Sejfuddin živi u Düsseldorfu, a porijeklom je iz Zenice. Motive vlastitih napora u memorijalizacija genocida u Srebrenici i drugih zločina pronalazi upravo u 1995. godini.

“Dana 11. jula 1995. bio sam na godišnjem odmoru u Barceloni. Od tada imam grižnju savjesti, koja mene motiviše da radim, jer smatram da sam dužan to ovim žrtvama jer sam se, da tako kažem, našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Na dan kada je ubijan moj narod, ja sam iz Njemačke otišao na plažu u Barcelonu”, ispričao nam je Sejfuddin.

Inače, inicira i učestvuje u različitim aktivnostima memorijalizacije: Marš mira, predavanja na njemačkom jeziku, a preveo je i knjigu Hasana Hasanovića, preživjele žtve genocida, na njemački jezik – Srebrenica – zaboraviti ne smijem, halaliti neću.

Sejfuddin: „Smatram Marš mira veoma efektivnim načinom sjećanja na genocid i to je razlog zbog čega sam posljednje četiri godine uvijek dolazio s grupom.”

Interesovanje za teme genocida raste i među drugima

Prvi put je na Maršu mira bio 2009. godine, a potom uzastopno od 2022. do 2025. godine.

“Svaki put je to isti intenzitet. To je uvijek impresivno kao kada prvi put čovjek ode, jer, na neki način, sve se to ponovo doživljava, posebno fizički napor koji se osjeti na Maršu u sprezi sa svjedočanstvima ljudi koje sretneš. To ostavi na čovjeka mnogo dublji utisak nego kada bi tu istu priču možda slušao u nekoj klimatiziranoj prostoriji. Smatram ovaj Marš mira, s te strane, i veoma efektivnim načinom sjećanja na genocid i to je razlog zbog čega sam posljednje četiri godine uvijek dolazio s grupom. Prve tri godine uvijek sam ograničavao na 20 osoba, zbog logistike. Ove godine se prijavilo 45 osoba i bilo mi je nekako žao da ih odbijam, tako da nas je došlo više”, istakao je.

Riječ je o heterogenoj grupi, koja okuplja Turke, Bošnjake, Nijemce, Marokance, Poljake te jednog Amerikanca iz Berlina, jednu Holanđanku, koja je, kako Sejfuddin kaže, “iz osjećaja krivice zbog onog što su Holanđani ovdje uradili ‘95. rekla da želi da oda počast, na neki način da se iskupi za to”.

Ukazuje da je upravo ovo način da se priča o Srebrenici iznese izvan bošnjačkog korpusa.

“Mi, na neki način, imamo obavezu prema tim ljudima koji su nas, da kažem, prihvatili, da ih izvijestimo o tome o genocidu u Srebrenici”, pojašnjava.

Kada je riječ o predavanjima, imao je pozive različitih organizacija da održi predavanja na njemačkom jeziku, a promociju prevedene knjige je održao u brojnim džematima po Njemačkoj, tražeći da se najavi i održi na njemačkom jeziku kako bi promociji prisustvovali ljudi različitih etničkih skupina.

“Prvi pokazatelj interesovanja za Srebrenicu na Zapadu, barem u Njemačkoj, bio je broj prodanih knjiga koje sam preveo. Potom, što je interesantno, u našem udruženju imamo osobe koje nisu Bošnjaci, ali koje rade na edukaciji o genocide i drugim zločinima, i to ne samo u Srebrenici nego na prostoru cijele Bosne. Znači, mi uvijek propratimo, naprimjer, i Ahmiće i Prijedor. Interesantno je, recimo, da dvije Turkinje koje su u udruženju, a koje čak i ne govore bosanski jezik, vode najposjećeniju Instagram stranicu na njemačkom jeziku o genocidu i ratu. Njih dvije imaju tako detaljno znanje”, kazao nam je Sejfuddin.

Podsjeća da je u Düsseldorfu prva komemoracija o Srebrenici održana prije 20 godina, kada su ugostili Amora Mašovića. Napominje da interesovanje raste i među ljudima koji nemaju geografsku poveznicu. Uz to, spremni su biti aktivisti te im je potrebno ponuditi informacije i znanje prevodeći s bosanskog jezika. Također, trude se da se memorijalizacija odvija i tokom ostalih mjeseci, bilo da je riječ o tribinama, izložbama ili sličnom.

Identifikacija sa Srebrenicom

Istakao je izazov koji je pred mladima u bošnjačkoj dijaspori – ne govore dovoljno dobro bosanski jezik da bi mogli razumjeti složenije štivo.

“Recimo, kada bi oni pročitali knjigu Hasana Hasanovića na bosanskom jeziku, ne vjerujem da bi je mogli potpuno da razumiju. I zbog toga je važno da mi s tom djecom komuniciramo na jeziku koji oni razumiju, a to je njemački. Mi bismo voljeli da je drugačije, ja vidim to i po svojoj i drugoj djeci. Postoji i Mreža mladih, koja je aktivna pri Islamskoj zajednici, i oni organizuju slične aktivnosti, interesuju se za to”, priča nam.

Pa, ipak, Sejfudin kaže da jedan fenomen, zapravo, potiče ponovno otkrivanje bošnjačkog i muslimanskog identiteta, a očituje se u reakciji na jačanje desničarskih politika i stavova u Evropi, kada se mladi suoče s diskriminatornim stavovima.

“Stoga se ta djeca identifikuju sa sudbinom Srebrenice i sudbinom svog naroda iz kojeg potječu”, dodaje on.

Potom je, dodatno se osvrnuvši na rast antimuslimanske mržnje i islamofobije u Evropi, istakao da se takve pojave ne odnose isključivo na muslimane praktičare. Tome za primjer upravo navodi genocid i druge zločine počinjene nad Bošnjacima u Bosni.

Sejfuddin motivaciju i nadu pronalazi u onome što je već urađeno, prateći razvoj i pomake u memorijalizaciji tokom vremena. U konkretnom slučaju, taj napredak primjećuje u odnosu na vrijeme prve komemoracije u Düsseldorfu 2005. godine.

Emina Rašidović (25) je na Marš mira stigla po prvi put s babom i majkom

Srce je u Potočarima ogromno

Razgovarali smo i s drugim učesnicima iz Sejfuddinove grupe. Među njima su dvadesetpetogodišnja Emina Rašidović i njeni roditelji.

Emina je završila pravni fakultet, očekuje je državni ispit, a traži i posao. Prvi put je na Maršu mira, pa je s nama podijelila svoje iskustvo.

“Nemam riječi. Emotivno je u potpunosti. Kada se uđe u Potočare, sve se zaboravi – i bolovi, i žuljevi. Kada se vide majke Srebrenice, ništa nam ne pada teško”, opisala nam je Emina.

Njen babo Kasim je porijeklom iz Zvornika. Ove godine se vratio na Marš mira, nakon što je prethodne godine morao odustati zbog problema sa srcem. Trenirao je cijelu godinu i sada je uspio, kaže nam kroz suze.

“Srce mi je ogromno”, kratko će Kasim opisujući osjećaj boravka u Potočarima.

Govoreći o prizoru u Potočarima na dan 11. jula, ističe da se nada za ovaj narod ne smije izgubiti, mada je, kako kaže, politički teško. Međutim, podsjeća i na biološki faktor.

“Ja bih rekao da smo biološki pobijedili, politički nismo, nažalost, ali biološki je narod ipak preživio, što je najvažnije. Ostala je država takva kakva jeste, sa svim teretima na nogama, problemima, ali je opstala država do danas – jedna zastava, jedan pasoš, jedna vlada, takva kakva jeste, bez obzira na unutrašnje podjele, ipak je to samo regionalno. Naravno da zavisi od svjetskih okolnosti hoće li to tako i ostati ili ne”, svjestan je Kasim.

Dodaje da ga pesimističnim čini pojava lidera poput Trumpa. S druge stane, mnogo će zavisiti i od politika koje se kreiraju u Srbiji te izražava nadu da će ta zemlja dočekati demokratsku vlast, koja će biti blagonaklona prema Bosni.

Emina, također, ukazuje odakle izvire nada.

“Kada vidim majke Srebrenice, Hasana Hasanovića, samo mogu reći da ima nade”, smatra ona.

Primjećuje, također, da se generacija mladih iz bošnjačke dijaspore sve više interesuje za teme genocida i drugih zločina, što potvrđuju i slike iz Srebrenice.

Kasim smatra da će se mnogo toga promijeniti nakon usvojene Rezolucije o genocidu u UN-u.

“Rezolucija je prekretnica u političkom smislu. Neke od država će čak i u školske programe da uvedu gradivo o genocidu”, dodao je Kasim.

Rebecca (31) je prvi put, a Fritz (32) već drugi put na Maršu mir

Lekcija o Srebrenici nije adekvatno naučena

Zadržavši se među ovom grupom učesnika Marša mira, razgovarali smo i s dvoje mladih njemačkih pravnika, Rebeccom (31) i Fritzom (32).

Rebecca je prvi put, a Fritz već drugi put na Maršu.

“Srebrenica i sva bošnjačka zajednica me ovdje impresionirala načinom na koji stoje zajedno u sjećanju. Govore svoje priče i iskustva ne bi li se osiguralo da se ovo nikada ne ponovi. Marš je bio, također, impresivan. Mogu samo reći da osjećamo odgovornost da čujemo sve biografije i historiju svih ovdje, s ciljem da se to nikada ne ponovi”, kazala nam je Rebecca.˝

Fritz se posebno osvrnuo na ulogu majki Srebrenice.

“To je jedna vrsta nevjerovatne borbe kroz koju prolaze. Imam veliko poštovanje prema energiji i emocionalnoj težini koju one ulažu u ovaj proces te za znakove koje šalju, ne samo da ne odustaju već žele da se i drugi ljudi sjećaju i razumiju kako se ovo nikad ne smiju ponoviti”, ističe Fritz.

Rebecca ne misli da ljudi u ostalom dijelu Evrope znaju dovoljno o genocidu, no, ne misli da je to odgovornost ljudi iz Srebrenici, jer, kako kaže, oni “daju sve od sebe, angažiraju svoje kapacitete da pričaju, dijele i obrađuju svoje traume ponovo”.

Svjesna je da postoji određena vrsta neznanja te dodaje da u Njemačkoj imaju prijatelja Bošnjaka, mnogo onih koji su došli devedesetih godina. Također, iznenađena je i kada se ne ljute što Nijemci ne znaju dovoljno u kontekstu sjećanja na genocid. S druge strane, zna da ni prihvatanje ljudi iz Bosne u Njemačkoj nije uvijek bilo dovoljno dobro. Rebecca naglašava da je nada za svijet upravo ovdje, u Potočarima, među ljudima koji konstantno pristižu, među kojima su i oni iz svijeta.

Fritz dodaje da sjećanje nije samo radi vlastitog ispunjenja i zadovoljstva već da se uče lekcije iz toga te da se memorijalizacija širi. Naglašava da se u ovom trenutku ne može vidjeti da je svijet lekciju o Srebrenici načio na adekvatan način.

“Važno je da iz ove memorijalizacije ponesemo ono što bi trebalo. Svi ljudi su ljudi i trebaju biti tretirani jednako. Također, to je zadatak međunarodne zajednice”, kaže Fritz.

Oboje su dijelom proputovali Bosnom i činit će to i u budućnosti, jer, kako kažu, Bosna ima divne planine, šume, rijeke, a primarno, divne ljude.

“Mislim da imate veoma lijepu kulturu gostoljubivosti i otvorenosti prema drugima, I to je nešto što biste trebali približiti svijetu”, dodala je Rebecca za kraj našeg razgovora.