Bosna i Hercegovina je naša majka

Autor: Elvedin Subašić Mart 21, 2019 0

Don Zrinko Brković je voditelj Hrvatske katoličke misije u Dortmundu. Porijeklom iz Novog Travnika don Zrinko je dugogodišnji humanista i dobrotvor koji stipendira učenike i studente u BiH i regiji. S obzirom da pomaže uvijek putem institucija odabrao je Fond “Gazi Husrev-beg“, zahvaljujući svome prijatelju imamu Omer-ef. Sarajliću u džematu Dortmund, da bude jedan od stipenditora djece u BiH. Posljednja stipendija don Zrinka je otišla za učenika medrese.

Pored stipendija koje dajete saznali smo da ste učesnik i izgradnje mekteba i džamije u Novom Travniku, te donator pri kupovini zemlje za džamiju u Dortmundu.

DON ZRINKO: U poimanju Boga u bilo kojoj od objavljenih religija prvotna asocijacija i opis Boga jeste milost i milosrđe. Čovjek kojem Bog nešto znači on je odmah osposobljen činiti dobra djela. Kada sam prvi put susreo svog hodžu, koji je bio mlad, gradio se mejtef u našem selu. Moj brat i ja smo odlučili dati jedan iznos, ali sam predložio efendiji da se nađemo negdje gdje bismo mogli razgovarati i upoznati se, jer želim ga doživjeti prvo kao čovjeka, a ne nekoga koga treba pomoći. U jednom momentu me pitao zašto dajem prilog za mejtef. Kazao sam mu: ‘Zato što ćete vi u mejtefu učiti djecu da se Boga boje, a neko ko se Boga boji, ne misleći na strah u negativnom smislu nego strah da se ne napravi zlo čime bi se povrijedio pojam Boga, neće napraviti zlo drugome’. To je jedini razlog bio. Naravno, ne treba pretjerivati u donacijama. Ja sam mogao dati dvaput više i ne bih osiromašio zbog toga, ali nisam htio da se stekne osjećaj ponižavanja mojih ljudi u selu. Kada ljudi grade džamiju ili crkvu, oni je doživljavaju svojom. I ako ste vi dali deset maraka, a neko sa strane dođe i da stotinu eura ne postiže se onaj efekt koji bi trebalo. I džamije i crkve su simboli Božije prisutnosti i oni moraju oplemenjivati i onda kada nastaju, kada se grade, i onda kada već postoje.

Kad čovjeku Bog nešto znači, vi na tog čovjeka možete računati. Kada Bog čovjeku ništa ne znači, plašim se takvog čovjeka. Moje razumijevanje Boga, bez izričitog specificiranja katoličkog poimanja, jeste da čovjek vrijedi onoliko koliko je raspoložen za drugoga i nikada se ne postavlja pitanje ko je taj drugi koji je u potrebi. On može biti vjernik, nevjernik, ove ili one vjere. Kada imate takvo razumijevanje onda je mnogo toga lahko. Svaki takav humani čin oplemenjuje i ispunjava osobu. Život na zemlji je samo jedan hodničić kroz koji mi proletimo. Taj naš hod kroz njega može biti osamdeset ili sto godina, ali u poređenju s vječnošću to je ništa. Mi ovdje, na Zemlji, imamo prigodu pokazati lice svoga Boga. Kada je riječ o stipendijama, volim stvari pozicionirati tako da student ne zna da sam ga stipendirao, jer ne želim da oni imaju osjećaj nekog dugovanja, kako mu moraju čestitati blagdane, rođendane itd. Ne želim biti opterećenje čovjeku, već pomoć. Ako ste doživjeli pomoć na pravi način vi ćete sutra, kada dođete do svoga zaposlenja i finansijski se stabilizirate, i, naravno, ako ste plemenita osoba dalje nekome pomagati i to je, zapravo, uzvraćanje meni: ako ste drugome pomogli. Svako od nas može pomoći drugome. Mi volimo sagraditi veliku kuću, da se vidi, a hoće li neko nekada u tim praznim sobama prenoćiti ili neće to je pitanje. Kada biste se vi ovako susreli sa svakim čovjekom i porazgovarali, vjerujem da bi svako pomogao. Ono što su efendija Omer i kolege sugerirali da postoji Fond “Gazi Husrev-beg“ to je zaista odličan projekat.

Upaliti svjetlo

Kažete da trebamo znatno više promovirati pozitivne primjere?

DON ZRINKO: Naravno. Sve ovo što činim nije radi konstatacije da činim dobro djelo, već da se čuju pozitivnosti. Moj hodža u selu bi nakon vaza kazao narodu da su Brkovići ostavili prilog za mejtef ili džamiju, koja se, također, u međuvremenu radila. S druge strane, naša crkva se nalazi u muslimanskom selu i nije joj se ništa dogodilo, osim na početku rata kada je, kao što znate, zavladalo jedno opće ludilo. Neki musliman je oko Bugojna, mislim, obnovio kapelicu, ali manje se o tome pisalo nego kada neko provali u vjerski objekt. Ne zaboravimo da dušu zaista liječi dobrota. Kada dođem u svoje selo i kada sretnem nekoga, vi ne možete zamisliti kako je to prelijep osjećaj. Moja kuća u Bosni je u muslimanskom selu i nikada joj ništa nije bilo. Svi znaju da mi nismo tu, ali nikada nismo imali strah da će neko neku štetu na njoj napraviti. Ljudi kada znaju za lijepe geste onda će to znati cijeniti. Ovako lijepe geste pedagoški djeluju na čovjeka ako dođe do njih informacija. Dakle, mislim da su današnjem čovjeku potrebnije pozitivnije informacije i primjeri.

Kako mlađe generacije sada mogu izgubiti to što nazivate dušom?

DON ZRINKO: Oni imaju idealne uvjete da to izgube. Šta su im opće vrijednosti? Vrijednosti tipa da je otac – otac, majka – majka, da je stariji – stariji, da je učitelj –učitelj itd. Ko danas ima autoritet ne samo u Bosni, već inače u svijetu? Mi u katoličkoj teologiji imamo jedan termin ad fontes koji znači vratiti se, to jeste vratiti se izvorima. Čovjek će kružiti i kružiti, ali otkrit će vrijednosti koje to uistinu jesu. Trebalo bi otkriti te vrijednosti. Mislim analizirajte samo glazbu crtanih filmova. Imate dojam kao da će treći svjetski rat početi! Vidite reklame na televiziji i nigdje nećete vidjeti starijeg čovjeka ili ženu, već vidite nešto što je, uvjetno kazano, imaginarno i to se predstavlja kao vrijednost. Ljepota nije samo ono što je estetski lijepo. Imali ste, sigurno, situacija da upoznate čovjeka koji vam je odmah nekako antipatičan.

Tek kada porazgovarate s njim vi otkrijete cijelo jedno blago u njemu. Svijet ne bi mogao počivati na principima ljepote. I kada govorimo o atributima Božijim kao ljepoti ne misli se na estetiku, već na jedan smiraj, harmoniju i u kontekstu čovjeka na jednu karakternost i one vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Društvo na tome ne insistira i to se ne reklamira. Čovjek u današnjem svijetu se nalazi kao kada uđe u magazu i ne zna gdje je šalter za svjetlo pa onako tapka okolo u mraku. Potrebno je samo naći taj šalter i upaliti svjetlo. 

Djeca Bosne

Kakav je Vaš utisak kako naši stanovnici doživljavaju Bosnu i Hercegovinu?

DON ZRINKO: Prije svega, ja Bosnu i Hercegovinu iznimno volim. Bosna nam je majka. Bosna je, kako se kaže, ne sudar, već susret triju kultura. Kada dođete u Bosnu i razgovarate s ljudima, vi nećete naći čovjeka da je bezdušan. Čovjek u Bosni ima dušu i kada vidite kako taj čovjek živi, onda vas to zaboli i čini tužnim. U tom kontekstu, kada bi  se dijaspora mogla bolje informirati, motivirati da učini nešto za Bosnu, da joj se oduži, ona bi, vjerovatno, drukčije izgledala. Kao što vidite ovdje kupujem i skupljam umjetnine i moja nakana je da se, nakon moje smrti, sva moja imovina proda i napravi jedna galerija ovih umjetnina u Novom Travniku. Da se, barem, na taj način odužim Bosni, jer mene je Bosna rodila. Ja Bosnu doživljavam kao oskvrnjenju djevicu. Ona ima svu ljepotu, ali da ne kažem u šta su joj se djeca pretvorila kazat ću da su mnogi zaboravili svoju Bosnu. Nikada nisam bio u Travniku da nisam otišao do Šarene džamije. Ja Šarenu džamiju volim i ona je biser umjetnosti i sve ono što čini Travnik, odem vidjeti sjemenište svetoga Barbarića itd. odnosno sve to meni leži, drago mi je, jer to je moja Bosna. Vidite svu tu ljepotu Bosne, ali oskvrnjenu kao da je to zaboravljeno, bezvrijedno… Ne mogu nikako razumjeti da neko kroz Sloveniju ne baca otpatke kroz prozor automobila, a u Bosni to čini.

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija