50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Tri susreta sa Amr ibn Asom

Autor: Šefko Sulejmanović Avgust 15, 2015 0

U životu nije uvijek onako kako bi željeli da bude. Život nam donosi radosne, ali i teške i neizvjesne trenutke. Često smo zabrinuti i neraspoloženi. Vidi se to na našim licima. I Allahov Poslanik, s.a.v.s., je imao porodicu kao i mi. Zarađivao je za život. Predvodio zajednicu muslimana u miru, ali i u ratu. I pored svega toga, ashab Džerir ibn Abdullah el-Bedželi kaže: Nikada me Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije pogledao, a da nije bio osmjehnut.[1] Ovaj primjer Poslanika, a.s., navodimo na početku današnjeg kazivanja, sa željom da nam se poveća zadovoljstvo vlastitim životom. Vedro lice je najljepši ukras, a topao osmijeh najbolji poklon. Pokušajmo biti zadovoljni sa onim što imamo

 

 Približavamo se mjesecu rebiul-evvelu, mjesecu Mevluda, pa ćemo, ako Bog da, u narednom periodu govoriti više o našem Vjerovjesniku Muhammedu, a.s. Danas nijetimo govoriti o jednom znamenitim ashabu, kako bi se kroz ugodno druženje sa ashabima što više približili Poslaniku, s.a.v.s. Taj ashab se zvao Amr ibn As, neka je Allah zadovoljan njime. A Ashabi su k'o zvijezde, za kojim god krenete, nećete pogriješiti, govorio je Resulullah. Za Amra se kaže da je bio najumniji Kurejšija. Inteligentan, snalažljiv, oštrouman, dobar govornik. Rekli bismo, izuzetno darovit i uspješan čovjek. To je dovoljan razlog da ovaj ashab zaokupi našu pažnju. Ipak, on nije bio najbliži saradnik Allahovog Poslanika, niti je bio u krugu najdražih mu osoba. Nije bio ni među deset ashaba kojima je obećan Džennet. Zašto, vidjet ćemo to kroz sljedeća tri susreta sa Amr ibn Asom.

*

Pete godine po poslanstvu Muhammeda, a.s., situacija u Mekki za muslimane postala je izuzetno teška. Muslimani koji nisu imali jaku rodbinsku zaštitu, bili su izloženi smrtnoj opasnosti od strane mekanskih idolopoklonika. Zbog toga, na prijedlog Poslanika, a.s., iselili su se privremeno u Abesiniju, zemlju u kojoj je vladao kršćanski kralj Negus, poznat po svojoj pobožnosti i pravednosti. Bila je to druga hidžra muslimana u Abesiniju. Kurejšije, videći u ovome opasnost za sebe i svoju budućnost, šalju jednu delegaciju u Abesiniju, sa namjerom da im Negus izruči ove muslimane. Predvodio ju je najrečitiji među njim, Amr ibn As.

 

Amr ibn As došao je u Abesiniju sa skupocjenim poklonima za kralja. Donio je poklone i biskupima i kraljevim savjetnicima, kako bi ga i oni podržali u njegovoj namjeri. Kada su istupili pred Negusa, Amr je biranim riječima obrazložio kako se u njihovom gradu, Mekki, pojavio jedan opasan sihirbaz kaji zavodi ljude, kako je podijelio istokrvnu braću, poziva vjeri koja nema ničega zajedničkog ni sa hrišćanstvom niti sa jevrejskom vjerom, te kako se našla jedna grupa lahkovjernih ljudi koji ga slijepo slijede. Zatim je pred kralja istupio Džafer ibn Ebi Talib, koji je govorio ispred muslimana, smireno, nadahnuto i odvažno. Kada je saslušao i Amra i Džafera, i kada im je postavio određena pitanja, kralj Negus se okrenu svojoj gardi, te pokazujući na izaslanstvo iz Kurejša, odlučno reče: Vratite im poklone jer ih ne želim. Tako mi Boga, Bog nije uzeo od mene mito kada mi je obnovio kraljevstvo, zato ni ja neću primiti mito sada protiv Njega![2] Delegacija iz Mekke, na čelu sa Amrom, vratila se u Meku neobavljena posla. Muslimani, predvođeni Džaferom, nastavili su da žive u miru i sigurnosti u Abesiniji.

