Pitanja koja život ubijaju - Preživjeti „našu tradiciju“

Kada se kod čovjeka uporedo ne razvija svijest o ahlaku i fikhu, nerijetko su moguće situacije da je čovjek precizan u izvršavanju namaskih sunneta, prekidu posta u vrijeme iftara, davanju zekata, klanja kurbana ili izbjegavanju svinjskog mesa, ali u isto vrijeme spreman svjesno ili nesvjesno svojim riječima ili ustrajavanjem na nekim običajima unakaziti svoj profil vjernika

Vjerovatno ne postoji u BiH čovjek koji nije bio izložen nekom od slijedećeg niza pitanja (komentara) koja mu postavljuju ukućani, komšije pa i potpuni stranci, a postavljaju se ciklično u Bosni, s koljena na koljeno, i ako neko „preživi“ jedno neminovno ga čeka drugo hladno, prosto, bezosjećajno pa i vulgarno: čime prolaziš u školi, koju ćeš srednju upisati, hoćeš li moći proći, jesi upisao fakultet, kakav ti je prosjek, jesi li našao posao, kakva ti je plata, kad ćeš stan kupiti, kad ćeš se ženiti, imaš li djece, kad ćeš drugo dijete, je li muško ili žensko, gdje ćeš na godišnji, radi l’ ti žena, ima l’ fakultet, odakle je, odakle si ti, koje auto voziš, koliko si ga platio, je l’ ti se sin oženio, ima l’ ti kćerka djece...?, a među ovim pitanjima su ona usputna, od onog imamo li centralno grijanje u kući do pitanja ima li nam svastika djece.

Bitno je da je muško

Ne, nije riječ o trivijalnim pitanjima i komentarima poput komentara o prognozi vremena, koji su uvodnik za razgovor, već pitanjima koja se nalaze na liniji između nepromišljenosti i nekulture. Ko želi dati drugima informaciju o svom životu, naći će način. Iskoristit će kontekst razgovora ili će se, jednostavno, pohvaliti. U svim drugim situacijama, ovi adeti postavljanja pitanja samo mogu izazvati nelagodu kod onoga ko mora po adetu odgovoriti. Kao da se upitani dosad ne bi oženio da je mogao lahko odgovoriti na pitanje kad će se oženiti ili kao da ne bi dosad spomenuo svoju djecu ili unučad da ih ima...
U praksi se pokazuje da ova pitanja mogu kao posljedicu imati od laganja ili izmišljanja do depresije i kobnih djela. Kada se na čaršiji, pijaci i sijelu, u mahali i džamiji muž i supruga, ili još gore djed i nana u njihovo ime, stalno pitaju kada će „doći“ unučad ili djeca, u porodici se stvara ambijent obilježen iščekivanjem prinove i sreća doma postaje uvjetovana njome. U ovakvom ambijentu, koji stvara komentare koji se šire mahalom kao kuga, mladi bračni par je u prvim godinama svoga života izložen depresiji i neko se može ibretiti, ali nije neočekivano ako sutra otac i/li majka podmetnu tuđe dijete kako bi pobjegli od nametnute nelagode, jer još uvijek nemaju svoje djece. Student gubi osjećaj za rodni grad kada zna da ga u njemu čekaju gruba pitanja mahale, moralan mladić bježi iz svoje čaršije kada zna da će ga ko stigne pitati što se još nije oženio, čovjek podigne kredit da bi napokon mogao reći da kao kolege ide ljetovati s porodicom, nevjesta razmišlja o povratku u roditeljski dom kada cijela familija i mahala očekuje od nje da prvo pa i svako slijedeće dijete bude muško... Veća je šteta nego korist od naglas proučene dove koja se uputi mladim roditeljima: Nek’ je živo i zdravo pa da slijedeće bude muško ako Bog da!

Čuvari mentaliteta

Gore navedena pitanja ili komentari potječu iz jednog mentaliteta koji dominira bosanskim gradovima u kojima je dobio status „naše tradicije“. Iz iste tradicije koja traži da svaka naredna generacija živi po pravilima koja nemaju uporište ni u vjeri ni u logici. Ta pravila idu i do najsitnijih detalja ili banalnih stvari, kojima se mora pokoravati svaka generacija zarad tradicije, jer tako je, kažu, najbolje. Tako ljudi umiru ljeti od vrućine, jer nisu htjeli klimu u kući zbog pravila da klima ubi; okupi se pola sela da jedan dan kose jednu njivu, a sutra drugu, jer je tako, kažu, dobrokomšijski adet iako je jedan zajednički traktor mogao da opslužuje cijelo selo. Drugim riječima, prođe pola stoljeća dok se neko ne odvaži i kaže: ljudi, nema logike. Ovo mogu izgledati kao banalne stvari, ali isti ovaj mentalitet je nekoliko desetljeća ranije zabranjivao ženskoj djeci da se školuju, toalete u kućama i učenje latinice. Dok se pojedinci smiju pravilima ovog mentaliteta, sami su žrtve njegove snage koja traje stoljećima. U svojim kućama djecu ništa ne pitaju, jer šta ona znaju. Čovjek u pedestoj godini pita efendiju šta da radi: njegova djeca neće da pričaju s njim, štaviše izbjegavaju ga, a ne pita se kako proteklih dvadeset i pet godina nije imao šta pričati sa svojom djecom. Dvadest i pet godina, zbog pokoravanja „našoj tradiciji“ da se nema šta pričati s djecom, nije pričao s djetetom i sada bi, odjedanput, htio da razgovara s njim? U najmanju ruku, dijete ne zna šta znači razgovarati s ocem. Prijatelj mi je prošle godine ispričao samo jednu od priča iz bogate „naše tradicije“, kada je njegov babo došao kući nakon dvije godine boravka u vojsci. Sjedio je zajedno s komšijama i svojim ocem na sijelu, koje je napravljeno u čast njegovog povratka, kada je ušao u sobu njegov dvogodišnji sin. Želja da zagrli i poljubi svog sina gažena je na tom sijelu cijele noći, jer sramota je bilo da pred svojim ocem i cijelim selom grli i ljubi dijete. Zapravo, po „našoj tradiciji“ dijete se ljubi samo kada spava, da se ne pokvari. Koliko puta smo kao Bošnjaci s islamom u srcu svom djetetu, majci, ocu, sestri i bratu iskazali ljubav? Ovaj spoj riječi vremenom nestane čak i u rječniku onih bračnih parova koji su se zavjetovali na ljubav. Zašto? Zato što je neki penzionisani asija, čija se porodica već u osamdesetim godinama prošlog vijeka raspala, kazao da je to sramota i da nije muški? Mnogi, uslijed nedostatka pravilnog tumačenja ljubavi u porodici i nedostatka javnog očitovanja te ljubavi, napuštaju svoj dom tumarajući za njezinim značenjem na ulici, u školi, u pjesmama, na tv-u, Internetu. Zapravo, po prvi put se susreću s riječima ljubavi od ljudi koje ne zanima ljubav. Od koga i da li su ikada mlade osobe koje su prije braka svoje djevičanstvo poklonile strancu ili majka koja je bacila svoje tek rođeno dijete u kontejner spoznale šta je zapravo ljubav i njezina suština? 
S druge strane, na osnovu argumenata „naše tradicije“ djecu treba na vrijeme i to dobro mlatiti, udarati, šibati, opaliti, zviznuti i degenečiti, kako se ne bi uzjogunila. Otac, dedo, majka, brat i svi redom tako predano degeneče dječaka kako bi postao bolji muškarčina, da je pravo čudo kako se u njemu tako podređenom i poniženom s toliko degeneka ne ubije i posljednja trunka muškosti.

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro