Kada je riječ o imamu u Zapadnoj Evropi, moramo sagledati sve kontekste u kojima je on involviran: džemat, društvo i porodicu. Nerijetko se upravo oni međusobno sukobljavaju i osobu stavljaju pred nespojive uloge

Izazov specifične kulture džemata: komparativni uvid

Džemat je, prirodno, radno mjesto imama – njegov osnovni okvir djelovanja, prostor ispunjen i vjerskim i društvenim očekivanjima. Međutim, osjećaj imama u džematu uveliko zavisi o ambijentu koji tamo vlada: o kulturi odnosa, povjerenju, podršci i realnim mogućnostima. Ako je džemat stabilan, komunikativan i strateški vođen, imam se može osjećati motivirano, kreativno i zadovoljno. No, ako prevladavaju sukobi, pritisci, ili nerealna očekivanja, rad u džematu postaje izvor frustracije i iscrpljenosti.

Kultura u većini naših džemata u Zapadnoj Evropi nije nastajala planski i strateški, već spontano – kroz iskustva, okolnosti i snalaženje ljudi koji su ih činili. Takve kulture teško se i sporo mijenjaju. Da bi se promijenila jedna ukorijenjena džematska kultura, potrebno je najmanje pola vremena koliko je trajalo njeno nastajanje, i to pod uvjetom da se proces vodi strukturirano i da ne postoje otežavajući faktori. A upravo to – strukturiran pristup promjenama – u mnogim džematima nedostaje. Zato brojni džemati, nažalost, i dalje ostaju neprivlačna, ponekad i konfliktna radna mjesta. Ovo ima za posljedicu da su imami u ovakvim džematima nezadovoljni, neispunjeni i nemotivisani za vršenje svoje misije.

Nije samo pitanje kulture džemata izazov u radu imama. I sama infrastruktura predstavlja izvjestan otežavajući faktor. Dok su džamije u Bosni i Hercegovini pozicionirane u samim centrima naših čaršija, naselja i mahala, većina džamija u Zapadnoj Evropi niti je po svome vanjskome izgledu prepoznatljiva kao džamija, niti se nalazi na dostojnim mjestima za bogomolju. Nedostatak autentičnog sakralnog objekta ima višestruke posljedice po rad imama i život džemata. S jedne strane, fizička i vizuelna marginalizacija džamija odražava i simboličku marginalizaciju muslimanske zajednice u društvima Zapadne Evrope, što otežava svaki pokušaj prepoznatljivosti i aktivnog uključivanja u društvene procese i sprečava vidljivost i osjećaj ravnopravnosti u dijalogu s drugim vjerskim zajednicama. S druge strane, imam je često primoran da, osim vjerskih i odgojnih dužnosti, preuzima i ulogu upravitelja objekta, logističara i tehničkog osoblja, što predstavlja dodatno opterećenje pored redovnih imamskih obaveza.

Uz to, džemati imaju i snažnu izolativnu moć. Imam u dijaspori koji se u potpunosti posveti radu u džematu često se, neprimjetno, odsječe ne samo od društva u kojem živi, već i od onih članova džemata koji nisu redovni u džamiji. S vremenom, njegova percepcija stvarnosti sužava se na uzak krug ljudi, na njihova mišljenja, navike i teme. Takva perspektiva dovodi do pogrešne slike o stvarnosti i o svijetu koji se mijenja izvan džamijskih zidova.

Imami koji su u ovakvim okolnostima, s vremenom, postaju sve konzervativniji u stavovima i sve manje tolerantni prema onima koji razmišljaju ili žive drugačije. Ako se tome doda i jezička barijera, odnosno nepoznavanje jezika i kulture zemlje u kojoj borave, situacija postaje još složenija. Nemogućnost da se komunicira sa širim društvom ne samo da pojačava izolaciju, nego i zatvara prostor za razumijevanje i dijalog.

Imami u Bosni i Hercegovini znatno su manje izloženi fenomenu izolacije jer djeluju u vlastitom društvenom i kulturnom okruženju, bez jezičkih barijera i s prirodnom uronjenošću u sredinu u kojoj žive. Njihovo djelovanje odvija se u okviru gusto povezane institucionalne mreže Islamske zajednice, kroz redovne kontakte s kolegama, glavnim imamima, medžlisima i muftijstvima, što im omogućava stalnu razmjenu iskustava i sprečava profesionalnu usamljenost. Osim toga, granice između džamije i društva u Bosni i Hercegovini znatno su propusnije – imam ima kontakt i s onima koji nisu redovni u džamiji, kroz različite životne i društvene situacije, pa zadržava realniju sliku o zajednici. Sve to ga čini otpornijim na zatvaranje u uzak krug džematske svakodnevnice i pomaže mu da održi ravnotežu između vjerske službe i društvene stvarnosti.

Opterećenost naziva “imam”

Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović je u svom referatu, između ostaloga, govorio i o višestranim i višeslojnim značenjima riječi imam. Iako je tema ovoga simpozija isključivo vezana za definiciju imama u njenom značenju u okviru službe u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini i njenim institucijama u domovini i dijaspori, ne smijemo zaboraviti da i sva druga značenja i upotrebe ove riječi, u različitim kontekstima, snažno utiču na kreiranje javnog mnijenja i percepcije imama – posebno u zapadnoevropskim društvima.

Medijski i društveni diskursi često povezuju riječ imam sa stereotipnim prikazima. To su, po pravilu, asocijacije koje pred očima društva stvaraju sliku namrgođenoga muškarca duge brade, koji se protivi svim vrijednostima savremenih pluralnih društava. Ovakve slike stvaraju barijeru između imama i društva u kojem djeluje, otežavajući njegovu javnu ulogu i komunikaciju.

Naš imam u Zapadnoj Evropi tako postaje zarobljen između dviju percepcija – jedne unutar džemata, gdje se od njega očekuje da bude čuvar tradicije i često sve ono što džematu simbolički nedostaje, i druge izvan džemata, gdje ga društvo doživljava kao „čudnog stranca“ili potencijalnu prijetnju. Upravo između ta dva pogleda nalazi se realnost imamskog poziva u dijaspori. Da bi se imam mogao oduprijeti ovakvom imidžu i prevladati teret dvostruke percepcije, nužno je da izgradi snažan autoritet unutar svoga džemata, ali i da uspostavi iskren, otvoren i kontinuiran dijalog sa svojim okruženjem. To podrazumijeva saradnju s predstavnicima drugih vjerskih zajednica, susrete s ljudima iz društvenog, obrazovnog i kulturnog života te prisutnost među običnim građanima koji dijele istu životnu sredinu s džematlijama. Takva komunikacija ruši predrasude, gradi povjerenje i otvara prostor da se imam prepozna kao aktivan i konstruktivan član društva, a ne kao zatvoreni vjerski akter.

Islamska zajednica bi u tom smislu trebala sistemski omogućiti imamima u Zapadnoj Evropi dodatnu edukaciju i usavršavanje u vještinama javne komunikacije, interkulturalnog dijaloga i društvenog angažmana. Istovremeno, potrebno je aktualizirati pitanje kako ohrabriti našu omladinu, rođenu i odraslu u zapadnoevropskim zemljama, da se opredijeli za imamski poziv i školovanje u obrazovnim institucijama Islamske zajednice. Vjerujem da bi se mnogi izazovi imamskog djelovanja u dijaspori mnogo lakše prevazišli ako bismo se oslonili na potencijal mladih koji su već socijalizirani i integrirani u zapadna društva, čime bismo ujedno osnažili i ukupnu poziciju Islamske zajednice u dijaspori.

Porodica – nevidljivi stub imamskog života

Treći kontekst, jednako važan, jeste porodica. Porodica imama trpi iz više razloga: zbog nedefinisanog radnog vremena, stalne dostupnosti, zbog problema koji se prenose iz džematskog ambijenta u privatni život, zbog očekivanja džemata da je imam uvijek „na raspolaganju“– i danju i noću, i vikendom i praznikom.

Djeca imama često rastu u specifičnim okolnostima – između dviju kultura, između javne uloge oca i privatnog života koji se stalno mora prilagođavati rasporedu džemata. Supruge imama nose ogroman teret podrške, često bez adekvatnog priznanja i razumijevanja. A porodica, kada je izložena konstantnom stresu, postaje prva žrtva profesionalnog preopterećenja.

Zbog toga je od presudne važnosti da institucije Islamske zajednice u svojim planovima i strategijama prepoznaju porodicu imama kao faktor koji direktno utiče na njegovu efikasnost, stabilnost i dugoročnu motivaciju.

Kada pristupamo sagledavanju pitanja imama u dijaspori, ne smijemo ovoj temi prilaziti samo s aspekta obrazovanja i stručne osposobljenosti, već i ambijenta i uvjeta u kojima ovi imami rade.