„Kada se pažljivo osmotri sukladnost nacionalnog, jezičkog, državnog i vjerskog u kulturno-psihološkom biću Bošnjaka, sukladnost koju prirodno i nužno potrebuje individualitet bilo kog naroda, onda na vidjelo izlazi niz kompleksa. Ti kompleksi se manifestiraju u vidu njihove političke inferiornosti. I slabo razvijenom osjećaju državnosti; ti kompleksi se iskazuju u vidu straha od društvene odgovornosti za historijsku i moralnu egzistenciju svoga naroda i povlačenja od preuzimanja društvenih funkcija; ti kompleksi se pokazuju u neobjašnjivom zaboravu i oprostu zločina genocida koji mu je tokom historije činjen; oni se iskazuju u skoro infantilnoj iskrenosti i naivnoj odanosti prema drugom i drugima ali istodobno i u mahalskom i intrigantnom promatranju ljudi iz redova svoga naroda; ti kompleksi su skriveni u potrebi traganja za mahanama bošnjačkog čovjeka i istovremenoj potrebi preuveličavanja vrlina ljudi iz drugih naroda; ti kompleksi su prekriveni merhametlukom prema drugom, ali i nedovoljnom obazrivošću i nemarnošću prema sebi; ti kompleksi se skrivaju iza olahkoga odricanja od vlastitih književnika, umjetnika, filozofa, političara i drugih viđenijih ljudi; ti kompleksi su smješteni iza potcjenjivanja univerzalnih vrednota islamskog učenja i slabe potrebe njihova uznavanja, iza ustručavajuće sramežljivosti od svoje nacionalne i vjerske posebitosti, ignorisanja ljudskih i drugih kvaliteta vjerskih vjerodostojnika; ti kompleksi se skrivaju iza sramežljivog odnosa prema vlastitim tradicionalnim običajima, prema načinu odgajanja, ishrani, nošnji i sl.; ti kompleksi se skrivaju iza čudnog, skoro nesvjesnog, osjećanja krivice prema drugom i drugima.“ Ovim riječima nas je profesor Mujo Slatina upozoravao da nikada ne dozvolimo samoponižavanje. Bošnjaci su prije više od trideset godina ustali protiv agresije onih koji su različite komplekse održavali putem sistema bivše države. No, oni nisu u potpunosti nestali. Primjetni su i dalje, ali o njima, radi samopoštovanja, treba govoriti na nivou pojedinaca, a ne naroda.

Ta duboko ugrađena nesigurnost često postane primjetna prilikom izgradnje institucija, dogovora i pokušaja zajedničke artikulacije nekog važnog pitanja, realizacije ideje ili projekta od vitalnog značaja na različitim nivoima. Nije nepoznato da može izostati podrška pojedinaca upravo zbog tih kompleksa, ali i drugih razloga kao što je fenomen hindsight bias. Riječ je o uvjerenju pojedinaca kako su znali ishod događaja ali tek nakon što se on zbio. Samouvjereni uvijek tvrde da „su znali“, precjenjuju sebe i često potenciraju tuđe greške naročito ako događaj loše završi ili ideja ne doživi uspjeh. Oni ne učestvuju u mnogim događajima ili izbjegavaju javnu podršku. Naravno, odustvo podrške zajedničkim projektima nerijetko je posljedica i prakse pretjeranog razmišljanja, što je najbliži prijevod možda jezički sadržajnijeg pojma u engleskom jeziku overthinking. Opterećenost sagledavanjem rizika i izazova te stalno propitivanje mogućih rješenja može biti odraz intelektualne ozbiljnosti, ali i paralizirajuće predostrožnosti što s vremenom prelazi u lijenost i beskorisnost. Komplicirajući svako ponuđeno rješenje, naročito u kojem nisu lično učestvovali, stvara se dojam da ti ljudi nikada ne griješe, što može biti i tačno, jer nikada ni u čemu ne žele ni učestvovati ili podržati nešto što nije odraz njihovog perfekcionizma, koji, u suštini, nikad u praksi nije ni dokazan. Takvo nesudjelovanje je Bernard Shaw, u uvodu svog djela „The Doctor’s Dillema“, kritikovao riječima da aktivnost vodi greškama kao i uspjehu, ali život proveden u aktivnosti pri čemu se prave greške je časniji i korisniji spram života bez grešaka u kojem čovjek ništa ne radi. Također, postoji i odsustvo podrške sve dok neka ideja ili projekat ne uspije ili ne bude prepoznata kod različitih relevantnih (međunarodnih) adresa. Reakcije, ali i šutnja na nedavno potpisanu Izjavu o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini, mogle bi govoriti i o navedenim fenomenima.

No, kada je riječ o otvorenom napadu na sadržaj Izjave, ističemo jednu dimenziju. Artikulirati jasno i bez kompleksa svoja zagarantirana prava, te ukazati na problem koji pogađa vlastiti narod, znak je političke i društvene zrelosti. Reakcije i optužbe zbog Izjave odavale su osjećaj šoka sličan onome iz devedesetih godina kada su Bošnjaci kazali glasno i jasno ‘ne’ ideologijama koje su desetljećima kreirale javno mnijenje i sistematski nametale komplekse Bošnjacima. Sav ratni gnjev koji se tokom agresije na BiH izlio na civilno stanovništvo treba čitati i kao posljedicu frustracije na takav stav Bošnjaka koji je značio, u okviru takvih ideoloških matrica, drskost: kako se Bošnjaci usuđuju biti nacija, politički subjekt, faktor u međunarodnim odnosima te imati državu u kojoj neće biti građani drugog reda? Burne reakcije na Izjavu pokazale su ne samo neslaganje s njenim sadržajem nego i frustraciju pred činjenicom da Bošnjaci danas sve odlučnije nastupaju kao politički subjekt, a ne kao pasivni objekat tuđih tumačenja. Reakcije su stavljale u fokus upravo teme koje su trebale proizvesti i set kompleksa. Primjera radi, problematiziranje važne uloge vjerskog autoriteta u formulaciji Izjave je imalo ulogu revitaliziranja starog narativa kako Bošnjaci djeluju prevashodno kao vjerska zajednica, a ne ozbiljna nacija. Također, odsustvo nebošnjaka kao potpisnika Izjave neki su željeli predstaviti kao dokaz neodrživosti problema koje tretira Izjava ili, pak, njene manjkavosti. Možemo li zamisliti da svaka osoba koja ukazuje na svoj opravdan strah ili povredu svojih prava traži potvrdu svog stanja kod drugih ljudi, a ne zaštitu kod odgovornih instanci? Da li je, zaista, u prošlom stoljeću bilo manjkavo upozorenje na antisemitizam samo zato što su na njega upozoravali prvenstveno Jevreji? Svi drugi su se mogli kasnije, da su htjeli, pridružiti Jevrejima u osudi rastućeg antisemitizma koji je doveo do Holokausta, ali njihovo odsustvo prilikom upozoravanja na antisemitizam ili šutnja o njemu uopće ne dovodi u pitanje njegovo postojanje. Upravo zato, ni ova Izjava ne bi smjela biti osporavana zato što nije odmah okupila sve one koji bi joj se mogli pridružiti. Naprotiv, trebalo bi je razumjeti kao podsticaj za izgradnju šireg društvenog, političkog i institucionalnog fronta protiv govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.

Uglavnom, i bez ovog ili bilo kojeg drugog komentara o reakcijama na Izjavu, kontinuirana antidržavna i antibošnjačka kampanja, koja ne preza da koristi iste narative koji su krvlju ispisali kraj dvadesetog stoljeća, svakodnevno potvrđuje da je ono na šta Izjava upozorava zaista na snazi u BiH i međunarodno.

Na kraju, umjesto nesuvislih i populističkih analiza je li Izjava historijska ili ne, što je bio dodani epitet iz novinarskog rječnika, a ne iz sadržaja Izjave ili njenog zvaničnog opisa, treba bez opterećenja gledati na ovaj zajednički doprinos, pozivati se na Izjavu, kao što je to uradio OHR, poslati je na brojne međunarodne adrese pa biti i ponosan pod uvjetom, kako to napisa Muhamed Jusić, „da tekst Izjave ne ostane mrtvo slovo na papiru“.