Naš saradnik Nedim Jahić, angažirani aktivista Inicijative mladih za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, boravio je tokom zadnjeg ramazana u Palestini odakle nam donosi svoje impresije

Ja sam putnik šeste kategorije na aerodromu Ben Gurion u Tel Avivu. Moje ime, ime mog oca i ime mog djeda je važno, na osnovu njih se utvrđuje red koraka provjera koje dolaze. O Izraelu i Palestini sam mogao reći samo ono što zna svaki prosječan stanovnik Sarajeva, koji bi ponekad otvorio vijest ili neku analizu o zbivanjima u tom dijelu svijetu. Moj dolazak se vezuje za učešće na konferenciji o miru i sigurnosti, gdje ću predstaviti dio istraživačkog rada o ulozi izraelskih preduzeća u ponudama i poslovima vezanim za osiguranje naoružanja i treninga Vojsci Republike Srpske devedesetih. Međutim, putovanje sam iskoristio kako bih se upoznao sa običnim ljudima na Zapadnoj Obali, ali i aktivistima koji se bave zaštitom ljudskih prava, novinarima i istraživačima. Pišem vam ovaj tekst, smatrajući da privilegija da posjetim ovaj dio svijeta nosi sa sobom odgovornost za širenje informacija o onome šta je stvarnost Palestine i Izraela danas.

Otpor okupaciji

"Otpor je naša dužnost. Niko te neće poštovati ako šutiš“, kazao mi je Bassem Tamimi, palestinski aktivist i organizator protesta protiv izgradnje novih izraelskih naselja na Zapadnoj Obali. Pored njega sjedi Ahed Tamimi, njegova petnaestogodišnja kćer, koja je u svijetu postala poznata zbog učešća u demonstracijama i fotografije na kojoj se suprotstavlja grupi vojnika u palestinskom selu Nabi Saleh.

Ahed je uvjerena u ideju nastavka nenasilnog otpora i govori mi o novoj generaciji koja nastavlja borbu na nove i drugačije načine. „Neki će reći da nas naši roditelji ne vole, jer nam dopuštaju da idemo na demonstracije. Upravo suprotno, učešćem u protestu daju nam priliku da odlučujemo o svojoj budućnosti. Naš protest trebaju predvoditi žene i majke, jer one čine pola stanovništva Palestine, a odgajaju generacije koje tek dolaze.“

Izraelska garancija kvaliteta

Kontinuirani interes za stalnim konfliktom pronalazi svoje uzroke u osiguranju tržišta za razvoj novog naoružanja, militarizaciju urbanih sredina i veći nadzor nad građanima. 'Testirano u borbi' postaje garancija kvaliteta proizvoda koji su prvi put korišteni u operaciji 'Protective Edge' u Gazi 2014. godine. 

Otpor protiv okupacije Zapadne Obale je itekako živ, premda su pažnju centralnih vijesti zauzeli neki novi konflikti. U potpunoj vojnoj nadmoći Izraela, i sa fragmentiranim političkim vodstvom Palestinske uprave, koje je postalo birokratska aparatura sa povlaštenim statusom bez mnogo povjerenja običnih stanovnika, pobuna dolazi iz zajednice, izvan institucija te uz nastojanje aktivista da ponude neku alternativu i nadu da je drugačija budućnost moguća.

Voda i kamen pod okupacijom

U predgrađu Ramallaha sam se susreo sa Wesamom Ahmadom iz vodeće palestinske organizacije za praćenje kršenja ljudskih prava Al-Haq. Pokušavam doći do činjenica koje bi mi približile posljedice okupacije, a Al-Haq je najbolja adresa za ideološki neobojene i objektivne podatke po ovom pitanju. Pokrenuli su kampanju "Činjenice na terenu" čiji je cilj razotkriti da motivi okupacije nisu vezani samo za ideologiju i politiku, već za ostvarivanje kontrole nad prirodnim resursima.

"Od početka okupacije Zapadne Obale 1967. godine, Palestinci nemaju kontrolu nad prirodnim resursima, a posebno ne nad vodom. Izrael je integrisao sistem vodovoda te je primorao Palestince da istu plaćaju Mekorotu, nacionalnoj kompaniji za vodu. Istovremeno, zbog redukcija i restrikcija, Palestinci troše šest puta manje vode nego prosječan stanovnik izraelskih naselja na Zapadnoj Obali. Palestinske beduinske zajednice dobiju jednu petinu od preporučene količine vode od strane Svjetske zdravstvene organizacije, odnosno standarda za preživljavanje humanitarne katastrofe po mjerilima UN-a“, objašnjava Wesam.

Zaista, palestinska sela i izraelska naselja najlakše je prepoznati po tome što prva na svojim krovovima imaju velike rezervoare vode kojim osiguravaju osnovne potrebe za vrijeme redukcija. No, nije voda jedini prirodni resurs za koji Palestinci ostaju uskraćeni.

„Eksploatacija kamena čini 25% palestinskog tržišta i doprinosi sa 4.5% BDP-a. Izraelske vlasti već dugo ograničavaju proizvodnju kroz zatvaranje kamenoloma, konfiskaciju mašina, te neizdavanje dozvola kompanijama za rad. Znajući značaj ovog segmenta proizvodnje, 2016. su zatvorili 35 palestinskih kamenoloma u regiji Beit Fajar što je direktno utjecalo na živote preko 3500 porodica“, pojašnjava mi Wesam.

Ulice i oranice kojih više nema

Razgovor sa Wesamom me navodi i na posljedice izgradnje zida duž Zapadne Obale. Dok ga izraelske vlasti zovu 'sigurnosna barijera', za Palestince je to 'zid apartheida' ili jidar al-fasl al-'unusri. Putujem u Bir Nabalu, grad koji je prije izgradnje zida povezivao Jenin sa Jerusalemom, te je bio važno trgovačko središte. Danas se broj stanovnika prepolovio, prodavnice su zatvorene i grad propada kao enklava okružena žicom i zidovima.

Tu sam čuo priču o porodici Ghraieb čija je kuća ograđena žicom sa svih strana u selu Beit Ijza, kao posljednja koja nije uzmakla pred širenjem naselja Givon HaHadasha preko nekadašnjih oranica. Do doma Ghraieba jedan put, kroz kapiju koju izraelske snage mogu zatvoriti – ukoliko se procijeni da postoji sigurnosna potreba. Iz 'inat kuće' se čuje smijeh djece, u susret mi stiže nekoliko dječaka na biciklima. Oni odavde neće otići.

Fus nota u historiji

Pitanje Palestine ostaje sredstvo, a ne cilj 'muslimanskog svijeta', koji spremno korača u unutrašnji sukob – u kojem Palestinci nisu ništa više od 'fus-note' u historiji, kao što je to jednom prilikom rekao ratni reporter Joe Sacco. 

U Palestini malo ko vjeruje da će se takozvano rješenje 'dvije države' ikada ostvariti. Izgradnja novih naselja te uspostava novog 'faktičkog stanja' kroz blokade, širenje zida i barijera, čini svake buduće pregovore nemogućim. Razdvojeni putevi za Izraelce i Palestince izgrađeni su da stvore nove običaje i usmjere zajednice u drugom pravcu razvoja. Palestinska sela, nekada naslonjena na Jerusalem, se sada novim cestama 'upućuju' prema Ramallahu.

Izbjeglice čekaju povratak

Susreo sam se sa Muntherom Amirom u izbjegličkom kampu „Aida“ u Betlhemu. Tu živi već treća generacija Palestinaca koja čeka povratak svojim domovima. Priča kampa ide od šatora, preko improviziranih baraka do čvrstih kuća na nekoliko spratova, pa se danas ovaj prostor čini dijelom grada, ali je 'čekanje na povratak' ono što ga čini različitim.

Objašnjava mi značenje velikog ključa na kapiji kampa. Mnogi još čuvaju ključeve svojih porušenih i otetih kuća, ne samo ovdje, već i među izbjeglicama u Jordanu, Libanonu i širom svijeta. Zbog toga se nijedan palestinski politički lider ne usuđuje ni početi pričati o pregovorima, bez spomena 'prava na povratak'. Razmišljam o Bosni i našem Aneksu 7, gdje se Palestincima ne može ni objasniti kako se povratak nije dogodio, ako je imovina vraćena, a domovi obnovljeni. Govorim im o drugim okolnostima koje moraju doći prije nego što se povratak dogodi, što otvara vrata novim razmišljanjima – o potrebi potpune transformacije izraleskog i palestinskog društva, ako bi 'povratak' ikada bio realna opcija i dio mirovnog procesa.

Tokom putovanja Zapadnom Obalom, niko ne propušta spomenuti štrajk u izraelskim zatvorima – glavnu vijest ovih dana, gdje je 1500 palestinskih zatvorenika organizovalo štrajk glađu dug 40 dana tražeći zaštitu ljudskih prava, poput posjeta porodica, prava na obrazovanje i osiguranje osnovnih potreba zatvorenika. Marwan Barghouti, jedan od predvodnika štrajka, uživa podršku Palestinaca, koji sve manje vjeruju predstavnicima zvanične vlasti, tragajući za novim licima otpora. No, pravi lideri iz sjene ostaju palestinske žene, glasne u svojim zahtjevima, koje su svoju žrtvu dokazale i kao političke zatvorenice. S njima se susrećem u Nablusu, na sjeveru Zapadne Obale, gradu koji je pretrpio teške posljedice godina blokade. One nemaju iluzije o 'bratskim arapskim zemljama', te su vrlo svjesne da slobodu mogu izboriti same sebi, uz dovoljno mudrosti, hrabrosti i istrajnosti. Nenasilno djelovanje i širenje svijesti svjetske javnosti o stanju na terenu za njih su ključni alati djelovanja.

Izvoz straha

No, nije svima do 'nenasilne akcije'. Nastavak okupacije odgovara brojnim privatnim kompanijama, a posebno onim uključenim u razvoj sistema sigurnosti i naoružanja. U Tel Avivu na InSecurity Shadow Military Conference aktivisti iz cijelog svijeta predstavljaju istraživanja o primjerima saradnje Izraela sa različitim represivnim režimima. Od obuke i opremanja azerbejdžanskih specijalnih snaga i kolumbijske vojske, preko oklopnih vozila koja koristi policija Rio de Jeneira u obračunu sa stanovnicima favela, kopiranja metoda izgradnje barijera na meksičko-američkoj granici. Lokalna metodologija 'kontrolisanja neprijateljskog civilnog stanovništva' kopira se širom svijeta, gdje političke elite po slobodnom izboru ciljaju određenu grupu na osnovu religije, rase, etničke pripadnosti ili socijalnog statusa. Kompanije poput G4S, Lockheed Martin i Elbit Security, prelaze granice i povezuju one koji se u javnosti smatraju 'zakletim neprijateljima'.

Kontinuirani interes za stalnim konfliktom pronalazi svoje uzroke u osiguranju tržišta za razvoj novog naoružanja, militarizaciju urbanih sredina i veći nadzor nad građanima. 'Testirano u borbi' postaje garancija kvaliteta proizvoda koji su prvi put korišteni u operaciji 'Protective Edge' u Gazi 2014. godine.  

Aparthejdski standard

Izrael je Palestince primorao da vodu plaćaju nacionalnoj kompaniji Mekorotu. Istovremeno, zbog redukcija i restrikcija, Palestinci troše šest puta manje vode nego prosječan stanovnik izraelskih naselja na Zapadnoj Obali. Palestinske beduinske zajednice dobiju jednu petinu od preporučene količine vode od strane Svjetske zdravstvene organizacije, odnosno standarda za preživljavanje humanitarne katastrofe po mjerilima UN-a

Izgradnja sigurnosnih barijera – kao 'zaštita' od izbjeglica ili terorista, naoružavanje regularne policije nakon što se stanovnici velikih gradova poslije tragičnih terorističkih napada uvjere u potrebu 'većeg prisustva dugih cijevi', te konflikti osuđeni da budu dugoročni i bez konačnog epiloga, predstavljaju izvore enormne zarade za vojnu industriju, u kojoj mirna rješenja ne odgovaraju 'proizvođačima i dobavljačima'. Mirovni aktivisti u Izraelu vjeruju da 'izvoz straha' ostaje jedan od motivirajućih elemenata za nastavak režima stalnog ograničenog ratovanja kako ovdje, tako i na drugim mjestima u svijetu.

Razgovaram sa Mahmoudom Nawaajom, koordinatorom BDS pokreta (Boycott, Divestment, Sanctions), koji zagovara međunarodni bojkot izraelskih kompanija, sa posebnim osvrtom na vojnu industriju i sigurnosne sisteme. Brojne korporacije su povukle svoje investicije i projekte na osnovu rada ove mreže, a sam pokret – globalno snažan, naišao je na podijeljena mišljenja zapadne javnosti. No, činjenica je da se Palestinci uzdaju u BDS, vjerujući da će 'prepisivanje'  metoda anti-apartheid pokreta iz Južnoafričke republike dovesti do istih rezultata koje je imao tamo.

Zadnji pogled na Jerusalem

Prije povratka kući, stigao sam otići do starog dijela Jerusalema, te obići Kupolu na stijeni (Omarovu džamiju) i Al Aqsu. Ulazak na plato Brda hrama možete osigurati tek nakon što prođete test 'osnovnih znanja o Islamu' pred zajedničkom službom stražara nekoliko ulaza. I kada napokon prođete sve provjere, izlazak na Brdo se čini kao jedino mjesto gdje su Palestinci istinski slobodni.

Vrijeme je iftara u Jerusalemu, a sa mnom za stolom su Rosa, Shajar i Mitchel. Dolaze iz Brazila i Južnoafričke republike, aktivisti SEDQ-a, Globalne jevrejske mreže za solidarnost. Oni su dijelom rastućeg pokreta širom svijeta koji okuplja Jevreje koji se protive politikama izgradnje zida i ograničenja kretanja. Uvjereni su da postoje drugačiji načini zaštite vjerskog i nacionalnog identiteta, te aktivno rade na zagovaranju alternativne politike koja će omogućiti mirno rješenje izraelsko-palestinskog pitanja. I dok se ovaj prostor i dalje često naziva 'Obećanom zemljom', sve više liči na zemlju zaboravljenih obećanja, gdje niko ne vjeruje u pozive na mir, a sporazumi stari desetljećima – ostaju samo to, papiri i prazne riječi čije je vrijeme prošlo. Pitanje Palestine ostaje sredstvo, a ne cilj 'muslimanskog svijeta', koji spremno korača u unutrašnji sukob – u kojem Palestinci nisu ništa više od 'fus-note' u historiji, kao što je to jednom prilikom rekao ratni reporter Joe Sacco.