"Bili bismo siromašni da nema Bošnjaka. Fino je njih imati, ali u maloj koncentraciji“, kazao je zločinac Ratko Mladić američkoj novinarki tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, a snimak o ovom susretu dostupan je na internetu pod naslovom Christiane Amanpour meets Ratko Mladic - the ‘Butcher of Bosnia’. Koliko god kritikovali radne navike Bošnjaka, riječi zločinca se na svojevrstan način potvrđuju kroz povijest: Bošnjaci su ti koji rade i grade državu BiH, kao nekada Jugoslaviju, bez obzira na sve uvjete. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, bez slobodnih vikenda, prekovremeno, u više smjena, s minimalnom platom, često bez uplaćenih doprinosa, gradili su ovu državu. Radili su nauštrb svojih porodica i zdravlja. Vjerovatno su brojni bosanskohercegovački biznismeni danas svjesni da su za vrlo kratko vrijeme njihove poslovne imperije mogle nastati uveliko i zbog jeftine radne snage.

Čak i da nisu bili posvećeni radu, kao najbrojniji narod bi, opet, punili državne kase i plaćali sve javne dugove. Pored svih gubitaka, ljudskih i materijalnih, bili su u nepovoljnijem položaju od Srba i Hrvata s kojima su od 1995. godine trebali graditi zajedničku budućnost. U manjem entitetu, sva predratna imovina Bošnjaka, plaćena znojem i kreditima, pripala je komšijama Srbima koji su bili automatski u prednosti, pored ekonomskog blagoslova susjedne Republike Srbije, i zbog činjenice da nisu imali na tom etnički očišćenom prostoru ni razrušenu infrastrukturu, od škola do bolnica. Hrvati u Federaciji, s druge strane, imali su podršku Republike Hrvatske, mogućnost odlaska i rada van Bosne i Hercegovine, te slabo kontrolirane otvorene granice za razmjenu robe. Dok su Bošnjaci pokušavali pokrenuti granatirane proizvodne hale prehrambene i druge industrije, imali su opciju da kupuju svu robu od komšija Hrvata, iz Hercegovine ili Republike Hrvatske. No, potvrđujući na početku kazano: Bošnjaci su se radom i požrtvovanošću ponovo izdigli, dižući na taj način i samu Bosnu, njen standard i njen rejting na međunarodnom tržištu. Da li su mogli više i bolje, oslobođeni korupcije i nepotizma, sigurno da jesu, ali opravdano je pitanje i to gdje bi Bosna bila da su imali iste okolnosti i prilike kao njihove komšije?

Javnost je umorna od stalnih prijetnji i antidržavnih opisa Bosne i Hercegovine kao nefunkcionalne države. Ne umanjujući važnost saopćenja, osuda i reagiranja na antidržavne narative, možda je, ipak, važnije govoriti, jer je nemoguće odmah adekvatno reagirati, o stradanju ekonomskog i energetskog suvereniteta Bosne i Hercegovine. Možemo li prepoznati diverzije i dimne zavjese?

Iza populističke pozornice, čije daske su pričvršćene različitim ucjenama i prijetnjama, dešavaju se ekonomski i energetski procesi koji idu naruku separatističkim ideologijama. Zapravo, nerijetko te ideologije utječu ili kreiraju ove procese, uz veliku (ne)namjernu podršku aktuelnih probosanskih vlasti čiji potezi ojačavaju političke snage koje manji entitet nazivaju „najmanje zaduženom državom u regionu“ (ministar Srđan Amidžić za ATV). Nakon rasprave o utvrđivanju privremenih koeficijenata za raspodjelu prihoda od PDV-a i poravnanja između entiteta te informacije da zapravo Federacija BiH duguje novac manjem entitetu, objavljena je odluka s proračunom banjalučkog suda da državni javni servis BHRT sada duguje RTRS-u! Kreira se slika da Federacija duguje ekonomski naprednom RS-u, a ne obratno! Stječe se dojam da bi se, a u proteklom periodu i jeste različitim ekonomskim potezima aktuelne vlasti, djelovanjima ministara, aferama kao i nekontroliranim zaduživanjima, ekonomija Federacije BiH trebala usporiti kako bi je sustigla ekonomski manje razvijena RS.

Brojni sastanci u SAD-u i skoro pa bezuvjetno pozivanje na ulaganje u RS pokazatelj su da srpske separatističke snage sistematski i strateški pristupaju ekonomskom diferenciranju manjeg entiteta koji se treba međunarodno profilirati kao privredno prosperitetniji i integrisaniji partner u svjetskoj ekonomiji koji ima šta ponuditi. Pokušaj otimanja državne imovine, koja će biti glavna linija fronta nakon odlaska sadašnjeg visokog predstavnika i, naročito, eventualnog zatvaranja OHR-a, jeste napad na suverenitet, ali je itekako i ekonomsko pitanje: zalog za budućnost separatizma koji je skup. S druge strane, hrvatske separatističke snage, okupljene uglavnom oko HDZ-a, također u ekonomiji vide mogućnost upravljanja državom ili barem procesima u njoj. Ako se ne realiziraju maksimalistički zahtjevi, okrunjeni idejom trećeg entiteta, koji će podržati sve ekonomske odluke RS-a, uključujući i nedavno otvaranje novog graničnog prijelaza u Bosanskoj Gradišci, nakon što je srušen most na starom prijelazu, zahvaljujući narativu o ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini te nesmetanom i slabo kontroliranom upravljanju trgovinskim i finansijskim procesima ojačat će svoju poziciju bez obzira na to šta se dešavalo s Bosnom i Hercegovinom u budućnosti. Štaviše, što je složenija politička situacija, bolji su im uvjeti za političku trgovinu.

Zašto je važno govoriti prevashodno o ekonomiji u okviru aktuelnih političkih kretanja na nacionalnom i geopolitičkom planu? Zato što moramo prepoznati iskustvo u narodnoj izreci da se sve vrti oko para, koje su nam ovdje simbol moći. Korist je starija od svake politike i ideologije. Dok se ističe da je pravda slijepa za svakog čovjeka, realnost međunarodnih kretanja pokazuje da ekonomija i ne gleda čovjeka, već korist. Svako američko ulaganje u Beograd ili u Bosnu i Hercegovinu, pa tako i kinesko i svako drugo bilo gdje, treba gledati kroz prizmu koristi. Možemo osuđivati utilitaristički pristup u geopolitici, izbjegavati Zbigniewa Brzezinskog ili Hansa Morgenthaua čiji nam se opisi o poziciji morala u međunarodnim odnosima, naročito u odnosu velikih sila prema manjim nacijama, mogu činiti opskurnim – ukratko da je interes iznad svega – ali ignoriranje tih opisa i stavova ne osigurava neutralnost bez posljedica po vlastitu budućnost.

Da li su srpske i hrvatske separatističke snage svega ovoga svjesnije od probosanskih snaga koje pokušavaju osudom profašističkog i sličnog populizma skrenuti pažnju i memorijalizacijom dozvati sažaljenje međunarodne zajednice? Naravno da jesu. Zato će nastaviti raditi na razgradnji Bosne i Hercegovine svim mogućim ekonomskim metodama, a mi se za početak možemo zapitati koliko smo korisni sami sebi pa onda drugima, koliko smo ekonomski neovisni i šta je naš „kapital“, naročito ako nas svaka antidržavna izjava ili izjava o ratnoj prošlosti može toliko zaokupiti dok se dešavaju mnogo krupnije stvari na svjetskoj, ali i domaćoj pozornici.