„Imaju četiri stvari, od kojih jedna pripada Meni, jedna tebi, jedna je između Mene i tebe i četvrta je između tebe i Mojih robova. Ono što pripada Meni je da Me obožavaš i da mi ništa ne pripisuješ kao druga, ono što pripada tebi je da te nagradim za svako dobro koje si učinio, ono što je između Mene i tebe je da ti učiš dovu a Ja ću je primiti i ono što je između tebe i Mojih robova je da njima želiš ono što želiš i sebi.“[1]

Prenosi se da je Urvetu ibn Zubejru odsječena jedna noga i da mu je poginuo jedan sin. Kada su mu ljudi došli na žalost on je rekao ovako: „Allahu moj, ja sam imao sedam sinova pa si mi uzeo jednog a ostavio si šestoricu, i imao sam četvero (dvije ruke i dvije noge) pa si mi uzeo jedno a ostavio si troje. Gospodaru moj, Tebi pripada svaka hvala, Ti si me stavio na iskušenje pa si mi u tome pomogao, Ti si nešto uzeo ali si mi dosta toga i ostavio.“[2]

Omer, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovako rekao: „Ko god od ljudi vidi čovjeka koji je stavljen na kušnju (bolešću i sl.) pa prouči ovu dovu: „El-hamdu lillahillezi afani mimebtelahu bihi ve feddaleni ala kesirin mimen haleka tefdila / Hvala Allahu koji je mene zaštitio onoga čime je njega stavio na kušnju i dao mi veliku prednost u odnosu na ostala stvorenja,“ neće ga zadesiti takvo iskušenje.“ U drugoj predaji se ovaj hadis završava ovako: „Ko prouči ovu dovu, već se je zahvalio na toj blagodati koja mu je data.“[3]

Koliko je Poslanik, s.a.v.s., tražio od svojih sljedbenika da se međusobno uvažavaju i poštuju ukazuje ovaj hadis, koji se može uzeti kao izvor pravila međuljudskog ponašanja i poštivanja tuđih prava: „Vjernik je vjerniku brat, neće ga ostaviti na cjedilu, niti će mu učiniti neku nepravdu. Nemojte jedni drugima zavidjeti, nemojte jedni od drugih okretati leđa, nemojte prekidati međusobne odnose i budite pravi Allahovi robovi, braća. Muslimanu je od njegovog brata muslimana sveto zabranjeno: njegov imetak, njegova čast i njegov život. Neka niko ne zaručuje djevojku koju je njegov brat već zaručio. Neka se niko ne miješa u kupoprodaju svoga brata. Zaista Allah ne gleda u vaša tijela, niti vaše izglede, nego gleda u vaša srca. Bogobojaznost se nalazi u srcu.“ (i pokazao je Poslanik, s.a.v.s., u svoje grudi).[4]

U ophođenju sa ljudima kao i u svim drugim poslovima se traži iskrenost a za one druge Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Najgori od ljudi je dvoličnjak, koji jednim ljudima dolazi sa jednim licem a drugima sa drugim.“[5]

Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Ko se bude zauzimao da se ne primjeni Allahova kazna taj se usprotivio Allahu, dž.š., u Njegovoj vlasti. Ko bude pomagao protiv svoga protivnika, ne interesujući se je li to tačno ili netačno, taj je u Allahovoj srdžbi sve dok s tim ne prestane. Ko bude išao sa ljudima da svjedoči za nešto što on ne poznaje, taj krivo svjedoči. Ko slaže da je nešto sanjao biće zadužen da napravi čvor na dlačici (što je neizvodivo). Psovanje muslimana je grijeh a njegovo ubistvo je nevjerstvo.“[6]

Oni koji su bili dobročinitelji na ovom svijetu biće dobročinitelji i na drugom svijetu. To potvrđuje naredna predaja koju pripovijeda Selman El-Farisi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Oni koji su činili dobra djela na ovom svijetu biće takvi i na budućem svijetu, a oni koji su činili loša djela na ovom svijetu takvi će biti i na budućem svijetu.“

Neki čovjek je upitao poznatog prenosioca hadisa Hammada ibn Zejda o značenju ovog hadisa pa mu on reče: „Kada nastupi Sudnji dan Allah, dž.š., će sakupiti one koji su činili dobra djela pa će ih obilno nagraditi od Svojih blagodati tako da će im preostati mnogo njihovih dobrih dijela koja su činili a nisu im bila potrebna za uzlazak u Džennet. Tada će oni sresti svoju braću vjernike koji su na dunjaluku činili razne grijehe pa će ih upitati o njihovom stanju, a oni će im reći: -Naši grijesi su potrošili naša dobra djela pa sada ne znamo šta će s nama biti. Tada će im dobročinitelji reći: -Nas je naš Gospodar obilno nagradio od Svojih bragodati pa nam je preostalo mnogo naših dobrih dijela koja smo činili pa dođite da vam ih poklonimo. Dobročinitelji će im to dati i oni će na osnovu toga ući u Džennet.“[7]

ČUVANJE TAJNE

U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kada dvojica ljudi sjednu i o nečem razgovaraju onda nije dozvoljeno ni jednom od njih da prepričava taj govor nekom trećem, ako njegov sagovornik to ne želi.“[8]

A kako bi se tajna bolje i opreznije čuvala Katade savjetuje i kaže: „Kada pričaš noću spusti svoj glas a kada govoriš danju onda pogledaj oko sebe.!“

U tom kontekstu je i hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kada ti neko nešto kaže a vidiš da se on okreće gledajući oko sebe, znaj da ti je to ostavio u emanet.“

Svakako da ono, što bi ljudima nanijelo neku štetu, ne smije da se taji nego to treba obznaniti da bi se zaštitila ljudska prava. Tako nam poručuje Allahov Poslanik pa kaže: „Ono što se priča na sijelima je tajna osim u tri slučaja: bespravno prolijevanje krvi (ubistvo), silovanje ili nemoral i otimanje tuđeg imetka.“

Koliko su ljudi čuvali tuđe tajne ukazuje primjer Ebu Alije El-Hakima koji priča: „Neki čovjek je povjerio mome ocu neku tajnu i kada je završio sa govorom on ga upita: -Jesi li zapamtio to što sam ti rekao? Ovaj mu odgovori: -Ne, ja sam to već zaboravio.“

Molim Uzvišenog Allaha da nas uputi da se u svakoj situaciji ponašamo onako kako to On od nas voli i traži, da ispravno procijenimo da li o nečem treba govoriti ili to treba tajiti. (amin).  

[1] Šuabul-iman, 7/518.             

[2] Šuabul-iman, 7/506.             

[3] Šuabul-iman, 7/507.             

[4] Hadis je zabilježio Muslim.              

[5] Hadis je zabilježio Muslim.              

[6] Šuabul-iman, 7/510.             

[7] Šuabul-iman, 7/518.             

[8] Šuabul-iman, 7/520.