 

Ovaj primjer nam govori o istinoljubivosti i čvrstini karaktera kralja Negusa. Za njega, svaki poklon kojim se zamagljuje istina je mito koje ga stavlja naspram Boga. Muhamme a.s. kaže. Narod koji posluje s kamatom nastradaće od gladi; a narod u kome se ukorijenilo podmićivanje, biće obuzet strahom.[3] Muslimane je danas, čini se bez imalo straha i srama, obuzela strast kamate i bolest podmićivanja. Jasno je gdje nas to može odvesti. Nađemo mi načina da umirimo probuđenu i povrijeđenu savjest. Nije isto kada kažemo da smo dali nekome bakšiš, ili poklon, nego kada kažemo da smo dali mito. Neki ljudi misle da sa novcem mogu kupiti sve, pa i čast, i ugled, samo je u pitanju cijena. Takvi zaboravljaju da se čast ne može ni kupiti ni oduzeti, ona se samo može steći, ili izgubiti. Tamo gdje je u pitanju vjera, obraz, čast, dostojanstvo, za iskrena vjernika i čestita insana nema pogodbe.

**

Prošlo je 14 godina od ovoga događaja u Abesiniji, desila se Hidžra, desio se Bedr, Uhud, muslimani su prvi put ušli u Mekku i obavili hadž. Ovaj mirni pohod Ka'be podigao je još više ugled Muhammeda, a.s. Bio je počašćen i poštovan kao niko do tada u arapskom plemenu. U to vrijeme Amr se nalazio kod kralja Negusa u Abesiniji. Interesantno je da njegovo vjerovanje započinje upravo ovdje, prilikom njegovog posljednjeg susreta sa Negusom. Negus je poznavao Amra i poštovao ga zbog njegovih nekoliko posjeta Abesiniji, dostojanstva i vrijednih darova koje je donosio. U vrijeme tog susreta neko je spomenuo Poslanika sa Arabijskog poluotoka koji poziva vjeri u jednog Boga i plemenitom ponašanju. Nato je Negus ustao i prijekorno se obratio Kurejšijama: Kako možete da ne vjerujete u njega i da ga ne slijedite, kada je on zaista Božiji Posalanik? Potom je Amr upitao Negusa: Je li stvarno on Božiji Poslanik? Jeste Amre, zato me poslušaj, slijedi tog Posalanika, jer zaista, tako mi Boga, on je onaj koji je na putu istine i on će pobijediti one koji su protiv njega![4]

 

U Amrovom srcu bljesnula je prva iskra vjere. Srce mu se steglo, a onda zatreperilo kao nikada do tada. Kroz grudi mu je strujala neobjašnjiva vrelina. Više nije jasno razabirao šta se oko njega dešava. U duši je osjetio neki čudan preokret i neodoljivu želju da što prije vidi Muhammeda, a.s. Od tog trenutka znao je da će ostatak života provesti kao musliman. Amr se ubrzo uputio u Mekku, a onda prema Medini. Na putu za Medinu, sustigao je Halid ibn Velida. Zajedno su ušli u grad, raspitali se za Poslanika, a.s., i uputili se prema njemu. Kada ih je Poslanik ugledao, lice mu je zasjalo od sreće, okrenuo se svojim ashabima i rekao: Mekka vam šalje na poklon svoje najplemenitije vođe.[5] Zajedno su primili islam i učinili mnogo na njegovom širenju. Sam Amr o svom prihvatanju islama kaže: Kada mi je Svevišnji Allah otvorio srce prema islamu, otišao sam kod Allahovog Poslanika i rekao mu:

  • Allahov Poslaniče, pruži mi svoju desnicu da ti se zakunem. Pošto je pružio ruku, stisnuo sam je svojom desnicom. Allahov Poslanik me tada upita:
  • Amre, šta hoćeš?

Hoću da mi uvjetuješ.

  • Šta ću to uvjetovati?
  • Ono čime će mi biti oprošteni grijesi koje sam prije islama počinio. Allahov Poslanik mi tada reče:
  • Amre, zar ti ne znaš da islam briše sve grijehe koje je čovjek počinio prije nego što ga je primio...[6]

 

Ovaj Amrov slučaj nas poučava da se čovjek može družiti i sa kraljevima, ali ne i sa Poslanikom, dok mu se srce ne otvori prema islamu i dok ga Allah ne zavoli. A Allahu je najdraži onaj čovjek koji je najljepšeg ahlaka (naravi),[7] govorio je Resulullah. Ljudska priroda je takva da voli biti u visokom društvu. Nemojmo se žalostiti, ako nas mimoiđe takvo društvo. Koga Allah voli, on ga sigurno čuva. To su često varljiva i sračunata prijateljstva kojima brzo dođe kraj, a nerijetko se ružno i sramotno završe. Znajte da se srodne duše međusobno poznaju, vole i privlače. Zato, oprezno birajmo svoje društvo.

***

Sada, kada mu se srce otvorilo prema islamu, Amr je nastojao da što više vremena provede sa Poslanikom. Kad god bi se susreli, Alejhisselam je bio vedar i nasmijan. Na njegovom licu sijalo bi zadovoljstvo i radost susreta. Kad god bi ga pozvao, zvao ga je njemu najdražim imenom. Pomislio je Amr da je najdraža osoba Allahovom Poslaniku. Odlučio je da otkloni svaku sumnju, pa je jednom sjeo pred njega i rekao: Allahov Poslaniče, ko ti je najdraži od ljudi? Aiša, odgovori Poslanik. Ne to, već od ljudi Allahov Poslaniče, nisam te pitao za porodicu. Poslanik, s.a.v.s, odgovri: Ebu Bekr. A zatim, upita Amr. Zatim Omer ibn Hattab, odgovri Poslanik, s.a.v.s, pa zatim taj i taj... prema vremenu njihovog prihvatanja islama i žrtvovanja na Božijem putu. Amr kaže: Ušutio sam iz bojazni da me ne pomene posljednjeg.[8]

 

Allahov Poslanik je zadobio ljubav ljudi upravo zato što se prema svakom odnosio kao da je on najvažnija osoba na svijetu, kao da mu je najdraža osoba. Tako je pridobio i Amrovo srce. Ali Amr je morao da shvati gdje mu je mjesto i da su Poslaniku najdraži oni koji su najodabraniji kod Allah, dž.š. A kod Allaha, dž.š., su najugledniji i najplemenitiji oni koji su najbogobojazniji. Uzvišeni Allah kaže: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“[9] Upravo zbog ovoga kur'anskog ajeta u islamu nije bilo rasnih podjela i neprijateljstava. Osuđeno je svako isticanje ponosa svojim porijeklom i kastom. Bogobojazni poštuju jedni druge, nadopunjuju se i rade zajedno za dobrobit muslimana i svih ljudi. Svi ljudi imaju jednog Gospodara koji ih je stvorio od jednog zajedničkog pretka. Postoji samo jedan princip prema kome će svi ljudi biti mjereni, i postoji samo jedna zastava prema kojoj svi žude kako bi stajali u sjeni Allahove milosti, a to je zastava bogobojaznosti.[10]

Ko su bili najugledniji ljudi oko Poslanika? Prije svega, to su oni koji su prvi primili islam i podnijeli najveće žrtve. Zatim su tu bili borca sa Bedra, ali se tačno znalo ko je bio na Bedru. Kada je ashab Hâtib, svojom nesmotrenošću, skoro učinio izdaju muslimana, i kada je doveden pred Poslanika, hazreti Omer, uvijek spreman na kratka objašnjenja, tražio je da se Hatib odmah smakne: Ne nagli Omere! Bog je isuviše milostiv spram heroja, koji su se onako junački borili na Bedru. Hâtibe, odlazi, tvoj grijeh je zaboravljen,[11] reče odlučno Muhammed, a.s.

 

Za vrijeme hazreti Omera, Amr ibn As je predvodio vojsku koja je oslobodila Jerusalem, a zatim i Egipat. On je sagradio prvu džamiju u Egiptu, koja i danas postoji i nosi njegovo ime. Tu je on poučavao, sudio i upravljao pod stropom svoje džamije. U Egiptu ga je sustigla i smrt, 43. godine po Hidžri, dok je upravljao ovom zemljom. Kada mu je došla smrt rekao je: Cio svoj život mogu podijeliti u tri dijela: Prvi dio života proveo sam u džahilijetu, kao nevjernik, i bio sam najžešći neprijatelj Allahova Poslanika. Da sam tada umro, zasigurno bi bio stanovnik Džehennema. Nakon toga sam dao zavjet na pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku i, niko mi nije postao draži, niti veličanstveniji u mojim očima od njega. Da sam umro u to vrijeme, kao što sam želio, bio bih stanovnik Dženneta. Ali, nakon toga, doveli su me u iskušenje vlast, položaj, bogatstvo. Ne znam da li će oni govoriti za mene ili protiv mene na Sudnjem danu.

U trenutku kada je duša napuštala njegovo tijelo, podigao je pogled prema nebu, i tiho prošaptao:

  • Uzvišeni Allahu, nisam bezgriješan, zato mi oprosti;
  • nisam moćan, zato mi pomozi.

Posljednje dunjalučke riječi bile su mu: La ilahe illellah...[12]

 

Ashabi su najljepši i najodabraniji dio našeg ummeta. I Amr je zasigurno bio jedan od njih. Dostojanstveno je nosio zastavu islama, proširio njegovo svjetlo i ugled muslimana. To svjetlo danas obasjava i naše duše. Ipak, kako smo na početku rekli, govoreći o ashabima, želimo se što bliže prikučiti Poslaniku, a.s. A kada smo blizu Poslanika, onda znamo da nas Allah voli. A kada nas Allah voli, onda smo sigurniji, čvrši i dostojanstveniji, pred sobom i pred drugima.

Allahu naš:

  • ako smo griješni, oprosti nam;
  • ako smo slabi, osnaži nas;
  • Ako smo daleko jedni od drugih, zbliži nas.

 

Amin ja Rabbel-'alemin!

 

 

                                                                                                         

 

Hutba je održana u petak, 07 safera 1431. h.g. / 22.1.2010. god. u džamiji Princ Abdullah u Tuzli

 

[1] Muhammed bin Abdurrahman el-Arifi, Uživaj u životu, prijevod sa arapskog Edin Dedić i Admir Muratović, Ilum, Bužim 2009, str. 219.

[2] Halid Muhamed Halid, Ljudi oko Poslanika, preveo s arapskog Tarik Kovač, El-Kalem, Sarajevo 2006, str. 220-221.

[3] Hadis prenosi Ahmed (Tako je govorio Muhammed Resulullah, str. 402.)

[4] Halid Muhamed Halid , Ljudi oko Poslanika, str. 492.

[5] Ibid. 492.

[6] Hadis prenose Muslim i Ibn Huzejme.

[7] Hadis prenosi Taberani. Sujutija kaže za ovu predaju da je hasen, a El-Menevi da je sahih.

[8] Muhammed bin Abdurrahman el-Arifi, Uživaj u životu, str. 18-19.

[9] Kur'an, Al-Hudžurat, 13.

[10] Prijevod Kur'ana sa tefsirom i komentarom na bosanskom jeziku, preveo Ramo Atajić, knjiga 9, Munchen 2001, str. 2248. (Uporediti sa mišljenjima istaknutih mufesira; Kutba, Jusuf Alija, Asada i drugih)

[11] Osman Nuri Hadžić, Muhamed a.s. i Kur'an, II izdanje, Sarajevo 1968, str. 68.

[12] Uporediti: Ljudi oko Poslanika, str. 496.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija