Ove riječi reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, sa predavanja muslimanima Bošnjacima okupljenim u džematu St. Gallen u Švicarskoj, nakon objave na internetu, izazvale su veliku pažnju i polemiku.

Dan poslije objave, reisu-l-ulema je pojasnio da pod terminom „vlah“ smatra one koji negiraju zločine i genocid u Srebrenici, istaknuvši da „i dalje misli da Srebrenicom ne mogu vladati oni koji negiraju genocid u Srebrenici, niti pak oni koji bi negirali zločine nad srpskim stanovništvom“, pritom dodavši: „Svaki Srbin ili Bošnjak koji se prema ovim planetarnim tragedijama odnosi ljudski, moja su braća i ja s tim nemam nikakav problem. Bit ću sretan kada se za načelnika u Srebrenici kandidira neki Srbin koji ne negira genocid“.

Dakako, teško je i nezahvalno u Preporodu komentirati riječi reisu-l-uleme ili ih dodatno tumačiti, ako za tim, uopće, i postoji potreba. No, unatoč tome, ovdje želim ukazati na potrebu jednog šireg sagledavanja ukupnog konteksta koji je porodio ovakvu reakciju.

Bez imalo sumnje, temeljno pitanje jeste kakvim imenom nazvati onoga koji negira genocid u Srebrenici? Šta je on? Također, kako nazvati one koji, i u doba mira, uporno i sistematično, na rezultatima i naslijeđu genocida, besramno i brutalno razvaljuju jedini bošnjački dom i jedan po jedan noseći zid toga doma: bošnjački dom je država Bosna i Hercegovina, a noseći zidovi bošnjačkog doma su bosanski jezik, bošnjačko nacionalno ime, kultura i vjera Bošnjaka? Smatram da se nije teško složiti da je nastavak tog sistematičnog razvaljivanja mnogo gore i destruktivnije od samog negiranja da je bio genocid.  

Naime, čak i kada prihvatimo punu pežorativnost i negativnu konotiranost termina „vlah“, za muslimane Bošnjake ne samo da je uvredljivije, nego je neuporedivo pogubnije i opasnije, štaviše to je pitanje njihove puke fizičke egzistencije, kada im se prijeti razvaljivanjem države Bosne i Hercegovine, podržavanjem secesije, te izricanjem kvalifikacija kako je njihova država „nemoguća“, „vještačka“, da ne može opstati, da im se sa zvaničnih mjesta negira ime maternjeg jezika. A to skoro svakodnevno čine različiti politički, ali i vjerski predstavnici srpskog naroda, i s jedne i s druge strane Drine. Prema ovim prijetnjama, uvredama i konkretnim rušilačkim postupcima termin „vlah“ izgleda, narodski rečeno, „k'o mala maca“. Zaista, kako se može osjećati narod kada se i nakon genocida nastave tendencije i stvarne aktivnosti na oduzimanju njegove države, nacionalnom obezličavanju i negativnom vjerskom portretiranju. Nažalost, mnogo je primjera iz svakodnevnog života kojima se iz dana u dan, iz godine u godinu provocira bošnjačka i muslimanska pamet i testiraju razine strpljenja. To je već odavno prešlo granice vrijeđanja i ponižavanja.

Za potkrjepu ovog teksta ograničit ću se na govor patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja. Pet dana nakon izbora na dužnost, Irinej je, 27. 01. 2010. godine, na slijedeći način izvršio karakterizaciju islama i muslimana: „Mi znamo šta je otprilike filozofija i psihologija islama. Oni kada su u manjem broju umeju da se ponašaju i da budu korektni. Kada postanu ravni po broju, onda oni već dižu glavu, a kada postanu nadmoćni i superiorni, čine pritisak ili da se isele ili da se priđe njima. To je filozofija islama.” 

U crkvi kod Novog Pazara, 14. 05. 2014. godine, Irinej je, pozivajući pravoslavne vjernike da pokažu hrišćansku ljubav prema narodu druge vjere sa kojim zajedno žive, jer su to njihova braća po krvi, dodao: “Nećemo ulaziti u to kako su i zašto oni postali to što jesu, sigurno ne od vrućih kolača. Samo njihovi preci znaju šta ih je uslovljavalo da promene veru”.

Na proslavi krsne slave RS u Banjoj Luci, 09. 01. 2012. g., patrijarh Irinej je uputio blagoslov: „Neka je blagoslovena srpska država Republika Srpska i narod njen koji zna šta je država jer nije od juče. Koji zna šta je red, šta je zakon, poredak.“ Nakon Božićne poslanice, 03. 01. 2014., kazao je da će služiti liturgiju povodom Dana RS, istaknuvši da njegovo prisustvo u Banjoj Luci znači „utvrđivanje vjere i nacije i potvrdu državnosti Republike Srpske“, dok je 28. 06. 2014. u Višegradu, kazao da je RS „najnovija srpska država“. Na pitanje o porukama iz RS za održavanjem referenduma za otcjepljenje od BiH, u kontekstu odvajanja Krima od Ukrajine i pripajanja Rusiji, patrijarh je u beogradskom magazinu „Nedeljnik“ podržao secesiju i pripajanje Srbiji, kazavši: „To ne bi bilo nikakvo čudo. Taj proces je već krenuo. Ako može Kosovo da se odvoji od Srbije, zašto se RS ne bi odvojila od Federacije BiH i pripojila Srbiji? Za tako nešto ima mnogo više razloga, jer s oduzimanjem Kosova sada prave dvije albanske države, a Srbija sa RS bi bila jedna srpska država kao što je to bila vjekovima“.

Srpska pravoslavna crkva izigrala je sudsku odluku o uklanjanju crkve iz dvorišta Fate Orlović, podržala je izgradnju „inat crkve“ uz Memorijalni centar u Potočarima, ignorirala je dobru volju Islamske zajednice kada je uklonila džamiju u Bradini kod Konjica i to što je osigurala isplatu Srpskoj pravoslavnoj crkvi 370 hiljada KM da ukloni crkvu napravljena na temeljima džamije u Diviču kod Zvornika. 

S druge strane, koristeći nalaze iz presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, te više presuda Haškog tribunala, kojima je ustanovljeno da su sistematski i organizirano „snage bosanskih Srba“, uz znanje Srbije, „koja je prekršila obavezu da spriječi genocid“, u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda provodile teror, ubijanje i progone što predstavlja djelo genocida, Vijeće muftija Islamske zajednice, 03. 07. 2015. godine, donijelo je fetvu kojom navedene radnje i sa stanovišta islamskog prava kvalificira genocidom. Fetva „obavezuje svakog muslimana i muslimanku da čine što je u njihovoj moći kako bi se posljedice genocida otklonile. Ova vjerska obaveza ima snagu pojedinačne i zajedničke obaveze za sve muslimane i muslimanke.“ Pored toga, Vijeće muftija, imajući u vidu da je počinjeni genocid obuhvatio šire područje Srednjeg Podrinja, proglasilo je lokalitete Srebrenice i Žepe „Šehitlucima Genocida nad muslimanima Bošnjacima“, koji „za trajno imaju svoj hurmet, s posebnim normama ponašanja za muslimane i muslimanke.“ Prema tome, shodno fetvi, Srebrenica ima poseban status i posebnu brigu muslimana.

Nesmanjeni kontinuitet pritiska u miru, proizvođenje svakodnevnog straha za sadašnjost i budućnost, smišljeno igranje sa strpljenjem i pameću Bošnjaka, svima je jasno, nije ambijent u kojem bilo ko pojedinačno, pa i bilo koja društva mogu u svakom momentu racionalno i odgovorno upravljati procesima i iznalaziti adekvatne odgovore. Takav nenormalan ambijent podstiče posebnu vrstu psihoze i napetosti, pa čak i refleksnog ponašanja.

Istodobno, Islamska zajednica i njeni najviši predstavnici nose terete ratne traume i mirnodopske frustracije naroda koji je preživio genocid, nad kojim je izvršena nepravda, koja u kontinuitetu još uvijek traje. Valja takvog džematliju saslušati, razumjeti njegovu bol zbog gubitka najmilijih ili izgubljenog svog mentalnog zdravlja, razočarenja u ljude i društvo, ekonomske i socijalne marginalizacije, čak i kada nosite vlastitu traumu i saznanje da ne možete ništa učiniti i pomoći ni sebi, a kamoli drugome.

Naravno, Islamska zajednica treba i mora biti jedna od institucija koja će nositi taj teret i pomoći u artikulaciji problema i eliminaciji trauma svoga naroda. Međutim, da li se uvijek može biti hladan, smiren i govoriti bez emocija o traumi bošnjačkog naroda, onoj pojedinačnoj i ličnoj, kao i kolektivnoj i zajedničkoj? Posebno kada je riječ o Srebrenici, Prijedoru, Višegradu...

Srebrenica je nezaliječena rana svakog Bošnjaka. O tom bolu neprebolu je, skoro, nemoguće racionalno govoriti. Područja genocida za Islamsku zajednicu imaju posebna značenja. Također, ako je neko nosio teret i bol Srebrenice, temeljem institucionalne pozicije koju je obnašao, onda je to svakako i bivši muftija tuzlanski i sadašnji reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Od prvog dana neposredno je imao uvid u tragediju kosmičkih razmjera i neizbježno je morao dijeliti sav teret bolova i strahova Srebreničana, njihovog povratka, formiranja mezarja i današnjeg opstanka. Ako neko ima pravo, osim Srebreničana i žrtava, na emotivan govor o Srebrenici onda je i on taj. Ako neko danas, temeljem pozicije koju ima, mora istinski biti zabrinut za budućnost Srebrenice onda je to reisu-l-ulema.

Da je termin „vlah“ izrečen u nekom drugom kontekstu, izvan srebreničkom, on bi mogao da ima i drugačiju konotiranost. Međutim, „vlah“ je iznuđen, proizašao iz boli, straha, tereta i frustracija bošnjačkog naroda općenito, a Srebreničana posebno.

Umjesto razglabanja o terminu „vlah“, pravi doprinos i rješenje jeste fokusiranje na uzroke strahova i nepravdi. Nužno se osloboditi od straha, jer nije predvidivo kuda procesi mogu otići i kakve posljedice proizvesti ako njima strah upravlja.

Bez obzira na sve, izbor načelnika u Srebrenici koji negira genocid bio bi moralni sunovrat čovječanstva. U tom slučaju niko ne bi bio nevin.