50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Sedžda jednako bič

Autor: Muhamed Hafizović Mart 11, 2020 0

Znamo da se prevodio i prevodi hadis: Navikavajte djecu da klanjaju sa sedam godina, a kada budu imali deset i neće da klanjaju udarite ih!“

Evo jedan jednostavan primjer iz naše duboko ukorijenjene, a kamo sreće i daleke tradicije; naime znamo da se prevodio i prevodi hadis: Navikavajte djecu da klanjaju sa sedam godina, a kada budu imali deset i neće da klanjaju udarite ih!“ Ovo “udarite ih“ je u potpunoj suprotnosti s kur'anskim postavkama o milosti i s našom Božanski ispisanom psihologijom. Namaz - jednako udarac. Sedžda - jednako bič. Džamija - jednako arsenal džamijskih šiba i pruteva. To samo može roditi bunt, traumu i muku kad se namaz spomene djetetu. Prevod bi trebao biti: budi mu primjer. Daj mu svoju sliku u kojoj tebi namaz nešto znači. 

Isti prevodilački propust se dešava i kada je u pitanju jedna od kur'anskih preventivnih mjera u procesu očuvanja braka. Prema takvom prijevodu ženu bi trebalo udariti kako bi se brak sačuvao. To je samo efikasna ovjera razvoda. I neukusno izigravanje Svetog teksta. Taj Tekst nam kroji naše sveto, i sjećanje na sveto. Ako se Božijim znakom milosti i ljubavi kreira sveto sjećanje na odnos muškarca i žene, gdje onda udarac smjestiti? 

Pročitajte cijeli tekst ovdje.

Sjećanje nije ništa drugo nego naš album tuđih slika. Pa i Bogom iscrtanih. Čak tuđom rukom poredanih. Često majčinskom. Nekada toplom riječju koja zauvijek ostane topla, nekada suznim okom. Suzom koja zalijeva neku dovu ili strijepnju. Tako je sahabijka željela svome djetetu ostaviti sjećanje na ono što je smatrala najvažnijim. Odvela je svoga desetogodišnjaka i ostavila da bude na usluzi Poslaniku, a.s. Poslije će ashab, izrasli Enes ibn Malik, r.a., reći da je služio deset godina, a nikad mu Poslanik, a.s., nije rekao kada bi nešto radio: nemoj to raditi!, niti kada bi uradio: zašto si to uradio? O udarcu nije bilo ni pomena. Kazne ni u primisli. 

Sjećam se jednog dede koji je na samrti pričao kako se negdje kao dječak s prijateljem zaigrao i izgubio ogromno stado ovaca koje je čuvao, ali su se i oni izgubili u nepreglednim livadama i šumama. Tako je malo godina imao da ih se ne može ni sjetiti. Ostali su dan i noć lutajući po pašnjacima. Sreća bila je mjesečina. Otac ga je našao pred zoru. Samo ga je pomilovao po glavi i rekao: “Hajmo kući!“. S uzdahom i suzom predaje ocu rahmet, koji sigurno stiže do njega, zbog te ruke koja ga je pomilovala, a ne udarila. Zaštitila, a ne kaznila.

Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju. 

Povezani članci (po oznakama)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija