Iseljavanje muslimana iz Srbije nakon srpskih ustanaka: Prva etapa

Autor: Jusuf Mulić Novembar 02, 2015 0

 

 

 Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije odvijalo se u dvije etape: prva, u periodu 183o-1834. i druga, u periodu 1862-1867. godine. Čim je vojvoda Miloš Obrenović stekao kneževsku titulu 1815. godine a Srbi unutrašnju samoupravu u selima Beogradskog pašaluka, koja je dobila službeni naziv Kneževina Srbija, samoposrbljeni Vlasi i Arbanasi počeli su kovati planove za iseljenje muslimana iz Kneževine Srbije. Da bi se taj cilj što lakše ostvario, svi neciganski muslimani proglašeni su Turcima (isto se ponovilo u BiH 1992-1995)..

 

PRVA ETAPA 1830-1834.: POČETNO ISELJAVANJE

 

     Među brojnim zahtjevima, koje su Srbi  počeli postavljati Osmanlijama preko poslanika na Porti, posebno mjesto zauzimalo je iseljavanje Turaka (naglasio JM). Porta je ove zahtjeve stalno odbijala, ali to nije dugo trajalo.

    Po savjetu Rusa, za ostvarivanje svoga cilja o etnički čistoj Srbiji iseljavanjem Turaka, (naglasio JM) Miloš je mitom preduprijedio protivljenje Osmanlija. Uputio je poslanstvo u Istanbul da mito uruče i dobiju obećanja da u svojim nakanama neće biti ometani.

     Evo kako je sam čin uručenja mita opisao Grgur Jakšić:

      Pošto su (članovi Miloševog izaslanstva o.p.) po odobrenju ruskog poslanika, rešili da glavnom tumaču dadu pet stotina dukata (deset hiljada groša) na dar od Miloševe strane, Marković (vođa izaslanstva o.p.) je u društvu sa sekretarom deputacije Georgijevićem otišao na zakazani sastanak. Isak efendija ih je primio hladno i prebacio im je ljutito što su došli, bez uobičajene preporuke beogradskog vezira. Na to mu je Marković spustio pod sedžde zapečaćenu kesicu s pet stotina dukata Ovo naš knez, rekao mu je, za sad Vašoj Svetlosti kao znak svoga visokog poštovanja, preporučujući deputaciju milosti Vašoj. Naš bi knez smatrao za čast pisati svome prijatelju, ali se bojao da se zbog ovoga ne bi vaša Svetlost našla nešto uvređena ili da pismo ne bi što naškodilo jednoj ili drugoj strani u ovo kritično vreme (naglasio JM). Zatim ga je zamolio da u svemu pouči deputate. Pošto je opipao kesicu i podmetnuo je bolje poda se, efendija je odmah promenio ton i obećao da će deputaciji u svemu pomoći. Sutra dan je bio još ljubazniji, rekao im je da njegovu kuću smatraju kao svoju, da dolaze k njemu bez ikakvih ceremonija i savetovao ih je da se reis efendiji predstave posle Bajrama.

    Ovaj mito rezultirao je odlukom Porte o oprostu zbog progona Turaka, odnosno muslimana. O tome Jakšić kaže: Na skoro zatim veliki vezir je javio knezu da mu je iseljenje podrinskih Turaka oprošteno (naglasio GJ), s tim da im Srbi isplate štetu za imanja, koja će jedna mešovita komisija proceniti. Tako je, naposletku, knez Miloš uspeo da Srbiju, uglavnom, oslobodi turskog stanovništva (naglasio JM) i da joj osigura granice koje je krvlju svojih sinova do 1812. bila zadobila.

   Hatišerifom od 3.kolovoza/augusta 183o. godine, sultan Abdul Medžid (1839-1861) je naložio da se muslimani isele iz svih sela, osim onih koja su direktno vezana za tvrđave, i da napuste teritoriju Kneževine do kraja 1834. godine.

   Predviđeno je da jedna mješovita komisija izvrši procjenu imanja muslimana koji treba da napuste Srbiju.

    Pretpostavlja se da je u vrijeme donošenja Hatišerifa u Kneževini Srbiji bilo oko deset hiljada Bošnjaka: u Beogradu četiri, šeher Užicu dvije, Ćupriji hiljadu i po, Smederevu osam stotina, Smederevskoj/Hasan-pašinoj palanci dvije stotine itd.

    Odmah po objavljivanju Hatišerifa, po muslimanskim selima Kneževine Srbije odaslani su knezovi izaslanici da s njenim sadržajem upoznaju kućedomaćine i da imaju knezovo odobrenje za napuštanje Kneževine do kraja 1834. godine.

   Urađeni su popisi sela iz kojih se muslimani moraju iseliti i dostavljeni valiji Beogradskog pašaluka, odnosno Porti. Kad je ovaj posao bio završen, knez je i prije nego što mješovita komisja pristupi procjeni nekretnina, izdao uputstvo svojim povjerenicima da obilaze muslimanska sela i otkupljuju njihove nekretnine, uz obavezu da im se nakon isplate predaju vlastovni listovi (tapije ili kadijski hudždžeti). Prodaja nekretnina nije išla po knezovim očekivanjima, iako je vlasnicima u nekim slučajevima nuđena cijena i iznad stvarne. Manji broj muslimana prodao je nekretnine i uzeo novac, dok je veći broj njih bio uvjeren da će sultan svoj proglas opozvati i da će ostati na svojim ognjištima, odnosno da će im Komisija ponuditi veću cijenu od one koje im nude knezovi povjerenici. A desilo se da su upravo oni izvukli deblji kraj, jer su u iščekivanju jednog ili drugog dočekali i sami kraj 1834. godine, kada su se na brzinu morali iseliti.

     Mješovita komisija je posao procjene nekretnina odseljenih muslimana iz sela u periodu 183o-1834. godine završila tek 9. Muharrema 1286., odnosno 9. travnja/aprila 1869. godine, dakle, 35 godina kasnije. Iako je, zacijelo, vršena procjena nekretnina za svakog vlasnika poimenično, spiskovi su objavljeni po selima u nahijama, a navedena su tri podataka: broj sela, broj domaćinstava i vrijednost nekretnina za svako selo i nahiju u cjelini.

Prema podacima Šabana Hodžića, od 4.753 iseljenih domaćinstava muslimana iz 219 sela, samo u četiri nahije (kruševačka 33, podgorska 2o, starovlaška 56 i studenička 11o), vrijednost po komisiji procijenjenih imanja iznosila je 35,974.000 groša, odnosno 8,81 tona zlata. finoće 830/1 000.

U jednom drugom spisku, dat je pregled sela sokolske nahije u kojemu su bili nastanjeni muslimani do 1862. godine. Iz njega se mogao preuzeti podatak prema kojemu se u periodu 183o-1834. godine iz 28 sela iselilo 2o4 domaćinstva. Muslimani su se do danas zadržali samo u selima Mali Zvornik i Sakar.

 Ovi su se doseljenici naselili u postojeća i novopodignuta naselja na području Zvorničkog sandžaka: u kasabe Bijeljina, Brčko, Gračanica, Kladanj, Tuzla, Vlasenica i Zvornik i selo Modriča, te novopodignuta sela Brezovo Polje, Kozluk, Donja Azizija (danas Orašje) i Gornja Azizija (Bosanski Šamac).

  Oni nikada nisu naplatili utvrđeni dug Srbije prema njima.

  O ovoj etapi iseljavanja muslimana iz Kneževine Srbije, Grgur Jakšić kaže:

  Tako su ostala samo dva sela Mali Zvornik i Sakar, koja su se nalazila pod topovima Velikog Zvornika (danas Zvornik u BiH), koja nisu mogla biti iseljena. Ali duž Drine su postavljene jake straže, a zatim u novembru 1834. g., pravi vojnički kordon.

   Međutim taj oružani napad na podrinska sela izazvao je u Carigradu neraspoloženje prema Srbiji. Turska vlada je odmah odredila jednog komesara da izvrši uviđaj. Ali ni knez Miloš nije ostao skrštenih ruku. Da bi zagladio stvar naredio je odmah deputatima u Carigradu da reis efendiji (predsjedniku vlade o.p.), koji mu je bio prijatelj, stave na raspoloženje potrebnu sumu novca za sultana i turske velikodostojnike.

     Srbi su i dalje podmićivali osmanske dužnosnike, o čemu Grgur Jakišić kaže:

         Za vreme skupštine knez je zadržao kao svoga gosta turskog komesara, Ćešaf agu. Pored 4o.ooo groša (dvije hiljade dukata o.p.), koje mu je poslao na Drinu, prilikom dovršenja rada na obeležavanju granica, knez ga je obdario bogatim poklonima i ispratio ga u Vidin.

     U periodu 183o-1834. godine, iz Kneževine Srbije su iseljeni svi muslimani, koji se nisu proglasili Ciganima, kako bi ostali i zadržali svoja imanja. Nakon što je uspješno završio prvu etapu etničkog čišćenja Srbije od muslimana, Miloš Obrenović je napustio stolicu kneza Kneževine Srbije, a zamijenio ga je Aleksandar Obrenović (1839).

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro