ramazan-banner.gif

Šutnja Islamske zajednice nije zlato

Šutnja, prema arapskoj poslovici, jeste zlato, ali trenutno i shodno ovim slučajevima ničija šutnja nije zlato pa tako ni Islamske zajednice u BiH

Protekli, kao i svaki drugi, mjesec ramazan muslimani smatraju posebnim mjesecom u smislu duhovnog kao i  društvenog mira i harmonije, stoga rasprave i međuljudske razmirice nastoje izbjegavati,  a o sukobima da i ne govorimo.  Nažalost, u ovogodišnjem mjesecu ramazanu taj njihov mir i sklad narušavale su komšije drugih konfesija. Dakako, muslimani u BiH zahvaljuju se Bogu što mogu u miru živjeti, za razliku od njihovih istovjernika u Iraku, Nigeriji, Siriji, Palestini, Burmi... koji žive s prizorima smrti i krvavih razaranja, ali se s pravom pitaju da li s konstantnim napadima njihovih sugrađana  mogu iščekivati i gore. Krvavije razdoblje.  Samo u prvih desetak dana ramazana muslimani su bili izloženi napadima koji su svojstveni za mračni period 1992-1995. 

Svako dijeli ono što ima

Ilustracije radi, džematlijka u Vlasenici zatekla je četnički znak na svojim vratima pri povratku s teravije, a džematlija u Duvnu zatekao je ustaški znak na svojoj kući. Uslijedio je napad na džamiju u Janji i vjernike u Zvorniku. Ubrzo se pokušalo s poniženjem muslimanskih povratnika u Doboju, tako što su dijeljene školske knjižice s izmišljenim bošnjačkim umjesto bosanskim jezikom. Da u Doboju nije riječ samo o političkom provociranju jedne nacije svjedoči i spriječeni napad pročetničkih grupa na vjernike na zajedničkom iftaru u centru grada. Nažalost, tu nije kraj. Druga polovica ramazana opet je obilježena napadima na muslimane. Napad kamenicama na džematlije, koji su iftarili u haremu Čaršijske džamije, prijedorski imam  je s pravom sarkastično prokomentirao: Svako dijeli ono što ima.  U Kotor-Varoši povratnika su istukli i urezali mu nožem na stomaku četnički znak 4C. Ko zna po koji put je predsjednik MIZ Vlasenica Mujo Hadžiomerović izašao u javnost kako bi osudio napad na povratnika koji se desio treći dan Bajrama u ovom gradu. U Bijeljini se desio fizički atak na džamiju, dok je u Srebrenici još uvijek u toku atak na ličnost jedne muslimanke, protiv koje se vodi peticija jer nosi mahramu, ali i atak na islamske vrijednosti. Naime, pravo na hidžab nije pravo samo jedne odgajateljice u vrtiću, već pravo i obaveza koju propisuje islam. U ovoj borbi protiv odgajateljice s mahramom uključio se i pravoslavni sveštenik, koji, i pored toliko nevladinih udruženja i boraca za ljudska prava, nikada neće biti prozvan za ekstremizam i širenje vjerske mržnje. Posljednji napad zabilježen je, opet, u Prijedoru. Medžlis je izvjestio o napadu grupe srpskih omladinaca na par mladih Bošnjaka koji su kupovali pecivo u pekari. Upitali su ih: Jeste li vi balije? Umjesto peciva mladi Bošnjaci su dobili divljanje u formi napada jednog čopora. 

Možemo govoriti o svim ovim pojavama kao izolovanim slučajevima, incidentima, ali ovako česti incidenti mogući su samo u BiH, a da ih niko ne nazove krivičnim djelima iz mržnje i ksenofobije.  U javnosti su rijetke bile osude političkih zvaničnika, brojnih nevladinih udruženja kao i vjerskih predstavnika iz Pravoslavne ili Katoličke crkve.

Dok u manjem entitetu muslimani strahuju od svakodnevnih napada u isto vrijeme su spremni odvajati iz svog budžeta i pomagati gradnju tuđih vjerskih objekata, poput prošlomjesečnog slučaja u Prnjavoru, gdje su pomogli gradnju pravoslavne crkve. Mnogima nije bilo jasno kako je moguće, nakon ogromne pomoći koju su muslimani Tešnja pružili građanima Doboja u toku poplava, da se dogodi četničko divljanje za vrijeme iftara muslimana u centru Doboja. 

Mogući odgovor treba tražiti u načinu interpretacije suživota od strane političkih i vjerskih zvaničnika. Nekada primjeri pokazuju da nerijetko nije do naroda, već njihovih predstavnika, vođa i lidera, kako političkih tako i vjerskih. Kada budemo svjedočili javnim apelima  Pravoslavne crkve da nije u skladu s pravoslavljem napadati, skrnaviti džamije, prijetiti ljudima druge vjere ili apelima Katoličke crkve da se pomogne muslimanima u Duvnu, Livnu i svakom dijelu BiH kako bi se osjećali kao katolici za vrijeme posjete pape Franje Sarajevu, tada ćemo svjedočiti i boljim međuljudskim odnosima i smanjenju slučajeva ekstremizma. Dotad, slušat ćemo pravoslavnog sveštenika iz Srebrenice koji pokazuje da još živi s mentalnim sklopom srednjeg vijeka. Veći problem je samo što će ovog i slične sveštenike diljem domovine slušati mlađe generacije bh građana i nastaviti tradiciju mržnje prema drugima.

Uloga Islamske zajednice

Također, ovdje želimo naglasiti potrebu aktivnog  i po službenoj dužnosti, a u skladu sa svojim mogućnostima, učešća IZ u zaštiti prava muslimana. Iako Islamska zajednica nema efektivnih ingerencija za rješavanje i preveniranje ovih napada, ona je, ipak, u ovakvom društveno-političkom stanju kada se sva, pa i izdvojeno bošnjačka, politika svodi na Sarajevo i raspodjelu političkih funkcija, snažna institucija koja može barem javnim osudama i apelima reagirati na ove napade i moralnim autoritetom tražiti zaštitu. Tuzlansko i Mostarsko muftijstvo su reagirali na dva napada saopćenjima za javnost. Reisu-l-ulema u svojim istupima ukazuje na problem diskriminacije i napada na muslimane, ali pitamo se: je li to dovoljno? Ovaj obim napada na muslimane u jednom mjesecu (u ovom tekstu nabrojali smo samo nekoliko, jer slučajeve u Trebinju i drugim mjestima nismo ni spomenuli), traži aktivniji i intenzivniji pristup i oglašavanje Islamske zajednice. Ako su indolentni visoki politički predstavnici i međunarodne organizacije za ljudska prava, Islamska zajednica takva ne može biti. Stoga se čini da je nužno da Islamska zajednica bez daljeg odlaganja razmotri modalitete kako da adekvatno odgovori na ove i slične slučajeve, od evidencije napada i slučajeva diskriminacije do aktivnog i efikasnog informiranja javnosti, urgencija političkim i međunarodnim faktorima za pomoć u zaštiti muslimana, pa sve do praćenja istraga i sudskih procesa u predmetima napada i diskriminacije muslimana. 

Šutnja (ni)je zlato

Ako se nekada nešto od toga činilo kroz izvještaje o islamofobiji ili različite vrste javnih apela, danas također treba tražiti adekvatne forme u koje će se uključivati svi organi IZ i njeni autoriteti, a ne samo očekivati da to radi reisu-l-ulema u svojim istupima ili samo Kancelarija reisu-l-uleme u svojim povremenim saopćenjima. Ko je zadužen da prati ove pojave, da analizira, predlaže rješenja i mjere? Ako je to Komisija za vjerske slobode Rijaseta IZ, trebalo bi razmotriti da li ona s trenutnim kapacitetima može odgovoriti ovom zahtjevu. Naime, Komisija evidentira samo one slučajeve koje građani prijave. Šta je s onim koji se ne prijave? Koliko građana je upoznato da postoji Komisija? Također, zar se može očekivati kvalitetan rad Komisije ako nema nijednog stalnog uposlenika ili određeno radno vrijeme?! 

Šutnja, prema arapskoj poslovici, jeste zlato, ali trenutno i shodno ovim slučajevima diskriminacije i napada na muslimane ničija šutnja nije zlato, pa tako ni Islamske zajednice. I kada bi bila, tim zlatom se neko drugi kiti i ukrašava dok govori rječnikom kiča o miru i ljubavi među narodima naše domovine. Narodu ostaje šutnja čiji eho odjekuje strahom od novih napada.

Dakako, ovim osvrtom se ne amnestiraju državni organi i bošnjački politički predstavnici, koji bi morali pokazati nesalomljiv žar i strast da osiguraju punu slobodu i sigurnost svim građanima. To im je dužnost i zato su plaćeni.

 

Zadnji put promjenjen četvrtak, 17 Maj 2018 12:12
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro