Knjiga Izzudina Abuelaisha I Shall Not Hate (2011) svjedočanstvo je nevjerovatne lične tragedije i odluke da se iz nje ne rodi mržnja, nego poziv na pomirenje. Nasuprot tome, Mohammed el-Kurd, u svojoj knjizi Perfect Victims and the Politics of Appeal (2025), dovodi u pitanje samu logiku koja od Palestinaca traži da iznova dokazuju svoju ljudskost kroz savršeno trpljenje ili kroz oprost ubistava svojih najmilijih.
Ovaj članak nastoji spojiti dva glasa: Izzudinov, koji je u svojoj ličnoj boli izabrao mir, i El-Kurdov, koji neumorno podsjeća da ni mir ni dostojanstvo ne bi smjeli zavisiti od toga da Palestinac bude „savršena žrtva“. Time se otvara prostor za širu raspravu o tome kako književnost, memoari i politički eseji mogu oblikovati globalno razumijevanje palestinskog tragičnog iskustva.
Između tragedije i pomirenja
Izzudin Abuelaish je palestinsko-kanadski doktor, rođen 1955. u izbjegličkom kampu Džabalija u Gazi. Studirao je medicinu u Kairu, specijalizirao ginekologiju na Univerzitetu u Londonu, magistrirao javno zdravstvo na Harvardu i postao prvi palestinski doktor s pozicijom u izraelskoj bolnici, koji je liječio i Palestince i Izraelce. Tokom rata u Gazi 2008-2009, izraelski tenk je pogodio njegov stan i usmrtio tri kćerke (Bessan, Mayar i Aya). Dr. Izzudin je podnio tužbu za odštetu i izvinjenje od Izraela. Međutim, tužba je odbijena, a sud je naveo da su za smrt njegove djece krive terorističke grupe koje su se nalazile u civilnim područjima te da ne postoji pravni razlog za odštetu.
Dvije godine nakon toga, dr. Izzudin objavio je memoare pod nazivom I Shall Not Hate: A Gaza Doctor’s Journey on the Road to Peace and Human Dignity, u kojima opisuje svoju životnu priču, tragediju i posvećenost pomirenju. Djelo je postalo svjetski bestseller, prevedeno je čak na 23 jezika i donijelo mu je nominacije za Nobelovu nagradu za mir. Nakon početka genocida u Gazi, tačnije 2024. godine, knjiga je doživjela i svoje filmsko izdanje u režiji Tal Barde iz Izraela. (Da li je izraelska režiserska možda odabrala “pravi trenutak” da publicira svoj mirnodopski film baziran na Izzudinovoj priči, dok je izraelska javnost paralelno zahtijevala od Netflixa da povuče film Farha koji govori o katastrofi iz 1948?)
Izzudinovu skoro pa nadljudsku mogućnost da se s vlastitom boli nosi na ovakav način, Muhamed el-Kurd promišlja unutar nastojanja da se palestinska žrtva na zapadu prihvati samo onda kada je u okviru prihvaćenog etnocentrizma Zapada:
“U uvodnom dijelu knjige, prije nego što se uopće spomene da su autoru ubijene kćerke, izdavač knjige priprema čitatelja tako što naglašava da je autor zapravo doktor koji se školovao na Harvardu, koji je posvetio život medicini i pomirenju između Izraelaca i Palestinaca. Tek onda se spominju kćerke. Nakon toga, čitatelj se još jednom umiruje rečenicom da spomenuti doktor, umjesto da traži osvetu ili tone u mržnju, poziva ljude u regiji da počnu razgovarati jedni s drugima. Bol ožalošćenog čovjeka – obrazovanog na Harvardu – je sporedna stvar. Umjesto da primaju utjehu, Palestinci je pružaju drugima. Čini se da Palestinac može govoriti i pričati svoju priču samo kad je oslabljen do mjere da apsolutno nikako ne može ugroziti drugog.”
Prema Muhamedu el-Kurdu, problem s ovakvim okvirima je što oni depolitiziraju palestinsku bol i svode je na humanitarni slučaj, dok se sama borba za oslobođenje potiskuje u sferu nelegitimnog, neprihvatljivog i opasnog govora. Time se stvara dvostruka nepravda: s jedne strane, Palestinci koji otvoreno govore o otporu ostaju nepriznati, a, s druge strane, čak i oni koji biraju jezik pomirenja postaju simboli samo dok služe kao dokaz ljudske sposobnosti da oprosti. Njihov politički glas i zahtjevi nikada ne postaju dio stvarnog procesa promjene ili, kako to El-Kurd opisuje, “obećana im je fatamorgana koja žedne ostavlja još više žednima.”
U kontekstu važnosti semantički ispravnog diskursa, El-Kurd nastavlja:
“Sjećam se kad sam, negdje 2012, u jednoj knjižari u jerusalemskoj ulici Salah ed-Din, uzeo primjerak knjige I Shall Not Hate. Nisam mogao ni zamisliti bol koju je taj otac osjetio kad je primio vijest. Tada sam imao možda trinaest ili četrnaest godina, pokušavajući da na lošem engleskom jeziku odgonetnem tekst na zadnjoj korici knjige, a onda sam zastao da pogledam naslov – velikim, masnim slovima: I SHALL NOT HATE. Pomislio sam: `A šta kad bi on ipak mrzio one koji su mu ubili kćerke? Šta bi tada bilo?’
U Londonu, za stolom u kafiću, prijatelj – britanski novinar lijevih uvjerenja – mi je opisao Ahmedovu reakciju na ubistvo njegove porodice riječima: „Ovo što je Ahmed uradio je tako ljudski i humano!“Ne vjerujem da je novinar puno razmišljao o izboru riječi. Ovake izjave jednostavno su dio aktivističkog rječnika. Nije to bila pogreška u govoru, nego instinktivna potreba da nas vrati u kategoriju iz koje smo nasilno izbrisani - u ono što je ljudsko.
Historija ima tu naviku da pretvara imena u pridjeve i da im, u tom procesu, oguli milione slojeva značenja. Ahmed je, uistinu, divan čovjek, jedan od najplemenitijih ljudi koje sam upoznao. Ali to što je on čovjek ipak nije poput onog pridjeva ljudski.
Nekome će opsesija jednom krivo upotrijebljene riječi možda izgledati kao besmislena igra semantike. Ali, način na koji razumijemo riječi određuje naš odnos prema njima – a taj odnos može oblikovati naš pogled na svijet i usmjeravati naše postupke. Neprijatelji koriste ono što Mourid Barghouti naziva jednostavnim jezičkim trikom, da okrenu svijet naglavačke: izostave ono što je bilo prvo i počnu priču od drugog.
„Kad počneš priču od drugog“, piše Barghouti, „ispada da su strijele Crvenih Indijanaca izvorni zločin, a puške bijelih ljudi čista žrtva. Dovoljno je početi od drugog da bijes crnog čovjeka protiv bijelog postane varvarstvo, a ne opravdan ili čak vrijedan divljenja.“Opasnost te, naizgled bezazlene, igre jezikom leži u njenoj moći da zamagli stvarnost. A jezik, još važnije, ima potencijal da razjasni, razotkrije, popravi, oslobodi, suprotstavi se; da prodre u svijest i prelije se u kolektivno djelovanje.” (Mohammed El-Kurd, Perfect Victims and the Politics of Appeal)
Nepihvatljivi oblici tuge
Ako pogledamo današnji trenutak, nakon skoro dvije godine genocida u Gazi, postaje jasno da diskursi pomirenja i oprosta nisu proizveli nikakav pomak u realnosti. Izrael je nastavio s kolonijalnim projektom, intenzivirao opsadu i bombardovanja, ciljano ubija i kao zatvorenike drži i muči doktore poput Izzuddina, dok međunarodna zajednica nastavlja tretirati Palestince kao humanitarni problem, a ne kao narod s legitimnim pravom na slobodu i samoodređenje. To pokazuje brutalnu istinu: spremnost na oprost i insistiranje na „nenasilnoj moralnoj veličini“nisu zaustavili rakete, nisu zaustavili dronove niti su spriječili etničko čišćenje pred očima osam milijardi ljudi.
U tom smislu, El-Kurdova kritika pogađa u srž. Nije problem to što je Izzudin Abuelaish odabrao nenasilni narativ. To je njegovo pravo i njegova lična snaga koja zaslužuje divljenje. Problem je to što je taj narativ iskorišten i uzdignut kao jedini validan, upravo zato što ne prijeti kolonijalnom poretku:
“To što je on odlučio (ili osjetio pritisak) da, svega nekoliko dana nakon što mu je okupacija granatirala porodicu, izjavi svoje odbacivanje antisemitizma – govori mnogo. Nemam želju propitivati njegove motive. Uvjeren sam da su čisti, a ne proračunati. Međutim, važnije od pojedinca je razumjeti vanjske i unutrašnje pritiske kojima je izložen, taj globalni kontekst koji nameće takvo ponašanje. Takva zapovijed, da budeš „čovjek“baš na taj način, stavlja neizmjeran teret na one koji oplakuju ubijene. Sama bol gubitka je teška. Proživljavati je pod reflektorima javnog nadzora – to je ponižavajuće. A uz to, Palestinci su prisiljeni svoju tugu artikulisati pod bukvalnim nadzorom okupacijske države i njenih plaćenika. I baš kao što kolonija donosi zakone da kriminalizuje ono što smatra nepoželjnim, tako njeni izvršioci stvaraju institucionalne politike da suzbiju i kazne neprihvatljive oblike naše tuge”, piše ElKurd u svojoj knjizi.
Nova generacija ne pristaje na ulogu žrtve
Jano je da El-Kurdova knjiga poentira važnu činjenicu: ono što je Palestincima uskraćeno nije humanost (jer je ona stalno uslovljena i dokazana kroz njihovu svakodnevnu bol), nego politička subjektivnost. Mohammed elKurd pripada jednoj sasvim novoj palestinskoj generaciji. On je rođen 1998. godine u okupiranom Jerusalemu, odrastao je u Šeih Džerrahu, a međunarodnu pažnju je privukao dok je još bio vrlo mlad, braneći dom svoje porodice od prisilnog iseljenja. Danas je pjesnik, novinar i pisac koji govori jezikom razumljivim i mladima u Palestini i globalnoj publici. Njegova djela nisu samo intelektualni tekstovi; ona su prožeta energijom i prkosom generacije koja je odrasla u opsadi, ali odbija da bude ušutkana.
Za razliku od prethodnih narativa koji su često gradili mostove kroz lične tragedije i oprost, El-Kurd svjesno ruši iluzije o „savršeno prihvatljivom Palestincu“. Time jasno pokazuje da nova generacija ne pristaje na ulogu žrtve koja traži dozvolu da bude shvaćena kao ljudska. Ona zna kuda ovo sve vodi, vidi širu sliku kolonijalnog poretka i jasno pokazuje da se palestinska borba ne iscrpljuje u molbama za priznanje, nego u zahtjevu za slobodu i dostojanstvo.
Knjiga Perfect Victims and the Politics of Appeal Mohammeda el-Kurda predstavlja istodobno polemički i analitički tekst, smješten na razmeđu memoara, eseja i političke teorije. El-Kurd razgrađuje koncepte koji oblikuju globalni diskurs o Palestini, posebno ideju „savršene žrtve“kao uslova prihvaćanja palestinskog iskustva. On kritički problematizira načine na koje mediji, međunarodne institucije i čak nominalni saveznici uvjetuju priznavanje palestinske patnje tek kada je ona pročišćena od otpora, bijesa ili političkog subjektiviteta.
Riječ je o djelu koje kombinira lično svjedočanstvo sa sofisticiranom kritikom hegemonijskih narativa, koristeći jezik prožet ironijom, retoričkom oštrinom i dekolonijalnom perspektivom. Upravo zato Perfect Victims nije samo politički tekst nego i teorijski doprinos razumijevanju kako se proizvodi i disciplinira „prihvatljiv Palestinac“ unutar globalnog poretka moći.
