Hadžija Remzo Džabija primjer je Bošnjaka iz naroda. Radoznalost za boljim životom već u šesnaestoj godini pokrenula ga je iz ruđanskog sela Omačina, na lijevoj obali rijeke Lim, prema Sarajevu, da sezonski radi i nastavi s učenjem, a da zime provodi u rodnom selu. I sve tako do 21. godine života, kad se ženi, a potom odlazi u Jugoslovensku narodnu armiju. Kad govori o svojoj biografiji reći će tek nekoliko podataka: „Rođen sam 1941. Šesnaest godina živio sam na selu. Godine 1957. otišo sam u Sarajevo i tamo bio sezonski radnik. Preko ljeta bih radio, zimi se vraćao na selo, u svoju Omačinu, i sve tako do 1962. godine. Te godine sam oženio moju hadži Fatimu i potom otišao u vojsku u Herceg -Novi. U vojsci sam naučio svirati klarinet i svirao u vojnom orkestru. Inače, u vojsci sam bio u auto – jedinici, šofer. Po dolasku iz vojske zaposlio sam se u sarajevskom Centrotransu, k'o šofer. Poslije osam godina provedenih u ovoj firmi zadužio sam autobus. Autobus sam vozio 20 godina i obiš'o dosta svijeta. Kruna svih vožnji bila mi je vožnja na hadždž. Tad sam i obavio hadždž. U Velešićima sam bio član džematskog odbora i pod mojim rukovodstvom započeli smo i završili džamiju. Penzionisan sam 1994. godine. Prvi sam se vratio u porušenu Omačinu. I ovdje sam izabran za predsjednika Džematskog i Građevinskog odbora za obnovu naše džamije. Naša je džamija prva obnovljena u ruđanskom kraju, a otvorena je 1997. godine.“

Strah od džehennemske vatre

I prije nego sam ga fizički upoznao o hadžiji Remzi mnogo toga dobrog sam čuo. Rekli su mi da je veliki hizmećar i svesrdni dobrotvor Islamske i opće zajednice. Danas penzionerske dane provodi radeći na kući koju želi uvakufiti za džemat. Kuća je haman gotova. Nekoliko zajedničkih iftara već je obavljeno u njoj. Iako on voli reći da su i drugi učestvovali u njenoj izgradnji, najveći dio sredstava uložio je hadžija Remzo. Prije izgradnje ove kuće pokazao se u vođenju aktivnosti oko izgradnje džamije u Velešićima i obnavljanja džamije u Omačini. Evo kako to on objašnjava: „Ja, onaj, neću da pričam što nije. Samo ono što je nasigurno. Kad bi mi dali čitav svijet, ja ne bih slag'o. Meni je bilo 30 godina kad sam poč'o klanjati svaki namaz. Kad sam im'o autobuske ture u Istanbul, dok bi carinici na nekoj od granica vršili pregled autobusa ja bih na pustećiji, pored autobusa, klanj'o. I nikome nisam smet'o. Što se tiče mog hizmeta zajednici radim to iz ljubavi. Da budem do kraja iskren, da ustrajem na ovom putu snagu mi daje strah od džehennemske vatre. Strašno se bojim džehennemske vatre. Kad je malo voda vruća imam osjećaj da će mi sva koža spasti. Ne daj Bože da uđem u Džehennem. Kod svoje kuće ne mogu ništa priređivati. Meni je 76 godina. Ali, oko džamije, kuće za imama, groblja, puta,  tuj radim do iznemoglosti. Sretan sam da i moja djeca idu mojim stopama. Bez kćerke Munire sve bi ovo što ja radim stalo.“ Hadžija ne skriva radost što su i drugi Omačani učestvovali u obnovi vjerske i opće infrastrukture.

Obilaze ih poreznici i šumari

 Hadžija se prvi vratio u Omačinu. Bilo je to 2001. godine. Jedino je na njegovoj garaži ostala ploča. I dok je obnavljao porušenu kuću u garaži je stanovao. Kaže da je nekada u toj garaži znalo prespavati i po petnaestak ljudi. Na pitanje da li ih iko sada obilazi, hadžija Remzo u ironično-šaljivom tonu kaže: „Najčešće nas obilaze poreznici i šumari. Političara nema. Zato bih predložio da se onim funkcionerima u Sarajevu kupi po još jedno auto da imaju k'o zamjenu ako se prvo pokvari, a mi povratnici nek iskapamo.“

Razumljiva je ironija u priči hadžije Remze. On dobro pamti kako se nekada živjelo u Omačini, a kakvo je stanje sada. Preselenje na Ahiret njegove hadži Fatime hanume u mnogome mu je promijenilo život. Njen gubitak pokušava nadoknaditi još većim angažmanom na hajratima.  O životu povratnika kazao je: „Ljudi žive od poljoprivrede i penzije. Nekad je otkupna stanica bila u Strgačini gdje smo mogli prodavati i ljekovito bilje. Danas nema ništa od toga. Ako hoćeš kupiti hljeb moraš otići u Rudo, koje je udaljeno 20 kilometara. Ako hoćeš ljekaru moraš ići u Sarajevu. Nemamo problema sa komšijama. Od 2001. kako sam se vratio niko mi nikad ništa ružno nije uradio. Predsjednik općine Rudo Braco stranke je primao jedan dan u sedmici, a mene kad god je bio u zgradi općine.„

Čvrsto je vjerovao da će obnova porušenih i izgradnja novih objekata teći u najboljem redu. Argumentaciju za to crpio je iz riječi: „Allah je uz one sa plemenitim namjerama.“

Hadžija mi je pričao i o bogatim prirodnim resursima ovog kraja, posebno kad su u pitanju izvori vode i ljekovito bilje. Kaže da je neko izbrojao čak 70 izvora na širem lokalitetu sela. Asfaltirano je oko 850 metara putne infrastrukture, a Omačani bi željeli da asfalt dođe do džamije i po mogućnosti do svih povratničkih kuća.

Za hadžiju Remzu i Omačinu riječi hvale imaju i Mustafa Bašić, predsjednik Medžlisa IZ Rudo, i Suljo Kapidžija, sin bivšeg imama u Omačini Safeta efendije, koji je u svom selu imamio preko trideset godina. Bašić kaže da je na otvorenju obnovljene džamije u Omačini molio Boga da Omačani nastave sa prijeratnom tradicijom po kojoj nikada nije prekidano obavljanje džume, gdje se svake godine organizirao zajednički mevlud i u selu nikad nije pekla rakija. Inače, Omačina je poznati voćarski kraj. Bio je poznat hošaf iz ovog kraja.

Ovim tekstom svakako nije završena vrlo zanimljiva priča o hadžiji Remzi Džabiji.

 Hadžija sa praunukom Ajdinom