Dakle, pozvanje ili obaveza je Islamske zajednice da brine o (svom) narodu ma gdje on bio i gdje god se nalazio, o ljudima koji pripadaju matici i o vjeri u/sa njima ili, pak, vjeri koju imaju.

Međutim, promatrajući iz izvjesnih perspektiva, upućenih ili neupućenih, stekao bi se utisak da u recentnom vremenu Islamska zajednica zatomnjuje svoju osnovnu obavezu, zapravo, zamjenjuje svoj primarni cilj, ili fokus svoje pažnje pomjera sa naroda, koji vjeruje, na nešto što nije prvi plan ili nešto što je sredstvo a ne cilj. Jer, reklo bi se da Zajednica bude okupirana (samo) sama sobom, kao da samu sebe stavlja u prvi plan ili sebe čini razlogom svoga postojanja (raison d'etre), dakle, kao da postoji (samo) zbog sebe, a ne zbog naroda i onoga što jeste njegova vjera ili, pak, „nevjera“. Tako bi se moglo kazati da je upravo u aktualnom povijesnom trenutku Zajednica prezauzeta samom sobom, a narod kao da je ostavljen na „vjetrometini“, te da je otuda i poplava vaninstitucionalnog vjerskog učenja, koje stvara ogromnu konfuziju u narodu, a u pragmatičnom smislu ta se konfuzija pretvara u neviđenu fitnu, tj. smutnju. Neki tako objašnjavaju razlog pojavljivanja vaninstitucionalnih vjerskih autoriteta koji koriste teškoće u snalaženju Islamske zajednice pred izazovima modernog vremena. Metaforično kazano, dok se „medo“ snađe i okrene, „muhe“ su već na „gnjilim kruškama“.

No, te izvjesne perspektive promatranja kažu da je sistem neumoljiv. Dakle, sistem Zajednice. On funkcioniše na način svoga prvotnoga ustroja. On je (us)postavljen kao brod kojem su uključeni svi motori, plus jedra koja su isto tako razvijena, to se ne može osporiti, samo je kormilo, čini se, zakočilo i ostalo okrenuto u starom pravcu. A vremena se mijenjaju, pravac ili putanja kojom treba da plovi brod podobro je promijenjena u odnosu na stanje prvotnog ustroja. Jer su i vjetrovi zapuhali s druge strane, a vjetrovi su uvijek takvi – iznenadni i nepredvidivi, no, naše je kormilo i dalje „zakočeno“ pa brod plovi samo u jednoj putanji ili uvijek u istom pravcu.

Kao primjer nameće se obrazovni sistem Islamske zajednice, koji je složen i nužno glomazan, a jasno je svima, osobito vaninstitucionalnim tumačima vjere, da je teško boriti se protiv sistema; on svake godine projicira i proizvede na nekoliko stotina svršenika ("polugotov proizvod") svojih škola, koji se nastavljaju dalje školovati i usavršavati na fakultetima unutar Islamske zajednice, ali i na univerzitetima i fakultetima izvan IZ. To je armija ljudi koja može i treba biti u službi misije Islamske zajednice, posredno ili izravno. Takav je, zapravo, naum. No, u pragmi ili, pak, u implementaciji stvari stoje malo drukčije. Jer, čini se da Islamska zajednica školuje oficire koji su sami sebi svrha. Drugim riječima kazano, imajući u vidu svekoliko otimanje naroda i ljudi izvana, kao jedinki koje narodu pripadaju i koje narod čine, kao takav, čini se da mi školujemo oficire koji neće imati vojsku. Ili, zapravo, pravimo generale bez vojnika. Strah obuzima na pomisao da bi to izvjesno posmatranje i analiza izvana mogla biti imalo u pravu.

No, evo dva svježa primjera koji dokazuju suprotno i koji bjelodano svjedoče da za toliki strah mjesta nema. Jer, u posljednjih nekoliko sedmica dogodile su se dvije značajne stvari, koje prave kopernikanski obrat u ovoj strahovitoj procjeni i analizi, a koje, isto tako, ulijevaju značajnu nadu. One svjedoče da ljudi koji su u sklopu institucionalnog učenja, koje je u osnovi zdravo i nužno, po automatizmu reagiraju i čuvaju interes Zajednice i jedinstvene Institucije. To su dva događaja u kojima glavni akteri ili protagonisti stoje na dva različita pola, barem ih takav glas „bije“, a koji svojim jasnim stavom i preporukom ukazuju na nužnost bdijenja u zajedničkom saffu, tj. institucionalnom učenju, zapravo, Islamskoj zajednici. A o čemu se, zapravo, radi?

Prije nešto više od dvadesetak dana u jednoj sarajevskoj džamiji (Lužani, Ilidža), profesor akaida na zeničkom Pedagoškom fakultetu (IZ) prof. dr. Zuhdija Adilović, kojeg „bije“ glas institucionalnog alima selefijske provenijencije, održao je zapaženo predavanje u kojem se obratio okupljenoj omladini u džamiji i koju je pozvao da ne sluša daije izvan Islamske zajednice (izvan IZ - potcrtavam i izdvajam), ma koliko bili obrazovani i s koliko god se titula okitili. Naravno, ovaj je poziv, upućen omladini, izazvao dosta oštrih reakcija upravo od onih koje je dr. Adilović ovom izjavom i prozvao.

A drugi je primjer slučaj čuvenog hafiza i sarajevskog imama mr. Sulejmana Bugarija, kojeg „bije“ glas institucionalnog alima sufijske provenijencije, kojeg rado vide i slušaju sufije, od kojih neki nešto baš Islamsku zajednicu i ne štimaju itd., no uvaženi je hafiz održao hutbu, a bilo je to baš onog petka kada se sunce pomračilo, dakle, prije tri, četiri sedmice, i bio je poprilično ljut, što je neobično za njegovo blago i pacifično držanje, u kojoj je tako ljutito i kategorično kazao da ga nikako (više) i uopće ne zanimaju oni ljudi koji bilo šta rade i govore protiv Islamske zajednice ili, pak, koji hoće da nešto mimo nje (institucionalnog saffa) rade i organiziraju. Tako ljutog i rezolutnog ne pamte ga očevici.

Tako da zaključimo: bez obzira na vjetrovite tendencije koje šibaju i ljuljaju, Institucija je čudo. Uz Allahovu pomoć i dozvolu, njen se imunološki sistem na svaku izvanjsku opasnost po automatizmu aktivira. Zajednica, Institucija, Džemat, sistem i red će biti i opstati - a individualizam, vaninstitucionalizam, nered i anarhija će proći i nestati.