U augustu 2019. godine navršilo se 26 godina otkako nas je agresorska granata ostavila bez jednog od rijetkih alima za koje nije potreban poseban povod da bismo ih se sjetili, jer su povodi za to svuda oko nas: letargija, neprincipjelnost, duhovna zapuštenost, nesvjesnost i nesavjesnost. Na profesora Nijaza Šukrića vrijedilo bi svakodnevno podsjećati, posebno u kontekstu stanja muslimanske uleme i bošnjačke inteligencije, jer je on paradigma svega onoga što mi danas nismo, a trebali bi biti, i svega što u našim karakterima, našem ponašanju, međusobnim odnosima i radu nedostaje.

Autoritativan a(li) ne i autoritaran

Islamska logika nalaže da se ulema, kao njihovi nasljednici, ugledaju na Božije poslanike, a učenici i studenti, kao buduća ulema, na svoje profesore. Ukoliko je profesor autoritativan (ali ne i autoritaran) i uzoran u najširem smislu riječi, uprkos generacijskim i intelektualnim razlikama, učenici i studenti to prepoznaju, zavole i nastoje se identificirati s tim autoritetom, bilo da su toga svjesni ili ne. Profesor Šukrić je bio jedan takav autoritet, "uvijek nasmijan i spreman za ozbiljan i produhovljen razgovor, pedantan, redovno lijepo i ukusno obučen, prefinjenih manira"[1], a kod učenika i studenata je izazivao "najdublje poštovanje i želju da ga se imitira".[2] Za većinu njegovih učenika, a kasnije i studenata, "njegovi obrasci kulture i komunikacije s drugima imali su tretman paradigmatičkog kodeksa ponašanja".[3] Njegova plemenitost, neposrednost i "dostupnost" učenicima i studentima nije išla na uštrb njegove profesionalnosti, autoritativnosti i objektivnosti. Tolerancije za nerad nije bilo. Ali kada je i sankcionirao nerad, činio je to sa humorom pomiješanom autoritativnošću, tako da je, šaljući jasnu poruku da nerad i neznanje ne prolaze, istovremeno sankciju činio prihvatljivijom i podnošljivijom. Za razliku od dijela današnje uleme i inteligencije, koja nije imuna na moderne trendove verbalne bezobzirnosti i bestidnosti, profesor Šukrić je imao veoma razvijen "osjećaj zadivljujuće stidljivosti (...) praćen rumenilom lica i nekom formom simpatične nespretnosti, dok (bi) pokušavao opravdati postupke kolege ili nekog svog prijatelja"[4]. Autoriteta poput profesora Šukrića, očigledno, ili više nema ili nema onih koji bi ih znali prepoznati, cijeniti, poštovati i na njih se ugledati!

Za većinu njegovih učenika, a kasnije i studenata, "njegovi obrasci kulture i komunikacije s drugima imali su tretman paradigmatičkog kodeksa ponašanja".[11] Njegova plemenitost, neposrednost i "dostupnost" učenicima i studentima nije išla na uštrb njegove profesionalnosti, autoritativnosti i objektivnosti. Tolerancije za nerad nije bilo.

Alim sa stavom

Bosna je, kao, uostalom, i njeno okruženje, u posljednja nepuna dva stoljeća, često bila poligon za uvježbavanje svih vrsta poltrona i licemjera, kukavica i izdajica, beskičmenjaka i kvazi intelektualaca, neopredjeljenih i bezimenih građana. Najbrojnji i "najnadareniji" polaznici ovih "obuka" bili su, nažalost, Bošnjaci-muslimani. Za probleme sa kojima se danas susreće cijeli narod i država, a koji se tiču bosansko-bošnjačko-muslimanskog identiteta i bosanske državnosti, suverenosti i nezavisnosti, treba zahvaliti upravo toj „školi“ sistematskog ispiranja mozgova kroz koju je naš narod prolazio, kao i njenim "uspješnim polaznicima", koji još uvijek nisu u potpunosti napustili ni političku ni religijsku pozornicu niti kontrolu nad polugama moći. Nove generacije, osim onih sretnih kojima je neko uspio otvoriti oči, imaju tu nesreću da o svom identitetu i državi, još uvijek, "uče" od onih koji su sve to već odavno izdali. Rijetki su među ulemom i bošnjačkom inteligencijom oni koji su, u tim teškim vremenima, imali stav, ostali vjerni principima i sačuvali svoje dostojanstvo i moralni integritet, bez obzira na cijenu koju su za to morali platiti. I profesor Šukrić je imao "izbora": izdati (svoju Zajednicu, svoje kolege, svoj narod, svoju vjeru, svoje principe, jezik, državu...) ili biti izdan i kažnjen. Njegov izbor ga je koštao prava na slobodno kretanje (oduzet mu je pasoš na 14 godina), prava na slobodu izražavanja po svojoj savjesti i u skladu sa svojim uvjerenjima (montirane afere i isljeđivanja), prava na fizičku slobodu (hapšenje, zatvaranje i zlostavljanje u četničkom logoru "Kula"), i na kraju, prava na sam život (ubijen je četničkom granatom ispaljenom na sjedište i rezidenciju reisu 'l-uleme). Upravo zbog takvog njegovog stava mi i danas pamtimo i sjećamo se profesora Šukrića, a ne onih bezličnih i sračunatih kvazi intelektualaca – doktora sramne šutnje.

Za nepravdu i stradanja koja, u raznim oblicima i formama, još od vremena povlačenja Osmanske carevine sa naših prostora, prate naš narod i državu i koja, nažalost, ni danas ne prestaju, profesor Šukrić, pored ideologa i neposrednih protagonista antibosanskih i antimuslimanskih projekata, odgovornima smatra "i neke svoje istovjernike i braću po krvi i domovini...[5]

Za ovakav višestoljetni udes i stanje svijesti našeg naroda profesor Šukrić ne amnestira ni islamsku vjersku inteligenciju i zvaničnu ulemu "koja je od svojih sljedbenika pravila za turskog vakta najbolje Turke, za austrijske uprave najbolje Bošnjake, a za jugoslovenstvo najdosljednije i najgrlatije Jugoslovene, umjesto da to budu stvarni i realni pripadnici islama, istina kosmopolitske vjere, učenja i kulture, ali duboko svjesni i ukorijenjeni u realnosti mjesta, vremena, prilika i okruženja u kojem žive".[6] Princip je i dalje isti. Samo što smo, danas, „najbolji“ muslimani, Bošnjaci i patrioti. U javnom djelovanju današnje islamske uleme i bošnjačke inteligencije nedostaje, prije svega, svjesnosti trenutka u kojem živimo i, shodno tome, intelektualne angažiranosti. Fali joj, također, konkretnosti, preciznosti, jasnoće, nedvosmislenosti i, nadasve, odvažnosti, koje su krasile profesora Šuhrića i u najtežim vremenima.

Uzoran pedagog

Najveći dio svog radnog vijeka prof. Šukrić je proveo u nastavnom procesu kao profesor u GHM i FIN-u. Profesor Bušatlić ga smatra "vrsnim metodičarem i pedagogom koji je uspješno povezivao daleku prošlost i savremeni život"[7], što, danas, mnogima ne polazi za rukom, ili se ustručavaju baviti se vlastitom tradicijom i svojim kulturno-vjerskim naslijeđem. Za svoje učenike i kolege predstavljao je "profil uzornog pedagoga koji, i kada govori, i kada šuti, prezentira najviše vrline odgojenog čovjeka i autoriteta koji druge uči odgoju i kulturi druženja".[8] Odgoj i obrazovanje je smatrao međusobno neodvojivim i suovisnim, što čini sam temelj islamske pedagogije. Poučen primjerima iz naše prošlosti, kritički je primjećivao "da i danas zna doći do raskola u ova dva procesa (odgoj i obrazovanje, op. aut.), tako da sve više imamo islamski obrazovanih, ali ne i islamski odgojenih ličnosti".[9]

Svojom neposrednošću, saosjećajnošću i motivirajućom energijom u ophođenju sa učenicima i studentima, profesor Šukrić je pokazao "vrhunsko pedagoško umijeće u komunikaciji i praktičnoj nastavi".[10] što ga, uz njegovo nesporno teorijsko znanje i praktično iskustvo, svrstava u sami vrh pedagoške elite njegovog vremena.

Ako mi ne kažemo istinu o sebi i ne počnemo sami pisati svoju povijest, a povijest jednog naroda čine i njegovi velikani u koje spada i profesor Šukrić, nedobronamjerni historičari i kvazi historičari će i dalje govoriti laži o nama i krivotvoriti povijest, a u njihovim "povijesnim" knjigama mi nismo naši nego "njihovi", naša domovina ne pripada nama nego "njima", naš jezik nije naš već "njihov", ispod naše višestoljetne vjerske tradicije oni "vide" svoju, naši velikani su "njihovi" velikani. Ako ne želimo da ovi navodnici vremenom nestanu, naša ulema i inteligencija moraju se ozbiljnije posvetiti, ne samo pisanju, nego i kreiranju naše povijesti, kao što je to, među ostalima, činio i profesor Nijaz M. Šukrić.

[1] Muhamed Mrahorovic: „Šehid mr. Nijaz Šukrić“, u Anali GHB Knjiga XXI-XXII, Sarajevo, 2003., str. 340-347.

[2] Ibid.

[3] Ibid.

[4] Ibid

[5] Ismet Bušatlić: „Umjesto progovora“ u: Nijaz M.  Šukrić, Organizacija i oblici vjerskoprosvjetnog života muslimana Bosne i Hercegovine od 1945. do 1976. godine, FIN i El-Kalem, Sarajevo, 2006. (posthumno izdanje), str. 164.

[6] Ibid.

[7] Ismet Bušatlić, Ibid, str. 158.

[8] Muhamed Mrahorovic, Ibid.

[9] Nijaz Šukrić, Uvod u vlastiti prijevod djela Burhanuddina Ez-Zernudžija: Uputa učeniku na putu sticanja znanja, u: Takvim, 1981, srt. 273-324.

[10] Ibid.

[11] Ibid.