U nekim narodnim govorima bosanskoga jezika nema glasova č i dž, a umjesto njih se izgovaraju ć i đ u različitim alofonskim varijantama. To znači da se u nekim govorima javlja nerazlikovanje glasova č i ć te dž i đ. U standardnome bosanskom jeziku, međutim, i u govoru i u pisanju razlikuju se glasovi č i ć kao i dž i đ.
Na osnovu njihova razlikovanja razlikuje se i značenje nekih riječi. Takve su riječi: čar (draž; vradžbina) – ćar (dobit); čemer (nešto što je gorko, gorčina) – ćemer (pojas od kože ili platna; svod u vrata, prozora ili mosta); čorda (krdo, čopor, stado) – ćorda (sablja); jahačica (žena koja jaše) – jahàćica (životinja za jahanje); kučica (dem. od kuka) – kućica (dem. od kuća); posječen (< posjeći) – posjećen (< posjetiti); spavačica (žena koja spava) – spavaćica (košulja za spavanje, noćna košulja); smlačen (< smlačiti) – smlaćen (< smlatiti) i sl.; džak (vreća) – đak (učenik); džačić – đačić; džačina – đačina; džem (vrsta pekmeza od ukuhanog voća i šećera) – đem (žvale na konjskim uzdama).
Glasovi č i ć, dž i đ imaju malu funkcionalnu moć, a to podrazumijeva da ćemo moći razlikovati značenje prethodno navedenih „distinktivnih“ parova riječi i kod onih govornika koji ne razlikuju č i ć, dž i đ ako takve riječi budu upotrijebljenje u nekom kontekstu. Vjeruje se da nema situacije u kojoj bi nerazlikovanje tih glasova dovelo do nerazumijevanja jezičke poruke.
Lingvisti kažu da ništa što se kaže na temelju svoga jezičkog osjećanja, samo ako uspješno vrši komunikativnu funkciju, ne može biti lingvistički neispravno. To je, naravno, tačno. Ali u ime te jezičke slobode ne bi trebalo svoje dijalekatske niti idiolekatske osobenosti „nametati“ drugima u djelatnostima koje podrazumijevaju upotrebu standardnoga bosanskog jezika. To se prvenstveno odnosi na one koji druge podučavaju, kakvi su odgajatelji i nastavnici, ali i na one čija je riječ javna i koje slušaju mnogi, kao što su spikeri, novinari i drugi.
To je zbog toga što smo gotovo svi na svojim poslovima i u komunikaciji s drugima „obavezani“ pravilima standardnog jezika, koji je u pogledu jezičkih sloboda „nepravedan“ jer govornike „tjera“ da u javnosti govore onako kako inače ne bi (ikavci „moraju“ govoriti ijekavski, ijekavskošćakavci s neprenesenim dugovsilaznim akcentima „moraju“ govoriti vòdē (umjesto njihova uobičajenoga vodê), Istočnohercegovci „moraju“ govoriti djed umjesto njihova uobičajenoga „đed“ i sl.
Otkuda pojava nerazlikovanja glasova č i ć, dž i đ?
Jedno od objašnjenja pojave da glas č u nekim bosanskohercegovačkim govorima bude izjednačen sa ć (česma > ćesma) i glas dž sa glasom đ (džamija > đamija) jeste pojašnjenje utjecajem međujezičkih kontakata, tj. objašnjenje da je razlog tome utjecaj fonetskih osobina turskog jezika, u kojemu postoji afrikatski par č – dž, koji je u opoziciji prema zvučnosti i izgovara se umekšanije nego naši glasovi pa je to moglo dovesti i do umekšavanja dž i č u turcizmima, iako u turskom ne postoji afrikatski par ć – đ.
Druga teza o mogućim razlozima pojave svođenja glasovnih parova č – ć na ć (ćesma) i dž – đ na đ (đamija) pretpostavlja unutarjezičke razloge povijesnog razvoja i mogućnost uprošćavanja jezičkog sistema, ali nije isključena ni mogućnost međusobnog utjecaja obaju navedenih razloga.
Obično se smatra da je izjednačavanje glasovnih parova č sa ć (ćesma) i dž sa đ (đamija) osobina samo govora Bošnjaka, što nije potpuno tačno, jer dugotrajni bliski kontakti dovode i do ujednačavanja govornih osobina na jednom području, gdje se obično govor malobrojnijih „prilagođava“ govoru većine.
Istraživanja bosanskohercegovačkih govora u drugoj polovici dvadesetog stoljeća pokazuju da je ć umjesto č bilo zastupljeno u neznatnom broju srpskih govora u riječi večera (samo dva od osamdeset ispitivanih srpskih govora) i nešto znatnijem broju hrvatskih govora (samo devet od pedesest ispitivanih hrvatskih govora), dok je u istoj riječi u više od jedne trećine bošnjačkih govora zastupljen oblik većera. Slično je stanje i u izgovoru đ umjesto dž u riječi džamija.
Ipak, u standardnome bosanskom jeziku treba razlikovati glasove č i ć te dž i đ i u izgovoru i u pisanju. Na to upućuje i Bosanski pravopis.
Naravno, ne treba zamjeriti onima koji ne razlikuju te glasove, osim ako su po prirodi posla „obavezani“ da to razlikuju. To se odnosi na nastavnike, novinare i sve one čija je riječ upućena javnosti.