digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Skrajnuta vrijednost Hatidže Mehmedović: pripovjedačica narodne mudrosti

Skrajnuta vrijednost Hatidže Mehmedović: pripovjedačica narodne mudrosti

Septembar 05, 2018

Za one koji nisu znali sve vrijednosti Hatidže Mehmedović, evo još jedne. Naime, kada sam kao kustos-istraživač Zemaljskog muzeja BiH dobila zadatak da pregledam etnološke i folklorističke odlike prognanika iz istočne Bosne (u tom svojstvu imala sam prednosti insidera i poznavala sam mnoge od njih), neko mi je rekao da majka Hatidža pamti mnoge starine i narodne umotvorine. Odmah sam krenula k njoj, jer bile smo bliske odranije, a nikada nismo razgovarale o ovim temama, jednostavno nisu mogle doći na red. Kao i obično, bila je krajnje susretljiva i otvorena. Počela je pripovijedati:  

Moj je otac bio bogat i znalo se u selu gdje se može svratiti na konak. Kraći put iz Srebrenice za Sarajevo vodio je preko naših sela i prije, kada se konjima putovalo preko planine i kada se roba nosila na Telale (najpoznatiju sarajevsku prijeratnu tržnicu, koje sada više nema), odmaralo se u našem hanu. Svraćali su mnogi ljudi. Sjedili su oko mangale, odmarali, razgovarali i pušili, a u njihovu sobu ulazile bi žene samo da unesu čaj, kahvu, spotaknu žar u mangali i prinesu ga do čibuka uglednim gostima. Izlazile bi iz selamluka uvijek licem okrenute gostima, nikad, ne daj Bože, leđima. Šteka se otvarala desnom rukom iza leđa, i ponovo, leđima ka vani, izlazilo se iz sobe.

Sva ta nepisana pravila ponašanja koja su izrasla iz dugačke tradicije civiliziranog međuljudskog saobraćaja posmatrala je i pamtila malena djevojčica, negdje iz prikrajka, uvijek s velikom željom i radoznalošću da čuje šta izlazi iz ovih mudrih i sijedih glava na uzbudljivim susretima musafira koji su zastali da se odmore, ali i da progovore koju, baš tu, u Bektića hanu, prema čijem prezimenu je naljepši kraj sućeških sela dobio ime. Slušala je narodne i životno utemeljene mudrosti, različita iskustva, dobronamjerne savjete. Imala je priliku čuti kako se nadmudruju, možda smišljaju nešto što bismo danas u najkraćem opisali zaključivanjem da nije svaka mudrost čestita, ali i da čuje pjesme koje je najradije pamtila jer one su, u formi u kojoj su izgovarane, najlakše i bivale zapamćene.

Nije mi, naravno, sve kazala u prvom susretu, ali jednom kada smo započele ovu temu, često smo se nalazile i pripovijedala mi je, zastajala i ponovo se vraćala na one dijelove koje je nakratko izgubila iz sjećanja. Kasnije bi me nazvala telefonom i dopunjavala ono čega bi se u međuvremenu sjetila. Tako je to trajalo nekoliko godina, najmanje pet. Radile smo zajedno, a Hatidža je razumijevala zašto je sve ovo meni bilo važno.

 

Hatidža, čuvarica narodnog blaga

Na kraju, ili negdje u sredini, ne znam, ali najzad desilo se to što je u mom istraživačkom iskustvu odjeknulo kao posebno otkrovenje – pomjeranje granica znanja. Imala sam mnogo kazivačica, ali ovaj fenomen otkrila sam uz Hatidžu. Usmeni pjesnik u procesu transmisije određene pjesme uvijek utkiva djeliće vlastitog razumijevanja, bez obzira što se uvijek, zapravo veoma često, trudi da prenese pjesmu onako kako ju je čuo. Ne čuju, međutim, uvijek svi isto i ne zapamte svi jednako, ali oni najuspješniji, u potpunosti prenose onaj doživljaj koji osjete prilikom slušanja i potom ga ispolje prilikom kazivanja. U tom lancu prenosilaca živi određena pjesnička tvorevina čiji je autor narodni kolektiv, a pojedinci koji su je zapamtili i prenijeli do narednog kazivača, imali su priliku proširiti je, obogatiti stilskim sredstvima ili određenim pjesničkim slikama ili pak suziti, ovisno o potencijalu vlastite percepcije i vještine pripovijedanja.

Naime, među brojnim lirskonarativnim pjesmama koje sam zabilježila od Hatidže Mehmedović našla se jedna iz ciklusa pjesama o Đerzelez Aliji, koja se, na tematskoj razini, dodiruje sa usmenim epskim pjesništvom starim nekoliko vijekova. Đerzelez Alija poznati je epsko-muslimanski junak kojeg nalazimo u bošnjačkoj, bošnjačko-sandžačkoj i albanskoj pjesničkoj tradiciji, ali i u srpskoj i hrvatskoj, uglavnom kao neprijatelja.[1] U kasnijem radu, naići ću na još dvije-tri varijante ove pjesme koju sam zabilježila od Mehmedovićeve, ali nijedna od njih nije imala taj odsudni Hatidžin baladni završetak.

Kada sam prije nekoliko godina prvi put na naučnoj konferenciji u Sarajevu predstavila prinose sa terena iz Srebrenice, profesorica i kolegica Almedina Čengić, koja se bavi dramskim tekstovima, pokazala mi je jedan rukopis A. H. Bjelevca „neodigrane drame“ u tri čina pod nasovom Smrt Alije Đerzeleza. Među podacima koje je Čengićeva uspjela o navedenoj drami dobiti je i stav autora o iznesenom pitanju koji se otprilike vidi u sljedećem navodu: „I njegov vijek je prošao! Narodni pjevač uznio je njegova djela i njegovo junaštvo nad sve junake, samo se plašio da mu opjeva smrt...“ Ne bi me iznenadio ovaj Bjelevčev stav da nije za ostvarenje svoje drame koristio varijantu pjesme o Aliji Đerzelezu iz Kurtove zbirke u kojoj se Đerzelez ponovo i slavodobitno vraća kući živ i zdrav. Ali, u najmanju ruku, slutio je šta bi narodna tradicija mogla ponuditi.

U jenom od naših susreta, Hatidža mi je kazala ovu pjesmu, ali ne do kraja, kako je rekla, malo je zastala i razmišljala o mogućem završetku. Nakon nekoliko nedjelja, nazvala me. Otišla sam do nje i snimila pjesmu „u cijelosti“. Hatidža je bila uvjerena da mi je drugi put pjesmu ispjevala do kraja, a i ja sam bila potpuno sigurna jer čula sam jednu zaokruženu cjelinu.

 

Drugačiji ‘Đerzelez Alija’

Naime, sižejni obrazac spomenute pjesme, u svim pronađenim izuzev Hatidžine varijante, pratio bi sljedeće događanje: Alija boluje u planini, a njegova snježnobijela košulja prkosi patnji; sivi ga soko polijeva vodicom iz kljuna dajući mu snagu i prijeko potrebno osvježenje; na upit zašto to čini, soko odgovora kako mu je Alija spasio „ptiće“ od najezde vojske koja bi ih sigurno pogazila da ih on nije podigao u „jelove grane“; Alija moli sokola za uslugu i to da mu prenese novosti iz kuće u njegovu odsustvu; soko mu saopćava da je njegova ljuba isprošena, jer svi vjeruju da se on nakon devet godina izbivanja neće vratiti živ; Alija dobiva neočekivanu snagu, ustaje i presreće svatove od kojih zatraži da ga daruju; oni to i učine, a kada upita „vjernu ljubu“ na čije ime daruje sadaku, ona mu odgovara riječima iz kojih Alija razabire da ga njegova ljuba još uvijek voli; Alija obznanjuje svoj identitet i „vjernu ljubu“ vraća sebi. Inačica pjesme koju sam zabilježila od H. Mehmedović, ne razvija sižejni obrazac prema priželjkivanom obrtu u kojem će Đerzelez povratiti junačku snagu, slavu i moć. Konačno, evo te pjesme iz Hatidžina sjećanja:

Razbolje se Đerzelez Alija,

U planini, pod zelenom jelom.

Bijeli mu se košulja kroz grane,

Kao snijeg u proljetne dane.

Nit’ mu pere mati, nit’ sestrica,

Nit’ njegova ljuba vjerenica.

Kiša pere, žarko sunce suši,

Alija se od bolova guši.

Bol boluje, tužne snove sniva,

Niko ne zna šta se s njime zbiva,

Osim gavran što graknu na jeli:

«Alija se sa dušicom dijeli!»

Doletje mu sokol ptica crna.

Iz kljuna ga vodicom zaliva:

Progovara Đerzelez Alija:

«Oj, sokole, ptico najmilija,

Kakvu sam ti napravio zgodu,

Pa mi hladnu ti donosiš vodu?»

Soko svoje podignuo krilo:

«Znaš, Alija, nije davno bilo,

Kad si iš’o poljem zelenijem

Sa svojijem atom vilenijem –

Moji ptići istom poletjeli,

U zelenu travu popadali.

Ti sakupi moje ptiće male,

Pa ih stavi u jelove grane:

Moji ptići nejmadoše krila –

Umalo ih vojska pogazila.

To ja tebi zaboravit neću,

Moj Alija, nikad i umrijet ću!»

Progovara Đerzelez Alija:

«Ej, sokole, moja ptico siva,

Podigni se ti na svoja krila

Brzo sleti niz Ivan-planinu,

Selam nosi mojoj miloj nani,

Jer su moji odbrojani dani.» [2]

Na kraju, ostaje moguća nedoumica da li je Hatidža svjesno opjevala Đerzelezovu smrt. Nije. Ona se, zapravo, danima trudila da dokuči moguće događanje, da se prisjeti završetka pjesme koju je slušala. Hatidža je, ustvari, prenijela istinski, nepatvoreni doživljaj i, u njegovoj transmisiji, nesvjesno, a Freud nas uči da je to iznad svega ono istinito, pomjerila granicu historije.

Ovaj zapis dogodio se u njenoj kući na Vidikovcu, jednom od srebreničkih naselja, negdje u zimu 2016. Bila je uzor među prvim povratnicama, koje su hrabro i dostojanstveno svojim prisustvom prkosile politici brisanja etnički drugog i drugačijeg. Ispraćena je iz tišine svoga doma na pravedniji svijet 25. jula 2018. u jednoj od najvećih i najdostojanstvenijih pojedinačnih dženaza koje pamtim.

 

[1]  Proučavajući turske popisne deftere iz 15. vijeka, potom zbirni katastarski popis iz 1455, te detaljne popisne deftere bosanskog sandžaka iz 1485. i 1489, historičarka književnosti i etnologinja Đenana Buturović ustanovila je da opjevani Đerzelez Alija odgovara stvarnoj historijskoj ličnosti, timarniku-spahiji Gürs Ilyasu, koji je u drugoj polovini 15. stoljeća živio u Bosni. O ovome srednjevjekovnom junaku pisao je i ugledni turski historičar Ibn Kemal (1468-1536).

[2]  “Razbolje se Đerzelez Alija”, FAZM, LXVIII – G, 16469.

PREPORUKA ZA ČITANJE - Elisabet Osbrink 1947

PREPORUKA ZA ČITANJE - Elisabet Osbrink 1947

Septembar 05, 2018

 Švedska književnica i novinarka Elisabet Osbrink rođena je 1965. godine u Geteborgu. Do sad je objavila tri knjige, sve nominovane za nagradu “August”, koja joj je dodjeljena 2011. za djelo A u Vinervaldu drveće još stoji. Dobitnica je i drugih prestižnih priznanja.

Elisabet Osbrink radila je kao urednica i reporter na švedskoj televiziji SVT, a redovno piše i u dnevnim novinama Dagens niheter. U maju 2017. postala je predsednica švedskog PEN-a.

Januar 1947. Evropa je u ruševinama. Čak ni sati ne pokazuju više tačno vrijeme, zbog problema sa strujom. Elisabet Osbrink uzima taj vremenski haos kao polaznu tačku s koje, hronološkim redom, prati dešavanja koja će 1947. učiniti manje anonimnom, značajnijom za budućnost svijeta. U centru je nekoliko velikih tema: nastanak neonacizma, sudbina jevrejskih izbeglica, palestinsko pitanje, podjela Indije. Historijski događaji protkani su drugim, ličnijim pričama – u kratkim bilješkama, pratimo živote Simon de Bovoar, Diora, Džordža Orvela, Bili Holidej, Prima Levija, Tomasa Mana...

Mjesec po mjesec autorka ispisuje hroniku 1947. godine, koja je nosila u sebi otvorene rane Drugog svjetskog rata i koncentriše se na ljudske patnje, posebno na sudbinu Jevreja, gdje se njena lična priča ukršta sa svjetskom historijom. Zahvaljujući prevashodno djelovima koje autorka ispisuje na ličniji i emotivniji način, ovaj historijski esej čita se kao roman.

Na svakoj stranici nalazimo podsticaj da saznamo još više, vezujemo se za likove i događaje, suosećamo sa protagonistima i sve vrijeme imamo utisak da se nalazimo usred “žive materije”, duboko ljudske, čak i kad se radi o politici na najvišem nivou. Lahko nas prožimaju ideje i atmosfera epohe. Godina 1947. postaje jedno opipljivo juče.

00Sličica Želim Print

Šetnja svjetskim muzejima - Mekka od najstarijih vremena do danas

Šetnja svjetskim muzejima - Mekka od najstarijih vremena do danas

Septembar 05, 2018

S ciljem da se na što bolji način pokaže povijest Mekke prema uputama Sudijske komisije za turizam i starine 2006. godine osnovan je Muzej Al-Zaher palače u Mekki. Svrha osnivanja muzeja je omogućiti posjetiocima da se na jednostavan i pristupačan način informiraju i educiraju o historijskom razvoju grada Mekke od prahistorije do danas. Muzej je smješten u Al-Zaher palači na površini od 3425 m2. Palaču je dao izgraditi saudijski kralj Abdul Aziz Al-Saud 1946. godine i neko vrijeme je korištena isključivo za primanje državnih gostiju. Nekoliko godina kasnije, 1958. u njoj je smještena srednja škola Al Zher, a 2006. godine, nakon opsežnog zahvata restauracije i rekonstrukcije u prostorijama palače smješten je muzej. 

Šetnjom kroz muzej posjetilac kreće s upoznavanjem osnovnih informacija o Saudijskoj Arabiji. U odjelu za prahistoriju prikazan je čovjek i njegov prirodni okoliš te njegova interakcija s prirodom, upotreba prvih kamenih alata, ukrašavanje kamena, pripitomljavanje životinja kao i upoznavanje čovjeka s poljoprivredom. Nakon prahistorije izloženi su predmeti vezani za geološku i prirodnu povijest Mekke uz primjerke životinja koje nastanjuju grad i njegovu okolicu. U dvorani za predislamsku povijest govori se o nastanku grada Mekke, starim tržnicama, prvim ljudskim aktivnostima na tom području kao i o izgradnji Kabe. Tu je predstavljena religija Arapa prije islama te događaj poznati kao Godina slona. Na gornjem katu muzeja posjetioca dočekuju predstave o biografiji poslanika Muhameda, s.a.v.s., od rođenja do smrti. Tu je i pregled povijesti arapskog pisma od njegovih početaka, različitih vrsta slova kao i primjerci najljepših kaligrafskih djela iz Mekke.

Povijest hadža je prikazana kao jedan proces koji i dalje traje. Razvoj putnih pravaca, mnoštvo starih karata, fotografije, različiti načini prijevoza hadžija, kod posjetioca bude ushićenost svetošću ispunjenja te islamske obaveze. Posebna dvorana muzeja je posvećena prikazu razvoja Velike džamije u Mekki. Od samih početaka koje su poduzimale prve halife preko Omejevića, do Abasija i Osmanlija do nagle ekspanzije džamije u moderno vrijeme. Tu su prikazane faze izgradnje Kabe, izloženi su primjerci Kiswe (pokrova Kabe), kao i opći plan današnjeg džamijskog kompleksa. Kao zaključak posjete muzeju u Mekki posjetiocu su na raspolaganju najljepši predmeti islamske umjetnosti koji su kroz dugi tok historijskog razvoja Mekke darivani tom svetom gradu.

00Sličica Želim Print

Knjiga o stolačkim Bošnjacima

Knjiga o stolačkim Bošnjacima

Septembar 05, 2018

(Mevlida Serdarević: Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca,  Sarajevo, 2018. str. 206 )

Bosanskohercegovački historičari se rijetko bave istraživanjem historijata naših porodica, a još rjeđe historijom bošnjačkih starosjedilačkih rodova, uglavnom zbog nedostatka pisanih izvora. Zbog toga knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca Mevlide Serdarević predstavlja zanimljiv pristup obradi ove tematike za koju je, osim pisanih činjenica objavljenih u historiografskoj literaturi i dostupnih pisanih izvora , koristila priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima . Za knjige koje su napisane na ovaj način, odnosno koje su napisane kombinacijom podataka dostupnih u literaturu i sačuvanih sjećanja članova neke porodice historičari kažu da nisu historiografija, ali da svojim sadržajem i tematikom mogu poslužiti kao polazna osnova za izučavanje bošnjačke prošlosti i islamske tradicije na našim prostorima.

Nedavno je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu i u haremu Podgradske (Ćuprijske) džamije u Stocu brojnim posjetiteljima predstavljena knjiga Priče i legende bošnjačkih porodica – Mehmedbašići iz Stoca. Ovo nije priča samo o Mehmedbašićima nego i o gradu Stocu, njegovom urbanom razvoju, o tome kako se tu nekad živjelo i poslovalo, te o drugim porodicama s kojima su pripadnici ovog roda bili povezani rodbinskim ili poslovnim vezama, pa možemo reći da je ovo knjiga i o stolačkim Bošnjacima.

Mehmedbašići su stararosjedilački stolački rod koji ima korijenje još u srednjovjekovnoj Bosni, a njegovi su članovi u Stocu i okolini stalno prisutni od perioda osmanske uprave pa sve do danas. Pripadnici ovog roda bile su veoma ugledne i dobrostojeće porodice čiji su se članovi najviše bavili trgovinom, posjedovali su i zemlju, a mnogi od njih su završili i visoke škole. U knjizi su detaljno navedeni podaci iz, za sada dostupne literature, o njihovim posjedima, imovnom stanju, kućama, o vakufima i vakifima, od prvog hadži Mehmeda do posljednje Habibe Mehmedbašić. Navedene su i sve priče i legende koje su sačuvane među Mehmedbašićima, pa čak i anegdote koje su se prepričavale iz generacije u generaciju. Navedeni su svi Mehmedbašići koji su bili alimi, oni koji se spominju u literaturi i novinama, koliko ih je i kako bilo obrazovanih, gdje su bili zaposleni, te oni koji su bili aktivni u gradskoj upravi i kulturno-umjetničkim društvima.

Mehmedbašići iz Stoca po svom doprinosu cjelokupnom kulturnom i urbanom razvoju svoga grada zaslužuju jednu ovako zanimljivu knjigu, iako su tu živjele i druge porodice kao i znameniti Bošnjaci koji su, također, svojim djelovanjem na kulturnom polju i uvakufljivanjem svoje imovine za opća dobra ostavili traga u razvoju stolačke čaršije. Nastanak ove knjige znatno je olakšala pisana ostavština Fatime Mehmedbašić, rođene Zubčević. (Trebinje, 1921- Stolac, 2008) u kojoj su zapisane sve činjenica o ovom rodu i rodoslov koji je autorici Serdarević omogućio da prati njegov historijat od rodonačelnika, najstarijeg pretka Mehmeda Ćelebije do današnjih dana. Zahvaljujući Fatiminoj pisanoj ostavštini, podacima u historiografskoj literaturi i novinama, te Mehmedbašićima kazivačima Mevlida Serdarević je uspjela ispričati veoma zanimljivu priču koja je iziskivala dosta strpljenja, jer je trebalo sve rodovske i familijarne „niti“ povezati, a uz to priču iznijeti pregledno. Prije nego što će početi priču o rodu Mehmedbašića, autorica čitatelje prvo uvodi u sam grad Stalac, pa tako saznajemo da je područje ovog grada i njegove okoline, zbog svog pogodnog geografskog položaja i povoljne klime, uvijek bilo mjesto za ugodno življenje. O tome sjedoče materijalni ostaci koji se odnose na oko 3500 godina i koji svjedoče da su na ovom prostoru od najstarijih vremena živjeli i smjenjivali se pripadnici različitih naroda, od Japoda, Rimljana, Ilira do Slavena i formiranja, pa nekoliko stoljeća kasnije propasti rednjovjekovne države Bosne. Nakon propasti Bosanske države i dolaskom Osmanija na naše prostore, pored brojnih promjena, postepeno se odvijala i islamizacija jednog dijela domaćeg stanovništva. Historičari osmanisti navode da je u Stocu islamizacija bila najizraženija u 16. stoljeću i da su centralni dijelovi naselje od tada počeli poprimati izgled karakterističan za orijentalne kasabe, jer su u gradskim čaršijama muslimani Bošnjacii bili u većini. Historičari, isto tako, navode da su u Stocu, kao i u većini bosanskih kasaba koje su se formirale nakon osmanskog osvajanja, stalno živjeli pripadnici različitih religija i da su svi oni zajednički doprininosili da ovaj hercegovački biser na rijeci Bregavi bude mjesto potaman za sve njegove žitelje, pripadnike svih naroda i svih vjera. Autorica nije bila u prilici da istražuje i opisuje sve stolačke starosjedilačke bošnjačke rodove, ali je željela da predstavljanjem bar jednog čitateljstvu pokaže kakav je bio njihov način življenja, privrjeđivanja, ponašanja, kakvi su bili porodični i drugi odnosi, te koliko su doprinijeli razvoju stolačke čaršije. Kakvi su bili uloga i značaj Bošnjaka i islama u njegovom urbanom razvoju i kulturi življenja od perioda nakon osmanskih osvajanja ovih prostora nakon što je jedan dio njegovih stanovnika prihvatio islam svakako zavrjeđuju da budu detaljno istraženi i objašnjeni. Tu svakako spadaju i istraživanja priča i legendi stolačkih Bošnjaka kao i historijat stolačkih bošnjačkih porodica. Zato autorica u Predgovoru ove knjige navodi: „Neka ostane zapisano radi svjedočenja o vremenu i ljudima kojih gotovo više i nema u Stocu.“

00Sličica Želim Print

Sam tekst knjige je obogaćen faksimilima sačuvanih porodičnih dokumenata, fotografijama stolačke čaršije, porodičnih kuća Mehmedbašića i fotografijama iz porodičnih albuma starih i mladih Mehmedbašića. Među dokumentima su i faksimili vasijetname prvog vakifa hadži Mehmeda iz 1734. godine i ugovor o darovanju iz 1984. godine kojim Habiba Mehmedbašić, rođena Behmen, hudovica hadži Junuzage daruje Islamskoj zajednici u Stocu kuću sa kućištem, pašnjak sa kućom, put, livadu „Biljka“ i oranicu „Lugovi“. U prilogu je rodoslov, porodično stablo stolačkih Mehmedbašića u kojem su ravnopravno navedeni i muški i ženski potomci. Umjesto pogovora objavljeno je „Sjećanje“ Mahmuda (Ibrahim) Mehmedbašića u kojem je opisao svoje odrastanje u Stocu nakon Drugog svjetskog rata.

Na kraju knjige su popisi: korištena iteratura, kazivači, vlasnici dokumentacije i fotografija, manje poznate riječi, geografske oznake, porodična i lična imena i sažetak na engleskom jeziku. Fotografije i navedeni prilozi dosta doprinose kvalitetu, ali i ljepoti same knjige koja je objavljena u izdavačkoj kući „Art 7“, a štampana u štampariji „Dobra knjiga“.

Prva sveobuhvatna knjiga o Ehli-bejtu na našem jeziku

Prva sveobuhvatna knjiga o Ehli-bejtu na našem jeziku

Septembar 05, 2018

U izdanju Medžlisa Islamske zajednice Tuzla nedavno je izašla knjiga “Allahov Poslanik i njegova porodica (Ehli-bejt)”. Radi se o prvoj knjizi na bosanskom jeziku koja sveoubuhvatno govori o Ehli-bejtu (porodici) Muhammeda, a.s. Autor djela je Jusuf Džafić, nama odranije poznat po prijevodima i komentarima klasičnih hanefijskih knjiga (Nuru-l-idah, El-Muhtar li-l-fetva, Hanefijski fikh Šurunbulalija). Recenzenti su dr. Mensur Valjevac i Kadrija-ef. Murić.

  Knjiga ima uvodno poglavlje koje se sastoji iz šest cjelina: 1. Jezičko značenje izraza ehli-bejt; 2. Terminološko značenje izraza ehli-bejt; 3. Propisi o Ehli-bejtu; 4. Dužnosti muslimana prema Ehli-bejtu; 5. Odlike Ehli-bejta; 6. Odgovornosti i dužnosti Ehli-bejta. Nakon uvodnog poglavlja nalazi se  kratka sira – biografiju Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. Dalje su obrađene biografije 79 pripadnika ehli bejta (48 biografija muškaraca i 31 biografija žena) iz ranog islamskog doba: biografija Poslanikovog oca, 3 biografije Poslanikovih sinova, biografija h. Alije, 3 biografije Poslanikovih unuka, 14 biografija muških potomaka h. Husejna, 9 biografija muških potomaka h. Husejna, 2 biografije Poslanikovih amidža, 12 biografija Poslanikovih amidžića (ne računajući već spomenutu biografiju h. Alije), 3 biografije muških potomaka Poslanikovih amidžića, biografiju Poslanikove majke, 4 biografije Poslanikovih kćerki, 13 biografija Poslanikovih žena, 4 biografije Poslanikovih unuka i kćerki h. Alije, 4 biografije ženskih potomaka h. Husejna, 3 biografije ženskih potomaka h. Hasana, 1 biografija Poslanikove tetke po ocu i 1 biografija Poslanikove amidžične. Također, knjiga sadrži i 40 dova Poslanika, a.s., i drugih članova njegovog Ehli-bejta. Prijevod dova je naveden u tekstu, njihova transkripcija u zagradi, a arapski tekst dova u fusnoti. Na kraju knjige je zaljučak u kojem je iznešeno 15-ak zapažanja do kojih je autor došao kroz proučavanje ranih ličnosti iz Ehli-bejta.

  U knjizi je svaka ehli-bejtska ličnost obrađena kroz tri aspekta: porodica, životopis i odlike (fadileti). Autor je kroz djelo prikazao i rodbinske i intelektualne veze između Ehli-bejta, ashaba, uleme (učenjaka) i općenito sunnija. Pri pisanju knjige Džafić se služio sa skoro 450 djela, uglavnom na arapskom jeziku. Popis korištene literature se nalazi na samom kraju.  Recenzenti ističu da ovo djelo predstavlja pravo osvježenje, budući da je popunilo dugopostojeću prazninu u našoj islamskoj literaturi na bosanskom jeziku, naročito u ovim burnim vremenima, kada se susrećemo sa izazovima omalovažavanja, nipodištavanja i pokušajima preispitivanja naše ljubavi prema Ehli-bejtu od strane određenih netradicionalnih stranih krugova.

00Sličica Želim Print

Profesor Ramić: I danas je Al-Azhar naša orijentacija!

S povodom - Potrebno je verificirati prijevode Kur'ana

Septembar 05, 2018

- razgovarali smo sa profesorom Jusufom Ramićem, dobitnikom ovogodišnje nagrade i priznanja “Muderris Muhamed Seid ef. Serdarević”

- Kako ste doživjeli ovo priznanje, šta ono za Vas znači?

Ramić: Naravno, drago mi je i počašćen sam ovim priznanjem. U svom ekspozeu sam istakao tri oblasti koje su bile u mom fokusu rada, a to je tefsir – tumačenje i razumijevanje Kur’ana, zatim, arapski jezik i književnost, klasična i moderna, te kulturna povijest Bošnjaka u vrijeme Turske imperije u Egiptu. Naime, imao sam namjeru i to je početak nastanka jednog leksikona Bošnjaka, svršenika Al-Azhara, od vremena Turske pa ovamo do naših dana. Naravno, veliki broj Bošnjaka su bili u Egiptu kao namjesnici, naučnici, živjeli su tamo, te su nastala mnoga djela na arapskom jeziku. A u novijem vremenu, poslije događaja koji su se desili u Turskoj, promjene načina života, europeizacije Turske itd., naši ljudi koji su ranije išli na studije u Istanbul okrenuli su se Kairu. I tu počinje naš susret sa Al-Azharom. Jedan veliki broj svršenika Al-Azhara se vratio i ovdje uključio u događaje i kretanja u Bosni kao imami, muallimi, muftije itd. Dakle, imamo veliki broj njih koji su tamo završili, a ovdje su zauzimali visoke funkcije u Islamskoj zajednici.

- Koliko je to “okretanje Kairu” promijenilo paradigmu muslimana u Bosni, dakle, tumačenja i življenja islama u Bosni? Šta je taj zaokret donio u Bosnu?

Ramić: Al-Azhar je otvoren za protok ljudi i ideja. Čini mi se da Istanbul u tom vremenu nije to bio, kada je Ataturk preuzeo vlast. Onda su naši ljudi, na ovim prostorima, okrenuli se Kairu. Tada je počeo susret između Bošnjaka i Univerziteta Al-Azhar. A i danas Al-Azhar je naša orijentacija zbog te otvorenosti. Otvoren je, što nije slučaj sa drugim univerzitetima u islamskom svijetu. Čini mi se da je to bilo presudno u promjeni i tom našem okretanju od Istanbula ka Kairu. Mada, i u vremenu kada se išlo u Istanbul jedan dobar dio naše uleme, među kojima je bio i Džemaludin Čaušević i drugi, preko ferija su išli u Kairo i tamo slušali predavanja na Al-Azharu, a onda bi se opet vratili u Istanbul.

- Poslije su se javile neke nove destinacije. Poslije Drugog svjetskog rata naši studenti studiraju u Iraku, Libiji, Maroku, kasnije i u Saudijskoj Arabiji. Koliko je obrazovanje u tim centarima imalo utjecaj u Bosni?

Ramić: Preporod je pokrenut 1970. godine. Pokretač je bilo Udruženje ilmijje na čijem čelu je tada bio Husein ef. Đozo, a on je svršenik Al-Azhara, a 1977. godine je otvoren Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Utemeljivači tog fakulteta su faktički bili svršenici Al-Azhara: Ibrahim Trebinjac, Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Jusuf Ramić, Mustafa Cerić itd. Sve su to ljudi koji su završili svoj studij na Al-Azharu i vratili se na ove prostore. A Azhar i dalje ostaje glavna naša orijentacija, mada je bilo odlazaka i u Bagdad i Kuvajt, to je taj istočni dio, a na zapadnom dijelu, također je bilo odlazaka u Maroko i Libiju, i određene ideje su donijete ovamo iz tog zapadnog i istočnog dijela arapskog svijeta. Ali, i dalje Al-Azhar je bio glavno mjesto gdje su naši odlazili i dovršavali svoje teološke studije.

- Vratimo se vašem sadašnjem radu. Na čemu sada radite?

Ramić: Danas sam uglavnom okupiran našim prijevodima Kur’ana. Imamo ih više od deset. Dosta toga je izravno prevedeno sa arapskog jezika, ali nijedan od tih prijevoda nije verifikovan od strane Islamske zajednice. Bilo je pokušaja da se verifikuje prijevod Kur’ana od Besima Korkuta, međutim, prerana smrt Ahmeda Smajlovića je to onemogućila. Pored toga, danas se intenzivno bavim orijentalizmom i životopisom Poslanika, a.s. A razlog tome jeste što europski orijentalizam nastoji Poslanika islama predstaviti kao ratnika, a ne kao čovjeka koji je čitav svoj život i misiju posvetio miru i uspostavi mira u tadašnjoj Arabiji i njenoj okolini. Također ove godine objavio sam knjigu “Ekskomunikacija i rehabilitacija Ahmeda Smajlovića” u povodu trideset godina od njegove smrti četrdeset godina od osnivanja Fakulteta islamskih nauka. Iznenadilo me je da je knjiga naišla na dobar prijem kod čitalaca, a evo prije neki dan se pojavilo i drugo izdanje ove knjige.

- Vezano za verificiranje prijevoda Kur’ana, da li je dobro ili nije dobro što nemamo verifikovan prijevod?

Ramić: Moralo je to biti verifikovano od strane Islamske zajednice. Sve ovo što imamo je individualno. To su prijevodi subjektivne prirode, onako kako prevodilac razumijeva. Je li to to ili nije, Bog Dragi zna! A Islamska zajednica bi trebala da verifikuje određeni prijevod.

- Imate li vi prijedlog kako to uraditi?

Ramić: Treba oformiti komisiju koja će pregledati te prijevode. A ako se odluče za jedan od tih prijevoda, recimo Korkutov prijevod, trebalo bi ga pročistiti od intervencija Orijentalnog instituta, jer je posthumno objavljen i izvjesni ljudi u tom institutu su vršili neke intervencije.

- Ali, interesantno je da su kasnije vršene i neke, da kažemo, “dogmatske” intervencije u saudijskim izdanjima Korkutovog prijevoda?

Ramić: Da, ima i toga! I naravno, to su problemi koje Islamska zajednica treba da riješi, da oformi komisiju da to pregleda i verificira, da to bude zvanično. To je bolje nego što prave ove, kojekakve zgrade i skalamerije gdje su utrošena ogromna sredstva, a ništa od toga nema. Važno je da Islamska zajednica uradi i verifikuje jedan od ovih prijevoda koji su se pojavili, a ima ih oko deset i to izravnih prijevoda.

- Kao dugogodišnjeg profesora na kraju Vas želim upitati kako gledate na sadašnje stanje u obrazovanju o islamu kod nas?

Ramić: Zaista posmatrajući danas kakva je situacija, ja mogu da govorim o Fakultetu islamskih nauka gdje i danas radim kao emeritus, velika je razlika između onog vremena kada je startovao Fakultet i današnjeg vremena. Dakle, nemamo ljudi kao što smo imali. Nemamo više ni Đoze, ni Smajlovića, ni Trebinjca, to su giganti naše prošlosti. Danas imamo ove koji, eto, tako na vrlo jednostavan način dolaze do ovih titula koje samo imaju samo naziv, ništa drugo.

- Vidite li Vi ovu poplavu i privatnih i javnih univerziteta. Za vrlo kratko vrijeme se dobijaju diplome i visoke naučne titule?

Ramić: To je katastrofa! To je zaista za jednu dobru studiju.

- Koliko će ovo utjecati na islam i muslimane u Bosni, jedna takva degradacija nauke i znanja?

Ramić: Naravno da će utjecati, ne možemo mi to izbjeći. Ima velikih grešaka i neznanja koje uočim čak i u hrestomatijama koje su u upotrebi kod nas na Fakultetu islamskih nauka. To je zaista katastrofa! Ja sam na to ukazivao i pokušao da to ispravim radi studenata koji iz toga uče. Studenti ne znaju da je to pogrešno. Ima jedna vrsta stagnacije i u istraživanjima i u svim drugim oblastima, bilo da se radi o arapskom jeziku, tefsiru, hadisu, i drugim oblastima.

- Također, imamo intenzivno prevođenje. Prevode se zbirke hadisa, prevode se tomovi tefsira.... Nikada se više nije knjiga štampalo, a nikada više nije bilo naučnih titula, fakulteta, medresa, a šta je sa suštinom, sa znanjem?

Ramić: To je, također, jedno od ključnih pitanja. Sve se prevodi i najviše ima šund literature koja je prevedena, na stranu ove zbirke hadisa i tefsira. Ali i tu nema pravog izbora. Poplava jedna tih prijevoda koji ne vode ničemu. Naime, tržište je to koje određuje. Borba je za egzistenciju i prevodi se ono što ima prođu na tržištu: hamajlije, dove, neke stvari koje nemaju vrijednosti, ali imaju prođu na tržištu. Vrlo malo se pojavilo u posljednje vrijeme relevantnih naučnih djela koja zaista vrijede da se predstave.

00Sličica Želim Print

Esad Duraković: Zašto je pogrešno vlastitu imenicu Allah zamjenjivati općom imenicom b/Bog

Esad Duraković: Zašto je pogrešno vlastitu imenicu Allah zamjenjivati općom imenicom b/Bog

Septembar 05, 2018

Godine 1997. osvrnuo sam se u jednom tekstu (Takvim za 1997. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1996., str. 33.-42.) na sklonost jednog dijela uleme (nadam se da je ona u manjini) i tzv. običnih vjernika da vlastitu imenicu Allah zamjenjuju općom/zajedničkom imenicom bog. Ta svojevrsna običajnost nije istaknuta samo u verbalnim iskazima, već je ona učestala i u tekstovima, u pisanim materijalima, čak u dijelu literature koja ima ambicije da bude referentna teološka ili islamološka literatura. „Razlika“ u vezi s tim između verbalnih iskaza i (pisanih) tekstova sadržana je u tome što autori ove odveć smjele i veoma pogrešne supstitucije u svojim tekstovima imenicu Allah zamjenjuju imenicom Bog s velikim početnim B, uvjereni da su time riješili „problem“, a zapravo su se tako – što ću pokazati daljom analizom – zaputili ka blasfemiji. Dotle se u verbalnom iskazu „ne vidi“ ni to veliko početno B, pa je supstitucija tamo još dramatičnija s lingvističkog, vjerničkog, teološkog i logičkog aspekta: tamo je šteta totalna. S obzirom na učestalost te supstitucije, čini se da je riječ o svojevrsnom trendu na koji je nužno upozoriti iznova i s nekim novim akcentima.

00Cijeli tekst

Oni koji imenicu Allah „prevode“ u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-’ilāh  i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-’ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može “pokriti” veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-‘Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-’ilāh  (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva: “On je Allah – Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena”.[1] Razumije se da riječ Bog ne samo što Allaha ne izdvaja u Njegovoj jedinstvenosti u odnosu na nekog drugog boga, nego ne sadrži ni ova druga Njegova “opisna” imena, niti ističe jedinstvenu uzvišenost na kojoj upravo On insistira upotrebom ovoga jedinstvenog imena.

 

[1]   Kur’an, 59:23.

Razgovor s imamom - Hamdija ef. Kovačević: Najučestaliji porok je alkohol

Razgovor s imamom - Hamdija ef. Kovačević: Najučestaliji porok je alkohol

Septembar 05, 2018

Hamdija ef. Kovačević, rođen 1972. godine u Bužimu, od augusta 2013. godine radi u džematu Todorovo, Medžlis Velika Kladuša, a prije toga radio je 15 godina u džematu Vrhovska, Medžlis Bužim.

Ukratko o džematu Todorovo.

Todorovo broji 540 domaćinstava i spada u veće džemate na području Medžlisa Velike Kladuše. Mektebska pouka se odvija redovno i upis djece je u porastu svake godine, do sad smo imali redovne hatma-dove svake godine i u tim generacijama jednu grupu odraslih džematlija koji su uspješno naučili kur’ansko pismo. U rekonstrukciju i uređenje džamije, vakufske kuće i harema džamije uložili smo oko 130 hiljada KM. Ovo su samo neki podaci koji govore o aktivnostima u džematu Todorovo i njegovih džematlija.

Koji porok je najviše prisutan kod stanovništva BiH?

U ovom poslijeratnom vremenu u Bosni i Hercegovini su primjetne mnoge pošasti i poroci kao što su alkohol, kocka, nemoral itd. U mnogim selima ili, uvjetno kazano, džematima može se naći nekoliko većih ili manjih trgovina gdje se sasvim normalno prodaju mnoge vrste alkoholnih pića, a, nažalost, ima i dosta onih koji to konzumiraju iz naših džemata. Širenju ovog poroka doprinose i javni medij koji reklamiraju alkohol kao prehrambeni artikl, što su neki sa slabim imanom i prihvatili pa ga nažalost konzumiraju često. Stoga je prisutna upotreba i konzumiranje alkohola na određenim javnim skupovima, manifestacijama, svadbama itd. Ono što radimo i u čemu ćemo ustrajati jeste odgoj mladih generacija u okvirima Kur’ana i Sunneta kroz mektebsku pouku, što je najbolji način da preventivno djelujemo na omladinu koja, ako Bog da, treba i mora da bude daleko od ovih poroka kao što su alkohol, kocka, razgolićenost, nemoral itd. Da ova metoda rada može biti itekako uspješna govori činjenica da u džematu Todorovo ima dosta omladine koji mogu biti uzor kada su u pitanju ovi poroci, jer su oni daleko od njih u njihovom životu.

Je li iščezla tradicija obilaska džematlija po kućama?

Džemat Todorovo spada u starije džemate na području medžlisa Velike Kladuša, tj. datira iz Osmanskog perioda i po onome što sam čuo od starijih kolega, koji su radili u ovom džematu a i od džematlija, običaj i tradicija obilaska džematlija u tim davnim vremenima je bila prisutna i nije prestala do dan-danas. Tako i ja imam običaj zijaretiti džematlije raznim prilikama i povodima, kao što je u pitanju smrtni slučaj u porodici, ženidba, udaja, rođenje djeteta, obilazak bolesnika itd. Svakako da bude i neobaveznih druženja, sijela, posebno u zimskom periodu gdje su noći duže i ima više vremena za druženje sa džematlijama uz koristan razgovor.

00Sličica Želim Print

Veliki uspjeh džemata Jastrebac

Veliki uspjeh džemata Jastrebac

Septembar 05, 2018

U žepčanskom džematu Jastrebac, koji broji svega 80 domaćinstava, 4. augusta upriličeno je svečano otvorenje nove džamije

Riječ je o prelijepom objektu s 360 kvadratnih metara iskoristivog prostora, a uz džamiju se izgradila i vakufska kuća, spomen-česma s imenima šehida ovog džemata te hajr-česma sa stalnim izvorom.
Džamija je izgrađena, uglavnom, sredstvima džematlija uz pomoć dijaspore porijeklom iz ovih krajeva. Džemat je kamen-temeljac za  projekat postavio 2006. godine na zemljištu koje su uvakufili Nezir i Aiša Derlić. Džamija je prema arhitektonskom rješenju Maida Alispahića bila već 2013. u funkciji, ali su džematlije odlučile upriličiti svečano otvorenje kada se završe svi popratni objekti kao i putna infrastruktura. Inače, u džematu postoji i stari mesdžid čija izgradnja potječe iz 19. stoljeća i koji je uz redovno renoviranje dugo vremena služio kao jedini vjerski objekt.

Ostavili trag budućim generacijama

Svečanosti su prisustvovali, između ostalih, i bivši glavni imam Medžlisa Žepče Izet-ef. Efendić, koji je dao značajan doprinos u izgradnji džamije, sadašnji glavni imam Medžlisa Žepče Džafer-ef. Gračić, muftija zenički Ejub-ef. Dautović i izaslanik reisu-l-uleme Mustafa-ef. Spahić.
U svom obraćanju glavni imam Gračić je kazao da  je ovaj po broju mali džemat gradio 12 godina džamiju, ali sigurno i kvalitetno “kao simbol njima i svima nama koji će pokazivati njihovu spremnost da očuvaju svoj vjerski i nacionalni identitet i da žive s drugima u miru i ljubavi. “Ove džematlije nose duboko u sebi da je ljudsko dostojanstvo najveća svetinja na ovom svijetu”, kazao je efendija Gračić.

Muftija zenički Ejub-ef. Dautović je u svom govoru istakao: “Hvala vam što ste došli u ovo malo mjesto da podijelite radost i uspjeh ovoga džemata koji je pokazao da voli islam, Allaha i Poslanika te da vole da ostave trag na ovim prostorima, a najljepši trag koji čovjek može ostaviti jeste Allahova kuća koja može svjedočiti o nama kakvi smo. Ove naše džematlije su čestiti, darežljivi i spremni da daju svoj imetak radi općeg dobra. Ostavljaju ovu džamiju u emanet budućim generacijama da se u njoj odgajaju u skladu s Kur’anom i Sunnetom.“

00Sličica Želim Print

Nakon obraćanja izaslanik reisul-uleme Mustafa-ef. Spahić je proglasio džamiju i njen kompleks vakufom Islamske zajednice, te uručio ključeve vakifima za svečano otvorenje vrata džamije.

Hiljade sati rada

Na svečanosti organizatori su se prisjetili rahmetli Husejna Bećirovića, predsjednika Građevinskog odbora koji je bio jedan od najzaslužnijih aktivista u gradnji džamije, a čiju je ulogu preuzeo Nijaz Derlić. Džamiju su otvorili hadžija Ezib Derlić, koji je dao kao pojedinac najveću donaciju za gradnju džamije, i Šefik Bećirović kao najistaknutiji aktivista pri izgradnji.

“Mene i hanumu Sadžidu Allah je počastio da damo ovaj doprinos džamiji i svom mjestu. Nastojat ću da osjećaj koji imaju vakifi prenesem svojim potomcima kako bi i oni jednoga dana bili vakifi i pomagali svojoj zajednici“, kazao je hadžija Ezib.

“Samo smo materijal morali kupiti, sve ostalo su džematlije svojim rukama izgradile. Džematlije su pored izgradnje džamije učestvovali i u obnovi puta i druge infrastrukture“, kazao je džematlija Šefik.

Upravo je aktivizam i volonterizam ovog džemata rezultirao grandioznom džamijom s kubbetom i pratećim objektima, kao i novim asfaltom do naselja. Hiljade sati i dnevnica džematlije različitih generacija su uvakufili u proteklom periodu. 
Prema riječima imama džemata Jakub-ef. Hadžića džemat se nalazi 15km od Žepča, ima 80 domaćinstava i jedan je od manjih džemata na ovim prostorima. Mektebu se pridaje posebna pažnja. “Prije će neko dijete izostati iz škole nego s nastave u mektebu. Jednostavno, mekteb je ovdje važan roditeljima. Inače, 33 djece je u mektebu i sva uče u Kur’anu“, kazao je za Preporod Jakub efendija, koji je u džematu od 1999. godine.

Džamija u Hadžićima, Kozarac - Dijaz i Remiza Hadžić sa unukom Dejnom - Adil ef. Solo penzionisani imam

Kozarac: Svjedok agresije na Bosnu i Hercegovinu

Septembar 05, 2018

Ona ima svoj historijski put dug tri decenije, pun rana, koje će na svojevrstan način svjedočiti period agresije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom da se radi o malom, ali vrijednom, džematu, koji je prije agresije brojao 130, a danas svega 60-ak domaćinstava, proces obnove džamije trajao je duže, pogotovo što je projekat koštao oko pola miliona KM. Program otvorenja džamije bio je dobro posjećen, ne samo od džematlija domaćina među koje se svrstavaju i oni što stigoše svojim kućama iz dijaspore, već i od musafira koji su došli iz više mjesta sa područja Bosne i Hercegovine, kao što su Gračanica, Tešanj, Gradačac, Prijedor, Sanski Most itd. Svi skupa željeli su izraziti podršku vrijednom imamu hafizu Muharem ef. Šeperoviću, džematlijama i džematu, kojeg još čine Kevljani i Srednji Jakupovići.

Sjećanje na vrijeme progona

Poslije ašereta kojeg je proučio Said ef. Toromanović, s čime je otpočeo programski dio ceremonije, auditoriju se obratio imam domaćin hafiz Muharem ef. Šeperović. Osim riječi dobrodošlice, retrospektivno je predstavio džemat, posebno naglasivši imame koji su u njemu službovali i svojim radom doprinijeli njegovom razvoju i prosperitetu, u duhovnom i materijalnom pogledu. Dalje je o putu izgradnje prve džamije i njenog obnavljanja govorio u ime predsjednika džematskog odbora Zijada Hadžića njegov sin Senad. On je naglasio da je izgradnja džamije u Hadžićima otpočela 1988. da su je dušmani, skoro dovršenu, devastirali početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992., da su od nje ostali samo zidovi i da je njena obnova pokrenuta 2000. godine.

Glavni imam Medžlisa u Kozarac Amir ef. Mahić je u svom obraćanju pohvalio ustrajnost džematlija džemata Hadžići što su se vratili na svoja ognjišta, izgradili svoje kuće, džamiju i zahvalio se glavnom imamu Medžlisa Gračanica Smaji ef. Džafiću i džematlijama što su došli da se vide sa Kozarčanima kojima su jedno vrijeme tokom njihovog izgnanstva bili domaćini.

Bihaćki muftija Hasan ef. Makić, koji je iskusio strahote i patnje prijedorskih logora, naglasio je kako su Bošnjaci Prijedora i Kozarca, bez obzira na proživljeno, ostali dosljedni islamu i kako će džamija u Hadžićima, uz Božiju pomoć, doprinijeti duhovnom napretku džematlija iz Hadžića, Kevljana i Srednjih Jakupovića.

Izaslanik reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića tuzlanski muftija Vahid ef. Fazlović je u nadahnutoj besjedi podsjetio da je prva polovica mjeseca jula za Bošnjake u istočnom dijelu Bosne bila genocidna, a za Prijedorčane i Kozarčane druga, da se to mora pamtiti, prenositi na buduća pokoljenja gdje god se rađala i živjela, te dalje govorio o džamiji kao dinskoj kući koja mora odgojno djelovati, biti u srcu svakog muslimana i mjesto gdje musliman mora ostaviti pečat svoga vjerovanja. Potom je predsjednik džematskog odbora Zijad Hadžić uručio umjetničke slike džamije u Hadžićima bihaćkom i tuzlanskom muftiji, te zahvalnice Nurović Melihi i Melkić Enesu, kao znak poštovanja i zahvalnosti. Učenjem ašereta (Ajdin ef. Hrnjić) i dove (bihaćki muftija Hasan ef. Makić) završen je prvi dio svečanosti prožet savjetima, poučnim primjerima i ilahijama u izvođenju članova hora imama MIZ-e Kozarac.

Cijeneći da je džematlija Dijaz Hadžić sa suprugom Remizom do svečanosti bio jedan od vodećih vakifa za džamiju i da je na dan otvorenja džamije ponudio dodatni ulog za džamiju u iznosu od 10.000,00 KM građevinski i džematski odbor su se složili da ovaj džematlija otvori džamiju. Tim činom Dijaz Hadžić će ostati upamćen i dijelom historijata lijepe džamije u Hadžićima.

O uspjehu džematlija

Među više prisutnih imama na svečanosti svojom pojavom se uočavao prijašnji imam džemata Hadžići Adil ef. Solo. Iako u 82. godini života i sa jedanaest i po mjeseci preživjelih u logoru, nije ga karakterisala iznemoglost već lahkoća pokreta i spremnost na razgovor. O džematu i džematlijama, koje je predvodio sedam godina i Bog zna koliko bi još da agresor ne učini progon i ubistva, Adil ef. je kazao: „Ponosan sam na džematlije s kojima sam radio 7 godina i na uspjeh kojeg su ostvarili zajedništvom, vjerom u Allaha, dž.š., iskrenim nijjetom. Nisu se pokolebali kad se trebalo vratiti svojim topracima, početi iznova živjeti i krenuti u akciju izgradnje džamije. Malobrojnost ih nije omela da postignu cilj i pokažu da se slogom dosežu veliki rezultati“.

00Sličica Želim Print

Stranica 171 od 851

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine