Autor je američki novinar George Packer koji je imao uvid u arhivu, bilješke i audiozapise Holbrookea te je intervjuisao blizu dvjestopedeset osoba u deset zemalja koje su poznavale Holbrookea iz različitih poglavlja njegovog života. Ova biografija, napisana na 592 stranice, je priča o Holbrookevom životu i karijeri, ali i priča o tome kako se „Američko stoljeće“(termin koji je skovao izdavač Time-a Henry Luce) preklapa sa životom Richarda Holbrookea (1941-2010).

Za bolje razumijevanje Holbrookea kao ličnosti i kao diplomate, ali i za bolje sagledavanje okolnosti, toka i ishoda Dejtonskih mirovnih pregovora, Packerova knjiga je značajna i zanimljiva.

Kada je u pitanju Holbrooke kao ličnost, Packer zaključuje da je nekoliko faktora i događaja ključno oblikovalo ovog poznatog diplomatu. Od rane mladosti je imao velike ambicije i želju za usponom na ljestvici političke i društvene moći. Njegova neostvarena želja bila je da postane državni sekretar SAD-a i da bude upisan u historiju kao veliko ime američke diplomatije. Za Holbrookea je rat u Vijetnamu predstavljalo ključno iskustvo koje će oblikovati njegov svjetonazor ostatak života. Ovaj period njegovog života je i period učenja i savladavanja tehnika opstanka i vođenja birokratskih bitaka. Mnogo godina kasnije, Holbrookeov angažman na Balkanu 1995. bio je vrhunac njegove diplomatske slave. Dejton je bio moguć zbog Holbrookeove nekonvencionalne ličnosti ali i zbog američkog unipolarnog momenta sredine 1990-ih.

Prijateljstvo, a kasnije otvoreno rivalstvo s Tonyjem Lakeom obilježilo je značajan period Holbrookeovog života. Holbrooke je postao poznatiji, ali je Lake tokom višedecenijskog nadmetanja bio korak ispred. To rivalstvo se ogledalo i u sitnicamna. U Holbrookeovoj knjizi Završiti rat znatno je umanjena uloga Lakea u mirovnom rješenju za BiH. (str. 310) Iz Packerove knjige se vidi da je Holbrooke talenat koji je na kraju samog sebe urušio. Lična promocija kroz decenije, a posebno 1990-ih, jedan je od glavnih razloga što nije postigao jedno od ključnih imenovanja koje je cijelu karijeru priželjkivao.

Kada je u pitanju Holbrookeova uloga u BiH, od Packerovih zanimljvih zaključaka vrijedi izdvojiti nekoliko.

Prvo, Packer potvđuje ranija pisanja da je Tony Lake, na funkciji savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Billa Clintona, na upit ambasadora u Zagrebu Petera Galbraitha o stavu vlade SAD-a prema embargu na oružje rekao „You are uninstructed.“(„Nemate uputstva“). (str. 306) Ovo je de facto značilo da SAD neće aktivno vršiti implementaciju embarga na oružje.

Drugo, Packer skreće pažnju da je za Holbrookea kao i ostatak Administracije, rat u BiH ugrožavao kredibilitet NATO-a uz negativne posljedice za Atlantski savez i američku lidersku poziciju u Evropi. Packer piše da rat u BiH nije bio Holbrookeova opsesija „s krvavim nedjelima susjeda u selima čija imena ne možete izgovoriti“(str. 309) već zbog ugrožavanja uloge SAD-a u posthladnoratovskoj Evropi.

Treće, tokom jednog sastanka s Franjom Tuđmanom, predsjednik Republike Hrvatske je američkim diplomatama govorio kako su muslimani u BiH ustvari Hrvati. Rekao je da „Bosnu i Hercegovinu treba zadržati kao državu i članicu UN-a - za sada“te nastavio „Nema budućnosti za Bosnu.“Tada je Galbraith napisao na ceduljici Holbrookeu: „...Ovo su stare Tuđmanove predrasude... Ja sam mu uvijek govorio da su Amerikanci imali simpatije prema muslimanima upravo zbog toga što smo ih smatrali najzapadnijim od tri naroda u Bosni“. (str. 325-326)

Četvrto, Packer otvoreno piše da se Holbrooke nije ustručavao blefirati predsjednike na Balkanu. (str. 357) Packer piše: „...Holbrooke je rekao obojici predsjednika (Izetbegoviću i Tuđmanu) laž, istu laž, jedinu laž koja će ih prisiliti da obustave ofanzivu. Rekao im je da je razgovarao telefonom s predsjednikom Clintonom koji je zaprijetio da će bombardovati bosanske i hrvatske snage ako pokušaju uzeti Banju Luku“. (str. 366) Drugim riječima, to nije bila prijetnja Administracije već samo Holbrookea.

Peto, Dejton je postao ključna stavka u biografiji Holbrookea. Priču o Dejtonu je Holbrooke dotjerivao. Počeo je lobirati za Nobelovu nagradu za mir. (str. 389-390) Clinton je jednom prilikom izjavio da je Holbrooke toliko lobirao za ovu nagradu da je to i razlog zbog čega je nije dobio. (str. 392)

Šesto, Holbrookovo djelovanje na Balkanu imalo je odjeka u Afganistanu. Nakon imenovanja za specijalnog izaslanika za Afganistan i Pakistan, Holbrooke je vjerovao da Afganistan može napredovati ako Hamid Karzai više ne bude predsjednik. Packer piše da su „Afganistanci znali Holbrookeovu historiju na Balkanu. Upozorili su ga da je Afganistan drugačiji.“Dali su mu do znanja da prijetnje neće uspjeti. (str. 480) Kada se počeo miješati u izbore u Afganistanu 2009. tokom jednog ručka, Karzai je doslovno prekinuo ručak i zahvalio njegovoj delegaciji na posjeti. (str. 484-486)

Packer rezimira Holbrookea kao kompleksnu ličnost i spoj egoiste i idealiste. (str. 262) Istovremeno talentovan i obrazovan, ali i zaslužan za krah svojih ambicija. Iako nije postao državni sekretar, došao je blizu svog cilja da bude upisan u historiju velikih imena diplomatije. Packer konstatuje da je Holbrooke ostavio naslijeđe koje se različito percipira. O tome govori Packerovo zapažanje: „U Bosni ga se sjećaju bez zahvalnosti, u Srbiji s mržnjom, a u Hrvatskoj nikako.“(str. 389)