našu prvu domovinu, ali radujemo se i svakom povratku u domovinu Australiju gdje jednostavno imamo potpunu slobodu i gdje se osjećamo kao domaćini. Australija je zemlja koja je prva priznala bosanski jezik. Priznala ga je odmah nakon što je u Ujedinjenim nacijama Bosna i Hercegovina priznata kao samostalna i nezavisna država 1992. godine. To je veoma važno jer vi kada dobijete priznanje jezika iz zemlje porijekla imate pravo na razne povlastice koje Australija nudi, poput radio programa na svom jeziku, te da naši stariji ljudi koji ne poznaju engleski jezik u svim državanim institucijama imaju pravo na korištenje ovlaštenog tumača za bosanski jezik. Mi čak i među imamima imamo registriranog tumača bosanskog jezika, a to je hafiz Ensar Ćutahija koji je moj radni kolega iz Sydneya. Veliko je to bogatstvo da se osjećamo kao svoji na svome.

 Model kompatibilnosti

 - U smislu vjerskog života kojeg organizirate, šta je to po Vama najveći izazov za življenje i prakticiranje islama u Australiji?

Bekrić: I Australija kao i Europa su zemlje zapadne kulture i civilizacije. Mogu kazati da mi kao Bošnjaci nemamo nekih velikih problema zbog toga što mi dolazimo iz Europe, iz zapadne kulture i civilizacije, iz Bosne i Hercegovine. Mi se ponosimo time, ali smo jednako ponosni i na svoj islam i što smo muslimani. Tu mi možemo biti jedan model kompatibilnosti i primjer drugima. Naravno, u ovom modernom svijetu interneta, Facebooka, Instagrama, u vremenu kada je svijet postao malo selo, dakle, kada se informacije s jednog na drugi kraj svijeta prenose nevjerovatnom brzinom, u vremenu kada mediji igraju vrlo negativnu ulogu u zapadnim društvima, kada su islam i muslimani u pitanju, a nažalost i Australija je podlegla tome. Zato mi moramo razbijati te stereotipe educirajući naše građane Australije i naše komšije koji žive oko naših džamija, da im prikažemo islam u sasvim drugom svjetlu od onog kojeg oni vide na medijima.

- Koliko to uspjevate s obzirom na sve te prepreke koje ste pomenuli?

Bekrić: Dakle, ti izazovi su vidljivi, ali mi pokušavamo da sa svoje strane odradimo ono što je najbitnije, a to je da organiziramo Dan otvorenih vrata naših džamija. Tom prilikom pripremimo našu omladinu, sa osnovnim podacima i podučimo ih kako bi oni izvršili prezentaciju islama i muslimana našim komšijama.

- U zadnje vrijeme primjetno je da je sve više mladih ljudi koji ulaze u strukture država u kojima žive dijasporalne zajednice?

Bekrić: Mi danas u Australiji imamo čovjeka koji će sutra, ako Bog da, ako pobijedi Radnička stranka na slijedećim izborima, biti ministar. To je Edhem Husić iz Bihaća. Imaćemo naših ljudi koji sjede na značajnim pozicijama, a pored toga, imamo univerzitetskih profesora, novi val ljudi koji su završili fakultete, koji su advokati, doktori itd. To su najbolji ambasadori naše zemlje i naroda, koji razbijaju predrasude i prema Bosni i Hercegovini, i prema Bošnjacima, i prema islamu.

 

00Sličica Želim Print

Putnici kroz tradicionalne zemlje islama, napose koji pristižu iz kulturnih krugova u kojima ne postoji  “sakralni jezik“ (za razliku od  arapskogKurʼāna ili hebrejskog Tore), lahko mogu pomisliti da muslimani (napose Arapi) promiču arapski jezik, štaviše da ga promoviraju uvjerenjima i sredstvima koja su na samom rubu onoga što se naziva  “lingvistički rasizam!“ Pa ipak, tako stvari ne stoje.

U utorak, 6. novembra 2018. g. u službenoj posjeti Studentskom centru IZ-e boravili su ambasador Republike Turske i načelnik Općine Stari Grad Sarajevo.

 Hafiz Admir Muratović je u periodu od 22. oktobra do 5. novembra proučio je napamet kompletan Kur’an pred članovima komisije u sastavu: kurra hfz. dr. Dževad Šošić (predsjednik) i hfz. mr. Abdulaziz Drkić (član).

Palestinka Rashida Tlaib rođena u Detroitu i izbjeglica iz Somalije Ilhan Omar postale su prve muslimanka izabrane u Kongres SAD-a.

U ponedjeljak, 29.10.2018. godine TPO Fondacija održala je ETOS konferenciju u Sarajevu na kojoj je prisustvovalo 250 nastavnika, pedagoga i predstavnika ministarstava obrazovanja i civilnog društva.

U četvrtak 25. oktobra u Behram-begovoj medresi je održan seminar na temu „Mladi lideri“

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine