50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Sposobnost u službi  interesa

Kada se poslovi prepuste i daju onima koji nisu sposobni- onda očekuj Kijametski dan“ (El-Buhari).

 

Često putujući  gradskim  prijevozom na posao htio-ne htio  čujem sagovornike  kako se žale jednan  drugome na uslove rada u firmi gdje već zarađuju svoj hljeb. Žale se oni tako obično na teškoće u radu, probleme  sa kolegama i šefovima, otpuštanjima i novim primanjima, a ponajviše govore o  gubitku ljudskosti. Čujem dalje  kako se rad i sposobnost na poslu sve manje cijene dok licemjerstvo i nesposobnost sve više uzima maha. I, odista, nekada su poštenje i trud kao oblik sposobnosti bili mjerilo svakog napretka, a danas djecu učimo da što prije i što lakše dođu do funkcija i pozicija u društvu. Sredstva , načini i raznorazne veze i vezice su gotovo glavni kriterij za takva dostignuća i promaknuća. Sve ostalo je manje bitno. Važno je uspeti se na najvišu ljestvicu, što uostalom nije strano ni jednoj ljudskoj grupaciji. U toj suludoj trci gazi se preko ljudi i preko principa, morala, pravednosti, dostojanstva i šta još sve ne. Jednostavno, prihvatamo tako pravila koja nas udaljavaju od nas samih i time pravednijeg društva.

 

Ono na što mi, ovdje, plediramo  jeste nedostatak  povjerenja među ljudima.

Nepovjerenje je tim veće što je brže napredovanje.

Zar pri tome ne vidimo kako su  oni koji su vrijedno i pošteno radili i zarađivali postali bezvrijedni i nepotrebni!? Radnici i seljaci više nisu primjer kako se trudom i radom sve postiže i stječe imetak. Sada su mladima uzor oni koji imaju luksuzna kola i vile sa bazenima.  Pjevači i fudbaleri  se više cijene od profesora i naučnika. A, to  na koji se način dolazi do uspjeha i imetka  manje je važno. Otuda i razočarenja u očima onih koji su učeni da se ništa preko noći ne može postići. Koji je razlog tome? Naprosto, prihvatili smo priču o kapitalizmu kao poretku gdje brzo možemo postati bogataši. Međutim, stvarnost  je malo drugačija.

Promjene do kojih je došlo neminovno izazvale su ekonomsku i svaku drugu nesigurnost  kao  i podređenost privatnim interesima. U ovom tranzicijskom vremenu ono što je bilo državno prešlo je u ruke privatnika, i to bez ikakvog reda i zakona. U stilu- ko umije njemu dvije. No, problem  je što ti isti  (pred)uzimači  uzimaju sebi pravo da drugima kroje i određuju mjeru. Kako u politici tako i na poslu. Oni sad pričaju šta  raditi i koga trebamo izabrati , a sve  pod motom  zajedničkog  interesa. Međutim, iza svega stoji potreba pojedinca da radi u svom, a ne općem interesu.

Nije  riječ o pukoj sposobnosti prilagođavanja datoj situaciji, nego o sposobnosti samoj po sebi. Nije suština u tome koliko je ko sposoban  u realizaciji svojih zamisli. Jer, pojedinačnim angažmanom tek zadovoljavamo vlastite  potrebe i želje. Za društvo u procesu to ništa suštinski ne mijenja. Daleko je bolje znati kakvi su nam ciljevi  nego osloniti se tek na  tehnomenadžersko-birokratske sposobnosti pojedinaca.  Na općedruštvenom nivou to znači da je nužno izgrađivati  sistem vrijednosti u kojemu će kompetentnost i znanje biti u  prioritetu. Nažalost, moramo priznati  da oni nepismeniji i nesposobniji lakše dolaze do fotelja i funkcija bilo u politici bilo  u pravosuđu, obrazovanju, privredi... Nakon ispunjenja cilja uspostavlja se, potom, hijerarhija sve do najviših pozicija vlasti. Zdrav razum  tu  govori da postavljanjem sposobnih u vrh neke firme ili vlade nastaje  sposoban kadar. Nasuprot, Peterov princip ukazuje da u jednoj organizaciji uposlenici koji  teže uspjehu i  zaslugama, što jeste normalno,  na kraju bivaju unaprijeđeni preko svog nivoa sposobnosti, što opet ne bi trebalo da je  normalno (O tome kazuje Laurence J.Peter u svojoj visokotiražnoj knjizi 'Peterovo načelo ili zašto nam ide naopako'). Osnovni princip je „ svaki  se položaj vremenom teži ispuniti zaposlenim koji je nesposoban izvršavati svoje dužnosti tako da rad obavljaju zaposlenici koji još nisu dosegli svoj nivo nesposobnosti“. Rekli bismo, dobar pravnik ne mora znati voditi  pravosuđe, ekonomista određenu banku ili firmu, i sl. Drugim riječima, ukoliko u jednoj organizaciji unaprjeđeni radnik zakaže, odnosno njegova sposobnost  nije adekvatna  novoj poziciji - unaprijeđenje može postati moć koja potiče nesposobnost. Naravno, svjesni smo da dugoročni uspjeh svake firme, pa time i društva u cjelini, ovisi o sposobnosti pojedinaca sa novim idejama, nadasve spremnim za timski rad.

Ono na što mi, ovdje, plediramo  jeste nedostatak  povjerenja među ljudima. Nepovjerenje je tim veće što je brže napredovanje. Pravila igre nameću-  ako želite postići rezultat i napredovati u svakom pogledu- morate odbaciti savjest. Moral je u tom odnosu  samo mislena imenica, a beskrupuloznost  makijevalistička kategorija.

Jedan hadis nas upozorava: , „Kad se izgubi povjerenje onda očekuj  Kijametski dan“. Ashabi upitaše: Kako će se to izgubiti povjerenje, Allahov Poslaniče? On odgovori: Kada se poslovi prepuste i daju onima koji nisu sposobni- onda očekuj Kijametski dan“ (El-Buhari).

Dakako da treba reagirati. Ne važe više one mudrosti da je ćutanje zlato i da pametniji popušta. Vrijeme je da sposobni i pametni progovore dok još imaju kome.  

Zadnji put promjenjen četvrtak, 06 Oktobar 2016 09:17
Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija