Ovi događaji ponovo su otvorili pitanje odgovornosti, nadzora i integriteta unutar institucija koje bi trebale štititi najranjivije. O ovim problemima smo razgovarali s pedagogom mr. sc. Melisom Hasanović, koja na osnovu iskustava kao šefica Službe socijalne zaštite Općine Hadžići i stručna saradnica na brojnim domaćim i međunarodnim projektima u oblasti zaštite ljudskih prava, smatra da su ove tragedije mogle biti spriječene, samo da se slušala struka i ozbiljno pristupilo problemima koji nisu nepoznati. Njena poruka, u najkraćem, jeste: „Ovo nije još jedna priča o sistemu. Ovo je priča o nama. O društvu koje se zgraža tek kad tragedija postane naslov. O zajednici koja se ponosi tradicijom, vjerom i moralom, a istovremeno dopušta da žene i djeca godinama traže pomoć u tišini, bez odgovora.“
Mi godinama upozoravamo!
Prema njenim riječima, ono na šta su stručnjaci, aktivisti i socijalni radnici godinama upozoravali sada gledamo kroz prizmu tragedije: institucije ne komuniciraju, ne djeluju na vrijeme i često ne vjeruju žrtvama. Ovo nisu izolovani incidenti niti “nesretni slučajevi”.
Prema OSCE-ovoj anketi, iz 2018/2019. godine, otprilike 48% žena u Bosni i Hercegovini iskusilo je neki oblik nasilja kroz život. Prema UNICEF-u, više od polovine djece uzrasta od 2 do 14 godina u BiH je doživjelo nasilnu disciplinu, fizičku ili psihičku, od strane odraslih u vlastitom domu (UNICEF BiH, 2023). Također, izvještaji UNICEF-a ukazuju da BiH spada među zemlje u regionu s visokom stopom izloženosti djece seksualnom i kontakt-seksualnom nasilju.
Mr. Melisa Hasanović: „Vrijeme je da prestanemo govoriti “nismo znali” i “nismo mogli”. Jer znali smo. I mogli smo. Samo nismo htjeli da vjerujemo da se to dešava kod nas.“
„Statistika nam je poražavajuća, ali svaki put kada se dogodi tragedija, institucije nude ista opravdanja: slučaj je bio poznat, preduzete su mjere, slijedili smo proceduru. Iza tih fraza krije se sistemska neodgovornost, birokratska hladnoća i potpuni nedostatak empatije. Službe socijalne zaštite su preopterećene, potcijenjene i kadrovski iscrpljene. Policija reaguje tek kada se zločin desi. Škole i zdravstvene ustanove ne znaju kome i kako prijaviti sumnju na nasilje, a često se i one koje pokušaju nađu suočene s birokratskim zidom. Između formulara, ovjera i poziva, izgube se životi, a sa svakom tragedijom izgubi se i malo preostalog povjerenja“, kazala je mr. Hasanović i istakla: „Godinama upozoravamo da bez koordinisanog pristupa nema prevencije. Centri za socijalni rad, policija, škole, tužilaštva i zdravstveni radnici moraju djelovati kao sistem, a ne kao paralelne institucije koje se 'povezuju' tek nakon tragedije. Svaki propust u komunikaciji znači jedan izgubljen život. Svaka propuštena prijava potencijalna je tragedija. Ali sistem i dalje nudi reakciju umjesto akcije, umjesto zaštite sumnju i umjesto rane intervencije postfaktičku analizu. Institucije raspravljaju o nadležnostima, žrtve ostaju u istim domovima, s istim počiniteljima i istim strahom.“
U praksi, sve se svodi na preživljavanje. Žene koje su preživjele nasilje znaju da kada dođu u centar za socijalni rad, njihova priča tu možda i stane, ne zbog nedostatka volje, nego zbog nedostatka mogućnosti. Kada se obrate za pomoć, najčešće nema mjesta u sigurnim kućama, nema kriznog smještaja, nema sistema koji ih odmah može fizički zaštititi. Socijalni radnici postaju svjedoci vlastite nemoći: znaju da žrtvu moraju skloniti, ali je nemaju gdje odvesti. To nije samo tragedija jedne žene. To je slom sistema koji je trebao biti oslonac, a postao zid.
Mr. Hasanović ističe da ovakvi slučajevi dovode do toga da žene koje žive u nasilnim porodicama sada dvaput razmisle prije nego što odu u centar ili policiju. Djevojke koje se bore s prijetnjama i manipulacijama često odluče da “izdrže”, jer “ionako niko ne vjeruje”. Povjerenje se ne vraća konferencijama za medije ni protokolarnim izjavama.
Vraća se i malim gestama, kad socijalna radnica stane na stranu djevojčice, kad tužilac hitno reaguje, kad policajac prepozna da “porodična svađa” nije privatna stvar, nego krivično djelo. Ali ovo nije samo problem institucija. Ovo je problem svakog od nas.
Ne možemo više govoriti da država nije reagovala, ako mi, građani, istovremeno okrećemo glavu kada čujemo da komšija viče, da dijete plače, ili da se žena ne pojavljuje na poslu, jer je „ponovo pala niz stepenice“. Djevojke koje se bore s prijetnjama i manipulacijama često odluče da “izdrže”, jer “ionako niko ne vjeruje”. Povjerenje se ne vraća konferencijama za medije ni protokolarnim izjavama.
Kultura poricanja
Mr. Hasanović je upozorila i na našu kulturu poricanja da se nešto tako loše može događati i kod nas.
„Kako je davno zapisao Stanley Cohen, svako društvo njeguje vlastitu 'kulturu poricanja'. Mi i dalje vjerujemo da se takve stvari ne dešavaju 'kod nas', a da su pedofilija, zlostavljanje i porodično nasilje 'tuđi problemi'. Da smo mi pošten, častan narod, kojem su šutnja i trpljenje znak dostojanstva. Upravo u toj lažnoj moralnoj nadmoći krije se naš najveći poraz. Ta kolektivna hipokrizija ubija. Dok osuđujemo 'tuđe devijacije', u vlastitim zajednicama tolerišemo nasilje jer 'nema smisla dizati prašinu'. Žene koje progovore nazivamo sramotom, a nasilnike uglednim građanima. Dok se zgražavamo nad strahotama drugih, ne želimo pogledati u svoje dvorište. I dok glumimo čestitost, održavamo sistem koji šuti i time postajemo njegovi saučesnici. Ovo nije pitanje politike, vjere ni ideologije. Ovo je pitanje ljudskosti“, upozorila je mr. Hasanović.
U javnom diskursu dominira retorika o tradiciji, porodičnim vrijednostima i poštenom narodu, dok se stvarnost porodičnog nasilja, seksualnog zlostavljanja i institucionalne nebrige potiskuje iza zidova privatnosti. Na kraju je mr. Hasanović zaključila: „Ne možemo više govoriti da država nije reagovala, ako mi, građani, istovremeno okrećemo glavu kada čujemo da komšija viče, da dijete plače, ili da se žena ne pojavljuje na poslu, jer je „ponovo pala niz stepenice“. Društvena odgovornost počinje unutar naših zajednica: u školama, džematima, radnim kolektivima. Kako je pisao Jeff Hearn, nasilje nad ženama nije privatni, nego politički čin, jer razotkriva granice naše društvene savjesti. Ne radi se o pojedinačnim slučajevima. Radi se o stotinama prijava koje nikada ne dobiju epilog, o djevojčicama koje ne vjeruju ni majci, ni nastavniku, ni policiji. O sistemu koji je navikao šutjeti. I o nama koji smo naviknuti da se ne zgražamo predugo. Jer nasilje ne nestaje kada o njemu prestanemo govoriti. Sve dok ne prestanemo poricati i relativizirati nasilje, bit ćemo društvo koje ne uči ništa iz svojih tragedija.“
Dr. Eldan Mujanović: „Treba pružiti podršku onim pojedincima u institucijama koji su se usudili da uđu u vrlo sklizak teren istraživanja i procesuiranja nečasnih pojedinaca u svojim redovima, jer im sigurno nije lahko.“
Privid poretka
Prof. dr. sc. Eldan Mujanović, redovni profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, ove događaje je stavio u kontekst dodatnog problema koji je svojstven našoj državi.
On ističe kako činjenica da su policajci, kao najreprezentativniji predstavnici države bili organizatori i direktni sudionici niza nezakonitih radnji, koje se formalno označavaju kao trgovina ljudima i seksualni odnos s maloljetnom osobom, kod građana izaziva posebnu dozu straha i nepovjerenja. Običnom čovjeku u ovom trenutku možda najviše treba pravde i osjećaj da postoji neka vrsta poretka. Oni kojima smo poklonili povjerenje i koje plaćamo da nas štite, naročito one koji su najranjiviji tj. djecu, žene i mlade, ne samo da to ne čine, nego su se pretvorili u najbeskrupuloznije nasilnike, seksualne predatore i ljude koji su lišeni minimuma moralnih vrijednosti i empatije. Ovakvi slučajevi najprije ljude dovode do jednog sasvim logičnog pitanja, a to je ima li kraja svim devijantnostima koje su, izgleda, postale općeprihvaćen obrazac ponašanja u bosanskohercegovačkom društvenom ambijentu, i šta je sve potrebno uraditi da se nešto po tom pitanju uradi?
„Složene zakonske procedure, neprihvatljiv uticaj iz kriminalnih i krugova moćnika koji su evidentno bili uključeni u navedene nezakonite radnje sigurno postoji i zato je puno važnije ohrabriti institucije nego ih pokušati zlonamjerno uvući u arenu uzajamnih obračuna političkih subjekata i njihovih satelita.“
„Gledano iz ugla naučnih disciplina koje u predmetu izučavanja imaju kriminal kao negativnu, kažnjivu društvenu pojavu, kao i reakciju na pojavne oblike kriminaliteta, moguće je ukazati na nekoliko važnih činjenica. Svakako se prva odnosi na ambijent u kojem se sve navedeno događa, a koji se u najkraćem može opisati i objasniti kao tipično stanje anomije, apatije i svake moguće nestabilnosti. Obično se takvo stanje označava kao privid poretka, u njemu formalno i na nivou simbolike postoje institucije, zakoni i procedure, kao i oni koji ih trebaju provoditi, ali njihov učinak ne samo da je slab ili nikakav, takav sistem se najčešće pretvara u svoju negaciju i postaje čista apstrakcija. Institucije koje smo trebali izgraditi na stabilnim osnovama su hronično zapuštene, prepuštene različitim, u suštini negativnim, utjecajima, i ne uživaju minimum povjerenja javnosti kojoj bi trebale služiti“, kazao je dr. Mujanović i naveo drugi problem: galopirajuću korupciju.
Sistemska korupcija
„Sistemska i endemska priroda korupcije je Bosnu i Hercegovinu nedavno i zvanično smjestila u kategoriju 'zarobljenih država' kako je to naznačeno u posljednjem izvještaju o napretku koji je sačinila Evropska unija. Nažalost, policija kao represivni i organ za sprovođenje zakona je na poseban način izložena rizicima od korupcije u svojim redovima i stručno se tom pitanju treba posvetiti posebna pažnja izgradnjom, unapređenjem i razvijanjem onoga što zovemo sistem integriteta. Ključni pojmovi koji se povezuju s tim pojmom jesu specifičan skup etičkih i drugih vrijednosti koje krase policijske službenike, poštivanje najviših profesionalnih standarda, rukovođenje policijom ličnim primjerom, i funkcionisanje policijskih službi na bazi povjerenja javnosti“, kazao je dr. Mujanović, postavljajući pitanje na koji način su gorespomenuti i drugi policajci držali do ovih vrijednosti, iako nije stvar o tome šta pojedinci rade ili ne rade: „Suština je da samo jake institucije, koje funkcionišu u stabilnom okruženju, koje gaji vrijednosti poštenja, zakonitosti i pravičnosti, i kojima su prava građana na prvom mjestu, mogu u svojim redovima imati profesionalce s integritetom“, kazao je dr. Mujanović i, uzimajući u obzir da su u ovim slučajevima učestvovali policajci na različitim nivoima, postavlja pitanje opredjeljenja za borbu protiv korupcije u vlastitim redovima i kako se pridržavamo standarda integriteta: „Ne treba izgubiti iz vida da smo svjedočili slučajevima i gdje su naši policajci direktno sarađivali i pružali zaštitu osobama iz međunarodnih narko-kartela, i da je dobar dio njih i dalje ostao da radi u tim institucijama.“
Politizacija tragedija
Uslijed svega ovoga javlja se i sveprisutna politizacija svih ovih dešavanja. Nakon otkrivanja slučajeva u Tuzli i Sarajevu, u javnom prostoru pojavile su se različite interpretacije i političke reakcije. Pojedine stranke i komentatori nastojali su odgovornost za navedene događaje pripisati određenim političkim subjektima, dok su se istovremeno pojavljivale tvrdnje da su pojedini slučajevi namjerno istaknuti u javnosti kako bi se drugi marginalizirali ili prikrili.
„U suštini, ovakvi pamfleti ne zaslužuju komentar, sami su dovoljni za izvođenje zaključaka o namjerama onih koji ih plasiraju u javnost. U najmanju ruku žrtve ovako teških, monstruoznih zločina ne zaslužuju da se na takav način lamentira i nastoji privući pažnja ili simpatija građana i glasača. Umjesto toga, treba pružiti podršku onim pojedincima u institucijama koji su se usudili da uđu u vrlo sklizak teren istraživanja i procesuiranja nečasnih pojedinaca u svojim redovima, jer im sigurno nije lahko. Složene zakonske procedure, neprihvatljiv uticaj iz kriminalnih i krugova moćnika koji su evidentno bili uključeni u navedene nezakonite radnje sigurno postoji i zato je puno važnije ohrabriti institucije nego ih pokušati zlonamjerno uvući u arenu uzajamnih obračuna političkih subjekata i njihovih satelita“, prokomentarisao je dr. Mujanović, zaključivši da ovakvi slučajevi ukazuju na jednu elementarnu stvar. Moramo početi gajiti kult institucija države Bosne i Hercegovine, u kojima će se iskorijeniti korupcija, posebno nepotizam, favorizam, klijentizam i protekcionizam svake vrste.
Reforme ili kozmetički zahvati
„Politika se jednostavno mora udaljavati od institucija, u smislu načina na koji se do sada 'miješala' u rad, jer je ona uglavnom i zaslužna za ovo stanje koje imamo. Za policiju to znači uvođenje najviših standarda u domenu obrazovanja, obuke, kriterija za prijem i unapređenja policijskih službenika, njegovanje kulture integriteta i profesionalizma, te odlučna transparentnost i odgovornost u radu. Od policajca koji rade na terenu do direktora policijskih organa i ministara. Često čujemo kako neki od najodgovornijih u lancu upravljanja govore o tome kako grade imidž policije i provode historijske reforme. Takve vrste kozmetičkih zahvata, uglavnom manifestiranih kroz predstave na društvenim mrežama ne mogu i ne trebaju biti instrument izgradnje institucija“, zaključio je dr. Mujanović prema kojem najbolji indikator njihovog ozdravljenja jeste povećan stepen povjerenja javnosti, spremnost da ljudi prijavljuju sve nezakonitosti i unapređenje vladavine prava u cjelini. Tek tada ćemo moći reći da živimo u stabilnom, demokratskom i pluralnom društvu u kojem svaki pojedinac ostvaruje svoja zakonom zaštićena prava, što mu garantuju institucije koje isključivo rade u općem interesu cjelokupne zajednice.
