digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Duhovnost

Valuta pažnje

Autor: Zekija Krvavac Juni 02, 2026 0
Valuta pažnje

Dok se pažnja modernog čovjeka često zahvata da bi se pretvorila u puku potrošnju ili kontrolu narativa, kur’anski govor koristi pažnju kao sredstvo čovjekovog uzdizanja.

Brojni stručnjaci iz oblasti neuroznanosti naglašavaju da je čovjekova pažnja postala najtraženija valuta te da su njegova usmjerenost i svjesnost izložene stalnom nadmetanju i distrakciji. Boje, zvukovi i prekidi u sadržajima koje pratimo putem online načina komuniciranja, informisanja ili učenja, pažljivo su oblikovani kako bi zahvatili trenutke naše krajnje budnosti i usmjerili ih prema određenom cilju putem raznih reklama i plaćenih sadržaja. Čak i kada gledamo nešto što smo sami odabrali, poput predavanja ili neke edukativne emisije, tok naše pažnje biva presječen upravo onda kada iščekivanje dostiže svoj vrhunac. Nije nimalo slučajna ni činjenica da možemo platiti i poboljšati kvalitet praćenja sadržaja bez ometanja, a stručnjaci će navedeno analizirati s aspekta onoga što nazivaju ekonomijom pažnje.

  Ipak, borba za pažnju nije pošast modernosti. Ne bježeći od popularne Hiljadu i jedne noći i umjetnosti privlačenja pažnje, navest ćemo još dalji primjer arapskih predislamskih pjesnika, koji su jako dobro znali da se pažnji prilazi kružno i putem niza slika koje pokreću imaginaciju. U uvodima svojih pjesama nostalgično su prizivali tragove napuštenih staništa, spominjali voljene i tako slušaoca pozivali da ‘’uđe’’ u tekst. Tek nakon tog emotivnog otvaranja uslijedio bi zaokret: govor o hrabrosti, viteštvu, plemenu, časti, prolaznosti ili odgovornosti (kasnija poetika podrazumijevala je i kontrolu narativa ili politički motivisan središnji sadržaj, poput poznatih panegirika i pjesama pohvalnica različitim vladarima). Odanost nostalgičnom početku klasične arapske kaside u mnogome objašnjava zašto je prozi, a posebice romanu, trebalo dugo vremena da osvoji arapski književni prostor.

  U tom svjetlu postaje nam razumljiviji i način na koji Kur’an vodi čitaoca kroz svoja kazivanja. Njegov govor se konstantno kreće, teče, rastače u rukavce, prelama i vraća. Navedeno možemo najprije osjetiti kroz dva načina kur’anskog privlačenja pažnje. Prvi bi neminovno bile kur’anske i krajnje stilski dotjerane zakletve na počecima mnogih sura, čiji tok se uglavnom ni ne kompletira – a već biva promijenjen i prekinut, pri čemu aspekat zvučnosti ajeta (kroz mijenjanje rime) prati i tematska promjena i zaokret. Drugi primjer kur’anskog privlačenja pažnje leži u tome da brojne priče i kazivanja uglavnom neće biti iscrpljeni na jednom mjestu, nego će se provlačiti kroz više odlomaka u tematski prilagođenim epizodama.

  Kur’an često vodi čitaoca do egzistencijalnog vrhunca. Opis Sudnjeg dana kulminira slikom iz koje nema bijega: “I oni neće od vatre naći izlaza.” (masrifan) To je trenutak potpune krajnosti jer su sve mogućnosti bijega iscrpljene. Nakon tog ajeta dolazi do naglog prijelaza: “A Mi u ovom Kur’anu objašnjavamo ljudima svakovrsne primjere…” (sarrafna) Na prvi pogled, to može izgledati kao prekid teme, ali je ovdje zapravo pažnja dovedena do krajnosti, a tek tada se (suptilnim izborom riječi istog porijekla) spominje ono što je ključno, odnosno, da je sam Kur’an zapravo ponuda izlaza.

  Ovdje se očigledno radi o pažljivo oblikovanoj pedagogiji pažnje, a nikako o rasutosti Teksta. Čovjek se najprije priziva onim što može naslutiti u svojoj imaginaciji, a zatim se vodi prema onome što tek treba usvojiti. Čini se da razlika između savremenog i kur’anskog pristupa leži u samoj svrsi privlačenja pažnje. Dok se pažnja modernog čovjeka često zahvata da bi se pretvorila u puku potrošnju ili kontrolu narativa, kur’anski govor koristi pažnju kao sredstvo čovjekovog uzdizanja. Očito je da Bogu, dž. š., nije potrebna naša pažnja da bi bio potpun (iji), niti naša potvrda da bi bio istinit (iji). Sve što On čini, čini radi čovjeka i njegovog bivstvovanja, da probudi u njemu osjećaj za mjeru, da izoštri njegovu moralnu percepciju i da ga usmjeri prema onome što je trajno.

  U tom smislu, kur’anski tekst ne rasipa pažnju. S jednog prizora na drugi, s jedne slike na drugu, čovjekova pažnja se mudro vodi, sve dok ne nauči da iza svake promjene traži ono što je nepromjenjivo. Samo čitan otvorenim umom i srcem koje je spremno da se preda kur’anskim tokovima, Kur’an može biti unutarnji kompas koji „rasipanjem pažnje“ vodi prema istini.

 

« Bosanska mukabela: Trideseti džuz
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine