Jedan od ozbiljnijih propusta vanjske politike države Bosne i Hercegovine je što nema jasne, precizne, i sistemske odnose sa svojim građanima koji žive van granica države. Može se reći da dominira svojevrsni „ho-ruk“pristup rješenjima na pitanja svake vrste, i dopuštanje sebi luksuza da nas iznenađuju pojave velike poput ozbiljnih prijetnji po biološki i kulturološki opstanak.
Improvizacije
Zbog toga jer nemamo zvanične politike koja reguliše i potencira odnos s građanima koji su se odselili, onima od njih koji žele i vole Bosnu je prepušteno da improvizuju svoj odnos s domovinom. Tim stanjem stvari postižu se dobri rezultati, ali u pojedinačnim slučajevima, i nedovoljno efikasnim tempom.
Prva generacija Bošnjaka koji su rođeni van domovine već polahko rađa drugu generaciju, a ne može se reći da je pripremljen teren za potporu u afirmaciji njihovog identiteta, očuvanja jezika, kultivisanja autohtone umjetnosti i kulture, te na koncu ikakve stvarne poveznice s državom odakle vode porijeklo. Ovakvo stanje je zbir više faktora, dovoljno kompleksnih da pojedinca koji bi nešto htio uraditi po tom pitanju paralizuju u promišljanju i nagone da prepusti stvari slučaju. Izazovni faktori uključuju: brojno stanje Bošnjaka na jednom mjestu, ratne traume koje otežavaju prisutnost roditelja u stasavanju djece, odsustvo želje kod djece da daju pažnju svom primarnom identitetu, nedovoljno izgrađena osnova poznavanja primarnog identiteta kod odraslih ili djece, nivo pismenosti izbjeglih roditelja, manjak dobre infrastrukture za podučavanje službenog bosanskog jezika i bosanske historije i kulture, diplomatski predstavnici koji ne gaje državne interese i ne sprovode ih, tendencija organizovanih skupina da bosanski identitet i pripadnost svode na površne stavke, tendencija pojedinaca i skupina da se nipodaštava nacionalni identitet zarad često ideološki obojenih generalnih identiteta „balkanac“, „jugosloven“, „pripadnik ummeta“, te brojni drugi faktori, većeg ili manjeg obima.
Identitet je samo jedna stavka u nizu
Neizostavna stavka u razgovoru o Bošnjacima rođenim van granica domovine je rapidna dinamika života u njhovim drugim domovinama. Djeca koja tamo odrastu po mnogo čemu bolje prepoznaju izazove i tanahnu prirodu društva oko njih, i uprkos naporima od roditelja ili manjku istih, rad na odnosu sa sopstvenim identitetom je njima samo jedna od stavki na dnevnom, mjesečnom, kvartalnom, godišnjem i na kraju životnom planu. Iako je ovo klasični primjer pitanja „šta je prvo nastalo“, ili možda čak i Sizifove patnje, u svakom slučaju se može reći da manjak uključenosti roditelja, organizacija, i države, ne pomaže na njihovom putu. Jasno je vidljiv manjak infrastrukture i dalekovidnosti, kao i pastorne brige o narodu. A riječ je o narodu čiji značajan broj prolazi direktne konsekvence genocida počinjenog nad njim, a to su razmještanje, asimilacija i nestanak.
Ključni izazovi
Kako je spomenuto, rad na terenu postoji, iako sporadičan. Smatram da se ne bi trebao osporavati ničiji, ni najmanji, trud na tom plemenitom i bremenitom putu. Međutim, pošto sam i djelom tih napora, i na mnoge načine izravno i neizravno uključen u mnoge od procesa, želim da predstavim nekoliko dobronamjernih osvrta, u nadi da će se stanje na bolje okrenuti, u što kraćem roku. Prva, od, prema mom mišljenju, dvije ključne stavke koje začinjavaju osnovni izazov u djelovanju, je slabo akcentovanje na zajedništvo među Bošnjacima. U strukturama i djelovanju bošnjačkih organizacija, traži se i najmanja tačka razdvajanja kako bi se napuhala slika nepodudaranja ciljeva i nemogućnosti zajedničkog djelovanja. Druga, možda i važnija, je neuspjeh već etabliranih bošnjačkih organizacija da postave ciljeve dugoročnije od sopstvenih dometa ali i interesa. Glavni propust se vidi u nepostavljanju struktura koje dopuštaju novim naraštajima da preuzimaju uzda vođenja i daljnjeg djelovanja kroz već etabliran skelet institucija. Na taj način, ne ostvaruju se ciljevi viših interesa za narod, a stagnira se jačanje ili degradira status samih institucija.
Izazovi mladih rođenih van države su brojniji od onoga što se često navodi, a mnogo su glomazniji i ozbiljniji nego što im se pristupa. Prva problematika je pitanje vlastitog identiteta, čiji je obim toliki da mu se mora posvetiti više studija, a možda i dodijeliti čitav odsjek na fakultetima. Čest unutarnji konflikt omladine biva neosjećanje jake pripadnosti ni jednom od identiteta, a pošto su neminovno okruženi društvom države u kojoj žive, prirodno grade snažniju vezu sa svojim svakodnevnim okolnostima i prilikama.
Ovaj proces nije jednoličan, niti kod svakog isti, ali je proces kroz koji svako od njih prođe. Ono što vidno manjka je adekvatan susret s dubljim konotacijama primarnog bosanskog identiteta. Drugi od većih izazova je nivo poznavanja bosanskog jezika. Većina porodica je držala do toga da se priča bosanski jezik tokom odrastanja djece, međutim to nažalost nije dovoljno, iako je velika pozitivna stavka to što je dijete izgradilo odnos sa sobom i svijetom kroz svoj maternji jezik. Izazovne postanu kasnije poteškoće kod izražavanja kompleksnih težnji, emotivnih i mentalnih stanja, ili iznošenja stavova u ozbiljnim temama, nastale zbog nedovoljno bogatog vokabulara i oslabljene sposobnosti u vlastitom jeziku usred nedovoljnog korištenja u svakodnevnici. Treći izazov je nivo angažovanosti za stvari umjetnosti, kulture, i općenito uzvišenije i apstraktnije koncepte, koji je na nezadovoljavajućem nivou. Sinonimi za primarni identitet su postala određena jela, stereotipi u ponašanju, isticanje simbola, određene forme muzike i forme samoprozvane muzike, vjerska pripadnost, i ostale stavke koje same po sebi nisu dovoljne za izgradnju zdrave i cjelovite slike o pripadnosti narodu. Pogotovo jer je riječ o narodu koji vuče daleku historiju, državotvoran je i plemenit.
Greške u pristupu mladim generacijama Bošnjaka
Riječi političara „vi ste naši“ i „brinemo o vama“ više ne mogu biti zamjena za ozbiljne napore i rad. Nije teško za prepoznati da su mnogi pokušaji prema narodu u inostranstvu ustvari samo kampanja sakupljanja glasova, finansiranja projekata ili slično. Također, bilo da se radi o organizacijama ljudi koji žive u inostranstvu ili onih iz matične države, bitno je na umu imati nekoliko važnih stvari. Prvo, malobrojan smo mi narod da bi nam pristajali dvojni nazivi za pripadnost zbog druge države u kojoj trenutno boravimo ili u kojoj smo rođeni; Neminovno je da omladina odrasla u drugoj državi u većem obimu poprimi obrasce ponašanja i identifikacije te sredine, tako da nema potrebe da to akcentujemo i potenciramo dalje. Drugo, uopšteno govoreći, Bošnjaci nemaju tendenciju getoizacije u društvima u kojima jesu, i obično uspijevaju biti društveno uticajni i bitni članovi, tako da je preče potencirati zajedništvo i grupisanje oko postizanja zajedničkih ciljeva; Naša veća prijetnja je asimilacija, koju, upozorit ću, nerijetko potenciramo olahkim odricanjem svega što je naše. Treće, mada je bitnost islama neizostavna i ključna u našem identitetu, Bošnjaka ne definiše isključivo vjerska pripadnost. Svjedokom sam jednog stranog predavača koji je bio djelom seminara bošnjačke omladine, koji je u svom uvodu deklarisao da nacionalni identitet naših roditelja ne igra ulogu u našem identitetu, već da treba da težimo, u našem slučaju, norveškom muslimanskom identitetu. Niko od organizatora se nije suprotstavio, a omladina je pokupila informaciju. Deklaracije slične toj je potrebno temeljito dekonstruisati, jer su falične i za nas vrlo opasne; što se vjerske strane tiče, da bismo ispoštovali Kur’ansku naredbu upoznavanja drugih naroda, moramo prvo biti jedinka u toj jednačini, a što se pripadnosti Bosni tiče, mi nismo repa bez korijena, i Sunce tuđeg neba, nas neće „grijati ko što ovo grije“.
