Na zaposlenju mladih svijet opstaje

S pravom se danas možemo zapitati- ostaje li odista svijet na mladima? Pitanje možemo još proširiti na to - šta im kao stariji ostavljamo u amanet? Objektivno ne ostavljamo puno toga. Tek pojedinačno, ako ko već ima utjecajne roditelje. U suštini, krediti su davno potrošeni. Rijetki su tako oni kojima će šta ostati u naslijedstvo. Štaviše ni radna mjesta više nisu zagarantirana. Sve je više nezaposlenih i beznadežnih. I ko je kriv za to?

Mladi ponajmanje, jer tako šta nisu mogli preduprijediti. Krivica je na starijima. Oni uče mlade od malih nogu da se novcem sve rješava. Čak i velike škole se završavaju. A, kad već završe te škole ono što su naučili jeste koliko je društvo korumpirano, podmitljivo i nemoralno. U skladu sa onim s kim si onakav si nadalje se tako i ponašaju. Kada im mediji još prikažu crnu sliku društva u kojemu za njih nema (radnih) mjesta onda situacija po njih biva i gora. Ako uđu još u loše društvo onda postaju i gori, odaju se kriminalu, nasilju  i mnogim protuzakonitim radnjama. Nasilništva i gnjeva im tada ne nedostaje. Na napovjerenje odgovaraju nepovjerenjem, na nepravdu- nepravdom.

Kako onda uspostaviti relacije i pomoći mladom čovjeku? To je, ujedno, i pitanje budućnosti čovječanstva.

S obzirom da je društvo od mladih učinilo to što je učinilo, rješenje možemo tražiti u odgoju i svakako u njihovome zaposlenju. Što se tiče odgoja neophodno je mlade, bez obzira na sve, upućivati na dobre i moralne vrijednosti kakve su poštenje i marljivost. Umjesto djeci da kupuju  skupocjene mobitele ili računare roditelji bi ih trebali poučiti skromnosti i vrlinama koje će ih učiniti potpunijim ličnostima, ličnostima koje poštuju sebe, ali i druge. Međutim, i kada na taj način utječemo na mlade, nakon svega dođu društvena  pravila  koja uveliko mijenjaju njihov položaj, a odmažu u njihovom stasavanju u korisnog člana zajednice. Kad već  završe školovanje u potrazi za poslom poslodavci im traže iskustvo kojeg nemaju, dok oni stariji ne žele ustupiti mjesto i otići u penziju, jer su im penzije tolike da ne mogu od njih živjeti. Državni sustav se tu  ne miješa i time ne opterećuje svoj budžet.

Svjesni šta im društvo kao takvo  (ne)pruža mladi ljudi ne samo da su razočarani tim odnosom, nego u svojoj psihi sve više mislima tonu u nihilizam gubeći pri tome vezu sa realnošću. To je problem. Život i svijet za takve ne pruža im nadu. Izgubili su smisao. Treba li reći, takvi su na stranputici. Oni koji su pak vjernici  ne gube nadu i sigurnost.

Roditelji su stoga itekako zabrinuti. Jednostavno, zbog egzistencijalnih prilika i zauzetosti koje im diktira tempo života, oni ne nalaze vremena, a ni načina kako uspostaviti kontakt sa svojom djecom. U tom pogledu im ne može puno pomoći ni društvena zajednica. Naime, naše bosanskohercegovačko društvo i dalje ne nalazi puteve kako da adekvatno koristi biološke i intelektualne kapacitete mladih ljudi. Podaci da više od 60%  mladih  Bosne i Hercegovine  želi napustiti svoju domovinu i sreću potražiti u drugim državama najilustrativnije govore o tome. Dakako, osnovni razlog je nemogućnost zaposlenja koje odlaže sve njihove planove. Sve nove perspektive padaju na toj prepreci. Mnogi od njih bi željeli pokrenuti vlastiti biznis, ali iz prazne ne puca ako nemaju poticaja. Na to ukazuju frapantni podaci nevladine organizacije Aldi koja  navodi da je u protekloj godini na svim nivoima bosanskohercegovačke vlasti izdvojeno tek  0,03 %  sredstava za mlade. I, dok su tolika ulaganja neće biti pomaka. Otuda se ne treba čuditi odlivu naše pameti u druge zemlje. Doduše, ne pronađu svi angažman, ali oni najs(p)retniji iskoriste datu šansu, dođu do uspjeha. Kada tih i takvih šansi  ne bi  kojim slučajem bilo, onda bismo mogli govoriti i o sumraku civilizacije. Ipak,  naša osnovna poruka je da ukoliko  zenemarimo  mlade  zanemarićemo  i svoju budućnost, pa i opstanak Bosne i Hercegovine.

00Sličica Želim Print

Za takvo što  nemamo brzog i efikasnog lijeka. Već smo istakli da je društvena briga o mladima veoma skromna i nedovoljna. Pošto se radna mjesta preko noći ne mogu otvoriti, neophodno je naći zanimanje, bar zasad, koje će mladima odagnati loše misli, probuditi u njima interes za duhovnim vrijednostima, ugraditi osjećaj vlastite vrijednosti. Posebno je važan  taj "osjećaj vlastite vrijednosti" koji je po dr. Robertu Reasoneru "najbolja preventiva koju poznajemo, a možda čak i naša jedina nada za bolji (ovodunjalučki) svijet".

Mladima zasada ne možemo ponuditi  bolje  rješenje. Tek možemo ih i trebamo uputiti ka razvijanju svestranijeg  mišljenja i usmjeriti ka religijskim principima koji će preventivno djelovati na njihovo  socijalno isključenje. No, ono što je itekako izvjesno jeste da su oni uvijek sami pronalazili puteve. Uostalom, u  tome je i snaga čovječanstva.

Zadnji put promjenjen utorak, 06 Februar 2018 09:03
Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro