Na ovom mjestu želim započeti   pitanjem: Šta je danas nama ljudima zajedničko?

 Šta je zajedničko čovječanstvu?

 Da li se smijemo usuditi ne samo da postavimo tako krupna pitanja,  već i na to da tragamo za odgovorima na njih?

      Započinjem tim presudno važnim pitanjima, i naznačavanjem mogućih odgovora na njih,  podstaknut novim stanjem stvari kad je posrijedi današnja geografija  vjera i religija u svijetu. 

             Naime,  kako kaže Seyyed Hossein Nasr,    susret mnogih religija jeste jedno veliko istinsko iskustvo i  otkriće u XX stoljeću.[1]  Tokom XX stoljeća gotovo sve svjetske religije su se  umnogome pokazale i raskrile  svem čovječanstvu. Religije iz takozvanog Starog svijeta došle su na oba američka kontinenta.   Također, mnoge su religije izišle iz svoje tradicionalnosti i doživjele mnogolike  preobražaje, ponekada i modernizirajuće i modernističke preinake.

             Svemu ovome su  doprinijeli mnogi faktori, naravno. Oni su poznati i imenovani kao razvoj komunikacija, širenje industrije, razvoj medija, ukratko,  došlo je do tehnološkog uspona  Zapada, drugi tradicionalni religijski svjetovi i druge kultur(al)ne strane svijeta su manje ili više slijedili taj tehnološki uspon Zapada.  

    Naravno,   kao i vama i meni je poznato da su se religije semitskog kruga susrele davno, u nekim drugačijim oblicima ograničene globalizacije, recimo judaizam i kršćanstvo susreli su se za vrijeme posljednjih stoljeća Rimskoga carstva, potom se pojavio islam, a tri semitske monoteističke religije (judaizam, kršćanstvo i islam) susretale su se za vrijeme velikih islamskih halifata.

         Ali, taj tadašnji ili prijašnji proces miješanja različitih vjernika i različitih vjera bio je daleko sporiji, bio je u neku ruku ‘’prirodan’’  zato što je bio postupan, trajao je ponekada  desetinama  i stotinama godina.

      Za razliku od toga,  današnje    širenje različitih vjera i vjernika na sve strane svijeta jeste umnogome posljedica veoma brzog i burnog ekonomskog i tehnološkog preobražaja svijeta.

        I, naravno,  danas je ta posljedica počela djelovati na svoj uzrok.  Različite vjere i  vjernici našli su se diljem zemaljske kugle. I sami su prisvojili tehnologiju, i sami je spravljaju,  i sami sudjeluju u savremenim komunikacijama, medijima, sistemima obrazovanja, itd.

          Različite vjere i vjernici sve više, i sve intenzivnije,  u zajedništvu sa onima koji nisu njihove vjere,  sudjeluju u životu današnjeg svijeta.  Taj proces je još uvijek u toku.  Ali, da li ga prati jedna zajednička hermeneutika razumijevanja naših svjetskih vjera? To je pitanje koje se danas treba postaviti.

        Pred očima naših tradicionalno  usmjerenih teologija, pred pogledima naših  tradicionalnih  religija  uspravila se jedna  posve nova okolnost: 

        Našu religiju više ne tumačimo samo sebi, niti samo za sebe! Niti samo za svoje vjernike!

         Našu religiju tumačimo i za druge s kojima živimo. (Pritom nipošto ne mislim da to svoje tumačenje trebamo oblikovati   u prozelitske svrhe!).  Činjenica je da  više ne živimo u osamljenim svjetovima, te stoga naše tumačenje naše vjere ima danas mnoge posljedice ne samo za nas, za naš  tradicionalni religijski univerzum,  već  i za vjernike drugih vjera.

         Tu stanuju oni najvažniji razlozi zašto je danas  iznimno važno da budemo pažljivi spram posljedica našeg tumačenja i naše hermeneutike i egzegeze naše vjere ili naše vjerske knjige. Te posljedice danas moramo uzimati u obzir mnogo više negoli su to činili, ili bili dužni  učiniti,    duhovnjaci, teolozi, teozofi i filozofi prethodnih epoha, kad su kulture živjele u svojim prilično izoliranim tradicionalnim univerzumima.

          U ovom kontekstu zajedničke hermeneutike razumijevanja podsjećam  na ono pitanje sa samog početka ovog moga eseja:

Šta  nam je danas zajedničko?

         I odmah bih odgovorio sljedeće:

              Prvo,   mir nam je zajednički danas! U  miru se mnogo dobija, mir oslabađa velike šanse, mir oslabađa dobre i dobroćudne inicijative.  Kako kažem u jednom svojoj knjizi, rat je zlo, rat je ono najgore što se izlučuje iz čovjeka, u ratu je uvijek sve ratno i gotovo uvijek  ratničko!  U  rasplamsalom ratu su čak i podsticaji na mir iznuđeni i  nisu normalni,  nisu  prirodni,   niti  dobroćudni. 

             Drugo,  svijet nam je danas zajednički. Danas su nam se približili različiti horizonti svijeta.    Ti horizonti nam postaju zajednički, sudjelujemo u njima, razmjenjujemo ih, sarađujemo u odnosu na njih. 

             Treće, u ovoj epohi susreta religija   zajedničke su nam opće vrijednosti čovjeka i čovječanstva:  Život i pravo na život, sloboda, čast, savjest, dostojanstvo,  imovina, komuniciranje, itd.  Naša današnja hermeneutika naših svetih tekstova to treba imati u vidu, štaviše, to treba staviti na prvo mjesto. K tome, sve što smo kazali da su opće vrijednosti čovjeka potrebno je proširiti i na pravo Zemlje, na pravo Prirode, na pravo životne sredine.  Kao i na pravo svemira na svoje dostojanstvo. I zaštitu od zlih djela čovjekovih ruku.

        Ukratko, naše današnje tumačenje naše vjere, naša današnja hermeneutika,  treba uključiti  mnogolike obzire spram drugoga i drugačijega.

[1] Usporedi:  Seyyed Hossein Nasr, Religion and Religions: The Challenge of Living in a Multi-religious World, predavanje održano 8. aprila 1985. published by  The University of North Caroline at Charlotte. (Seyyed Hosseina Nasr je profesor islamskih studija na George Washington univerzitetu).