Špijuniro Golubiro – ako ste korisnici TikToka, u posljednje vrijeme ste mogli već bezbroj put čuti kako glas umjetne inteligencije izgovara ovo simpatično ime uz dodatni tekst. Ovaj put meme je nastao u Hrvatskoj, a postao je viralan širom svijeta, posebno na zvaničnim nalozima sportskih klubova. U međuvremenu su nastale i varijacije poput Bombardiro Krokodilo ili Balerina Kapućina i slično. Riječ je o trendu koji je, ustvari, ocijenjen brain rot sadržajem. U vezi s tim, o brain rot terminu pisano je mnogo u decembru, kada je postao Oxfordov izraz 2024. godine. Brain rot je “moždana trulež”/ “propadanje mozga” u svome doslovnom značenju. Odnosi se na “pogoršanje mentalnog i intelektualnog stanja osobe, posebno uzimajući u obzir to kao rezultat pretjeranog korištenja trivijalnog i nezahtjevnog sadržaja (naročito online sadržaja).” Izraz je, ustvari, prvi put evidentiran 1854. godine u knjizi “Walden”, autora Henrya Davida Thoreaua, koji “kritikuje društvenu tendenciju za devalvacijom složenih ideja ili onih koje se mogu tumačiti na više načina u korist pojednostavljenih, i to vidi kao pokazatelj općeg pada mentalnog i intelektualnog napora.”(Oxford University Press)

Međutim, Špijuniro Golubiro i slično može nam poslužiti tek kao dobra ilustracija tog beskorisnog i nagrizajućeg sadržaja na društvenim mrežama. Neko to može pojasniti i kao bezazlenu šalu ili meme, koji može biti simpatičan skoro pa svakome. Štaviše, može biti viđen minornim u odnosu na mnoge defektne pojave internet-kulture. Kao i s drugim trendovima ispraznih značenja, ubrzo će biti zaboravljen, ne ostavivši iza sebe nikakvu vrijednost. Banalno, površno, trivijalno, ispodprosječno u ambijentu društvenih mreža pronalazi mjesta i tamo gdje ga nikada nije moglo naći. A sve te pojave su stare koliko i svijet, no, intenzivirane su njegovom umreženošću. Beskonačno i besciljno skrolanje samo će tek potvrditi čovjekovu slabost na to.

Privid vrijednosti

Minimiziranje, skraćivanje, brzina i vizuelizacija sadržaja, isprofilisani su kao ultimativni zahtjev i društvenih mreža i svakodnevnice. Umjesto o temeljnim vrijednostima i kvalitetu sadržaja, raspravlja se o najpogodnijim formama i njihovom kvalitetu upravo iz pozicije podređenosti društvenim mrežama. Profit, gledanost i popularnost su kao opipljive tačke postale mjera postignuća, što je sasvim logičan slijed u svijetu relativizacije vrijednosti, postistine, razdiruće dominacije materijalizma i težnje za gomilanjem bogatstva. Sve se dalo lahko preslikati u okvire internet-kulture. Dok se vremenom povećavao jaz između bogatih i siromašnih u svijetu, a monopol i koncentrisanje svjetskog bogatstva u rukama malog broja ljudi povećavali, svijet se mogao tješiti internetskim društvenim umrežavanjem. I oni ugnjetavani i osiromašeni, makar i s malim zakašnjenjem, stigli su do takvog resursa. Još jedna iluzija o pravednoj raspodjeli.

Ali, putem društvenih mreža kreirane su iluzije o istini, istinitoj informaciji, životu, znanju i mudrosti, a sveopća dostupnost podataka i brzina dolaska do njih izjednačena je s konceptima učenja/razmišljanja/spoznavanja i ljudskog napretka. Tradicionalni autoritet, znanje i intlektualizam su potcijenjeni. Takav ambijent lažnog pospješen je neadekvatnim razumijevanjem i korištenjem savremenih komunikacijskih kanala i, svakako, medijskom nepismenošću. Stoga je takav odnos stvorio vakum koji se neminovno morao popuniti naslijeđem trivijalnog i besmislenog. Društvene mreže su i ohrabrile mnoge da istupe bez pokrića, utrale nove obrasce komunikacije i, općenito, utjecale na percepciju svijeta. Olakšanost rukovanja, dostupnost na pametnim uređajima uz sve gore nabrojane privide vrijednosti, otvorile su i mogućnost posrnuća krhkog čovjeka.

Normiranje površnosti

Matrice korištenja društvenih mreža ugrozile su i tekst, čitanje i pisanje. Uprkos tome što se tradicionalna rečenica zadržala tamo gdje joj je ponuđen takav okvir za “preživljavanje“, kao što su web-stranice, i ona je zasjenjena. Štaviše, očito oduševeljenje video/audio/tekstualnim nastupima učenih ljudi, podređenim zahtijevima društvenih mreža, kroz kratke formate je često dominantnije u odnosu na njihove stručne radove. Nepristajanje na svaki klik više, zapravo, očitava i evidentnu indifirentnost spram dubljeg, zahtjevnijeg i smislenijeg. Posvećenost ili, čak, uživanje u složenijim rečeničnim strukturama postalo je neatraktivno, strano i poželjno za izbjegavati i autorima. Površnost i plitkoća koju prepoznajemo na društvenim mrežama postali su očiti i među onima koje smatramo visoko pismenim, učenim ili autoritetima. I nije riječ tek o uobičajenim pogreškama u prijenosu ili neprepoznavanju istinitih vijesti, već i o pristajanju na prilično niske standarde znanja i intelekta.

Otuda se kao referentne tačke prepoznavaju postovi na društvenim mrežama, često tek kompresovani, krnjavi, površni, minimizirani i podređeni zahtjevima brze konzumacije. U vezi s tim, i ljudsko se djelovanje u društvu rezonuje i mjeri prema dostupnosti informacije o tome putem društvenih mreža. Umjesto da se prihvate kao alat eventualnog proširenja vidika, društvene mreže potvrđuju istinu o komfornim mjehurićima u kojima se krećemo, a gdje vlada jednoumlje ili su tek poligon lošeg spoznajnog podražaja.

S druge strane, zahtjev za pojednostavljenjem i približavanjem određenih sadržaja različitim generacijama – informacija i znanja uvijek će biti validan, no, nikada sam po sebi ne predstavlja varijantu konačnog pristupa. To nije banalizacija i totalno uproštavanje niti radikalno odustajanje od dubljeg, kontemplativnog i obuhvatnijeg. Istina, sveopća plitkoća obeshrabruje i ne pogoduje održanju intelektualizma u široj sferi, koja uključuje društvene mreže. Također, izgrađena je i kritika upućena onima koji insistiraju na višem i dubljem: viđeni su kao pobronici intelektualnog elitizma, odrođeni od svjetine i sterilni, u svijetu brzih promjena i instant znanja. Naprosto, odjeci digitalne revolucije prihvaćani su beskompromisno i u skladu s čovjekom koji pokušava da bude brži od zakona u njemu.

Propadanje mozga i ugroženost slobode

Ne postoji zahtijev digitalne i bliskih revolucija koji, zapravo, može zamijeniti moć ljudskog učenja. To se odnosi i na raspravu o modelima umjetne inteligencije, o čemu se može kombinovano govoriti uz temu društvenih mreža. S obzirom na fenomene trivijalnosti i banalnosti, rezultati modela umjetne inteligencije će mnogima tek stvoriti privid brze informacije, znanja ili dovoljno potrebno/kvalitetno urađenog posla. Korisnici će iskazati zadovoljstvo, drugi će im potvrditi i to neće ništa odudarati od sveopćih trendova površnosti, na koje će pristajati i oni u koje gledamo kao učene.

Takvo neuprezanja intelektualnih i duhovnih snaga, plodno je tlo svake vrste kontrole nad čovjekom, pojedinačno i kolektivno. S nizom distraktora oko sebe, na koje se privikao i postao ovisan o njima, čovjek postaje raspršen, potkapacitiran i nemoćan da prodre dalje ili da se usredotoči. Stoga ne može zdravo rasuđivati i razlučivati istinu od laži, što je u samom vrhu spoznajnog puta. Preostaje mu da živi tek u širini općeprisutne trivijalnosti i površnosti, ugrožene slobode i zakržljalih spoznajnih kapaciteta. Ako nas, kao ljudski rod, ne osvijeste velike, vječite istine, možda u tom skrolanju između brain rot sadržaja pronađemo barem statistike o sve alarmantnijem padu mentalnog zdravlja mladih generacija, što je, gle čuda, postalo izraženije s ekspanzijom pametnih telefona, a pri tome i društvenih mreža. O tome smo u Preporodu nedavno pisali, printali, zatim plasirali na web, pa čak i dijelom vizuelizirali za društvene mreže uz link kompletnog teksta, ne bi li se našlo u pokojem zamahu neprekinutog skrola.