Demokratije se ne ruše tenkovima na ulicama, nego polahko slabe iznutra – kroz eroziju institucija, rast nasilja i polarizacije, te gubitak povjerenja građana. U svijetu u kojem danas ima više autokratija nego demokratija, postavlja se pitanje: da li je liberalna demokratija izgubila svoju privlačnost? Od revolucionarnih ideja jednakosti i slobode u 18. stoljeću do savremenih izazova populizma, političkog nasilja i moći interesa, priča o demokratiji je istovremeno priča o njenom usponu, ali i o procesima koji danas već u mnogim dijelovima svijeta pokazuju kako se demokratski poredak polahko kruni i raspada. U posebnom izdanju časopisa Spiegel Geschichte (br. 1, 2026), s naslovnicom više autora bavi se upravo tim pitanjem
Šta zapravo održava demokratiju i šta je razara? Ako je demokratija nastajala stoljećima, može li nestati mnogo brže nego što je nastala? To pitanje danas više nije samo akademsko. Ono je postalo politička realnost.
Podaci iz 2024. godine pokazuju zabrinjavajući trend: u svijetu danas ima više autokratija i diktatura nego demokratija. Autokratije su sistemi u kojima je vlast koncentrisana u rukama jedne osobe ili male elite, dok su diktature njihov radikalni oblik, režimi u kojima je moć gotovo neograničena.
Da li to znači da je era demokratske dominacije završena?
Sistem zapadne političke i ekonomske dominacije očito je pod pritiskom. Liberalna demokratija zasnovana na tržišnoj ekonomiji i ljudskim pravima više nije jedini model koji ljude smatraju privlačnim. Kada danas pitate ljude u različitim dijelovima svijeta kakav politički model žele za svoju zemlju, odgovor često nije „zapadna demokratija“. Mnogo češće se spominje ekonomski uspješan model Kine.
Zašto? Jednostavno zato što politički sistem lakše pušta korijen tamo gdje ljudi s njom povezuju konkretna materijalna iskustva. Ako taj sistem donosi stabilnost, radna mjesta i bolji život, tada se i podrška tom sistemu učvršćuje.
Ali postoji i druga lekcija historije: demokratije se ne mogu nametnuti izvana. Čak ni slobodni izbori danas nisu garancija da će njihov rezultat biti liberalna demokratija. Iskustva posljednjih godina, ponajviše na primjeru izbora drugog mandata Donalda Trumpa, pokazala su koliko su demokratski procesi krhki. Paradoks je i to što zapadne demokratije često same potkopavaju vlastite principe. Kada je riječ o ekonomskim ili geopolitičkim interesima, one nerijetko ulaze u pragmatične dogovore s autoritarnim režimima.
Postoji li obrazac po kojem demokratije slabe?
Historija sugerira nekoliko faktora koji se gotovo uvijek pojavljuju zajedno: duboka društvena polarizacija, uspon antidemokratskih političkih pokreta i snažni ekonomski šokovi.
U Sjedinjenim Američkim Državama mnogi danas govore o ozbiljnoj političkoj krizi, o državi u kojoj se pojedinci pokušavaju postaviti iznad institucija i pravila. Istovremeno se i u Evropi sve češće postavlja pitanje: ulazi li kontinent u novu fazu političke nestabilnosti? U Evropskom parlamentu danas djeluju čak tri desničarske i populističke političke grupacije. Njihova najradikalnija krila povezana su s identitarnim pokretima koji otvoreno zagovaraju ideje etničke i kulturne ekskluzivnosti, pa čak i biološkog rasizma. Posebno zabrinjava činjenica da se radikalna desnica u mnogim zemljama uspjela organizirati u politički uspješne stranke koje se postepeno normaliziraju u javnom prostoru.
Uspon desnog populizma nakon 2010. godine poklopio se s još jednom dubokom promjenom: eksplozijom društvenih mreža. Način na koji građani dolaze do političkih informacija promijenio se iz temelja. Ekstremisti i radikalci najviše koriste društvene mreže, pa njihove polarizirajuće poruke često nadjačavaju umjerene političke stavove. Posljedice su vidljive i u padu povjerenja u institucije. U Njemačkoj, naprimjer, samo 42 posto građana vjeruje da demokratija u njihovoj zemlji funkcioniše dobro.
Ali šta zapravo znači liberalna demokratija?
Ona nije samo vladavina većine. Ona podrazumijeva podjelu vlasti, kontrolu izvršne vlasti, zaštitu individualnih sloboda i zaštitu prava manjina. Upravo ti elementi danas su u mnogim državama narušeni. Zato se sve češće postavlja ključno pitanje našeg vremena: šta će se dogoditi kada se frustracija građana, ekonomske krize i politički radikalizam spoje u istom trenutku?
U nekim dijelovima Evrope već se može posmatrati proces postepenog,
"Autokratski političari rijetko otvoreno ukidaju demokratiju. Umjesto toga, oni je postepeno potkopavaju iznutra. Oni dovode u pitanje demokratska pravila igre. Osporavaju legitimitet političkih protivnika. Posebno opasna strategija jeste preuzimanje institucija: sudova, tužilaštava, regulatornih tijela ili javnih medija. Na ključna mjesta postavljaju se lojalni kadrovi. sistematskog potkopavanja liberalne demokratije. U Mađarskoj i u Slovačkoj, mnogi analitičari govore o „iliberalnoj transformaciji“političkog sistema.
Cijeli tekst je dostupan u novom broju Preporodu
