digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Haso: „Kako ću sjediti kod kuće, ništa ne radim, a sa munare zove na namaz? Valja mrijeti, valja sa sobom ponijeti svoja djela.“

Ne propušta namaz u džamiji - Njegov svijet nije tmina

April 17, 2019

Sedamdesetdvogodišnji Haso Sofić u džamiju ide na sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Svaki dan. Kuća mu je udaljena od džamije više od 150 metara. Put je neravan i krivudav, velika nizbrdica, ali je ostao ustrajan.

Haso Sofić, iz travničkog naselja Dub, po zanimanju je stolar. U mladosti nije želio da bude stolar, želja mu je bila da gradi puteve. Gdje god je bio ružan put on ga je popravljao. Zaposlio se stoga u građevinskom preduzeću, niskogradnji. Stolarstvo je učio usput, kod oca, sa rahmetli bratom Mustafom, a usavršio ga je nakon nesreće. Radio je kao miner, naime, kada je nesretnim slučajem potpuno ostao bez vida. U dvadeset petoj godini. Sin mu je tada imao dvije i po godine, a kćerka nepunih tri mjeseca. „Takve sam ih zapamtio. Više ih nisam očima svojim vidio. Elhamdulillah, zadovoljan sam sa njima“, kaže.

Preciznost s oštrim cirkularom

Nije mogao nakon nesreće samo sjediti u kući i sažalijevati se i nastavio se baviti stolarstvom. Kupio je alate i električnu mašinu za preradu drveta, uprkos bojazni i negodovanju rodbine i članova porodice. Pri prvom susretu sa električnom mašinom je drhtao. Noge su klecale. Rukama je opipavao mašinu, istraživao je, isprobavao. Malo po malo, uz veliku želju i napor, uspio je upoznati i savladati. Nije se nikada povrijedio.
„Pogledajte!“, kaže izokrećući dlanove. „Ispravni su svi prsti. A, teško je naći majstora koji je radio na mašini, a da nije povrijedio prste. Najviše sam radio grablje. Nisam mogao uraditi ni za ovo selo, a da ne govorim da su dolazili iz drugih sela. Radio sam u centimetar i ništa.“ Više od trideset godina uspješno se bavio stolarijom. Nasađivao je sjekire, krampe, motike, izrađivao stolice i stolove. I nije se bavio samo tim zanatom, sa ponosom ističe da je sjekao drva, donosio ih iz šume, kopao kanal zajedno sa suprugom, radio i druge poslove da bi obezbijedio finansijsku egzistenciju. Svojim je rukama zaradio sredstva da pošalje bedela na hadž. „Allah mi je oduzeo vid, ali s druge strane mi je dao mnogo toga drugog. Sve ostalo. Elhamdulillah. Ja često ponavljam, svaki čovjek vidi mozgom, a oči su kao baterijske lampe u noći“, kaže on. „Ja nikad nisam mogao ni zamisliti, a kamoli da izreknem: uh, što mi je ovo Bog dao? Jok. Allah je tako dao, to je Allahovom voljom bilo. I danas kažem, i uvijek kažem, neka je hvala Allahu. Ja sam uvijek bio zadovoljan svojim životom. Nemam sa čim biti nezadovoljan. Ne mogu zamisliti šta bih ja želio danas.“

Namaz u džamiji

Haso Sofić u džamiju ide na sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju. Svaki dan. Kuća mu je udaljena od džamije više od 150 metara. Put je neravan i krivudav, velika nizbrdica, ali je ostao ustrajan.
„Ja sam odmalena volio džamiju. Uvijek sam slušao imame koji su govorili kakva je korist ići u džamiju, i koliko jedan vakat vrijedi u džematu. Mene je to vuklo. Znam da je to Allahovo najdraže mjesto na dunjaluku. Jeste podaleko, ali krenem ranije. Prije sam bihuzurio ukućane da mi kažu kada je vrijeme namaza, onda sam nabavio poseban ručni sahat. Mogu prstima napipati vrijeme.“ U džamiju je redovno nastavio ići i nakon druge velike nesreće. Kada se džamija renovirala namazi su se obavljali u susjednoj kući, bilo je klizavo, nezgodno je pao sa zida, i slomio kuk. Imao je dvije operacije. Morao je ležati u kući šest mjeseci. To su mu bili teški dani, ležao je u kući i nije mogao prispjeti u džemat. Kada je ozdravio nastavio je ići u džamiju. Uz pomoć dva štapa.
„Kako ću sjediti kod kuće, ništa ne radim, a sa munare zove na namaz? Kako? Valja mrijeti, valja sa sobom ponijeti svoja djela. To je to.“
Haso Sofić se ne žali na svoju invalidnost. Njegov svijet zasigurno nije tmina, kako se uobičava nazivati svijet slijepih osoba. Pri susretu sa njim čovjek se i zapita šta je sljepoća u stvari. Oči nisu slijepe, već srca u grudima, kaže Kur’an. Kroz smijeh govori kako ga optužuju da će ljudima na Ahiretu biti, ustvari, najgori:
„Nedavno mi je došao jedan i kaže: Haso, mi smo o tebi pričali da ćeš ti nama na onom svijetu biti najgori. A, što? Kaže: ti si slijep čovjek, ideš u džamiju, mi sposobni ne idemo, pa ko nas bude ispitivao kazat će kako je on mogao ići, a vi ne možete sa vidom? Imat ćemo mi s tobom problema. A što bi, rekoh. Slobodno je. Viče sviju na namaz, hajde na namaz, hajde na spas. Pokupite se, dođite.“

Ukop žrtava terorističkog napada u Christchurchu obavljen je na različitim grobljima: Tijelo tridesetčetvorogodišnjeg Syed Jahandad Alija, ukopano je u groblju Memorial Park u Christchurchu u petak, 22. marta, 2019. (Foto: REUTERS/Edgar Su)

Mama, mama, u džamiji je čovjek koji puca i ubija sve!

April 17, 2019

- bile su zadnje riječi Hamze, šesnaestogodišnjeg Sirijca koji je u posljednjem trenutku svog života iz džamije nazvao svoju majku Salwu. Ovu ženu i njenog mlađeg ranjenog sina Zaida u bolnici u Christchurchu posjetio je muftija IZB Australije Jasmin ef. Bekrić.

U vrijeme džuma namaza u Christchurchu 15. marta ove godine na dalekom Novom Zelandu desila su se dva uzastopna teroristička napada u kojima je ubijeno 50 ljudi, a 42 je povrijeđeno. Prvo je napadnuta džamija Al Noor, a potom je terorista Brenton Terrant, nastavio svoj krvavi pohod u Islamskom centru Linwood. Dvadesetosmogodišnji australski državljanin Terrant je u medijima opisan kao pripadnig bjelačkog supremacističkog pokreta, a cijeli svoj teroristički čin prenosio je uživo preko Facebooka.

Najmračniji dan Novog Zelanda

Ono što je mnoge u svijetu iznenadilo jeste činjenica da je terorista dok se vozio prema džamijama gdje će počiniti teroristički pokolj slušao četničke pjesme. U njegovom automobilu, dok se vozio prema džamiji Al-Noor, čula se pjesma: “Karadžiću, vodi svoje Srbe!” Prema svom ranije objavljenom manifestu “Velika zamjena” na 73. stranice, pored mržnje prema imigrantima i opsjednutosti drugim neo-nacističkim simbolima, značajno mjesto u njegovom desničarskom zavjerničkom pamfletu zauzimaju historijske ličnosti iz srpske historije na Balkanu koje su se borile protiv prodora Turaka u Europu, ali iz novije historije tokom zločina i genocida u Bosni.
Teroristički napad na Novom Zelandu izazvao je šok i osude širom svijeta, a premijerka ove zemlje Jacinda Ardern opisala je napad kao “jedan od najmračnijih dana Novog Zelanda”. Ovaj napad je najsmrtonosnije masovno ubistvo u modernoj historiji Novog Zelanda. Iako se Novi Zeland smatra mirnom i sigurnom zemljom, nacijom u kojoj živi preko 200 etničkih grupa i u kojoj se govori 160 jezika, eksperti su upozoravali da je posljednjih godina krajnji desničarski ekstremizam bio u porastu, a porast ksenofobije i islamofobije također se bilježi i u Australiji.

Muftija Bekrić posjetio ranjene i porodice ubijenih

Većina muslimana na Novom Zelandu, nešto oko 50-tak hiljada, odnosno oko 1.2 procenta ukupnog stanovništva, su imigranti, a u Christchurchu se procjenjuje da živi oko 3 hiljade. Porijeklom su uglavnom sa Bliskog istoka, južne i jugoistočne Azije. Na Novom Zelandu živi desetak državljana Bosne i Hercegovine i srećom u terorističkom napadu nije niko stradao.
Odmah nakon vijesti o terorističkom napadu muftija Jasmin ef. Bekrić i Islamska zajednica Bošnjaka u Australiji koju predvodi aktivno su se uključili u osudu, ali i susrete komemoracije nakon napada. Tokom vikenda 16. i 17. marta, u džamijama širom Australije održane su komemoracije i dani otvorenih džamija u kojima su učestvovali i bošnjački džemati. Brojne komšije Australci i predstavnici lokalnih i državnih organa posjetili su džamije i učestvovali u zajedničkim molitvama za duše ubijenih u terorističkom napadu.
Dan nakon terorističkog napada, u subotu 16. marta, muftija Bekrić se sastao sa predsjednikom vlade Australije Scottom Morrisonom u Sydneyu. Muftija je premijeru Morrisonu prenio duboku zabrinutost ne samo za muslimane nego i sve građane Australije. Predsjednik vlade gosp. Morrison dao je čvrsto obećanje da će vlasti i sigurnosne službe Australije učiniti sve da zaštite sve njene građane. Istog dana sa članovima odbora muftija Bekrić se sastao i sa dva člana federalnog parlamenta iz Canberre gosp. Chris Bowenom i gosp. Edom Husicem u Smithfield džamiji koji su došli da izraze saučešće i podršku muslimanima nakon terorističkog napada.

Sestro, vaš sin je šehid!
Muftija Bekrić se sreo sa majkom Salwa Mohammed koja je sa svojim mužem, dvojicom sinova i kćerkom izbjelga iz Sirije. “Danas sam nakon susreta sa Ademom iz Somalije ponovo otišao u bolnicu u Christchurch. Otišao sam da se sretnem sa sestrom Salwa Mohammed koja je sa svojim mužem, sa svoja dva sina i sa najmlađom kćerkom izbjegla iz Sirije i došla u Christchurch u New Zeland. U terorističkom napadu u džamiji Al Noor izgubila je sina Hamzu koji je imao 16 godina i muža Halila koji je imao 44 godine. Njen mlađi sin Zaid (13 godina) je teško ranjen u nogu i ruku. Danas sam s njom zajedno obišao njenog sina Zaida koji se oporavlja u bolnici. Nisam mogao zaustaviti suze. Ovo je zaista tragedija planetarnih razmjera,” napisao mi je u poruci muftija Jasmin ef. Bekrić u utorak, 19. marta.

novi zeland

Muftija Berkić sa Salwom Mohammed i njenim ranjenim sinom Zaidom u bolnici u Christchurchu

Kazao mi je kako je porodica Mustafa iz Sirije ovdje došla prije dvije godine, te da su svi njeni još uvijek izbjeglice u Turskoj. Salwa je muftiji Bekriću ispričala: “Moj stariji sin Hamza nazvao me iz džamije Al Noor sa svog mobilnog telefona i rekao mi: ‘Mama, mama, u džamiji je čovjek koji puca i ubija sve!’ Ja sam čula njegov vrisak. Više ništa nisam čula osim rafalne paljbe koju sam mogla slušati izravno preko njegovog telefona. Više od 20 minuta linija je bila otvorena. Nakon 22 minute i 17 sekundi čula sam glas sa njegovog telefona od neke strane muške osobe koja mi je kazala: ‘Sestro, vaš sin je šehid!”


Muftija Jasmin ef. Bekrić je sutradan, u nedjelju, 17. marta, otputovao u Christchurch gdje je obišao mjesto zločina, posjetio ranjene u napadu i njihove porodice, te prisustvovao dženazi nevino ubijenim muslimanima ove zajednice. U Christchurchu se muftija Bekrić pridružio zvaničnicima Republike Turske potpredsjedniku Fuatu Oktayu i ministru vanjskih poslova Mevlutu Causogluu tokom njihove posjete i obilaska ranjenih u bolnici, te posjetio džamiju Al Noor i susreo se sa imamom Linwood džamije. Zajedno sa predstavnicima turskog Diyaneta muftija Bekrić je proučio suru Ja Sin pred duše nevino ubijenih. Tokom posjete ovoj dalekoj zemlji muftija Bekrić mi je slao informacije i potresne slike ranjenih žrtava terorizma i njihovih šokiranih i uplakanih članova porodica. Posebno dirljiv susret bio je sa Ademom Ibrahimom, porijeklom iz Somalije. Adem je preživio, ali je u napadu teroriste ubijen njegov troipogodišnji sin Muaz ibn Džebel (Muaz Ibrahim). Jedna od potresnijih slika odmah kada se saznalo za monstruozni teroristički čin u medijima bila je upravo fotografija Adema kako ispred žamije Al Noor u rukama drži svog ubijenog sina. Svaki pojedinačni slučaj je priča za sebe. U bolnici u Christchurchu muftija je posjetio studenta Mustafu iz Turske koji je ranjen, ali je uspio tokom napada razbiti prozor i pobjeći od teroriste koji je nasumice pucao po vjernicima u džamiji. Također se susreo sa svojim kolegom glavnim imamom Al Noor džamije Džemalom Fouda iz Egipta, koji se zatekao na minberi džamije tokom napada, ali je uspio skloniti se i preživiti napad.

Tragedija planetarnih razmjera

Da je teroristički napad na Novom Zelandu zaista tragedija globalnih razmjera najbolje pokazuje primjer porodice Mustafa iz Sirije koja je odnedavno svoj novi dom nakon rata i stradanja u Siriji pronašla upravo u Christchurchu, u ovoj dalekoj pacifičkoj zemlji.
Muftija Bekrić je u Novom Zelandu boravio u ime reisu-l-uleme Islamake zajednice Husein ef. Kavazovića koji ga je zadužio da u ime svih Bošnjaka i pripadnika Islamske zajednice iz BiH i dijaspore posjeti stradale u terorističkom napadu, izrazi saučešće porodicama i sagleda načine na koji se IZ može uključiti u pomoć nastradalim.
Kolikogod je teroristički napad u Christchurchu bio strašan i gnusan, ipak je odgovor vlasti i naroda Novog Zelanda, a posebno premijerke Ardern, pokazao pravu ljudsku humanost i saosjećanje. U Novom Zelandu su već 20. marta, počeli sa ukopom žrtava, a u petak 22. marta, ispred džamije Al Noor održana je zajednička dženaza i molitva za žrtve kojoj su prisustvovali najviši zvaničnici ove zemlje. Komemoraciju je otvorila premijerka Ardern odjevena u crni hidžab i citirajući riječi Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.: “Vjernici u uzajamnoj ljubaznosti i suosjećanju kao jedno tijelo. Kad bilo koji dio tijela pati, cijelo tijelo osjeća bol.” Novi Zeland žali sa vama. Mi smo jedno.” Potom je na svim javnim emiterima u Novom Zelandu emitiran ezan kojeg je proučio mujezin ispred Al Noor džamije. Klanjana je džuma namaz, te potom zajednička dženaza žrtvama ovog okrutnog terorističkog napada.

00Sličica Želim Print

Mersad Berber, Mezarje u Srebrenici II, Bošnjački institut, Sarajevo

Zato, što smo MUSLIMANI!

April 17, 2019

Na jednom nivou, bosanski muslimani - kazat ću ‘muslimani’ jer je, po meni, preciznije od Bošnjaci, zbog toga što je pripadnost islamu bila ono što je opredijelilo počinitelje, a islam je dio našeg identiteta koji je bio ključan za rekonceptualizaciju našeg postojanja kao takvog u smrtnu prijetnju – su preživjeli jer su imali više para. Prvo, imali su više para na početku rata, mogli su kupiti oružje – tamo gdje su Srbi bili spremni da ga prodaju, a takvih je uvijek bilo – uspjeli su čak i uslovima borbe za fizički opstanak organizovati neku primordijalnu ekonomiju. Drugo, uspjeli su sakupiti više novca i izvan zemlje. Da bi preživjeli, morali su da „nadtroše“ – sigurno i jesu – i Srbiju i Hrvatsku. Jedno od objašnjenja leži u tome što su uspjeli odbraniti gradove i industrijske centre. Genocid je, zato, počinjen na selu. 

Jezik kojim se o nama govorilo, kompletan imaginarij bio je iz devetnaestog vijeka, imaginarij Prvog srpskog ustanka.

Šta se nama dogodilo?

Od trenutka kada sam shvatio da sam preživio pokušavam sebi da odgovorim na pitanje šta se meni, šta se nama dogodilo? I sve vrijeme ne mogu da se otmem dojmu da je vrijeme između 1992. i 1995. godine trebalo da bude konačno rješenje i našeg, muslimanskog pitanja u BiH, i šire na Balkanu. Muslimane na Balkanu ubijaju zadnjih dvjesta godina u kontinuitetu. Od 1878. godine, odnosno 1912. godine, ubijanje se ne može dovesti u vezu sa borbom protiv Osmanskog Carstva. Ipak, bosanski, odnosno sandžački muslimani bili su meta masovnih pokolja najmanje dva puta poslije toga, te pogroma i sistemske pauperizacije između dva svjetska rata.
Prekoputa džamije u Bratuncu godinama stoji grafit “Svi su Srbi Ratkovi vojnici”. Daleko od toga da jesu, ne daj Bože, da jesu, prije svega njima, a onda nama, ali mislim bi dublji uvid u razmjere saučesništva bio poražavajući.
Tzv. paravojne jedinice - osnovane, opremljene i obučene od strane Resora državne bezbednosti - imale su zadatak da nasilje usmjere strateški, da ubijajući najbogatije, najučenije i najvažnije među nama uspostave vladavinu terora. Selektivno ubijanje elite proizvelo je još jedan efekt: svi oni koji se nisu smatrali ili nisu smatrani elitom, povjerovali su na trenutak da će ubijanje ostati ograničeno na elitu. Poslije kratkotrajne vladavine terora, usljedila je masovna i entuzijastična kampanja iskorijenjivanja.
Još smo bili u selu, u aprilu 1992. godine kada je jedne noći kamion s glavne ceste skrenuo prema Drini. Zaustavio se nasred kolskog puta i iz prikolice su izašla trojica ljudi. Za njima jedan s puškom i u uniformi. Iz kabine još dvojica. Rekli su im da bježe i pucali u njih kada su stigli do Rifetovog salaša. Rifet je sutradan prenio sve trojicu na Šehite, mezarje nastalo već u kasno ljeto, početak jeseni 1941. godine, nakon što su Drinom počeli promicati leševi višegradskih muslimana, ubijenih u augustu u Višegradu. Jedan od leševa bio je vidljivo mlađi od druga dva. Iznutra jedne od gumenih čizama, „rudara“ koje je imao na nogama pisalo je ime; poslije rata se ispostavilo da su čizme bile čizme njegovog oca i da ih je obuo kada su ga izvodili iz kuće. Bili su iz Hranče.

Komšijska blizina i brutalnost

Ali, masovna ubistva, logori, deportacija – sve se odvijalo u geografiji izolovanih sela i gradića sa ne više od nekoliko hiljada stanovnika. Kada je u noći 13. jula 1995. Bratunac postao stjecište hiljada zarobljenih koji su iz Srebrenice pokušavali da se probiju do Tuzle, Miroslav Deronjić, tada ovlašteni opunomoćenik Radovana Karadžića za Srebrenicu i vodeći SDS-ovac u Bratuncu, oslonio se na – narod:
„U to vrijeme je u Bratunac iz Konjević Polja pristizalo mnogo autobusa i kamiona sa zarobljenim Muslimanima (...) Ljudi su odvođeni na stadion, u hangar i u školu ‘Vuk Karadžić’. Mnogo mladih ili starijih ljudi je tokom noći bilo mobilisano. Dane su im bile puške i rečeno im je da čuvaju i obezbeđuju autobuse. Uveče je Ljubo Simić izvijestio da su se desila ubistva, pucnjava i tako dalje.“
Tu je svako svakoga znao i svako o svakome znao sve. Sa dojučerašnjom komšijskom blizinom se u tom trenutku mogla porediti samo komšijska brutalnost. Nisu to bili ljudi koji nas nisu znali. I tako je bilo od 1992.
Cijela jedna, u nedostatku bolje riječi, industrija negiranja Genocida nad bosanskim muslimanima – riječ je naime o priznatoj akademskoj disciplini – svodi se na proizvodnju vještačkih razlika između genocida i „etničkog čišćenja“. U jednom takvom objašnjenju navodi se kako je „etničko čišćenje“ „više povezano s geografijom (...) odnosi se na fizičko uklanjanje određene grupe iz određenog područja“. Svako masovno ubistvo događa se u nekoj geografiji, u nekom prostoru. Nacistički koncept Lebensrauma odzvanjao je u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Stojan Župljanin, u to vrijeme načelnik Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci, govorio je: „Lično mislim da je naš životni prostor i teritorija gdje živimo i radimo ugrožena i moramo osujetiti tu opasnost. Ustvari, moramo spriječiti muslimane da se nasele na naše teritorije i prostore.“ Narodi žive u geografijama, u prostorima i samo tu mogu da žive i da budu zajednica. Mi smo imali samo jednu Voljavicu. I sad je više nemamo.

Komadanje našeg tijela

Ali, srpsko „etničko čišćenje“ u Bosni i Hercegovini nije bilo samo napad na prostor; bio je to napad i na tijelo naroda – ubijanjem i silovanjem. U Sasama kod Srebrenice od maja do decembra 1992. godine, dvije sestre, mlađa osmi razred osnovne škole, starija u drugom razredu srednje držane su kao robinje. Kada je selo nakratko oslobođeno, pronađen je dnevnik jednog od srpskih vojnika, inače iz Niša u Srbiji. On je u Sase stigao u ljeto i poslije nekoliko mjeseci posmatranja svakodnevnog i grupnog zlostavljanja, oženio je mlađu sestru, da joj sačuva život. U decembru, kada se on povukao i ona je otišla s njim. Zbog toga što su vlastiti narod samo mogli zamisliti organski, počinitelji su kidali komad po komad našeg tijela, organ po organ. Ono što nisu razumjeli da ako narodi i jesu organizmi, onda kao takvi mogu postojati samo u vezi sa drugim, sličnim organizmima. Nije bilo moguće pobiti, iskorijeniti, satrati komšije i ostati neokrznut.
„Preseljenje naroda“ takođe nije uspjelo i barem u tom smislu srpski genocid u Bosni i Hercegovini nije nagrađen. To ne znači da nije bilo nastojanja na preseljenju: desetine i stotine muslimanskih sela bila su naseljena Srbima iz drugih dijelova zemlje. U Voljavici su 2001. godine, bile tri kafane, „štanga“, vladao je postapokaliptički haos. Ali, kuća po kuća, i porodica po porodica iselili su u jednom od rijetkih trijumfa vladavine prava u ovoj besudnoj zemlji, riječima Milovana Đilasa. Prekoputa moje kuće živjela je neka porodica iz Zenice. Kada se djed doselio, glava kuće mu se rugao, ponižavao ga, govoreći mu kako će ga kad umre pokopati u pravoslavno groblje. Ali, kada su i oni otišli, kada je nestala zajednica koja je bila proizvod atavističke vizije Radovana Karadžića, ukazale su se konture i razmjere uništenja muslimanske zajednice koja je tu živjela ranije.
Danas se, barem ono što nas ima u zemlji, u selu uglavnom okupljamo za Bajrame ili na odmorima i praznicima. Jedini uvid koji sam stekao je da ta zajednica nema budućnost. Bez tog mjesta, bez te geografije, to više nije zajednica.

Suljo je još tu

Broj ljudi koji znaju da je moj nadimak bio Suljinovac stane na prste jedne ruke. Svojevremeno nisam mogao proći ni kroz selo, ni kroz Bratunac da me neko tako ne zovne. Broj ljudi koji su znali da mi je nadimak među prijateljima bio Vrana – isto tako, stane na prste jedne ruke. Da li je s njima otišao i taj dio mog identiteta? Ako identitet gradimo u interakciji s nekim i sa sredinom, onda s njihovim nestankom nestaje, valjda, i taj dio našeg identiteta. Esencijalizacija, ustvari, funkcioniše u oba pravca.
Ali, samo me još Čobak zove Suljinovac. Slobodan, jedan od rijetkih naših komšija koji nije izgubio obraz i ne priča sa nama samo poslom i kad se mora. Njegova savjest je rasterećena i on se sa nama veselo smije u napušenim kafanama jedne od dvije samoposluge u gradu. Na kasi jednog od njih mi daje svoju potrošačku karticu, skuplja bodove; kad sakupi sto, besplatno uzima deterdžent za pranje veša. On razumije da dok god sam ja Suljinovac, on je Čobak. I dok sam ja Suljinovac, onda je i Suljo tu, u nekim pričama, živ.

O ljudima i pamćenju između kuće i doma

Kad putujem od kuće u Sarajevo – gdje me obično čeka život – uvijek sačekam kraj dana, ne mogu da krenem dok god i posljednja zraka sunca probija preko horizonta. Stojim u avliji, a zapravo stojim između kuće i doma, iskorijenjenosti i nepotrebnog nasilja svakodnevnog života.
Jutros sam otvorio pismo čiji je pošiljalac u međuvremenu umro. Evo šta je pisalo:
„Na vojnim topografskim kartama egzistira toponim “Voljevci” iznad Velike Rijeke u Srbiji. Nisam znao ništa više o tome dok slučajno ne nabasah na ovu vrijednu knjigu o Sokolskoj nahiji iz 1930. godine. Evo ti sada prilike da o tome više doznaš. Ovo su dragocjeni izvori. Letimično sam pogledao ali sam oduševljen sadržajem. Vjerovatno je muslimansko stanovništvo egzistiralo tamo do neke 1834. godine i kasnije.... Imena mnogih sela su ljudi ponijeli sa sobom, to je očigledno. Vjerujem u njihovu autentičnost jer se mnoge stvari poklapaju. Nađoh na jednom mjestu da je Podnjemić bio muslimansko selo. Sjećam se da su  naši stari Sinanovići govorili da su Zehići došli iz Podnjemića u Srbiji. Sinanovići u Polozniku su sebe smatrali nekako starosjediocima, barem u odnosu na ove.“
To me ponukalo da potražim jedno drugo pismo, koje mi je isporučeno ručno, od daljnjeg rođaka: on je pred smrt sjeo i napisao sve čega se sjećao o nama. Tekst je neka vrsta oporuke, prepuna podsjećanja da su zapisani samo fragmenti, preneseni od usta do usta, i kao takvi nepouzdani i puni rupa, da o našem ranijem postojanju ne postoje dokazi osim u našoj riječi.
„Ovdje ću opisati porijeklo naše familije iz Siručića koja je opisana u takvimu za 1431./1432. godinu po hidžretu ili 2010. godine po kalendaru. U ovom takvimu je na strani 185. opisano u detalje iseljavanje Muslimana iz Srbije, a pisac je dr. Jusuf Mulić. Iseljenje je vršeno u dvije etape: prva u periodu od 1830. do 1834. godine i druga u periodu od 1862. do 1867. godine. Od rahmetli Hakije Siručića sam doznao da su Siručići porijekom iz Sokolske nahije i da je išao tamo na lice mjesta da vidi mjesto naših predaka i da je gledao neke luke koje su bile vlasništvo naših predaka. Nije mi jasno gdje se nalazi ta Sokolska nahija, ali po opisu pisca pretpostavljam da je to negdje između Valjeva, Loznice i Zvornika, gdje konstatuje da su se do danas Muslimani iz ove nahije zadržali samo u selima Mali Zvornik i Sakar, te da je Soko bio kao neka tvrđava.
Rahmetli đedo Kasim mi je pričao da su Siručići nastali od četiri brata (pradjeda) i to: Siručić Abdulah Salihaga, Suljaga i Alijaga. Nije mi pričao ništa o tome da li su oni došli ili su tu rođeni, oni su sva četiri imali kuće u blizini. Abdulah je imao kuću gdje su bile naše kuće, gore u brdu, a Salihaga, Suljaga i Alija preko potoka u blizini (...)
Treći pranđed Siručića bio je Suljaga i on je imao sinove Avdu, Sadu, Sulju i Ibru, a za žensku djecu ne znam. Suljagin sin Avdo imao je sina Mešu koji je sve raskućio i doživio da mu jedan ubogi siromah dadne nekoliko kvadratnih metara zemlje da napravi sebi malo kućice pletare i da tu živi sa četvero ili petero djece, a imao je imovinu kao i ostali Suljagići. On nam je bio prvi komšija u Šaparcima. Tri puta se ženio, a posljednja mu je bila Višegratka Haša, a djeca Meho, Hajro, Ramiza i Hanifa i Dika od prve žene Umke iz Suhe (...)
Četvrti Suljagin sin je bio Suljo. On je bio oženjen Hadžić Nurom iz Suhe, sestrom Mehmeda Hodžića, oca Halida molera i Saliha. Suljo je imao troje djece: Demira, Hakiju i Zlatiju. Demir je takođe imao troje djece, dva sina i jednu kćer. Demir je bio oženjen Munirom Salkić, sestrom Alije Salkića sa Osmača (...) Oba Demirova sina, Suljo i Medo su žrtve srebreničke tragedije. Kći Fatima je bila udata za Adema Salkića, šnajdera iz Bratunca, i ona je imala s njim dvoje djece. Sin joj je žrtva rata, a kći živi sa maćehom Abidom u Bratuncu (..)“
I naše pamćenje je vezano za vjeru. Mi i pamtimo u islamu, kao muslimani. I oni koji su nas ubijali nas takođe pamte tako. Ništa drugo u vezi sa nama nije bitno. Pretpostavljam da je zato samo sjećanje na islam, na vjeru, cjelovito. Samo se ono prenosi ili je preneseno integralno, onako kako je vjeru praktikovala generacija koja je napuštala svoje domove u devetnaestom vijeku. Sa njima i imena, i naselja i ljudi. Ona koja su ostala u Srbiji vidimo iz svojih avlija. Odatle su nas tukli 1992. godine.

00Sličica Želim Print

Prijedor - haška (ne)pravda

Prijedor - haška (ne)pravda

April 17, 2019

Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25. jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece.

Presudom Rezidualnog mehanizma, odnosno institucije koja treba da okonča posao Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ u Hagu, Radovan Karadžić je 20. marta osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Presudu su sa zebnjom i emocijama čekale i prijedorske žrtve ideologije, koja je u ovom gradu i njegovoj okolini ostavila iza sebe pustoš i uništenu bošnjačku i hrvatsku populaciju.

Karadžiću nije utvrđena genocidna namjera u sedam bosanskohercegovačkih općina, uključujući u Prijedor. Navikli na dosadašnju praksu Tribunala, Prijedorčani su se psihički pripremali za još jedno razočarenje. Podsjećamo da je nelogičnom odlukom sudsko vijeće odbacilo masovnu grobnicu Tomašica kao dokazni materijal u konkretnom slučaju. Razlog više da zebnja u srcima žrtava bude opravdana.

Hronologija zla

Na sjednici održanoj 7. januara, dva dana prije proglašenja Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, srpski odbornici u SO Prijedor i predsjednici mjesnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor.

Odlučeno je da je čini 69 odbornika, 28 Srba iz SO Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-a. Za predsjednika Skupštine izabran je Milomir Stakić.

 Krajem aprila pala je i odluka da se Prijedor preuzme silom. U noći 29. na 30. april SDS, potpomognuta s već pripremljenom milicijom i ostacima nekadašnje JNA, nasilno preuzima vlast u gradu. Prijedor postaje ’srpski’ i dijelom SAO Bosanska Krajina. Već 12. maja tzv.skupština srpskog naroda donijela je odluku o šest strateških ciljeva kojima se određuju smjernice daljeg djelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem uništavanja nesrpske populacije na prostoru na kojem je već uspostavljana srpska vojno-policijska kontrola.

 

Sistematsko i plansko uništenje Bošnjaka - brutalna ubistva, koncentracioni logori i masovne grobnice

Situacija u Prijedoru je kulminirala planski, okončanjem školske godine i sistematskim napadima na dijelove grada nastanjene većinski sa bošnjačkom populacijom. Prve bošnjačke žrtve pale su već 2. maja u znak odmazde za neistraženo ubojstvo mladog srpskog policajca Radenka Đape za čiju smrt se optužuju i osuđuju svi Bošnjaci.

Već 23. maja uništeno je naselje Hambarine, a od 24. do 26. maja kompletno područje Kozarca. Srpske snage osnivaju najzloglasnije koncentracione logore u Europi nakon Drugog Svjetskog rata. Omarska, Keraterm i Trnopolje su samo tri najpoznatija. U narednih dva mjeseca razarano je postepeno kompletno područje općine Prijedor.

Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25.jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece. Tek akcija grupe mladića, okupljenih oko Slavka Ećimovića 30. maja 1992. godine, ostat će upamćena kao jedini pokušaj otpora krvavom pohodu iza kojeg će ostat 3176 do danas registriranih ubijenih civila. Sa tog, još uvijek nekompletnog spisa, njih 102 bili su maloljetnici, a 256 žene, mahom starije životne dobi.

Kroz logore smrti prošlo je najmanje 31.000 zatočenika, dok je 52.000 građana bilo žrtvama progona.

Masovne grobnice – pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora

Prijedor je grad na čijem području je pronađen najveći broj masovnih grobnica u kojima su se nalazili posmrtni ostaci ubijenih civilnih žrtava. Do pronalaska Tomašice, najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog Svjetskog rata, prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, pronađeno je ukupno 445 grobnica od toga 97 masovnih. Tomašica je pakleni pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora.

U svojim ratnim dnevnicima, Ratko Mladić, komandant VRS navodi, između ostalog, kako lokalni prijedorski Srbi 1992. godine traže pomoć od vojske kako bi uklonili oko 5000 tijela iz Tomašice. I zaista, polovinom jula 1993. godine provedena je akcija uklanjanja tijela na drugu lokaciju koja je iz nekog razloga prekinuta. Analizom pronađenih tijela u Tomašici i njihovih potrganih dijelova pronađenih na sekundarnoj masovnoj grobnici Jakarina Kosa, utvrđena je veza ove dvije lokacije. Pored Tomašice, u masovnoj grobnici Jakarina Kosa utvrđena su 373 identiteta civilnih žrtava.

Iz masovne grobnice Stari Kevljani iz koje je ekshumirano 456 žrtava, masovne grobnice pronađene u jami Hrastova glavica na području Sanskog Mosta ekshumirano je 126 žrtava, iz masovne grobnice jama Lisac na području Bosanske Krupe ekshumirano je 49 žrtava. Ekshumacije na stratištu Korićanske Stijene na planini Vlašić, na kojima je počinjen posljednji veliki zločin 21. avgusta 1992. godine, kojim je okončana tiranija nad prijedorskim nesrbima nakon stotinjak dana zla, zbog uništavanja tijela, i nepristupačnosti terena sporadično traju godinama.

Šta su nam ostavili?

Svakodnevica popraćena diskriminacijom, teškim životom u povratničkom ambijentu, te česte identifikacije i dženaze, puštanja na slobodu ratnih zločinaca, i dalje u svijesti preživjelih čvrsto čuvaju uspomene na najteže trenutke desetina hiljada razorenih porodica. Ratne traume sve više uzimaju svoj danak. Pred Sudom BiH u toku je, ili je u međuvremenu okončano desetine postupaka za ratne zločine počinjene u Prijedoru. Uglavnom za pojedinačne zločine ubistava ili silovanja.

Za sistematsku i planski izvedenu akciju uništavanja jedne populacije po njihovoj etničkoj pripadnosti, od čelnih lica iz Prijedora, do sada je osuđen tek Milomir Stakić. Ostatak tadašnjeg kriznog štaba, ili, na primjer, neko ko je odgovoran za planski odabir lokacije Tomašica, na koju je već krajem maja dovezen bager koji je narednih stotinjak dana čekao na mrtva tijela ubijenih Bošnjaka, očito nikada neće biti privedeni pred lice pravde. Haškom Tribunalu Tomašica u slučaju Karadžić nije trebala. Kakav će biti ishod slučaja Mladić ostaje da vidimo. Sa njim će se završiti sve haške prijedorske priče kojih je bilo mnogo. Hoće li s njim i prijedorski Bošnjaci kojih je iz dana u dan sve manje u Prijedoru otići u zaborav?

Nedovoljnom kaznom i nedovoljan broj njih – ali, da, osuđeni su!

I pored svega pobrojanog u Prijedoru će i dalje ”genocid” ostati zabranjeni pojam. U međupresudi Slobodanu Miloševiću, genocid u Prijedoru je jasno utvrđeni počinjeni zločin. Njegova smrt je spriječila potvrdu njegove uloge u istom. U presudi Radovanu Karadžiću, te Ratku Mladiću, Sud je krajnje nelogično kao parametar utvrđivanja genocidne namjere koristio broj ubijenih, iako je ubojstvo trojice čelnika zaštićene enklave Žepa bilo sasvim dovoljno da se u toj enklavi utvrdi genocidna namjera. Pitanje svih pitanja na kraju je: Šta bi bilo da suda u Hagu nije bilo, pa i više od činjenice da okončanje svog postupka nije dočekao ni Radovan Karadžić!?

Do danas je pred Međunarodnim krivičnim sudom procesuirano i pravomoćno osuđeno 19 lica kod kojih je jasno utvrđena odgovornost za zločine u Prijedoru. Ratku Mladiću se očekuje izricanje pravomoćne presude. Jedan osumnjičeni je umro, dok je drugi ubijen prilikom hapšenja. Četiri lica su prebačena iz Haga Sudu BiH. Među njima su dva predsjednika i predsjednik parlamenta manjeg bosanskohercegovačkog entiteta RS, komandant Vojske RS, ministar policije RS, načelnik CJB, te regionalni i lokalni politički i vojno-policijski lideri u Prijedoru i regiji kojoj je Prijedor pripadao.

Kompletna hijerarhijska struktura, od vojnog i političkog vrha bosanskih Srba do lidera na lokalnom nivou - osuđeni su i za, između ostalih, zločine u Prijedoru. Biografije većine njih su većini građana Bosne i Hercegovine uglavnom dobro poznate, ali ovdje podsjećamo na presude za najveće zločine u Europi u 21. stoljeću:

Slobodan Milošević je u junu 2001. izručen Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Haška optužnica ga je teretila za zločine na Kosovu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U međupresudi donesenoj 16. juna 2004., sud u Hagu je van svake sumnje potvrdio genocid u u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Nije dočekao okončanje postupka.

Radovan Karadžić je 20. marta 2019. osuđen na doživotni zatvor između ostalog i za genocid počinjen u Srebrenici. Presudom Tribunala od 24. marta 2016., a koja je potvrđena 20. marta 2019. Karadžić je oslobođen krivice za genocid ali osuđen između ostalog i za istrebljenje i zločin protiv čovječnosti u sedam bosanskohercegovačkih općina, odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.

Ratko Mladić je presudom MKSJ od 22. novembra 2017. osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Izrečena mu je doživotna kazna zatvora. On je, međutim, oslobođen optužbe za genocid u nekoliko opština u BiH tokom 1992. „Vijeće je većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Oriea, utvrdilo da su neposredni počinioci u nekoliko opština (odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku) namjeravali da unište bosanske Muslimane u tim opštinama kao dio zaštićene grupe. Međutim, sudije su zaključile da su bosanski Muslimani koji su bili meta napada u svakoj od opština predstavljali relativno mali dio i nisu na druge načine predstavljali značajan dio zaštićene grupe.“

Momčilo Krajišnik je 27. septembra 2006. proglašen krivim za istrjebljenje, ubojstva, progone na rasnoj i vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje kao i za zločine protiv čovječnosti, ali ne i za genocid. Osuđen je na 27 godina zatvora. U 2009. Haški sud mu je smanjio kaznu na 20 godina zatvora. Pušten je na slobodu 30. kolovoza 2013. Proglašen je krivim za nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti po članu 7(1) Statuta, zbog raseljavanja ljudi iz više opština u Bosni i Hercegovini, tačnije opština Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Čajniče, Čelinac, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidž, Ilijaš, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Trnovo, Višegrad i Zvornik.

Biljana Plavšić je osuđena na 11 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). ”Kao supredsjednik srpskog rukovodstva, djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, Bijana Plavšić je učestvovala, planirala, podsticala, kreirala i sprovodila progon bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u sljedećih 37 opština u Bosni i Hercegovini: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik. I u presudi Biljani Plavšić spominju se bijele trake.

Radoslav Brđanin, je 1999. optužen zbog zločina protiv Bošnjaka i Hrvata na području pod njegovom kontrolom (Banja Luka, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš, Bosanski Novi). Osuđen je 2004. za progone, mučenje, deportacije, nehumana djela (prisilno premještanje), bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, hotimično lišavanje života; mučenje. Ipak, oslobođen je dvije najteže optužbe: za genocid i istrebljenje. Isprva je osuđen na 32 godine zatvora, da bi pravomoćnom presudom osuđen na 30 godina. 

Mićo Stanišić je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena kazna od 22 godine zatvora.

Stojan Župljanin je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od 22 godine zatvora.

Milomiru Stakiću je presudom Žalbenog vijeća osuđen za progone (zločini protiv čovječnosti), Istrebljenje (zločin protiv čovječnosti), te ubistvo (kršenje zakona i običaja ratovanja) prvobitna presuda na doživotni zatvor preinačena u jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina.

Miroslav Kvočka je osuđen je na 7 godina zatvora. Presuda Žalbenog vijeća 28. februara 2005. potvrđena mu je kazna od 7 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu već 30. marta 2005.

Mlađo Radić “Krkan” osuđen na 20 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu 13. februara 2012. (stupilo na snagu 31. decembra 2012.). Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti). Osuđen je za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja). Uzevši u obzir ranjivost žrtava, bol koji im je namjerno nanesen i stanje neizvjesnosti u kojem su držane žene zatočene u logoru Omarska, Vijeće je djela seksualnog nasilja okarakterisalo kao djela mučenja.

Dragoljub Prcać je 2001. osuđen za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja) na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja)

Milojica Kos „Krle” je 2001. osuđen na 6 godina zatvora. Već 30. jula 2002. odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti).

Duško Tadić je prvo lice procesuirano pred MKSJ. Presudom Žalbenog vijeća od 26. januara 2000, osuđen na 20 godina zatvora. Osuđen je za hotimično lišavanje života, mučenje ili nečovječno postupanje, hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.) te za ubistvo (zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja).

Zoran Žigić je Presudom Pretresnog vijeća 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te za mučenje i okrutno postupanje (kršenja zakona i obiĉaja ratovanja). Izdržava zatvorsku kaznu.

Duško Sikirica “Sikira” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 15 godina zatvora. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a 2010. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progoni na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti).

Dragan Kolundžija “Kole” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 3 godine zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 7. juna 1999, tako da mu je 5. decembra 2001. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu svega tri sedmice od okončanja postupka.

Damir Došen se potvrdno krivim za progone izjasnio 19. septembra 2001. Presudom o kazni Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen je na 5 godina zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 25. oktobra 1999, te mu je već 28. februara 2003. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.

Predrag Banović je presudom Pretresnog vijeća 28. oktobra 2003. osuđen je na 8 godina zatvora za progone na politiĉkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uraĉunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 9. novembra 2001, a prijevremeno puštanje na slobodu odobreno mu je 3. septembra 2008.

Darko Mrđa se potvrdno izjasnio krivim za ubistvo i nehumana djela 24. jula 2003. godine. Presudom Pretresnog vijeća 31. marta 2004. osuđen je na 17 godina zatvora zato što je zajedno sa drugim pripadnicima interventnog voda, Mrđa lično i direktno učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 14. juna 2002, te mu je 10. oktobra 2013. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.

Pored navedenih, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustupio je Sudu Bosne i Hercegovine predmete:

ŽELJKO MEJAKIĆ- Državni sud BiH osudio ga je na 21 godinu zatvora.

MOMČILO GRUBAN - Državni sud BiH osudio ga je na 7 godina zatvora.

DUŠAN FUŠTAR - Državni sud BiH osudio ga je na 9 godina zatvora (presuda o kazni).

DUŠKO KNEŽEVIĆ - Državni sud BiH osudio ga je na 31 godinu zatvora.

Haški sud odobrio je 2005. godine, na zahtjev tužiteljstva, povlačenje optužnice protiv Gorana Borovnice, za kojeg postoje informacije da je mrtav i to gotovo 10 godina. Haški je sud u obrazloženju odluke o povlačenju optužnice napisao kako bi se, u slučaju da se utvrdi da je Borovnica ipak živ, postupak mogao ponovno pokrenuti pred nadležnim sudom. Za razliku od Borovnice kojeg se teretilo za zločine u logoru Omarska, smrt prijedorskog policijskog čelnika Sime Drljače utvrđena je van svake sumnje. Šef prijedorske policije ubijen je u julu 1997. pri pokušaju hapšenja od strane međunarodnih snaga.

UMJESTO ZAKLJUČKA

”Zamisao o Velikoj Srbiji ima dugu istoriju. U jednom od svojih vidova, ova zamisao se sastoji u proširenju Srbije na dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima srpsko stanovništvo živi u znatnom broju. Na tome se jako insistiralo krajem 1980-tih i tokom 1990-tih. Putem govora u javnosti i sredstava javnog informisanja, srpske političke vođe su isticale slavnu prošlost i svojim slušaocima govorile da će Srbe, ako se ne udruže, ponovo napasti ustaše, termin koji je korišćen da se Srbima ulije strah u kosti. Opasnost od fundamentalističke muslimanske zajednice takođe je prikazivana kao prijetnja. Nakon što je bivša Jugoslavija počela da se raspada, u medijima pod srpskom kontrolom čuo se lajtmotiv da će, ako postanu manjina, Srbima život biti ugrožen. U sredstvima javnog informisanja, Srbima se nudio sljedeći izbor: ili da se vodi rat, ili da se podvrgnu vladavini nesrba.”— MKSJ u presudi protiv Stanišića i Župljanina

00Sličica Želim Print

Alan Tieger: Naravno, bili smo razočarani zbog toga što oslobađajuća presuda za genocid u općinama nije preinačena, ali to ne smije zamagliti značaj ove zaista veoma važne presude.

Alan Tieger: Presuda Karadžiću ne amnestira Miloševića

April 17, 2019

Tužilac na Specijalnom sudu za Kosovo, vođa tužilačkog tima koji je na ICTY vodio predmet Karadžić u prvostepenom postupku

Vođa tužilačkog tima u predmetu Karadžić Alan Tieger dao je za Preporod ekskluzivni intervju nakon izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću. Intervju smo dobili zahvaljujući žrtvama sa kojima smo putovali na izricanje presude, a sa kojima je tužilac Tieger zajedno u galeriji sudnice MICT-a slušao izricanje ove presude, te nakon toga prisustvoao sastanku udruženja majki, žrtava i svjedoka Genocida sa glavnim tužiocem MICT-a Serge Brammertzom na kome su žrtve pokazale posebno poštovanje prema njegovoj borbi za pravdu u njihovo ime.

Bili ste u sudnici zajedno sa žrtvama tokom izricanja konačne presude protiv Radovana Karadžića kojom je doživotno presuđen. Gotovo u potpunosi je potvrđena prvostepena presuda u kojoj ste Vi zastupali Tužilaštvo. Da li ste zadovljni presudom?

Bilo je zadovoljavajuće to što je Žalbeno vijeće potvrdilo mnoge stavke iz optužnice i revidiralo kaznu na način da ona odražava obim i težinu zločina za koje je on bio odgovoran. Naravno, bili smo razočarani zbog toga što oslobađajuća presuda za genocid u općinama nije preinačena, ali to ne smije zamagliti značaj ove zaista veoma važne presude.

Treba zapamtiti da su oba vijeće potvrdila ta ogromna tragična događanja i u opštinama

Vodili ste predmet Karadžić od samog početka. Možete li nam reći koji su to najveći izazovi sa kojima ste se sretali tokom ovog procesa?

Svaki slučaj ove razine nužno proizvodi višestruke, čak i izazove na dnevnoj bazi. Možda je među onim najvećim izazovima bilo osigurati da se Pretresnom vijeću prezentira ta ogromna količina veoma značajnih dokaza koji su mukotrpno prikupljeni od samog početka rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i da se značaj onoga što ti dokazi nose adekvatno adresira za ono što je potrebno u vremenu koje je bilo ograničeno.

Ko su bili Vaši saradnici u timu koji je radio na ovom predmetu?

Kao što je dobro poznato, moj kobranilac je bila Hildegard Uertz-Retzlaff, jedna izuzetno sposobna tužiteljica iz Njemačke. Imao sam privilegiju da budem vođa timu vrhunskih advokata, istražitelja i analitičara, od kojih su mnogi postali poznati javnosti upravo kao rezultat njihovog rada u sudnici, među kojima su Julian Nicholls, Katrina Gustafson, Melissa Pack, Bronagh McKenna, Carolyn Edgerton, Ann Sutherland i Amir Zec.

Svi koji su pratili proces protiv Karadžića od njegovog početka bili su ubijeđeni da ste itekako dovoljno dokaza prezentirali tokom prvostepenog postupka za dokazivanje genocida u drugim općinama u BiH tokom 1992. Zašto je bilo tako teško dokazati taj genocid pored toliko dokaza?

Genocid je kombinacija određenih, specifičnih radnji navedenih u Konvenciji o genocidu, plus namjera da se uništi zaštićena grupa u cijelosti ili djelomično. Važno je imati na umu, zapamtiti, da su i Pretresno i Žalbeno vijeće utvrdili da su navedena djela – ta ogromna tragična događanja za koje se sudilo po optužnici – utvrđeni.

Međutim, pokazalo se da je dokazivanje namjere teži element za utvrđivanje – u odgovoru, mi smo to argumentirali time da su sudije u presudi za genocid u opštinama 1992. godine bili pogrešno fokusirani na fizičko uništenje članova zajednice umjesto na zajednicu, da su pogrešno isprepreli motiv i namjeru, te tretirali prisilno protjerivanje kao nekonzistentno s uništenjem, a ne kao faktor koji doprinosi uništenju.

Koliko je važno to što je jedan od sudija Žalbenog vijeća, ipak, smatrao da je počinjen zločin genocida u sedam općina u BIH?

U najmanju ruku to neslaganje odražava pravnu validnost argumenta Tužilaštva da je praksa Međunarodnog suda u pogledu zaštite Konvencije o genocidu pogrešno i restriktivno primijenjena. Vrijeme će pokazati da li ovo predstavlja početak ukupnog pomaka u tom tumačenju

Presuda kao bedem protiv poricanja i povijesnog revizionizma

 

Kako objašnjavate činjenicu da oba sudska vijeća u slučaju Karadžić nisu smatrala da su Slobodan Milosević i njegovi saradnici dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), dok je u drugim presudama, kao u slučaju Milan Martić naprimjer, izrečena presuda o UZP u kojem su pored Miloševića navedeni i Karadžić i Mladić. Da li to znači da se time Srbija amnestira, kao i njeni i dužnosnici?

U predmetu koji se fokusira na krivičnu odgovornost Radovana Karadžića, dokazi koji se pojavljuju u vezi sa učešćem drugih članova UZP-a, kao što je Slobodan Milošević, neizbježno se razlikuju od dokaza koji bi proizašli iz slučaja koji se fokusira na drugog člana UZP-a i u svakom slučaju daleko manje od dokaza o krivičnoj odgovornosti koja bi proizašla iz slučaja koji se direktno odnosi na Miloševićevu krivičnu odgovornost. Iz tog razloga, bilo bi pogrešno zaključiti da presuda Karadžiću predstavlja bilo koji oblik amnestije za Miloševića ili bilo koga drugog.

Šta ova presuda može značiti za budućnost regiona i kako se ona može iskoristiti imajući u vidu da je u BiH, Srbiji i Hrvatskoj zastupljen opći trend negiranja naslijeđa ICTY/MICT?

Ma šta da ova presuda bude značila za budućnost, ono što je važno to je da ta dosad neviđena, ogromna količina dokaza koje je utvrdilo osam međunarodnih sudija iz različitih zemalja kako bi objelodanili Karadžićevu krivičnu odgovornost van razumne sumnje, treba biti bedem protiv poricanja i povijesnog revizionizma.

Zavisnost Tribunala od dobre volje i saradnje međunarodne zajednice

 

Možeteli li dati ocjenu uspješnosti rada ICTY /MICT nakon više od 26 godina njegovog rada? Šta to znači u kontekstu međunarodnog prava?

Najlakše bi bilo zaboraviti sumnje i mala očekivanja koja su bila prisutna nakon osnivanja Tribunala. A ona su bila itekako prisutna. Sjećam se karikature u uglednim novinama i to kao uredničkom komentaru, koja je to sažimala slikom dvojice vojnika koji se valjaju po zemlji od smijeha kad su čuli da je uspostavljen Međunarodni tribunal. Gledano iz te perspektive, jasno je da je Tribunal pokazao da uz dovoljnu međunarodnu volju i saradnju, odlučni i fokusirani napori mogu prevazići povijest nekažnjavanja za masovne zločine.

Nakon izricanja konačne presude Radovanu Karadžiću predstavnici udruženja žrtava, majke, svjedoci genocida sastali su se sa glavnim tužiocem Bramertzom i vama tužiocima koji ste najduže radili na predmetu Karadžić.  Bio je to ponovni susret sa žrtvama koje pokazuju posebno poštovanje prema Vama. Kako ste doživjeli taj ponovni susret sa žrtvama koje ste, vjerovatno, mnogo puta sretali tokom trajanja procesa?

Od početka mog rada u Tribunalu osjećao sam posebnu vezu sa žrtvama tih užasnih zločina i Genocida. Nema veće časti nego znati da, i poslije više od dvadeset godina kasnije, imam njihovo povjerenje i poštovanje. Za mene, zaista, ostaje u nezaboravu ovaj susret sa žrtvama upravo na ovaj dan.

Sada ste  angažirani kao tužilac na Specijalnom sudu za Kosovo. Možete li napraviti neku paralelu između ICTY i Suda za Kosovo i reći koliko je važna podrška međunarodne zajednice za njihov rad.

Iako je svaka institucija različita i suočava se sa svojim jedinstvenim izazovima, ICTY i Specijalni sud za Kosovo odražavaju stalnu nadu da nekažnjavanje neće prevladati, kao i da oba ta suda zavise u značajnoj mjeri od dobre volje i saradnje međunarodne zajednice.

Da li bi pristali da radite  u BiH na Sudu ili Tužilastvu BiH kada okončate mandat na Specijalnom sudu za Kosovo? Predstavnici udruženja žrtava su to tražili na sastanku sa glavnim tužiteljem Bramertzom, čak insistirali na tome?

Bio sam duboko dirnut tim pozivom predstavnika žrtava. Vidjećemo šta budućnost nosi.

00Sličica Želim Print

Karadžić kao opomena ili inspirator zlu
Mišljenja

Karadžić kao opomena ili inspirator zlu

April 17, 2019

Dok se bosanskohercegovačka javnost pripremala na konačnu presudu ratnom zločincu, prvom predsjedniku RS-a i dok su se u tom iščekivanju 20. marta vodile rasprave o tome šta je njegovo naslijeđe u današnjem svijetu, krvavi događaj ubistva muslimana u džamiji na dalekom Novom Zelandu je dao izravan odgovor. Brenton H. Tarant za uzore u krvavom pohodu je, između ostalih, naveo i Karadžića koji je inspirator zlu, i to onoj vrsti zla kojoj je ubijanje nezaštićenih civila, pa i žena i djece normalan čin. Postojanje video zapisa maskara, tačnije besramno pravljenje zabilješke u slavu zločina je dio tog naslijeđa – sjetite se samo snimka koji su pripadnici zloglasne jedinice MUP-a Srbije, ‘Škorpioni’, sačinili 16. jula 1995. godine dok su mučki pucali u leđa Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića (36), Smaila Ibrahimovića (35), Dinu Salihovića (18) i Jusu Delića (25).
Zamislite da je Bosna i Hercegovina tih godina, za razliku od tadašnjih lidera bosanskih Srba, sada već presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Biljane Plavišić, imala Jacindu Ardern, premijerku Novog Zelanda koja je svjetskoj javnosti pokazala kako se čovjek i državnik odnosi prema zlu i mržnji. Naravno, suludo bi bilo i pomisliti porediti ponašanje vrha RS devedesetih i ponašanje novozelandske premijerke. Dok su ljudi iz vrha RS sistematično činili zločine i genocid da jednu paradržavu pretvore u etnički čistu državu, premijerka Novog Zelanda je ostala zgrožena zločinom i učinila sve da olakša žrtvama.
„Oni su mî“ – kazala je, i još smo čuli: „Ubojica nije predstavnik nikoga od nas i ne dijeli naše vrijednosti i vjerovanja. On nije jedan od nas.“
Premijerka Ardern svojim javnim istupima pokazala je čovječanstvu najbolje što imamo kao vrsta, civilizacijsku mjeru u reagiranju na zlo. I naravno, bilo je krasno vidjeti kako su je građani, mediji, pa i političari Novog Zelanda u tome podržali.
Njeno zaogrtanje mahramom, to jest, njeno zaogrtanje bola žrtava u religijsku univerzalnu poruku mira – u kojoj ova civilizacija može naći ne samo sklonište već i uporište u borbi protiv mržnje i normalnosti zla – dala je istinsku nadu. Nadu, koja osnažuje one snage za koje s pravom možemo kazati da, posebno iz perspektive Bosne i Hercegovine, osjećaju umor od rasprostranjene kulture nasilja i žele ustrajati u insistiranju na tome da, kako to Kur’an kaže, dobro i zlo nisu isto.
Premijerka Ardern je pokazala kako, naizgled, simbolična gesta poput pokrivanja mahramom, nosi glasniju poruku koja je više od izljeva prijetnji teroristima, na kakve smo navikli od lidera sa Zapada. Nije to bila samo poruka suosjećanja, ni njena, niti desetine hiljada novozelanđanki koje su učinile isto, nego čist izraz neprihvatanja manifesta straha i terora. Važno je istaći i to da se Novi Zeland, kao društvo uz nepatvoreno pokazivanje saosjećanja prema žrtvama, vrlo otvoreno suočio s dominantnim narativom u svijetu o „drugima“, govorom mržnje, glorificiranjem ratnih zločinaca i drugim mehanizmima koji u jednom društvu ostavljaju otvorenim put u na­silje. Ne treba zaboraviti da je, poput norveškog teroriste Andersa Breivika, krvnik s Novog Zelanda B.H. Tarrant iskazivao divljenje prema srpskim ratnim zločincima koji su osuđeni za, između ostalog, genocid nad Bošnjacima.
I zbog toga, između ostalog, bilo je važno vidjeti da je međunarodni sud, presudom Karadžiću pokazao neprihvatljivost zločina, njihovo kažnjavanje, te da zlo ne smije biti norma, ma kako ga zločinci prikazivali i ma kako bila sramna šutnja predvođena ženama, liderkama iz našeg okruženja koje stoje na sasvim drugačijim civilizacijskim standardima od novozelandske premijerke. Nažalost. Kako lideri srpskog naroda iz devedesetih, slično i lideri današnje Srbije stoje na sasvim različitim civilizacijskim uzusima od Novog Zelanda. Jer dok se zločin inspiriran genocidnom ideologijom na Novom Zelandu osuđuje i pokazuje se posvemašnja solidarnost sa žrtvama te se ućutkuju usamljeni desničarski glasovi, Srbija živi na negiranju genocida i omalovažavanju žrtava. Premijerka Jacinda Andern, svome narodu ali i civilizaciji budućnosti u naslijeđe ostavlja najbolji primjer liderstva i humanizma, za razliku od onih lidera koji su svome narodu u naslijeđe ostavili sramno slavljenje ratnih zločinaca, izvršenje najmonstrouznijih ratnih zločina, dugogodišnje opsade gradova, koncentracione logore, ubistva civila, pokolje žena i djece, silovanja, masovne grobnice, ili kako je to sam ratni zločinac Radovan Karadžić nakon presude poručio, ‘pobjedu’ koja je značila Genocid nad jednim narodom.

00Sličica Želim Print

Zašto se radujem ramazanu ili kako izbjeći paradoksalnu sreću
Mišljenja

Zašto se radujem ramazanu ili kako izbjeći paradoksalnu sreću

April 17, 2019

Materijalnim progresom, masovnom hiperpotrošnjom i tehnološkim izumima čovječanstvo odražava sliku konzumerističkog sjaja i blagostanja. Ipak, ispod te sjajne hedonističke iluzije, skriva se, da se poslužimo snažnom metaforom Aragona, čovjek koji priča o sreći tužnih očiju.
Postigli smo udobnost, ali nestalo je unutrašnjeg spokoja i zadovoljstva. Prevazišli smo prostornovremenske prepreke, ali geometrijskom progresijom se umnožavaju strahovi, opsjednutost godinama, zdravljem i sigurnošću.
Dok se širi euforija blagostanja, postajemo ranjivijim i krhkijim nego ikada ranije. Nikada se kao roditelji nismo više trudili da udovoljimo željama vlastite djece. Uprkos tome, nikada nije bilo više “poremećaja ponašanja” kod adolescenata. Prema podacima nacionalnih instituta za zdravlje između 5% i 9% posto petnaestogodišnjaka u svijetu pati od neke duševne bolesti. Zamijenili smo tradicionalni odgojni stil “obaveza i kazni” sa odgojem bez stega kako djeca ne bi bila nezadovoljna i nesrećna. Kao krajnji rezultat dobili smo nestabilne ličnosti, psihološki nesigurne i duhovno razoružane pojedince, nesposobne da se suoče sa nepredviđenim događajima i složenošću života. Sutra će to biti frustrirane i arogantne osobe nespremne da se suoče sa konfliktima, nedaćama i iskušenjima sudbine.
Prometejska civilizacija sreće širom nam je otvorila vrata i u medicini. Idemo na fitnes, njegujemo dijetetsku ishranu, jedemo organsku hranu. Uporedo s tim gubimo trku sa stresom, žalimo se na loš tretman i odsustvo komunikacije sa ljekarima. Psiholozi pred nas neprestano isporučuju zahtjeve da ovladamo tijelom i raspoloženjem. Uvjeravaju nas da je tajna zdravlja u vježbanju i u samopouzdanju. U stvarnosti vidimo sliku subjektivne nemoći, pošto odustajemo od svakog ličnog napora prepuštajući se “svemoći” hemijskih proizvoda koje kupujemo u “apotekama sreće”. Potrošnja antidepresiva koja je u stalnom porastu pokazuje utopijsku tendenciju da u hiperpotrošačkom društvu pokušavamo postići nemoguće: birati trenutno raspoloženje i vještačkim medikamentnim putem ovladati emocijama.
Dosanjani kvalitet zdravstvene zaštite pronašao je svoj ekvivalent u sindromima jednako prisutnim, kako kod najmlađih, tako i kod i najstarijih: depresija, bulimija, anoreksija, estetski hirurški zahvati.
Hipermoderni komfor kojem težimo pronalazi svoju antitezu u ambijentu sveprisutne nesigurnosti. Kuće su veće i ukrašenije, ali stanovi sa blindiranim vratima, ekspanzija kompanija za obezbjeđenje i videonadzor, visoke ograde oko kuća; zar to sve ne potvrđuje rasprostranjeni osjećaj da nas drugi sve više ugrožava i da smo sami sebi sve više samodostatni.
Zato smo kao muslimani u ovim odabranim predramazanskim mjesecima mislima i osjećajima okrenuti dragovoljnom činu da se uskoro lišavamo lažne sreće i varljive udobnosti. Pripremamo se za mjesec posta, odricanja i samograničavanja. U ramazanu izlazimo iz svojih tvrđava paradoksalne sreće u vrelo života - u džamiju i džemat. Čini se da samo ramazan može vratiti dušu zarobljenu u hiperpotrošačku krletku u realnost života, i usmjeriti je otrježnjujućoj spoznaji da materijalne udobnosti brzo prelaze u dosadnu i mrzovoljnu naviku. Čovjek jednostavno nije stvoren samo zato da bi uživao. Ono u čemu redovno uživamo vremenom postaje svaki put sve manje i manje privlačno. Otuda se radi istinske sreće savremeni čovjek mora vratiti propisima vjere i vrlinama odricanja. U tom svijetu, nevidljivom i nematerijalnom koji se ne može osvojiti nikakvim novcem, zadobiti slavom i utjecajem musliman pronalazi izvor sreće i zadovoljstva. Klanjamo, postimo i izvršavamo druge propise vjere da bismo iskazali zahvalnost Stvoritelju, ali i da bismo fizički i emotivno ozdravili, da bismo postigli osjećaj istinske, a ne paradoksalne sreće i zadovoljstva.
Radujemo se tom ramazanskom osjećaju: povratku istinske sreće čiji vrhunac dostižemo u u trenucima iftara. Neprekidna udobnost i stalno zadovoljstvo su logički nespojivi. Kao što je ponekad potrebno da nam bude hladno kako bismo uživali u toploti upaljene vatre.

00Sličica Želim Print

Nema vjere bez povjerenja
Mišljenja

Nema vjere bez povjerenja

April 17, 2019

Nema vjere onaj u koga ne možeš imati povjerenja, kazuje nam poznati hadis poslanika Muhammeda, a.s. Dakle, vjera i povjerenje idu jedno uz drugo i nikako se ne mogu razdvajati. Moglo bi se još dodatno kazati i drugim vjerodostojnim hadisom pojasniti da je vjernik onaj kome vjernici mogu povjeriti u emanet svoj život i svoj imetak.Iz ovoga proizlazi da je suština čovjekove vjere upravo njegova čestitost u smislu poštenja, odgovornosti i njegovog nastojanja da svojim riječima, a posebno djelima, opravda činjenicu da se deklarira vjernikom ili da ga drugi tako doživljavaju. Pa ipak, često se prisjetim konstatacije jednog prijatelja u kojoj stoji da je na Ovom svijetu najviše glumaca. To znači, nažalost i onih koji se kriju iza svoje vjere, preciznije, mnogih od njih ( možda i većina onih koji neće da vjeruju, kako Kur’an naglašava). Ili, možda onih među nama koji sebi i drugima nameću neke druge vrijednosti prema kojima se, navodno, može ustanoviti ko jeste, a ko nije (pravo) vjerni.
Da bismo to ilustrirali možemo navesti nekoliko primjera. To što se neko pristojno oblači, pa onda to još naziva i islamskim, jeste značajno, ali ne i presudno, jer odijelo ne čini čovjeka, kako narodna mudrost kazuje. Ili, to što neko obavlja osnovne ibadetske dužnosti jeste značajno, ali samo kao preduvjet (šart) da bi mogao da se približi odabranoj skupini Božijih ugodnika koji nastoje steći Božiju naklonost. Tvrditi da je neko bolji i kod Boga odabraniji samo na osnovu gornjih naznaka, a bez uzimanja u obzir suštinskog značenja vjere i vjerovanja, potpuno je pogrešno. Naravno, uz napomenu da nijednom riječju ne želimo umanjiti značaj formalnih vjerskih realiteta. To je isto kao kad bismo usporedili bavljenje sportom sa našom temom. Sportom se ne možete baviti bez odgovarajuće sportske opreme, niti bez precizno naznačenog trenažnog procesa uz pratnju trenera ili onoga ko će ocijeniti da li je kandidat spreman za određeno takmičenja i postizanje značajnijeg rezultata. Oprema i treniranje nikome ne daju za pravo da sebe naziva sportistom. Također, bez treniranja i trenera nije moguće postati sportistom, niti postići zapažen uspjeh.

Energetski vampiri

Naši problemi i naše svakodnevna nesnalaženja upravo su povezana sa krivim postavkama. Zbog toga se gotovo svakodnevno susrećemo sa činjenicom da među nama manjka povjerenja ili vjere, sasvim svejedno. Zašto često imamo osjećaj da onaj s kojim trebamo i moramo sarađivati nije do kraja iskren, da ne možemo da mu vjerujemo, da se ponekad i bojimo njegove reakcije? Jednostavno, nešto ne štima. Ili da neće biti urađeno onako kako je dogovoreno? Ili, zašto toliko stresa, straha i nepovjerenja među nama? A često nas postupci takvih uvjere da smo bili opravdano zabrinuti. I umjesto da se fokusiramo na posao, rezultate i uspjeh, često se moramo boriti s pomenutim stvarima koje nam isisavaju pozitivnu energiju poput kakvih vampira. Posebno boli i čudi kada se sve to zaodjene plaštom vjere i slatkorječivim muslimanskim izrazima. S druge strane, zabrinjava činjenica da to postaje općedruštvena pojava među Bošnjacima, kao i to da oni svjesni muslimani među njima opravdano iskazuju zabrinutost takvim stanjem. Uz opasku da su oni koje manje svjesni muslimani nazivaju nemuslimanima (počesto i nevjernicima) u komunikaciji s niima na poslovnom planu posebno otvoreniji, iskreniji i s puno više vjere ili povjerenja. Čak je i naša riječ postala manje vrijedna, pa se ni za nju ne možemo držati. A najgore od svega toga jeste spremnost na poturanje i diskreditiranje ljudi, bigajri hak (bespravno), a razlozi se mogu tražiti upravo u obrnutim standardima.

Kad nestane povjerenja

Kad nestane povjerenja nastaju problemi. Ako nije Kijamet, jeste alamet pred Kijamet. Nije li ova naša svakodnevica rezultat takvog stanja? Nažalost, uistinu je tako. Takvo nam je stanje na individualnom i kolektivnom planu. Baš kao što veli profesor Mahmut ef Karalić, naš poznati znalac hadiskih nauka. On navodi hadise u kojima se podvlači značaj očuvanja vjere i povjerenja. Zapravo, hadisi koji govore o (malim) predznacima Sudnjeg dana u prvi plan izbacuju”pomanjkanje (nestanak)” povjerenja među ljudima. Da stvar bude čudnija, navodi on, u drugim hadisima se pojašnjava da će tada biti puno formalne pobožnosti, da će džamije biti pune klanjača, onih koji formalno obavljaju obrede, poste, idu na hadž, daju i zekat, ali da će itekako manjkati suštinske pobožnosti, iskrenosti, vjere i povjerenja.

Ozbiljno upozorenje

Karalić upozorava da se zajednica vjernika mora vratiti suštini, da se život u cijelosti treba organizirati na vjerskim principima, principima morala i zato već unaprijed upozorava svoje potencijalne kritičare, one koji će njegovim tvrdnjama naći bezbroj zamjerki pozivajući se na stanje koje je za njega samo privid:
“Kazat će: ‘Sada su pune džamije’, ali Poslanik je rekao jednu istinu: ‘Prvo čega će nestati među ljudima, među mojim sljedbenicima na Ovom svijetu jeste povjerenje.’ I mi ga nemamo. A posljednji će ostati namaz. Do Sudnjeg dana će ljudi puniti džamije, oni će klanjati, ali to će biti čista formalnost. U dva hadisa koji govore o predznacima Sudnjeg dana Poslanik kaže: ‘Doći će vrijeme kada će u džamijama klanjati po hiljadu i više ljudi, a među njima se neće naći jednog vjernika.’ A drugi hadis: ‘Doći će vrijeme kada će ljudi i klanjati i postiti i zekat dijeliti i hadž obavljati, ali nećete među njima naći jednog vjernika.’ E, toga se ja bojim, što mi formalno shvatamo vjeru, zaključuje profesor Karalić.

00Sličica Želim Print

Reisu-l-ulema uputio pismo solidarnosti predsjedniku Francuske biskupske konferencije povodom požara na katedrali Notre Dame

Reisu-l-ulema uputio pismo solidarnosti predsjedniku Francuske biskupske konferencije povodom požara na katedrali Notre Dame

April 17, 2019

Nj.E  Éric de Moulins-Beaufort, predsjednik Francuske biskupske konferencije

"Ovo je ponovo genocid"

"Ovo je ponovo genocid"

April 16, 2019

Sjećanje Boba Stewarta, bivšeg vojnog oficira u UN

Stranica 120 od 843

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine