PREPOROD: U jednom od svojih članaka prisjetili ste se godišnjice smrti Edvarda Saida. Koga bismo danas trebali čitati s ciljem razumijevanja trendova u nauci i publicistici koja kreira nove ili zadržava poznate stereotipe o muslimanima i koliko su orijentalistički pristupi muslimanima danas snažni kao u prethodnom stoljeću kada je Said pisao svoja djela?

KARIĆ: Djela Edwarda Saida su svakako utjecala na razvoj intelektualnog mišljenja moje generacije, posebno kroz vokabular koji uključuje termine i ideje poput reprezentacije, produkcije znanja, imaginiranja, i slično. Međutim, prošlo je više od 40 godina od objavljivanja Saidovog Orijentalizma, što nam daje priliku da pogledamo to djelo i njegov odjek u kontekstu, te vidimo šta nam i sama kritika njegovoga mišljenja može reći. U vezi s tim, potrebno je malo realnije osmotriti to samo djelo: ne kao bezvremeni izuzetak, model i uputu za sve buduće generacije, već kao simptom okolnosti svoga vremena. Šta to znači? Orijentalizam Edwarda Saida, kako sada već brojni kritičari govore, pripada jednoj mnogo dužoj tradiciji pisanja koje prepoznaje vezu između znanja, moći i djelovanja, te uviđa pogubne posljedice koje stereotipiziranje može imati po različite zajednice u svijetu.

Pojednostavljeno rečeno, muslimani, i druge marginalizirane skupine, su uvijek znali i na svojoj koži osjećali tu suigru pismenih i usmenih diskursa i nasilja koje je u različitim oblicima provođeno nad njima, ali su također na to i odgovarali koliko su mogli. Na primjer, u kontekstu bosanske intelektualne historije, zanimljivo je vidjeti kako su autori poput Osmana Nurija Hadžića ili braće Čokića odgovarali na izazove anti-muslimanskih stavova, te kako su razumijevali usku povezanost između naučnih diskursa o religiji i konkretnog odnosa prema živućim muslimanima.

Druga stvar koju želim istaknuti su trendovi naučnog pisanja o islamu u zapadnom akademskom svijetu. U zadnjih deset godina pojavio se niz izrazito zanimljivih studija koje nastoje istovremeno razbiti stereotipe o islamu kao monolitnoj religiji te istaknuti raznolikost muslimanskih praksi, npr. Thomas Bauer `’A Culture of Ambiguity: An Alternative History of Islam’’, Shahab Ahmed `’What is Islam? The Importance of Being Islamic’’, ali i ukazati na zajedničke elemente koji objedinjuju muslimane putem modela religije kao jezika, npr. Kevin Reinhart `’Lived islam: Colloquial Religion in a Cosmopolitan Tradition’’. Pored ovih općih modela, historijske studije koje se fokusiraju na određeni period ili regiju možda su najbolji način za odupiranje stereotipizaciji. Na primjer, u orijentalističkoj nauci, ali i u popularnoj kulturi, dugo je vladalo mišljenje da je muslimanski svijet ušao u stagnaciju nakon al-Ghazalija (umro 505 h./1111.), te da se ništa novo i inovativno nije desilo od tada. Varijacije ovoga se često nazivaju `’narativom propadanja’’, ali brojne novije historijske studije dokazuju da to jednostavno nije slučaj. Mi jednostavno još uvijek – iz brojnih razloga, pogotovo materijalnih, kao i zbog orijentalističkih predrasuda – ne znamo mnogo toga o islamskoj tradiciji kasnijih stoljeća.

Orijentalističke predstave i matrice prilikom pisanja o Bosni

PREPOROD: Strani autori su se bavili istraživanjem tradicije i kulture muslimanima u Bosni i Hercegovini. Možemo li prepoznati šta je fokus današnjih istraživača kada je riječ o muslimanima u Bosni, pošto o namjerama ne možemo govoriti?

KARIĆ: Brojne naučne trendove na Zapadu određuje politička relevantnost određene regije. S tim u vezi, proučavanje Bosne odražava njezin status u svijetu – Bosna je marginalizirana. S druge strane, Bosna ima muslimane – `’traženu robu’’ na akademskom tržištu, te relativno dostupne arhive i biblioteke (u usporedbi sa, na primjer, Sirijom koja je pod Asadovom diktaturom). Sve ovo čini Bosnu primamljivom za razne vrste više ili manje kvalitetnih istraživanja. Poseban je problem kada Bosna postane samo blijeda pozadina za argumente koji se više tiču muslimana u zapadnoj Evropi ili SAD-u, jer se time brišu lokalne karakteristike i specifičnosti. Jedan dodatni problem je i činjenica da su u takvoj vrsti naučnih diskursa o Bosni i bosanskim muslimanima često zastupljene orijentalističke predstave i matrice koje se danas ne bi mogle pojaviti u nekom djelu o Egiptu ili Pakistanu, barem ne bez žestoke kritičke reakcije.

U vezi s tim, preporučila bih čitateljstvu prikaz i kritički osvrt na takve tendencije kojeg sam napisala zajedno sa svojim kolegama Harunom Buljinom i Pirom Rexhepijem (`’Feel-good Orientalism and the Question of Dignity’’ – `’Komforni orijentalizam i pitanje dostojanstva’’, objavljen u online časopisu Maydan), a koji bi se također trebao pojaviti na bosanskom jeziku uskoro. Mislim da također ne smijemo zaboraviti ni vlastitu ulogu u formiranju kritičke svijesti o takvoj literaturi – mi imamo mnogo više moći nego što mislimo, i trebamo biti hrabriji u iskazivanju vlastitog stava. Naposljetku, Bosna je za nekoga karijera, a za nas je životni i simbolički prostor.

Naslovnica knjige "Bosanska hodočasna literatura: viššestruki putevi ka Svetom".

PREPOROD: Koliko pišemo o sebi za cijeli svijet? Svake godine na desetine knjiga se prevede na bosanski jezik, ali koliko prevodimo ili pišemo na svjetskim jezicima o onim temama koje bi nam trebale biti važne?

KARIĆ: Ukratko, premalo. Ipak, ne treba biti pesimističan, i raduje činjenica da se objavljuje sve veći broj knjiga o Bosni, pogotovo onih koje su napisali sami Bosanci. Na primjer, ove godine je objavljena knjiga `’Bosnian Studies: Perspectives from an Emerging Field’’ (Bosanske studije: Perspektive iz novonastajućeg polja, ur. Dženeta Karabegović i Adna Karamehić-Oates). Sama činjenica da je knjiga ovakvog naslova izašla ne govori o tome da se o Bosni tek počinje pisati, već da je tradicija pisanja o Bosni na stranim jezicima došla do nivoa samorefleksije, kada već možemo govoriti o posebnom naučnom polju.

Staviti akcenat na okvire u kojem muslimani djeluju

PREPOROD: Zašto je tako teško muslimanima koji godinama ili desetljećima žive na zapadu da unutar sebe razviju osjećaj slobode, slobodnog građanina koji je npr. Evropljanin a ne neko s privremenim boravkom, jer vanjske slobode su uveliko stekli, naravno ne u potpunosti?

KARIĆ: Ja mislim da ovdje krećemo od pogrešne premise, gdje je akcenat i glavni teret na muslimanima a ne na samim okvirima u koje oni dolaze ili u kojima obitavaju. Zašto ne bismo preokrenuli pitanje i započeli od samog pojma Evrope ili evropskih vrijednosti, te koliko su one zaista dosljedno provedene u slučaju nekršćanskih i nebijelih stanovnika? Možda ne moramo ići do Zapadne Evrope u tom slučaju. Pogledajmo sami primjer obespravljivanja Bošnjaka u kontekstu izmjena izbornog zakona koje je nametnuo Visoki Predstavnik Christian Schmidt u oktobru. Da li bi se takve radikalne diskriminirajuće mjere mogle provesti nad Bavarcima, na primjer? Svakako ne. Stoga mislim da je bitno tretirati uzrok, a ne nužno posljedicu, kao što je osjećanje stalne neizvjesnosti i nesigurnosti koje vlada među muslimanima u Evropi.

Mogli bismo čak reći da je geografska pozicija Bosne nešto što u velikoj mjeri određuje odnos prema hadžu: osjećanje udaljenosti i požrtvovanja, urgentnost u traženju sagovornika u okviru ideje ummeta, svijest o tome da se vjera prenosi sa koljena na koljeno u skromnim bosanskim džamijama naspram veleljepnih hidžaskih struktura.

I selfijima se vjernik želi ’upisati’ u jednu dugu tradiciju hadža

PREPOROD: Jedan segment Vašeg istraživanja o bosanskim hadžijama posudili smo ranije i za Preporod, no nismo do kraja ispratili istraživanje. Šta je ono što trebamo znati kada je riječ o našem bosanskom iskustvu ove vrste pobožnosti i ibadeta u tehničkom, ali i unutarnjem smislu?

KARIĆ: Hadž je višestruko fascinantan ritual koji, kako znamo, uključuje i putovanje ali i jednu fiksiranu strukturu. Stoga je moguće vidjeti kontinuiranu odanost hadžu, ali i mnoštvo različitih značenja koji su mu pridavani kroz stoljeća. Ono što je bitno primijetiti jeste da su bosanska iskustva hadža dio društvenog, političkog i kulturnog konteksta i da se ne mogu posmatrati mimo njega. To znači da je sve, od hodočasnog habitusa, organizacije putovanja, do samog pisanja o hadžu, uvijek povezano sa širim svijetom u kojem Bošnjaci obitavaju. Naravno, Bošnjaci su također davali svoja vlastita značenja hodočašću i to je moguće pratiti od ranijih putopisa nastajalih u osmanskom periodu pa do danas. Dok idu na hadž, Bošnjaci često pišu o Bosni, i Bosna je također duhovni topos, uz svete prostore Meke i Medine. Mogli bismo čak reći da je geografska pozicija Bosne nešto što u velikoj mjeri određuje odnos prema hadžu: osjećanje udaljenosti i požrtvovanja, urgentnost u traženju sagovornika u okviru ideje ummeta, svijest o tome da se vjera prenosi sa koljena na koljeno u skromnim bosanskim džamijama naspram veleljepnih hidžaskih struktura.

Članak u Preporodu o putovanju naših hadžija

PREPOROD: I danas objavljujemo u Preporodu dnevnike ili izvještaje s hadža koji se rado čitaju. Da li bismo mogli odabrati nekoliko naslova koje biste preporučili onima koji žele kreirati sebi sliku o hadžu koja neće biti ugrožena selfijima i drugim materijalnom s društvenih mreža i novih medija?

KARIĆ: Moja knjiga nije normativne prirode, i ona nastoji da obuhvati različite načine na koje su Bošnjaci doživljavali hadž, bez osuđivanja. Iako se ne bavim hodočasnim selfiejima, slično ih posmatram: kao način da se obični vjernik `’upiše’’ u jednu dugu tradiciju hadža i da možda potakne nekoga da obavi hodočašće sljedeće godine. U tome je i ljepota raznolikih diskursa o hadžu – oni dozvoljavaju svakome da ostavi trag, ma koliko efemeran se nama činio.

S druge strane, definitivno mislim da je potrebno našoj publici ponuditi neka pomalo zanemarena djela o hadžu pisana u toku 20. stoljeća. Trenutno radim na tome da se ponovo objavi predivni putopis Muhameda Krpe iz 1938., koji je riznica opisa Bliskog Istoka, kao i vrijedan historijski dokument. Svakako preporučujem i putopis Ibrahima Hakkija Čokića, kao i Šejha Fejzulaha Hadžibajrića.

Prisutnost hadža je snažna u Bosni

PREPOROD: Danas se često govori o cijeni hadža, naročito nakon jednog perioda kada se hadž mogao priuštiti ne za tako veliki novac. Danas nam ostaje uglavnom avion kao prijevozno sredstvo.

KARIĆ: Hadž kao finansijski izdatak je uvijek bio izvan mogućnosti većine muslimana u historiji. To se donekle promijenilo u 19. stoljeću sa novom tehnologijom prevoza, kao što je voz, parobrod, kasnije u 20. stoljeću avion. Naravno, na hadž u tom periodu utječu i kontrole poput karantine, državnih granica, te kvota. Sve veći broj ljudi na hadžu znači i veći broj ljudi koji o njemu pišu. Ipak, hadž kao fizički i finansijski poduhvat i dalje nije dostupan svima. Teško je predvidjeti kako će se sve odvijati u budućnosti, pogotovo ukoliko imamo u vidu klimatske promjene koje bi također mogle utjecati na organizaciju hadža, kao I broj hadžija. Ipak, bitno je ovdje potcrtati da odanost hadžu ne jenjava čak i kada ljudi nisu u mogućnosti da odu u Meku i Medinu. Dovoljno je samo pogledati standardnu bošnjačku kuću u kojoj često imaju predmeti koji su sa hadža ili evociraju slike iz ovih svetih mjesta. Prisutnost hadža je snažna u Bosni.

PREPOROD: Na kraju, nakon svakog hadža organizatori hadža, vlasnici hotela i domaćini ističu naš odnos prema hadžu u čemu volimo prepoznati našu specifičnost spram drugih muslimana. Da li na ovom sveopćem kongresu muslimana, kako su neki zvali hadž, postoje neke specifičnosti kada je riječ o muslimanima iz Bosne?

KARIĆ: Posebnost je, mislim, veoma relativna. Ona se, u kontekstu naše hodočasne literature, često vezuje za naš specifičan geografski položaj i historijsko iskustvo agresije i progona, te se samim time ističe kako su Bošnjaci, za razliku od brojnih drugih muslimana, svoju vjeru posvjedočili borbom vlastitim tijelima. Ovaj aspekt je jako zanimljiv, jer otvara brojne mogućnosti za solidarnost sa drugim muslimanima – nešto što nije isključivo vezano za hadž, već i za džihad, kako je u kontekstu Bosne analizirao američki antropolog Darryl Li. Hodočasna literatura obitava na različitim tenzijama, od kojih je jedna ta između posebnosti i zajedništva. Iz takvih tenzija mogu proizići ogromne kreativne mogućnosti, te pomoći samim Bošnjacima da bolje shvate društvene okvire u kojima žive.