Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vjersko-duhovni život bosanskohercegovačkih muslimana, koji je  obuhvatao i vršenje hadža, hodočašća Mekke i Medine, odvijao se pod kontrolom upravnih  organa. Da bi se spriječile nezgode koje su se ranije dešavale za vrijeme hodočašća, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine je neposredno nakon okupacije poduzela brojne mjere. Već od 1879. godine hodočasnicima su izdavani pasoši za putovanje na hadž, uz obavezu da daju jamca. Od 1881. godine je to ozvaničeno naredbom da hodočasnici u Mekku moraju imati putne listove, što je sa druge strane omogućilo da se stalno ima uvid u evidenciju.

Putovanje na hadž u Mekku iz Bosne i Hercegovine je obično počinjalo četvrtog dana Bajrama. Prije nego što krene na put, hodočasnik je sačinjavao testament i opraštao se od rodbine i prijatelja, moleći ih da mu oproste ako im je nekad nanio zla ili nepravde. Mnoštvo vjernika je izlazilo na ulicu kako bi ispratili hadžije. Potom su zajedno s njima odlazili u džamiju. Tamo ih je dočekivao muftija i drugi vjerski uglednici, kao i kadije, učitelji, djeca... U raznim krajevima Bosne i Hercegovine postojali su posebni običaji ispraćaja hadžija.  U Sarajevu se njihovom ispraćaju pridavala posebna pažnja. U vrijeme austrougarske uprave ispraćali su se iz Ali-pašine džamije. Ranije se to činilo iz  Večil-Harač džamije – poznate kao Hadžijska džamija, džamije sa najprostranijim i najljepšim dvorištem, smještenoj u mahali Alifakovac, pokraj Šeher Čehajine ćuprije, odakle su hodočasnici kretali balkanskim putevima koji vode prema Arabiji. Među njima su se nalazili i tzv. bedeli, koji su za novac hodočastili Mekku umjesto onih kojima godine ili zdravlje nisu dozvoljavali da to sami obave. Svi koji ispraćaju hadžije molili su  se sa njima, nakon čega je i i počinjao dugi put za Mekku.

Italijanski putopisac Gino Bertolini opisao je detaljno jedno putovanje na hadž bosanskohercegovačkih hodočasnika. Do Istanbula se putovalo danju, a odatle, poslije prvog dužeg odmora, noću, kako bi se izbjegla dnevna žega. Ponekad se dešavalo da karavane hodočasnika napadnu beduini... Kada hodočasnici ugledaju zidine Medine, zastajali bi kako bi se očistili i oprali, kako bi s poštovanjem ušli u to mjesto. Zatim su odlazili u Poslanikovu džamiju, poljubili zemlju, obišli mezar i stupili na molitvu. Poslije te međupostaje, nastavljao se njihov put u Mekku. Oni su tada mogli birati dvije ceste – staru, koja je vodila kroz pustinju i kojom je trebalo deset dana putovanja do Mekke i novu, koja se račvala za Džidu, mjesto gdje je mezar plemenite majke Have. Oni koji su izabrali novu cestu, nakon dolaska u Džidu imali su još dva dana putovanja kroz pustinju do Mekke. Većina se ipak odlučivala krenuti starom cestom. Ovuda su kretali i sultanovi vojnici, koji su svake godine u Mekku nosili vrijedne poklone i koji su usput štitili hodočasnike. Kada ugledaju obrise Mekke vjernici su silazili sa svojih kamila, kako bi u sveti Grad ušli pješice. Sedam puta su kružili oko Kabe, svetog mjesta za muslimane. Kompleks oko Kabe imao je 17 ulaza, sedam munara, 150 kupola koje su stajale na 500 mermernih stubova, povezanih impresivnim lukovima. Otprilike tri stuba su nosila jednu kupolu. Čitav taj monumentalni kompleks je bio okićen arabeskama i kaligrafijom. U centru se nalazi Kaba – Bejtullah. Do nje je vodilo sedam ulaza. U istočnom uglu Kabe nalazi se crni kamen, kojeg hodočasnici ushićeno ljube. Kaba je prekrivena pokrivačem izvezenim zlatnim i srebrnim harfovima. Ti prekrivači, zlatnim i srebrenim citatima iz Kur´ana  ukrašeni, izrađivali su se od sredstava koje je davao sultan. Ćilimi od prethodnih godina su se predavali čuvarima ove relikvije, koji su ih dijelili na komade. Njih su kupovali hodočasnici i darovali ih džamijama u svom kraju. Po predanju Ibrahim, a.s., je Mekku sagradio na izvoru Zem–zem, izvoru kojeg je našla njegova žena Hadžera, izvoru koji gladne hrani, žednima utažuje žeđ, a bolesne iscjeljuje. Vodu Zem–zema su točili hodočasnici i nosili je svojoj kući kako bi je podijelili rodbini i prijateljima. Arefat, visoravan udaljena tri sata od Mekke, bila je posljednja stanica hodočasnika. Za vrijeme dok su hadžije vršile obred na Arefatu, vjernici iz njihovih mjesta u džamijama su se molili za njihov sretan povratak.

Vremenom se broj bosanskohercegovačkih hodočasnika sve više povećavao 

Pri povratku u Bosnu i Hercegovinu hodočasnici su u pograničnim stanicama bili pregledani od ljekara, a njihove stvari dezinficirane. Taj postupak se vršio sve do 1890. godine i sve više usavršavao.

Iz izvještaja koji je reisu-l-hudžadža za 1890. godinu Nezir Škaljić po povratku dostavio Zemaljskoj vladi u Sarajevu 5. februara 1891. godine može se u cjelosti rekonstruisati putovanje i uvjeti pod kojim je obavljeno hodočašće. Te godine na hodočašću su uzele učešća 102 osobe. Putovalo se u dvije grupe, jedna je putovala kopnom, a druga morskim putem. U prvoj se nalazilo 78 osoba, i to iz Donje   Tuzle 18, Sarajeva 21, Cazina 10, Tešnja 7, Bosanske Krupe 4, Banje Luke, Mostara i Bosanskog Petrovca po 3, Zenice i Jajca po 2 i po jedna osoba iz Žepća, Kostajnice, Livna i Visokog. U drugoj grupi se nalazilo 13 hodočasnika iz Prijedora, 3 iz Sanskog Mosta, dva iz Zvornika i po jedan hodočasnik iz Bosanske Gradiške, Konjica, Vlasenice, Zenice i Žepča.

Prva grupa je krenula iz Sarajeva 26.  Maja, a druga grupa od 27 hodočasnika, koja je putovala morem, krenula je 9. juna 1890. i  stigla u Trst 16., gdje se ukrcala na parobrod “Meduza.” Putovanje do Jenbua je trajalo l0 dana. Nakon što su unajmili kamile priključili su se karavanu koji je išao za Medinu, gdje su prispjeli 2. jula i susreli sa hadžijama koji su na put krenuli kopnenim putem. Iz Medine su putovali karavanom i 17. jula stigli u Mekku. Do tada su za vrijeme putovanja umrla trojica hodočasnika iz Bosne i Hercegovine.

Kad je 1893. godine na području Bosne i Hercegovine prijetila opasnost od kolere, koja se posebno proširila u blizini granice, poduzete su još strožije mjere u vezi sa povratkom hadžija. Cijelo vrijeme putovanja oni  su bili stavljeni pod nadzor zvaničnog liječnika; njihove su stvari morale za vrijeme njihovog višesedmičnog boravka u karantenima u El-Toru i u Klazomeni biti više puta dezinficirane. Pri povratku u zemlju hadžije su bile stavljene pod petodnevni nadzor. Kad se doznalo da je na putu i veliki prtljag hadžija koji su umrli u Mekki, a da on nije bio podvrgnut zdravstveno-policijskom postupku, Zemaljska vlada BiH je naredila da se taj prtljag mora spaliti, pri čemu su dragocjeni komadi bili izdvojeni i prepušteni daljem transportu nakon temeljno provedene dezinfekcije. Za spaljene stvari hadžijama je isplaćena primjerena odšteta iz zemaljskim sredstava.

U godinama u kojima su na Dalekom istoku harale kuga i kolera, Zemaljska vlada nije propuštala priliku da u smislu općih želja izraženih u međunarodnim konvencijama, muslimanima preporuči napuštanje hadžiluka, te je odustala od pružanja bilo kakvih olakšica, naročito od toga da za hadžije isposluje popust u troškovima prijevoza. Šta više, ona je 1897. objavila da će im se u slučaju, ako bi u Hidžazu izbila kuga, zabraniti povratak u zemlju za vrijeme trajanja ove epidemije. Takva zabrana se izdala i 1899. te je ostala na snazi za vrijeme trajanja opasnosti. Naprotiv, Zemaljska vlada nije smatrala za shodno da zabrani samo hodočašće jer je pored protesta od strane muslimana zbog ovakve mjere bio upitan i njen efekat, jer bi pojedinci sebi lahko pribavili putne isprave za Tursku, te bi odatle sa turskim putnicima tajno pošli u Mekku. Zbog toga bi evidencija o njima postala iluzorna pa time i ljekarski pregled i administrativno-policijski postupak sa hadžijama prilikom njihovog povratka. Ispravnost takvog mišljenja Zemaljske vlade potvrdila je okolnost što se u godinama kada su Rusija i Francuska svojim muslimanskim hodočasnicima zabranile hadžiluk, konstatirano da je znatan broj hadžija iz Alžra, Tunisa i južne Rusije stigao u Džidu.

Zdravstveno-policijske mjere

Godine 1901. nadležni organi su izdali tačne instrukcije o zdravstveno-policijskom postupku sa hadžijama, koje su se u osnovi temeljile na zaključcima Druge Venecijanske konferencije. Tom instrukcijom se najtačnije uređivao postupak sa hadžijama pri njihovom dolasku u Bosanski Brod, njihov smještaj u Zavod za dezinficiranje, dezinficiranje njihovih stvari i tijela. Dalje je regulirano kako treba postupati sa hadžijama koji se odvojeno od glavne skupine vraćaju preko Metalke i sa sličnim putnicima  (bedelima), kako se treba postupati sa hadžijama koji se vraćaju drugim pravcem ili namjeravaju ući u zemlju bez kontrole, kao i šta treba uraditi sa stvarima koje se hadžijama šalju u zemlju. Ovim propisom je bilo i regulirano da svi troškovi ovog postupka sa hadžijama padaju na teret zemaljskog erara. Primjenom tih mjera postiglo se da je  bilo  spriječeno unošenje zaraznih bolesti u zemlju, pa je Zemaljska vlada i dalje kontinuirano radila na provođenju mjera za pružanje pune zaštite. Pri tome, nije imala namjeru da na bilo koji način spriječi ili oteža muslimanima da prema vjerskim propisima islama izvrše zavjetnu dužnost u pogledu hodočašća u Mekku. 

Prema zvaničnim podacima 1905. godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž  putovala 121 osoba, 119 muškaraca i dvije žene. (Vidi prilog- popis hodočasnika za 1905. ). Iz Sarajeva je bilo 27, Donje   Tuzle 13, Mostara 10, Bijeljine 7, Brčkog 6, po 5 iz Bihaća, Tešnja i Gračanice, po 4 iz Visokog i Čajnića, po 3 iz Gornje Tuzle i Prijedora 3, po 2 iz Zvornika, Jajca i Goražda i po jedan hodočasnik iz Ključa, Travnika, Bosanske Gradiške, Donjeg Vakufa, Bugojna, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca, Puratića, Maglaja, Srebrenice, Prozora, Žepča i Dervente.

Ako se promatra socijalna struktura hodočasnika onda se može konstatirati da je od ukupnog broja hodočasnika bilo 22 hodža, 28 poljoprivrednika, 22 veleposjednika, 15 trgovaca, 6 imama, 2 muezzina, 3 krojača, po dvojica piljara, kafedžija, staretinara, cvjećara, i po jedan raznih zanimanja: mesar, kuhar, derviš, sluga, obućar, remenar, pekar, slobodni seljak, baš muhtar, pisar, gostioničar, kočijaš, privatnik i nadničar. 

 Kontrola putovanja na hadž u toku 1907. godine nije u sanitarnim odnosima bila povoljna, posebno s obzirom da je prethodnog ljeta u septembru i oktobru u Džidi zabilježen veliki broj slučajeva kuge. Zbog toga je vladala dvojba da li će se zaraza u cjelosti uspjeti suzbiti i da li će stanovništvo uprkos poduzetim mjerama po povratku unijeti zarazu u zemlju.

Već na početku organizovanja putovanja na hadž 1908. godine bilo je poznato da je usljed izbijanja kolere i kuge u Hidžazu putovanje bosanskohercegovačkih hodočasnika u Mekku kao i povratak u Bosnu i Hercegovinu povezan sa opasnostima. Posebno je opreznost zahtijevala činjenica da se veliki broj bosanskohercegovačkih hodočasnika namjeravao vraćati iz Mekke kopnenim putem preko Medine i dalje,  uz izbjegavanje karantene u El-Toru, željeznicom od Hidžaza do Damaska, pri čemu ne bi podlijegali dovoljnom sanitarnom nadzoru. 

Usljed toga je naloženo da sanitarno-policijski tretman povratnika sa hodočašća bude sa velikom preciznošću i strogošću proveden. Budući da se u ranijim godinama dešavalo da se pojedini hodočasnici, da bi izbjegli sanitarno-policijske mjere, vraćaju u zemlju više sedmica kasnije i nakon završetka aktivnosti oko hodočašća,  počela se voditi evidencija povratnika i onima koji  su nedostajali je zbog tajnog povratka zaprijećeno strogim kaznama. Također su poduzete odgovarajuće mjere da se i prtljag hodočasnika ne unosi tajno u zemlju. Ulazak hodočasnika u zemlju je mogao biti samo preko Bosanskog Broda. Pogranični organi su dobili nalog da svakom hodočasniku, koji nije mogao predočiti certifikat o obavljenim sanitarno-policijskom tretmanu u Bosanskom Brodu, ne dozvole ulazak u zemlju.

Zahvaljujući poduzetim i strogo provedenim mjerama, hodočašće, na kojem su uzele učešća 164 osobe, obavljeno je bez posljedica za zemlju.

Utjecaj aneksione krize na smanjenje putovanja na hadž

Naredne, 1909. godine u Mekku su putovale 73 osobe, gotovo upola manje nego prethodne godine. Najveći broj hodočasnika je putovao preko Carigrada, samo pet osoba je izabralo putovanje preko Trsta. Devetnaest hodočasnika se preko Carigrada uputilo Hidžazkom željeznicom u Medinu, a odatle u Mekku. U povratku su putovali preko Džide, zatim brodom preko Sueckog kanala do Carigrada i dalje u Bosnu i Hercegovinu. Drugi dio je do Mekke putovao od Carigrada preko Sueckog kanala do Džide, da bi se vratili Hidžazkom željeznicom.

         U toku 1910. na hadž je krenulo 56 hodočasnika. Putovanje je slijedilo preko Sueca za vrijeme Bajrama, a najveći dio je putovao preko Carigrada. Dvadeset hodočasnika je putovalo željeznicom dok su ostali putovali od Sueca do Džide. Povratak hodočasnika nije prošao bez problema. U karanteni u Tebuku morali su  hodočasnici kampovati pod šatorima što je posebno noću, kada se znatno spuštala temperatura, bilo prilično neprijatno. I samo putovanje željeznicom je bilo povezano sa brojnim teškoćama, budući da se broj hodočasnika povećao u znatnijoj mjeri.  Austrijski Loyd je putovanje od Trsta do Haife i povratak od Bejruta do Trsta nudio po umjerenoj cjeni od 50 kruna.

    U toku 1911. godine, za razliku od prethodne dvije, povećao se broj hodočasnika. Hodočašće je obavila 101 osoba, od kojih je 96 krenulo na hadž iste godine dok se pet osoba godinu ili duže nalazilo u Hedžasu i u povratku se priključilo ostalima. U međuvremenu je u Bosanskom Brodu bio  izgrađen veliki parni uređaj za dezinfekciju za temeljno i brzo obavljanje propisanih radnji za osobe i njihov prtljag.    Godine 1912. najveći dio hodočasnika je putovao uobičajenim putem Beograd - Carigrad - Džida - Mekka - Medina, dok je povratak slijedio Hidžazkom željeznicom. Budući da je u toku hadžiluka izbila kolera, nakon povratka bosanskohercegovački hodočasnici su smještani u karantenu i poduzete su oštre sanitarne mjere. U toku 1913. godine hodočašće je obavilo 75 osoba, od kojih su četiri za vrijeme putovanja umrle od uobičajenih bolesti. Zdravstveni odnosi bosanskohercegovačkih hodočasnika su se pokazali dosta povoljnim, što je jednim dijelom trebalo zahvaliti sanitarnim mjerama poduzetim od osmanske vlade, a sa druge strane uspostavi sanitarne administracije u Hidžazu  Poseban značaj je imalo  snabdijevanje hodočasnika u Džidi čistom vodom za piće. Zahvaljujući svim poduzetim kontrolama među hodočasnicima nije bio zabilježen ni jedan slučaj oboljenja.

U vrijeme Prvog svjetskog rata 1914.-1918. hodočašće u Mekku je, uslijed ratnog stanja, bilo u potpunosti obustavljeno.

^[1]  Šira verzija članka je objavljena u:  Časopis Saznjanja, Tuzla 2008, str. 69-85.

Javnosti je uveliko poznata informacija o kretanju imigranata koji se trenutno nalaze u Bosni i Hercegovini, tako da je i Livno vrlo često adresa na koju dolaze sa željom da se domognu državne granice, odnosno Evrope.

U proteklim mjesecima u Livnu se mogao sresti tek poneki imigrant. Kretali su se pojedinačno, ili u grupama po dvoje ili troje, ne privlačeći posebnu pažnju javnosti, jer su odmah nakon intervencije policije bili primorani vratiti se prema Sarajevu, Bihaću ili Mostaru. Takav je bio i slučajni susret sa jednim od imigranata kojeg je imao Mahir ef. Kevrić, imam u Ćurčinici džamiji, o čemu kaže: „Prilikom dolaska u džamiju na  akšam namaz zatekao sam nepoznatog mladića od dvadesetak godina sa ruksakom. Na prvi pogled pretpostavio sam da se radi o nekom od imigranata. Nakon namaza prišao sam mu te smo razgovarali u susjednoj aščinici. Mladić porijeklom iz Maroka silno je želio otići u Njemačku, a mladalački avanturistički duh bio mu je poletna snaga. Nakon kraćeg susreta, ispratio sam ga na autobusnu stanicu i objasnio mu kako da ode do najbližeg prihvatnog centra, mada mi se činilo da mu je ta putanja prilično poznata.“

Grupe s djecom

Situacija nije bila alarmantna sve do dana kada su u Livno pristigle grupe žena sa djecom. Neko ih je dovezao do autobusne stanice i tu ostavio, odakle su pješke otišli prema granici koja je od Livna udaljena 20 km.

U grupi su bile 4 mlađe žene, jedna nana, 10 djece i 5 mladića. Bila je čak i šestomjesečna beba. Policija ih je vratila odmah nakon što je prijavljeno njihovo kretanje prema granici. Možemo samo pretpostaviti s koliko poteškoća su se suočavali tokom pješačenja sa tolikim brojem maloljetne djece. Grupa je zatim smještena na autobusnu stanicu u Livnu.

Ured za strance u saradnji sa MUP-om u Livnu organizirali su njihov povratak u prihvatni centar Salakovac. Čekajući organizirani prijevoz ostavljeni su na stanici okruženi policijom. Sam taj prizor izazivao je jezu, podsjećao na ne tako davnu prošlost naših naroda u BiH, pa ne iznenađuju ni reakcije građana koji su ih tu zaticali tokom dana. Rijetki su im ipak prilazili. Tek poneki građanin se zanimao za njihovo stanje.

Medžlis Livno dobija dojavu o njihovom prisustvu od strane službenika policije. Dvoje djece je imalo povišenu temperaturu, pa su zbrinuti u kantonalnoj bolnici u Livnu na intervenciju hitne pomoći.

Glavni imam Dževad ef. Hadžić o tome je rekao: „Kada smo obaviješteni od strane policijske službe o njihovom prisustvu na stanici, odlučio sam napustiti itikaf, smatrajući da je važnije nekome pomoći, te u prijepodnevnim satima sa predsjednikom Medžlisa odlazim da im ponudim pomoć i podršku. Ništa im nije trebalo, a trebalo im je sve...Vratili smo se u Ćurčinicu zbog džuma namaza s namjerom da im poslije pružimo svaki vid pomoći koji im bude potreban, pa čak i da ih smjestimo u džamiju u kojoj bi mogli ugodnije da se odmore.“

Nakon džuma namaza, do grupe odlaze muallime Medžlisa Šejla Mujić-Kevrić i Alma Poljić-Alić sa osvježenjem i slatkišima za djecu, te higijenskim potrepštinama za najmlađe. Muallime su ostale sa grupom sve dok autobus nije stigao i odvezao ih, jer najviše što im je tada trebalo je ljudskost, osmijeh, topla riječ. Bili su uplašeni, izmoreni, ucviljeni. Muallima Šejla razgovarala je sa prisutnima, te joj jedan mladić s bolom priznaje da mu je otac ubijen, metkom u srce, da nema čemu da se nada, prepušten je Bogu i Njegovom određenju. Trogodišnja Sara veselo je trčkarala oko grupe. Djeca su se malo okrijepila na stanici nakon teške noći i pješačenja od 20 km. U kasnim poslijepodnevnim satima napustili su Livno i organiziranim prijevozom vraćeni su u prihvatni centar.

Potreba za osnivanjem fonda

Nakon ove ranjive skupine koju niko nije mogao ravnodušno da posmatra, a da ne zahvali dragom Bogu na svome stanju i da ne poželi nikada nikome da napusti svoj dom, te da tako, s ruksakom luta hiljadama kilometara daleko od svoga ognjišta, u Livno nastavljaju pristizati nove grupe. Policija nastavlja da poziva Medžlis Livno na intervencije, a članovi kolektiva se odazivaju i pomažu svakoj grupi sa kojom se susreću prilikom dojava. Međutim, poteškoća je nastala kada je za svaku grupu trebalo izdvojiti najmanje 200 km, kako bi im se obezbijedila hrana i platile autobusne karte, a neljudski bi bilo okrenuti im leđa i reći da se samostalno snalaze. Autobusne karte su skupe, a do odredišta uglavnom moraju presjedati. Grupe su brojale u prosjeku između 9 i 12 osoba, što je iziskivalo veće sume novca. Brojne džematlije su željele dati svoj doprinos, međutim, bilo je vrlo teško ih uključiti s obzirom da su intervencije bile nepredvidljive i u kasnim noćnim satima.

Zbog toga, dolazi do zajedničke ideje o osnivanju fonda za imigrante pri Medžlisu Livno, putem kojeg svi građani mogu da pomognu u ovoj maloj misiji. Fond osnivaju Mahir ef. Kevrić i muallima Šejla M.K. na čelu sa glavnim imamom koji im daje punu podršku. Putem javnog poziva građani su obaviješteni, a ususret izlazi i lokalni radio Studio N kojeg uređuje cijenjena novinarka Željka Mihaljević. Naravno da odaziv građana nije bio na zavidnom nivou, te su se mahom odazvale najaktivnije džematlije i nekoliko Livnjaka iz dijaspore, ali u svakom slučaju, fond je olakšao brigu o novopristiglim imigrantima.

U ovih nekoliko sedmica imami i muallime Medžlisa Livno pomogli su imigrante iz Sirije, Iraka, Alžira, Maroka, Afganistana, a to će nastaviti i ubuduće.

Za one koji nisu znali sve vrijednosti Hatidže Mehmedović, evo još jedne. Naime, kada sam kao kustos-istraživač Zemaljskog muzeja BiH dobila zadatak da pregledam etnološke i folklorističke odlike prognanika iz istočne Bosne (u tom svojstvu imala sam prednosti insidera i poznavala sam mnoge od njih), neko mi je rekao da majka Hatidža pamti mnoge starine i narodne umotvorine. Odmah sam krenula k njoj, jer bile smo bliske odranije, a nikada nismo razgovarale o ovim temama, jednostavno nisu mogle doći na red. Kao i obično, bila je krajnje susretljiva i otvorena. Počela je pripovijedati:  

Moj je otac bio bogat i znalo se u selu gdje se može svratiti na konak. Kraći put iz Srebrenice za Sarajevo vodio je preko naših sela i prije, kada se konjima putovalo preko planine i kada se roba nosila na Telale (najpoznatiju sarajevsku prijeratnu tržnicu, koje sada više nema), odmaralo se u našem hanu. Svraćali su mnogi ljudi. Sjedili su oko mangale, odmarali, razgovarali i pušili, a u njihovu sobu ulazile bi žene samo da unesu čaj, kahvu, spotaknu žar u mangali i prinesu ga do čibuka uglednim gostima. Izlazile bi iz selamluka uvijek licem okrenute gostima, nikad, ne daj Bože, leđima. Šteka se otvarala desnom rukom iza leđa, i ponovo, leđima ka vani, izlazilo se iz sobe.

Sva ta nepisana pravila ponašanja koja su izrasla iz dugačke tradicije civiliziranog međuljudskog saobraćaja posmatrala je i pamtila malena djevojčica, negdje iz prikrajka, uvijek s velikom željom i radoznalošću da čuje šta izlazi iz ovih mudrih i sijedih glava na uzbudljivim susretima musafira koji su zastali da se odmore, ali i da progovore koju, baš tu, u Bektića hanu, prema čijem prezimenu je naljepši kraj sućeških sela dobio ime. Slušala je narodne i životno utemeljene mudrosti, različita iskustva, dobronamjerne savjete. Imala je priliku čuti kako se nadmudruju, možda smišljaju nešto što bismo danas u najkraćem opisali zaključivanjem da nije svaka mudrost čestita, ali i da čuje pjesme koje je najradije pamtila jer one su, u formi u kojoj su izgovarane, najlakše i bivale zapamćene.

Nije mi, naravno, sve kazala u prvom susretu, ali jednom kada smo započele ovu temu, često smo se nalazile i pripovijedala mi je, zastajala i ponovo se vraćala na one dijelove koje je nakratko izgubila iz sjećanja. Kasnije bi me nazvala telefonom i dopunjavala ono čega bi se u međuvremenu sjetila. Tako je to trajalo nekoliko godina, najmanje pet. Radile smo zajedno, a Hatidža je razumijevala zašto je sve ovo meni bilo važno.

Hatidža, čuvarica narodnog blaga

Na kraju, ili negdje u sredini, ne znam, ali najzad desilo se to što je u mom istraživačkom iskustvu odjeknulo kao posebno otkrovenje – pomjeranje granica znanja. Imala sam mnogo kazivačica, ali ovaj fenomen otkrila sam uz Hatidžu. Usmeni pjesnik u procesu transmisije određene pjesme uvijek utkiva djeliće vlastitog razumijevanja, bez obzira što se uvijek, zapravo veoma često, trudi da prenese pjesmu onako kako ju je čuo. Ne čuju, međutim, uvijek svi isto i ne zapamte svi jednako, ali oni najuspješniji, u potpunosti prenose onaj doživljaj koji osjete prilikom slušanja i potom ga ispolje prilikom kazivanja. U tom lancu prenosilaca živi određena pjesnička tvorevina čiji je autor narodni kolektiv, a pojedinci koji su je zapamtili i prenijeli do narednog kazivača, imali su priliku proširiti je, obogatiti stilskim sredstvima ili određenim pjesničkim slikama ili pak suziti, ovisno o potencijalu vlastite percepcije i vještine pripovijedanja.

Naime, među brojnim lirskonarativnim pjesmama koje sam zabilježila od Hatidže Mehmedović našla se jedna iz ciklusa pjesama o Đerzelez Aliji, koja se, na tematskoj razini, dodiruje sa usmenim epskim pjesništvom starim nekoliko vijekova. Đerzelez Alija poznati je epsko-muslimanski junak kojeg nalazimo u bošnjačkoj, bošnjačko-sandžačkoj i albanskoj pjesničkoj tradiciji, ali i u srpskoj i hrvatskoj, uglavnom kao neprijatelja.^[1] U kasnijem radu, naići ću na još dvije-tri varijante ove pjesme koju sam zabilježila od Mehmedovićeve, ali nijedna od njih nije imala taj odsudni Hatidžin baladni završetak.

Kada sam prije nekoliko godina prvi put na naučnoj konferenciji u Sarajevu predstavila prinose sa terena iz Srebrenice, profesorica i kolegica Almedina Čengić, koja se bavi dramskim tekstovima, pokazala mi je jedan rukopis A. H. Bjelevca „neodigrane drame“ u tri čina pod nasovom Smrt Alije Đerzeleza. Među podacima koje je Čengićeva uspjela o navedenoj drami dobiti je i stav autora o iznesenom pitanju koji se otprilike vidi u sljedećem navodu: „I njegov vijek je prošao! Narodni pjevač uznio je njegova djela i njegovo junaštvo nad sve junake, samo se plašio da mu opjeva smrt...“ Ne bi me iznenadio ovaj Bjelevčev stav da nije za ostvarenje svoje drame koristio varijantu pjesme o Aliji Đerzelezu iz Kurtove zbirke u kojoj se Đerzelez ponovo i slavodobitno vraća kući živ i zdrav. Ali, u najmanju ruku, slutio je šta bi narodna tradicija mogla ponuditi.

U jenom od naših susreta, Hatidža mi je kazala ovu pjesmu, ali ne do kraja, kako je rekla, malo je zastala i razmišljala o mogućem završetku. Nakon nekoliko nedjelja, nazvala me. Otišla sam do nje i snimila pjesmu „u cijelosti“. Hatidža je bila uvjerena da mi je drugi put pjesmu ispjevala do kraja, a i ja sam bila potpuno sigurna jer čula sam jednu zaokruženu cjelinu.

Drugačiji ‘Đerzelez Alija’

Naime, sižejni obrazac spomenute pjesme, u svim pronađenim izuzev Hatidžine varijante, pratio bi sljedeće događanje: Alija boluje u planini, a njegova snježnobijela košulja prkosi patnji; sivi ga soko polijeva vodicom iz kljuna dajući mu snagu i prijeko potrebno osvježenje; na upit zašto to čini, soko odgovora kako mu je Alija spasio „ptiće“ od najezde vojske koja bi ih sigurno pogazila da ih on nije podigao u „jelove grane“; Alija moli sokola za uslugu i to da mu prenese novosti iz kuće u njegovu odsustvu; soko mu saopćava da je njegova ljuba isprošena, jer svi vjeruju da se on nakon devet godina izbivanja neće vratiti živ; Alija dobiva neočekivanu snagu, ustaje i presreće svatove od kojih zatraži da ga daruju; oni to i učine, a kada upita „vjernu ljubu“ na čije ime daruje sadaku, ona mu odgovara riječima iz kojih Alija razabire da ga njegova ljuba još uvijek voli; Alija obznanjuje svoj identitet i „vjernu ljubu“ vraća sebi. Inačica pjesme koju sam zabilježila od H. Mehmedović, ne razvija sižejni obrazac prema priželjkivanom obrtu u kojem će Đerzelez povratiti junačku snagu, slavu i moć. Konačno, evo te pjesme iz Hatidžina sjećanja:

Razbolje se Đerzelez Alija,

U planini, pod zelenom jelom.

Bijeli mu se košulja kroz grane,

Kao snijeg u proljetne dane.

Nit’ mu pere mati, nit’ sestrica,

Nit’ njegova ljuba vjerenica.

Kiša pere, žarko sunce suši,

Alija se od bolova guši.

Bol boluje, tužne snove sniva,

Niko ne zna šta se s njime zbiva,

Osim gavran što graknu na jeli:

«Alija se sa dušicom dijeli!»

Doletje mu sokol ptica crna.

Iz kljuna ga vodicom zaliva:

Progovara Đerzelez Alija:

«Oj, sokole, ptico najmilija,

Kakvu sam ti napravio zgodu,

Pa mi hladnu ti donosiš vodu?»

Soko svoje podignuo krilo:

«Znaš, Alija, nije davno bilo,

Kad si iš’o poljem zelenijem

Sa svojijem atom vilenijem –

Moji ptići istom poletjeli,

U zelenu travu popadali.

Ti sakupi moje ptiće male,

Pa ih stavi u jelove grane:

Moji ptići nejmadoše krila –

Umalo ih vojska pogazila.

To ja tebi zaboravit neću,

Moj Alija, nikad i umrijet ću!»

Progovara Đerzelez Alija:

«Ej, sokole, moja ptico siva,

Podigni se ti na svoja krila

Brzo sleti niz Ivan-planinu,

Selam nosi mojoj miloj nani,

Jer su moji odbrojani dani.» ^[2]

Na kraju, ostaje moguća nedoumica da li je Hatidža svjesno opjevala Đerzelezovu smrt. Nije. Ona se, zapravo, danima trudila da dokuči moguće događanje, da se prisjeti završetka pjesme koju je slušala. Hatidža je, ustvari, prenijela istinski, nepatvoreni doživljaj i, u njegovoj transmisiji, nesvjesno, a Freud nas uči da je to iznad svega ono istinito, pomjerila granicu historije.

Ovaj zapis dogodio se u njenoj kući na Vidikovcu, jednom od srebreničkih naselja, negdje u zimu 2016. Bila je uzor među prvim povratnicama, koje su hrabro i dostojanstveno svojim prisustvom prkosile politici brisanja etnički drugog i drugačijeg. Ispraćena je iz tišine svoga doma na pravedniji svijet 25. jula 2018. u jednoj od najvećih i najdostojanstvenijih pojedinačnih dženaza koje pamtim.

^[1]  Proučavajući turske popisne deftere iz 15. vijeka, potom zbirni katastarski popis iz 1455, te detaljne popisne deftere bosanskog sandžaka iz 1485. i 1489, historičarka književnosti i etnologinja Đenana Buturović ustanovila je da opjevani Đerzelez Alija odgovara stvarnoj historijskoj ličnosti, timarniku-spahiji Gürs Ilyasu, koji je u drugoj polovini 15. stoljeća živio u Bosni. O ovome srednjevjekovnom junaku pisao je i ugledni turski historičar Ibn Kemal (1468-1536).

^[2]  “Razbolje se Đerzelez Alija”, FAZM, LXVIII – G, 16469.