Na jednom od svojih časova sociologije u Gazijinoj medresi profesor Mustafa Spahić Mujki je iznosio sociološke definicije i među ostalom je pomenuo da je društvo ekvilibrij određenih faktora. Jedan učenik je veselo upitao: „A profesore, molim vas, šta je ekvilibrij?“. Profesor je pojasnio da je ekvilibrij ravnoteža i harmonija. „Ali zašto niste odmah rekli i pojednostavili da je riječ o ravnoteži?“, upita zbunjeno učenik. Profesor je potom, u predavačkom zanosu kazao mladom softi: „Sine dragi, da ćeš ti po selu držati volove za rogove tada bi bilo ravnoteža. Međutim, pošto si naumio da sjediš u mihrabu i poučavaš svijet vjeri za tebe je ekvilibrij.“ Cio razred je prasnuo u smijeh, a mi smo otad dobro upamtili riječ ekvilibrij. I baš ta riječ mi je naumpala pri razmišljanju o nekim našim deformiranim govorima o islamu.

Ravnoteža je u temeljima islama

Naime, ako bismo pokušali da islam definišemo i opišemo u jednoj riječi, koja bi bila kadra da razjasni islam u njegovoj suštini i totalitetu onda bi to bila riječ ekvilibrij. Ravnoteža i njeno očuvanje stoji u samim temeljima islama, te je prema islamskom učenju njeno odsustvo pogubno i štetno. Na više mjesta u Kur’anu Allah dž.š. veli kako On „ne voli one koji pretjeruju“. U jednoj se dovi iz Kur’ana moli dragoga Boga da nas sačuva „pretjerivanja u našim postupcima“. Klasici islama kažu da je islam ravnoteža Dunjaluka i Ahireta, tijela i duše, straha i nade, ali i svega onoga što jesu sadržaji i osnove života. Od uleme se očekuje da ukazuje na pretjeranosti i nedotjeranosti. O mnogim od tim sadržaja se javno kazuje kako bi se izbjegao pogubni debalans, ali nam jedan izmiče iz vidokruga. Naime, odveć često naš govor o vjeri je insistiranje na zahvalnosti, skromnosti, spremnosti da se prihvate zadate pozicije, da se trpi i izdrži prezreno stanje. U tom diskursu svjesno ili nesvjesno žigošu se oni ljudi koji se bore za dunjalučku afirmaciju i u svojoj nezajažljivoj ambicioznosti „nezahvalno“ blude dunjalučkim stazama. Dakako, vjera je snaga koja nam nudi izlaz iz drame života i stoga treba ponekad govoriti o zahvalnosti i saburu. Međutim, taj diskurs je validan sve do one tačke kada nas počinje sputavati od akcije, od nastojanja ka promjeni vlastitog stanja i ličnog unaprjeđenja. Naime, u našem vjerskom govoru ima malo mjesta za ambicije i strijemljenja ka boljem. A i to je, nesumnjivo, dio islamskog svjetonazora.

Sadržaj vjerskog govora mora podsticati na bolje

Naš Vjerovjesnik je govorio o zadovoljstvu sa malim, ali i o tome da kada tražimo od Milostivog Boga da treba tražiti najviše, da tražimo Firdevs. Nošeni Poslanikovom ambicioznom vizijom hiljade ashaba je napustilo skromne pustinjske šatore i svoje mezare posijalo širom arapskog svijeta sa ambicijom da mijenjaju svijet. Pošteno je kada kazujemo o skromnim ashabima koji su živjeli skromno da spomenemo i one koji su imali značajan imetak i nisu se stidjeli niti doživljavali vjerske osude zato što rade i zarađuju. Rijetki se sjećaju, a još se rjeđe spominje da je svaki četvrti od njih deset koji su obradovani Džennetom umro kao milijarder u današnjem značenju tog pojma. Dvojica ashaba od njih deset su bili autentični milijarderi, a to su Osman ibn Affan i Abdurahman ibn Auf. Poznato je da po dolasku u Medinu Abdurahman nije imao ništa niti je tražio išta. Samo je pitao gdje je pijaca i nije prošlo puno vremena, a on je već postao jedan od imućnijih stanovnika Medine. Do kraja života stekao je toliki imetak da bi danas poredba sa Bill Gatesom bila sasvim umjesna. O tome piše Yaqub Mirza u knjizi Pet stubova blagostanja gdje obrazlaže da prve generacije muslimana nisu prezirali stjecanje imetka i borba za poziciju na Dunjaluku. Ustvari, oni su to razmjeli kao vid borbe za svoju vjeru. On smatra da ako muslimane ubijedite da odustanu od ovosvjetskih ambicija i da prestanu zarađivati time ste poljuljali temelje cijelog sistema čije bi rušenje značilo srozavanje cijele strukture islama. A upravo to se dešava danas. Stoga mi se čini da naš današnji govor o vjeri nije obrazlaganje vjere, i tematiziranje njenih autentičnih sadržaja nego teološka apologija vlastite prezrene poziciju. Riječju, od osobne slabosti pokušavamo napraviti vrlinu. Zato je Enes Karić napisao da nam se „danas mnogi podsmjehuju jer naša pobožnost nema nikakva pokrića u bogatstvu, snazi i pameti“. Naša vjera je danas sirotinja, nastavlja dalje, „ali ne zato što mi u nju ne vjerujemo, već što uz vjeru ništa drugo nemamo“. A da bismo mi obogatili islam a ne samo islam doživljavali kao bogatstvo valja imati ambicije za mijenjanje sebe i svijeta u kojem živimo. Islam je, nema dvojbi, vjera i za istinsku sirotinju. Ali je pitanje da li naš vjerski govor podstiče lično i kolektivno strijemljenje ka boljem ili utječe da ljudi ostaju sirotinja.

Svijet je danas u sve većoj potrebi za dobrim djelima i međuljudskim relacijama. Primjer Agana Hodžića je dobronamjerno djelo koje bi trebalo slijediti ako želimo pomoći siromašnima

Sjetiti se samo jednog dana kada se u svijetu obilježava Dan borbe protiv siromaštva (17. oktobar) je tek kap u moru onoga što primjećujemo skoro svaki dan na ulicama i uopće u životu. Isto tako pisati i u medijima apelirati o potrebi iskorjenjivanja siromaštva i bijede ne može bitnije utjecati na svijest, solidarnost i socijalnu pravdu. Nužan je svakodnevni, kontinuirani i sistemski angažman, kako pojedinaca tako i društva u cjelini. Ono što su, međutim, pojedine političke stranke zagovarale u svojim programima na tom polju, polju socijalne politike, bilo je više formalne negoli suštinske naravi. Problem je tim veći što se siromaštvo ne može riješiti samo po sebe kao što ni bilo kakav ekonomski rast ne može dovesti da siromaštvo nestane. Danas, uprkos zaposlenju mnogi mladi ostaju siromašni, što ukazuje da se siromaštvo ne tiče samo radne neaktivnosti. To znači da je siromaštvo kao društveni problem još veće nego što se to ispoljava. Posebno se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu koja prema statističkim podacima spada među pet najsiromašnijih u Evropi. Po životnom standardu ispred BiH su sve susjedne zemlje: Albanija, Crna Gora, Srbija, Makedonija. Podaci govore da polovina stanovništva u BiH živi na granici siromaštva. To je tema i problem koji ne treba skrivati pod tepih. Naprotiv, o siromaštvu, socijalnim nejednakostima i socijalnoj pravdi treba otvoreno govoriti ako kao društvo hoćemo naprijed.

Socijalna raslojavanja

Naravno, siromaštvo je danas globalni problem i u stalnom je porastu, pogotovo u nerazvijenim i zemljama u tranziciji. S druge strane, siromaštvo ne poznaje granice dobi, spola, vjere ili regije. Podaci kazuju da u svijetu oko 2,2 milijarde ljudi je siromašno ili se nalazi blizu granice siromaštva. Tome još više doprinosi kriza svjetske ekonomije i neosjetljivost ili nehat ljudi na vlasti, što u suštini samo još više produbljava jaz između imućnih i siromašnih. Začuđuje podatak da u BiH raste štednja građana u bankama kao i da u njoj živi 525 milijunaša. Još je zanimljivije da su porezi na osnovne životne namjernice isti kao i na luksuznu robu. Tako se skupocjeni automobili ili nakit ne oporezuju nego se na njih plaća PDV u iznosu od 17% kao i na sve ostale proizvode. Otuda i ne treba da nas čudi što imućni ne uviđaju da socijalna raslojavanja iz dana u dan postaju sve veća. Ujedinjene nacije (UN) u izvještaju navode da u ekstremnom siromaštvu od gladi godišnje umire 5,9 miliona djece ne navršivši pet godina života. Još je alarmantnije što se ti podaci u poređenju sa prethodnim godinama uvećavaju. Bez sumnje, pojava siromaštva je najteži i najbolniji problem koji može zahvatiti jedno društvo. Uslijed siromaštva, odnosno nedostatka materijalnih uslova za život čovjek gubi svoje dostojanstvo i priliku za bilo kakvo napredovanje. Stoga čovjek, a ne država treba biti u programu bilo koje strategije.

Mjerenja siromaštva

Gdje su granice siromaštva i koliki su standardi za ljudsko održavanje zavisi od društva do društva. Prema svjetskim kriterijima sve osobe koje troše 238,11 KM mjesečno u cijenama iz 2007.g po odraslom članu domaćinstva se smatraju siromašnim. Poređenja radi, pojedina zvanična mjerenja siromaštva, ukazuju da stanovništvo u pojedinim državama u Evropi tako jede svakog drugog dana meso procentualno : u Portugalu- 6, Španiji- 2, Austriji-8, Njemačkoj-5 i sl., dok pri kupovini nove odjeće situacija je otprilike ovakva: Portugal -47, Španija-9, Austrija-10, Njemačka-15 i dr. Na ukupnom nivou istraživanja pokazuju da građani Evropske unije u svojoj prehrani godišnje potroše 91 kg mesa, dok se u BiH pojede godišnje u prosjeku 28 kg mesa. Najnoviji podaci, upravo, pokazuju da se pad standarda najviše odražava na trošak prehrane, a da je samo u Bosni i Hercegovini na mjesečnom nivou potrošnja mesa opala za 33 KM, mlijeka za 16 KM, i voća za 10 KM. Najčešće građani kupuju hljeb, makarone, krompir i jaja. Meso je postala misaona imenica i ono se tek kupuje na grame. Procjenjuje se da bi u BiH dvije prosječne plate od 845KM tek mogle zadovoljiti najminimalnije potrebe jedne četveročlane porodice, te na taj način obezbijedi prehranu pojedinačno od 2100 kalorija dnevno. Svi penzioneri i većina radnika se nalazi u toj zoni siromaštva. Kako mnogi od njih to ne mogu ispuniti, a procjenjuje se da oko 900.000 ljudi u BiH živi ispod apsolutne linije siromaštva postavlja se pitanje kako uopće preživljavaju. Ne zaboravimo i to da siromaštvo nije nešto što se tiče nečije sposobnosti, nego je to nadasve stvar šire društvene zajednice u kojoj treba da se socijaliziraju, tj. integriraju djeca slabijeg imovnog stanja. Njihovo socijalno isključenje jednostavno predstavlja društveno izopćenje. Kao takvi, oni ne mogu ravnopravno učestvovati u takvoj zajednici. Naročito se to odnosi na mlade koji sve manje imaju prava na zaposlenje, obrazovanje i stanovanje. Beskućnici su, recimo, najilustrativniji primjer tome stanju isključenosti. Rješavanje pitanja krova nad glavom i obrazovanja bi u tom smislu bio najveći pokretač u borbi protiv siromaštva. Uostalom, na to imaju pravo svi pojedinci. Doduše, ništa bolje ne prolaze ni oni koji su zaposleni. Čak njih 25% svojim porodicama ne može obezbijediti ni ono minimalno. Direkcija za ekonomsko planiranje BiH navodi: „Stopa siromaštva najveća je kod domaćinstava s troje i više djece i iznosi 19,7%, dok je 24,5% stopa siromaštva kod bračnih parova koji žive s djecom i drugim srodnicima u istom domaćinstvu, te 20,4 % kod samohranih roditelja s drugim srodnicima“. Naime, prema evropskoj metodologiji siromaštvo se mjeri pomoću dohotka domaćinstava. Rizik od siromaštva time je najveći u domaćinstvima sa pet ili više članova. Ovome treba pridati i oko 500.000 penzionera kojima mjesečna penzija iznosi oko 300 KM.

Primjer Agana Hodžića

Razlozi za siromaštvo jesu raznovrsni, ali ono što ih je potaklo sasvim sigurno je ekonomska kriza. Ona se posebno odnosi na ratni i poratni perioda kada je Bosna i Hercegovina osiromašena i rekli bismo opljačkana kroz privatizaciju i tranziciju. Društvena svojina je zakonom pretvorena u privatno vlasništvo i time radnici ostavljeni na milost i nemilost vladajućim strukturama. Deytonski sporazum je to samo legalizirao ne ostavljajući mogućnost socijalno ugroženima da imaju bilo kakvu pomoć sa nivoa države. Sve je prepušteno slučaju. Mnogo je važnije briga vlasti za punjenje budžeta, negoli sama socijalna zaštita. Socijalna pomoć se daje na kašičice i gotovo uvijek kasni. Sve zavisi od dobre volje drugih. Kada bi ta volja bila kao ona rahmetli Agana Hodžića- dobročinitelja koji je narodnim kuhinjama- Merhametu, Starom Gradu i Crvenom križu- uplatio gotovo miliona maraka, onda ne bi bilo zime. Agan je radeći u Kanadi, gdje je stekao svoje bogatstvo, vratio se u svoju domovinu i u Sarajevu u kome je skromno živio u Gerontološkom centru, izdvojio znatna sredstva i dao da se ona podijele siromašnima i slabima. Njegov primjer najbolje pokazuje kako u državi opterećenoj nacionalnim i klasnim podjelama solidarnost i dobročinstvo može ujediniti ljude. Kada bi bilo više ovakvih primjera i dobročinstava, zasigurno, bi bilo i manje siromaštva. Na to nas upućuje i ajet: „Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite...“ (Alu Imran, 92).