PREPOROD: Šta Vas je motiviralo da se posvetite radu s džematom i zajednicom u Klagenfurtu?
GOBELJIĆ: Prije svega, dozvolite mi da se odmah na početku zahvalim uredništvu našega Preporoda ali i Vama lično na prilici da razgovaramo ovim, za nas, posebnim povodom. Gledajući s ove vremenske distance, mogu slobodno reći da je više faktora pogodovalo ili bilo razlogom da dođem u ovaj lijepi grad. Najprije, moj avanturistički duh koji me je nakon završene Behram-begove medrese, stjecanja znanja na Al-Azharu, IPF-u, stručnom usavršavanju iz oblasti međureligijskog dijaloga na Univerzitetu u Kremsu u Austriji, vodio ka daljim izazovima. Drugo, moja usmjerenost i odlučnost da stečena znanja, vještine i kompetencije ponudim svojoj Zajednici i budem na raspolaganju svome narodu. Treće, okolnosti, a ne slučajnosti, jer ništa se ne dešava slučajno, su bile takve da sam u to vrijeme dobio poziv prvoga imama ovoga džemata, vrijednoga i nadsve čestitoga insana rahmetli Sulejman-ef. Šabanovića. On je već bio čovjek u godinama i želio je da emanet vođenja džemata prenese na nekoga drugoga, odnosno mlađega. Smatrao je da bi za daljnji preporod ove mikrozajednice bilo poželjno da prihvatim takvu ponudu. Naravno, nakon što sam sagledao stanje i perspektivu ovoga džemata, prihvatio sam ponudu. Stanje je govorilo da imamo oko stotinu porodica i dvadeset polaznika mektepske pouke. No, u perspektivi sam vidio velike mogućnosti, kojim, hvala Gospodaru, danas svjedočimo. Činjenice su neumoljive: danas, nakon petnaest godina rada, imamo oko 550 članova i preko 250 polaznika mektepske pouke. Naravno, treba istaći da je ovo bio veliki izazov, kako za mene tako i moju porodicu. Naime, dvije godine sam volontirao putujući često po stotinu kilometara i više od toga kako bih, zajedno sa Sulejman-ef. i drugim dobrim i vrijednim ljudima, gradio ovo, sada prelijepo, zdanje. Naravno, u hodu smo se zajedno, kao ljudi, vjernici, izgrađivali. Zahtjevan je to bio put i još uvijek jeste ali vrijedan svake vrste odricanja. Sjećam se da je zgrada bila tek kupljena i trebalo je sve iznova renovirati, proširivati i unutar samoga objekta izgrađivati. Trebalo je sve dugove vratiti i uspjelo se u tome. Sjećam se da sam džuma-namazom započeo svoju misiju, odnosno, djelovanje. Tada je, s tim mubarek danom, sve počelo i još uvijek, zahvaljujući Uzvišenome, traje.
O ljudima, kao Božijim, kreacijama mislimo najbolje
PREPOROD: Vaša predavanja često imaju interreligijski karakter. Kako ste doživjeli nedavni nastup pred katoličkom publikom u Austriji?
GOBELJIĆ: Ni manje ni više, s jedne strane, kontekst, vrijeme i, naravno, okolnosti daju boju onome što čovjek čini odnosno način na koji čini ili se odnosi prema pojavnome svijetu. S druge strane, taj bosanski duh, kojim se mi ponosimo i koga nosimo u našoj svijesti, srcima i nadsve pronosimo gdje god da jesmo, biva razlogom da svijet gledamo u svoj njegovoj širini. Taj bosanski duh od nas zahtjeva, a koji je naslonjen na kur'ansko-sunnetski narativ, da o ljudima, kao Božijim kreacijama, mislimo najbolje i da im činimo dobro, oslobođeni bilo koje vrste mržnje. Mi, koji za sebe volimo kazati da smo muslimani, trebali bismo izgrađivati mostove, tražiti ono plemenito i dobro u ljudima, a ne osuđivati ili još manje presuđivati. Naše je da kažemo istinu, a ne da uvjeravamo. Upravo me takvo što odredilo da na tom polju dam svoj doprinos. Kroz govor, pisanu riječ i praktičnu dimenziju. Ono što me posebno, iznova i opet iznova, a u kontekstu ove priče, oduševljava i nuka da nastavim i dalje ovim putem jeste predanje u kome Poslanik savjetuje Enesa b. Malika riječima punim ljubavi i suosjećanja sa svim živim svjetovima. Naime, Poslanik, s. a. v. s., preporučuje: “Sinko moj, ako si u stanju osvanuti i omrknuti, a da u srcu nemaš ni prema kome mržnje, uradi to!” A potom nastavlja, i ovaj dio je posebno fascinantan za kontekst koji živimo, a kada kaže: “Sinko moj, to je od mog sunneta. Ko oživi moj sunnet, i mene je oživio. A ko mene oživi, bit će sa mnom u Džennetu” (Tirmizi). Danas se, kao nikada prije, insistira na formaliziranju Poslaničkog naslijeđa dajući prioritet manje važnim u odnosu na veomavažne stvari. Zbog toga je ovaj sunnet prijeka potreba našega vremena, jer on traži istinsko odricanje i konstantno ulaganje truda, a to mogu samo oni koji su suštinski prihvatili poruku Resulullaha. Naime, lahko je mržnju donositi, no, valja radost i ljubav pronositi. To je naša obaveza; to je od sunneta našega Poslanika, a. s. Shodno tome, koristim svaku priliku, pa i ovu nedavnu, a koju mi je svesrdno ponudio poštovani fratar Urlich, da se čuje glas dobra u svijetu u kojem se sve više promoviše i zagovara izopačenost i neistina. U predavanju sam akcentirao činjenicu da su ljudi od jednoga oca i jedne majke te važnost i ulogu Isaa, a. s., i njegove čestite majke Merjem iz pespektive islamskoga učenja. Neću pretjerati ako kažem da su me svojski primili i pomno odslušali svaku izgovorenu riječ.
Mi, koji za sebe volimo kazati da smo muslimani, trebali bismo izgrađivati mostove, tražiti ono plemenito i dobro u ljudima, a ne osuđivati ili još manje presuđivati. Naše je da kažemo istinu, a ne da uvjeravamo.
Budućnost džemata u dijaspori
PREPOROD: Bošnjački imami u inozemstvu imaju specifičnu ulogu – ne samo vjersku već i društvenu. Koje izazove smatrate najizraženijim u tom radu, kako se ta uloga razlikuje od uloge imama u domovini te kako vidite budućnost bošnjačkih džemata u dijaspori i šta bi moglo unaprijediti njihov rad?
GOBELJIĆ: Upravo tako. Ogroman je spektar uloga i aktivnosti koji jedan imam danas, uopće, treba uobličiti i samim tim pokriti. Na imama se u dijaspori gleda s pretpostavkom da je u jednome trenutku psiholog ili pedagog koji nudi konkretna rješenja, a u drugome da je menadžer, odnosno vjerski lider koji treba da pokaže, trasira, put te na tom putu ostane dosljedan. Nadalje, mnogoliki su izazivi koji zahtijevaju mnogo fokusiranosti, promišljanja i odgovornoga djelovanja. Poseban izazov u svemu tome jeste pitanje mladih, budućih naraštaja, odnosno generacija koje dolaze. Na koji način im pristupiti, kako ih usmjeriti, kako ih zadržati i šta im ponuditi za vrijeme koje žive. Veoma je važno da Zajednica ponudi konkretna rješenja koja će biti od pomoći imamima u njihovom radu s mladima. Naravno, ta rješenja trebaju biti iskomunicirana s imamima, jer su oni sudionici i najbliži spomenutoj populaciji. Takvo što bi dugoročno omogućilo da Zajednica uopće bude vitalna, s jasnom usmjerenošću na razvoj svakoga člana. U tom i takvome procesu imami, osim verbalne podrške koje ne nedostaje, trebaju imati konkretnu podršku koja će im omogućiti da ostvare zacrtane ciljeve. Kada govorimo o unapređenju rada džemata u dijaspori, tu je naprije potreba za novim modulima djelovanja s posebnim akcentom na vrijeme, kontekst i mjesto. Potreba da se strateški pristupi pitanju organiziranja vjerskoga života s konkretnim uputama kako to i ostvariti. Zatim, potreba inkluzivnoga pristupa koji će omogućiti da imam, a samim tim i Zajednica, bude važan faktor u kontekstu društvenih zbivanja. Biti sudionicima procesa i tako djelovati na moralni kod pojedinca, ali i samoga društva, odnosno ne biti pasivnim posmatračima koji u svemu vide crnilo
tražeći moguće greške i propuste. Ni manje ni više, kadrovska politika, kao najvažniji domen u kontekstu ljudskih resursa, trebala bi biti zasnovana po jasnim kriterijima i principima koji su utemeljeni na kompetencijama, znanjima i praktičnim ostvarenjima pojedinaca, a nikako na temelju ličnih, rodbinskih veza niti poltronskog sindroma. Uvjeren sam, a na temelju trenutnoga stanja stvari u Zajednici, da se može očekivati veliki napredak u svim segmentima ako više počnemo vrednovati ljudske resurse i njihovu važnost za funcionalnost i vitalnost jednoga društva, a u ovom slučaju Zajednice.
Najveće bogatstvo i ukras džemata je džematlija
PREPOROD: Šta smatrate posebnim vrijednostima džemata BKZ Klagenfurt?
GOBELJIĆ: Najpoželjnija forma, posredstvom koje se iskazuje naš odnos prema onome što nosimo u našim prsima, jeste bivanje u džematu, odnosno Zajednici. To je naša lađa spasa posredstvom koje plovimo ovodunjalučkim morem, u nadi da ćemo stići do cilja. S tim u vezi, čovjek se rađa sam, ali odrasta i samim tim živi u interakciji s drugim članovima društva, odnosno, zajednice. Zbog toga je potreba svih nas da, ako želimo da se kao ljudi i vjernici razvijamo, budemo dio Zajednice. Naravno, moje vlastito iskustvo me uči kako je, naročito na ovim prostorima, potrebno da se u vjeri susrećemo i gradimo međuljudske odnose koji će afirmirati pozitivne vrijednosti. Vjera snaži i uči čovjeka da često ono što mu se čini nemogućim postane ostvarivo/moguće. Naš džemat je upravo na tom tragu. Na samim počecima ovoga džemata, stanje je bilo kako je bilo, a sada je ovako kako jeste: tendencija rasta članstva i polaznika mektepske pouke, izuzetno kvalitetni međuljudski odnosi, odlična saradnja s lokalnom upravom, a što je indikator da se vrijedno radilo i radi. Naravno, jedna od najvažnijih posebnosti ovoga džemata jeste sinergija u dobru i spremnost, kako onih koji predvode jednako tako i omladine, naših majki/ supruga i svih džematlija uopće, da su uvijek spremni učiniti više kako bi džemat rastao. Zatim, posebnost i snaga našega džemata proizilazi iz Džematskog odbora koji nosi sve aktivnosti pokazujući da je timsko liderstvo nešto što potrebuje naše vrijeme. Svaki član zasigurno ima neku užu specijalnost, posebnu vrijednost koju treba staviti na raspolaganje široj zajednici. Mi to upravo činimo u našem džematu – dati svakome da radi ono u čemu je najbolji. Možda je razlog stagnacije mnogih društava, zajednica, nedovoljno korištenje ljudskih resursa i sindrom želje da se vlada posredstvom kulta ličnosti. Govoreći o Džematskom odboru, kao i mnogobrojnim džematlijama, potrebno je istaći kako je riječ o veoma čestitim i vrijednim ljudima koji veoma često napuštaju zonu komfora kako bi bili na dispoziciji drugim članovima džemata, iskazujući time kako su predvodnici ili bi barem trebali biti oni koji trasiraju put ali i hizmet čine drugima. Dugogodišnji predsjednik Džematskog odbora je Adem-ef. Pehlić, čovjek koji svojim pozitivnim i smjernim pristupom i načinom rada čini da se stvari odvijaju u najboljemu redu. Naravno, iako bih mogao odgovor na ovo pitanje završiti s konstatacijom kako je posebnost ovoga džemata u velikim rezultatima, infrastrukturi i drugim prednostima/pogodnostima, ipak zadržavam pravo da kažem da je naveće bogatstvo i ukras ovoga džemata čovjek, džematlija, insan koji, ponosan na ono što može vidjeti, odlazi svojoj kući noseći u sebi radost viđenja, ali i svjedočenja kako je moguće na ovim podnebljima nositi čistu vjeru u Jednoga i Jedinoga te biti djelatan u svakom smislu te riječi. Najveće dobro u kontekstu jedne organizacije nisu materijalne pretpostavke, iako su važne, već ljudi.
Ovaj Centar će biti most susreta za dobrobit svih ljudi
PREPOROD: Imali ste svečano otvorenje nove džamije. Kako zamišljate da će nova džamija doprinijeti međureligijskom dijalogu i integraciji muslimana u austrijsko društvo?
GOBELJIĆ: Za nas koji smo danonoćno bdjeli nad ovim, a kako vi kažete projektom, ulažući sva raspoloživa sredstva, kako materijalna tako i intelektualna, ovo predstavlja ostvarenje sna, ali u isto vrijeme i ogromnu odgovornost. Otvorenje našega Centra, odnosno džamije, je neka vrsta satisfakcije svima nama za naš rad, disciplinu i iskrenost. Primjer izgradnje ovoga Centra, ponovno i iznova, potvrđuje kako je sve moguće s iskrenom vjerom u Allaha, dž. š., odgovornim pristupom, istrajnošću i kvalitetnim timom ljudi koji znaju šta žele.
Ovaj Centar je jedna vrsta svjetionika u ovom nemirnom moru kada veliki talasi prijete da sve pred sobom odnesu. Njegova vrijednost je uveliko prepoznata, ne samo od muslimana ovoga grada već i od strane drugih sugrađana različitih vjeroispovijesti. U posjete nam rado dolaze učenici osnovnih škola, studenti ali nerijetko i predstavnici vlasti i drugih vjerskih zajednica. To nam pogoduje i daje osjećaj da smo korisni članovi ovoga društava. Važno je da naša misija ostane i postane, a shodno kur'ansko-sunnetskoj preporuci, nešto ka čemu će ljudi navraćati i mir sa sobom i svijetom oko sebe pronaći. Često zaboravljamo da nas ljudi ne prepoznaju niti prihvataju po onome kako govorimo ili šta govorimo, već po onome šta i kako činimo. Naime, oni nas cijene na temelju našega činjenja, ponašanja i odnošenja. Upravo će ovaj Centar biti rasadnik, a i do sada je bio, dobrih i prepoznatljivih ljudi koji u svojoj svakodnevnici žive svoju vjeru i imaju mjeru u odnosu na stvarnost kojoj pripadaju. Nastavit ćemo s našim djelovanjem u nadi da ovaj Centar bude most na kome će se ljudi susretati za dobrobit svih ljudi. Želimo još jednom kazati kako je naš put otvorenost i inkluzivan pristup prema svim dobronamjernim ljudima, sa željom da radimo, gradimo i izgrađujemo društvo u kojem će svako, bez stigme i predrasuda, biti ono što jeste.
