Muhamed Jusić

Muhamed Jusić

Muhamed Jusić je islamski teolog i arabist, analitičar dešavanja na Bliskom istoku i Ballkanu. Autor više knjiga i studija o arapskom svijetu i islamu. Kolumnist na Al-Jazeeri Balkans, listovima i magazinima StartBiH, Dnevni avaz, Oslobođenje i Preporod. Saradnik Centra za napredne studije iz Sarajeva i koordinator projekta Islam in South East Europe.

Facebook

Twitter

 

Kako se manipuliše historijom da bi se stvorio dojam o historijskom neprijateljstvu islama i Evrope, te produbili stereotipi

„Kurz program predstavio na brdu gdje su razbijeni Turci“-naslov je u jednoj regionalnoj novini. U tekstu o formiranju nove austrijske vlade koju su dogovorili tamošnji desničari autor, kao i velik broj ne samo desnici sklonih listova u Evropi, primjećuje simboliku odabira mjesta na kojem su čelnik Austrijske narodne stranke (ÖVP), Sebastian Kurz i prvi čovjek Slobodarske stranke (FPÖ), Heinz-Christian Strache potpisali ugovor o saradnji. Ugovor je potpisan na brdu Kahlenberg iznad Beča, istom mjestu gdje su 1683. godine vojske Habsburške monarhije potpomognute poljsko-litavskim snagama na čelu s poljskim kraljem Janom III. Sobjeskim, kako naglašavaju autori, „razbile otomansku opsadu Beča“.
I dok autori u ovome vide jasnu poruku populističkih stranaka o tome u kojem pravcu, posebno kada je riječ o pitanju prisustva muslimana u evropskim društvima i pitanju obaveza evrospkih država prema izbjeglicama, planiraju oblikovati svoje politike, ostalo je neprimijećeno i neanalizirano manipulisanje historijom u ideološke i populističke svrhe koje je očito u ovom gestu.
Naime, evropska radikalna desnica strah od islama ne samo da obilato koristi kako bi se domogla vlasti nego mitove o „islamskoj opasnosti“ i narative o „islamu kao stranom elementu u Evropi“ sistematski konstruiše i promoviše.
Jasno je svima koji žele da vide da islam i muslimanske izbjeglice ksenofobni desničari koriste samo kako bi došli na vlast
Najbolji i najsvježiji primjer tome je Poljska koja skoro da nema muslimana, ali itekako ima islamofobiju. Tamošnje vlasti dok podgrijavaju antimuslimanski sentiment u društvu i blagonaklono gledaju na javno propagiranje fašizma na svojim ulicama, ustvari jurišaju na Ustavni sud i pravosuđe. U Briselu kažu da dok su narod strašili muslimanskom opasnošću desničari su promijenili ključne zakone i skoro u potpunosti ovladali pravosuđem i sebe doveli u poziciju da u slučaju izbornih mahinacija neće biti osporeni, te su time sebi osigurali ostanak na vlasti. Zbog toga su se ovih dana našli na granici da im se zbog ozbiljnog urušavanja demokratskih institucija uskrati pravo glasa u Evropskoj uniji.
Ali u strahu ljudi ne razmišljaju racionalno. Zato se potencijal koji u dijelu evropskog kolektivnog sjećanja ima strah od „Turaka pod zidinama Beča“ danas tako vješto koristi kako bi se manipulisalo strahom zarad političkih ciljeva.
I danas se opsada Beča eksploatiše u književnosti i medijima, ali i populističkoj politici kao paradigma historijskog sukoba islama i kršćanstva. Anders Breivik, norveški terorist koji je počinio masovno ubistvo na skupu mladih Stranke rada u julu 2011. u svome manifestu naslovljenom „2083: Evropska deklaracija nezavisnosti“ piše o „historijskom značaju bitke pod Bečom“. Naslov ovog opskurnog štiva, tačnije godina na koju se referira, je povezana upravo sa ovim događajem s čijom simbolikom se poigrava i nova austrijska vlada. Tako Brejvik smatra kako je Evropa 1683. zaustavila islam i kako se „na četiristotu godišnjicu treba pripremiti da istjera sve muslimane sa svog kontinenta.“
Ideolozi sukoba civilizacija ne žele da vide da je njihova slika povijesti odveć pojednostavljena i ogoljena. Ta crno -bijela slika evropske historije i jeste sistematski projicirana da bi se njome moglo manipulisati i na njoj mobilizirati neuke mase.
Namjerno se prešućuje činjenica da je bitka pod Bečom bila samo još jedna bitka velikih svjetskih imperija, a nikakav sukob islama i kršćanstva niti civilizacija. Tačno je, kako piše Cemil Aydin u svojoj knjizi Ideja o muslimanskom svijetu- globalna intelektualna historija , da je muslimanstvo bilo značajan aspekt identiteta osmanske dinastije, kao što je i katolicizam isto tako bio bitan za samopercepciju i internu legitimaciju Habsburgovaca. Tekstovi i govori koji svjedoče o osmansko-habsburškom rivalitetu često se referiraju na „sveti rat“ i obje strane rado koriste religijski govor o drugome kao nevjerniku. Vjera je itekako instrumentalizirana zarad političkih ciljeva velikih carstava, ali njih nije pokretala vjerska gorljivost nego imperijalni ciljevi. Zato oni koji danas manipulišu ovim historijskim događajem, ali i čitavom historijom muslimanskog prisustva u Evropi i to s obje, uslovno rečeno, strane prešućuju brojne neugodne činjenice koje se vežu za taj period. Nigdje oni ne spominju da su Osmanlije vodili ovu bitku između ostalog kako bi podržali svoje saveznike među mađarskim protestantima. Oni ne znaju ili neće da znaju da su značajan dio osmanske vojske koja je opsjedala Beč činili njihovi kršćanski podanici i kršćanski saveznici. Kada se osmanska vojska 3. maja 1683. okupila u Beogradu kako bi krenula na Beč nju su, kako navodi historičar Barker, činile brojne legije. U njihovim redovima su pored muslimana Turaka, Arapa i Kurda, bili brojni kršćani Grci, Jermeni, Srbi, Bugari, Rumuni, Mađari, Szkleri i brojne skupine odmetnika sa Zapada. Historičari pišu kako je teško odrediti tačan broj osmanske vojske ali procjene govore o brojci od 100 do 120 hiljada, među kojima je bilo i kako se procjenjuje 12 000 Moldavaca ili Vlaha kršćana koji su bili ispomoć vojsci nešto poput današnje logistike.
U osmanskom pohodu na Beč učestvovao je i Emericq Thököly, posljednji potomak grofovskog ogranka mađarske plemićke porodice Thököly, sa svojom vojskom. On je, kako se o njemu može naći u svakom udžbeniku historije i na internetu, nakon što je ugušena Zrinsko-frankapanska urota 1671, postao vođa ugarskih emigranata u Sedmogradskoj (Transilvaniji, Erdelju). Povezao se s Francuzima i Osmanlijama protiv Habsburgovaca. 1678. podigao je ustanak protiv Habsburga. Osmanlije su ga postavile za kneza Gornje Ugarske (tur. Muin-i Ali Osman’a itaat üzereyim emre, Kral-ı Orta Macar’ım ki namım Tökeli İmre), uz uvjet da im plaća godišnji danak od 40 hiljada talira. Izvori kažu da je tokom iste godine osvajao tvrđavu za tvrđavom i proširio svoju državu do rijeke Váha. Na kraju, nakon poraza Osmanlija pod Bečom, on je i umro u Turskoj zajedno sa svojom suprugom a danas njegov kip ponosno stoji na Trgu heroja u Budimpešti. U svom pohodu sa Osmanlijama njihov vazal Thököly je pridobio još brojne kršćanske plemiće da mu se pridruže. Čak je 1683, prije pohoda i opsade Beča, pozvao i Hrvatski sabor i hrvatskog bana Nikolu III Erdödyja da se pridruže njemu i velikom veziru Kara Mustafa-paši u pohodu na Beč. Hrvatski sabor i Erdödy nakon razmatranja prijedloga odbili su poziv.

Sličica Želim Print
Ako sve saberemo i oduzmemo, kako zaključuje i Ian Almond u knjizi „Predstavljanje islama u zapadnoj misli“, polovinu osmanske vojske koja je marširala na Beč i koja ga je opsjedala činili su kršćani.
Kada su Osmanlije izgubile bitku muslimanske elite se nisu svetili svojim kršćanskim podanicima. Zanimljiv je detalj kako je i nacrt teksta Karlovačkog mira kojim je 1699. okončana ova faza Osmansko-habsburškog sukoba sačinio kršćanin grčkog porijekla Aleksandar Mavrocordatos, birokrata na Osmanskom dvoru.
Tokom više stoljeća sukoba Osmanskog carstva sa katoličkom Habsburškom monarhijom Osmanlije su često za saveznike uzimali kršćane, kao npr. Francuze. U osamnaestom vijeku Osmanlije su vodili rat protiv Rusije i Habsburške monarhija s ciljem očuvanja jedinstva i suvereniteta kršćanske Poljske. Činili su to iz strateških imperijalnih interesa a ne želje da se pomognu muslimanska braća.
Bezbroj je primjera ovih „historijskih anomalija“ koje se ne uklapaju u ideologiziranu sliku evropske historije kakva se ovih dana pokušava nasilu kreirati. I upravo potpuna slika historije otkriva sve ono loše, ali i dobro što je iza nas. I historija bi trebala biti samo historija iz koje učimo greške kako ih ne bismo ponavljali, ali kada se s njom počne manipulisati kao što se to danas čini širom Evrope od brda Kahlenberg do ulica Warshave onda se ona pretvara u gorivo za neke nove sukobe u kojima će ponovo profitirati ako ne imperijalne, a ono sigurno lokalne elite.

Odluka predsjednika Donalda Trumpa da SAD prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela i da u njega premjesti ambasadu iz Tel Aviva izazvala je osudu ne samo većinski muslimanskih zemalja nego i većine članica UN, svjetske akademske i medijske javnosti. Za ovaj potez predsjednik nema podršku niti većine u svojoj administraciji. Tako je nakon što je Trump donio kontraverznu odluku The New York Times je proveo anketu među bivšim američkim ambasadorima u Izraelu koji su imenovani u vrijeme republikanskih i demokratskih predsjednika. Devet od njih jedanaest se nije složilo s Trumpovim potezom.

Još bitnije, takvu podršku, prema pisanju svjetskih medija, nema ni među američkim Jevrejima niti Izraelcima, zagovornicima ideje dvije države - Izraela i Palestine koje žive u miru. Prema pisanju Radio DW Liberalno-cionistička lobistička organizacija „J Street” je 2014. provela jedno ispitivanje među američkim Jevrejima na temu izraelsko-palestinskih odnosa. Ispitivanje je pokazalo da 80 posto Jevreja u SAD podržava rješenje na principu dvije suverene države. 72 posto podržava Istočni Jerusalem kao glavni grad nezavisne Palestine. Rezultati ispitivanja konzervativno-cionističke organizacije „American Jewish Committee” provedene ove godine odaju sličnu sliku: svega 16 posto ispitanih podržava premještanje američke ambasade u Jerusalem, 44 posto to odbacuje, a 36 posto smatra da s tim činom treba pričekati dok se ne stvore mirovni uvjeti. „Unija za reformirano židovstvo”, najveća jevrejska svjetska organizacija na svijetu, izdala je na dan kada je Donald Trump obznanio svoju odluku o priznavanju Jerusalema saopštenje u kojem se govori o „vremenski loše odabranom” koraku koji će „potkopati mirovni proces” i „pooštriti sukob”. Istovremeno, preko stotinu jevrejskih učenjaka u Americi je potpisalo peticiju kojom se ovakva odluka osuđuje.

Zato je legitimno upitati se zašto je predsjednik Trump donio jednu ovakvu odluku i zašto baš sada.

Teško je naći racionalan odgovor na ovo pitanje. Tačno je da činjenice, argumenti, logična objašnjenja i sl. nisu baš nešto čime se gospodin Trump rukovodi u svom procesu donošenja odluka. Ipak, on je morao imati neki razlog zbog čega je baš sada donio ovakvu odluku. Ako ne sama odluka, onda vrijeme u kojem je obznanjena bi vrlo lahko moglo biti povezano sa činjenicom da predsjednik veoma brzo gubi podršku ne samo u cjelokupnoj američkoj javnosti nego i svojoj bazi. Mnogo toga što je kao kandidat za predsjednika obećao Trump je pokušao realizovati, ali do sada nije bio baš uspješan. Njegova najava zabrane ulaska muslimanima u zemlju, koja  se pretvorila u zabranu ulaska izbjeglicama iz većinski muslimanskih zemalja se još uvijek povlači po sudovima. Zida sa Meksikom nema ni na mapi, a kamoli priče o tome da će Meksiko platiti taj zid. Od te priče je i sam predsjednik odustao tokom prve posjete Meksiku. I sa Kinom je okrenuo priču tokom posjete do te mjere da ga nisu mogli prepoznati. Famozni sistem zdravstvene zaštite tzv. Obamacare još nije zamijenjen. Predsjednik Trump je više puta na njega jurišao, ali je svaki put ostajao kratkih rukava kao i oko dosadašnjih pokušaja reforme poreskog sistema, što je, također, bilo jedno od velikih predizbornih obećanja. O novom početku u odnosima sa Rusijom da i ne govorimo. Ustvari, Trump i sve uži krug ljudi koji je ostao uz njega bi najradije da se Rusija nikako i ne spominje. Jer nezavisna istraga koja se vodi o vezama Trumpove kampanje sa ruskim zvaničnicima i njihovom uplitanju u rezultate izbora bi mogla dovesti i do samog opoziva predsjednika. Naravno teško, jer je to komplikovan politički proces, ali se o njemu ipak sve češće u američkim medijima govorka.

Uglavnom, populizmu sklonom Trumpu nije ostalo puno obećanja koja bi mogao ispuniti i dodvoriti se svojoj bazi, a da mu već u prvom koraku njegova odluka ne bude osporena. Pored toga, u oktobru 1995. godine američki Kongres usvojio je velikom većinom glasova zakon koji kaže da se američka ambasada u Izraelu treba nalaziti u Jerusalemu, priznajući tako taj grad kao glavni grad. I raniji predsjednici su obećavali da će ambasadu premjestiti u Jerusalem. Ovo je za Trumpa, čini se, bio lahak zalogaj kojim bi dokazao da je predsjednik koji izvršava ono što obećava. Cijena takve odluke njemu nije bila bitna. To što će to dodatno destabilizovati ionako razrušen Bliski istok, što će ubiti svaku nadu za trajno mirovno rješenje u Palestini, što će ojačati radikalne elemente na obje strane i ilegalne useljenike koje podržava trenutna vlada u Izraelu i one na arapskoj strani koji će na gnjevu i osjećaju nepravde mobilizirati nove bombaše-samoubice, Trumpu, čini se, nije bitno.

Ima i onih koji misle da je Trump ovakvim potezom ustvari htio ubrzati mirovni proces tako što će izvršiti pritisak na Palestince i sa stola skinuti jedno od najtežih pitanja oko kojeg su i propadali raniji pokušaji postizanja dogovora. Ovo je teško shvatiti jer smo sada bliže tome da se Palestinci povuku iz mirovnog procesa i da više ne prihvaćaju SAD kao nepristranog posrednika. Ako je to politička taktika i to bi se moglo razumjeti.

Međutim, tu je i drugi razlog za donošenje jedne ovakve odluke koji se spominje, a koji ima veze ponovo sa udovoljavanjem izbornoj bazi, tj. onoj koja ga je i dovela u Bijelu kuću. Oni koji pokušavaju proniknuti u „političku filozofiju“ koja je Trumpa dovela na vlast tvrde da je on to uradio da bi se dodvorio svojoj bazi koju najvećim dijelom čine „novorođeni“ evangelisti.

Sličica Želim Print

Na ovu ideološku pozadinu Trumpove odluke sve češće pažnju skreću brojni analitičari nove američke politike prema Bliskom istoku. Tako pišući za portal Radio DW Armin Langer, autor knjige „Jedan Židov u Neukölnu”, koji je studirao židovsku filozofiju u Budimpešti, Jerusalemu i Potsdamu, o ovom nerijetko zapostavljenom aspektu Trumpove politike kaže:

„Trump ne djeluje u ime većine Židova u SAD-u nego ispunjava obećanje dato svojoj publici, evangelistima, kršćanskim fundamentalistima, jednoj vrlo utjecajnoj grupi u SAD-u.  Oni također, za razliku od ostalih kršćana, kako rimokatolika tako i pravoslavaca,  podržavaju premještanje glavnog grada Izraela u Jerusalem. Unatoč razlikama u strujanjima različitih protestantskih fundamentalističkih grupacija u SAD-u, svima njima je naime jedno zajedničko: oni u „Svetoj zemlji” Izraelu/Palestini priželjkuju nastup haosa kao preduvjet za bitku Sudnjeg dana oko Jerusalema“.

Zanimljivo je da i najveća cionistička organizacija, dakle, oni koji se zalažu za povratak Židova u Izrael, ima kršćanski predznak. „Ujedinjeni kršćani za Izrael” s više od dva miliona članova svojim donacijama pomažu projekte koji uljepšavaju sliku Izraela i to sve s ciljem da se što više Židova vrati u svoju povijesnu domovinu. Prema vjeroučenju evangelista svi Židovi se moraju okupiti u Izraelu kako bi se mogao pojaviti Spasitelj, Mesija. I kada se to dogodi svi će se Židovi preobratiti na kršćanstvo. Vjeroučenje koje se u svojoj biti može tumačiti kao izrazito antisemitsko, jer na kraju krajeva stremi dijaspori bez Židova, a u isto vrijeme polazi od toga da židovstvo uopće nije vjera nego zastarjela vjerska zajednica koja će nestati prelaskom na kršćanstvo - pojašnjava Langer.

Bliskoistočni sukob se često pojednostavljeno svodi na sukob Židova i muslimana. No odluka Donalda Trumpa o Jerusalemu je donesena protiv volje većine Židova u SAD-u. Američki predsjednik želi zadovoljiti svoje fundamentalističko-kršćanske birače. Zato ne treba potcjenjivati utjecaj ovih grupacija usredotočenih na Apokalipsu - zaključuje Armin Langer.

Pokaže li se ova analiza tačnom onda svijet uistinu ima razloga za brigu. Ukoliko se najveća svjetska sila u svojoj vanjskoj politici rukovodi apokaliptičnim vizijama svijeta onda u budućnost ne možemo očekivati ništa do armagedon koji vjerski fanatici prizivaju.

Kako nas spinuju

Decembar 07, 2017

Nije bilo davno kada su o spinu raspravljali samo stručnjaci koji se bave odnosima s javnošću. Tada se učilo da je spin zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži - tada može prikazati u posve drukčijem - pozitivnom svjetlu od stvarne istine (koja je obično vrlo ružna i negativna). O spinu i njemu sličnim tehnikama propagande govorilo se sa podozrenjem i on se rijetko koristio od ozbiljnih političara i medija, jer se vjerovalo da je toliko providan da bi se njegovom upotrebom izgubio kredibilitet. O tome da kredibilne novinske agencije prenose lažne vijesti, bez da se ako shvate da su pogriješili ne isprave i i ne izvinu, nije se ni govorilo.

Jednostavno kazano, to je bilo previše “providno”. Međutim, danas je spin ušao u našu svakodnevicu, a njime su se počeli služiti i oni koji pretenduju na poziciju ozbiljnih državnika i medija. On kao i lažne vijesti postali su temelj javne komunikacije putem koje se dobivaju i gube izbori, oblikuju politike i javno mišljenje.

Najsvježiji primjer je spinovana priča o navodnoj izjavi člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o priznavanju nezavisnosti Kosova. Potreba zvaničnog Beograda da skrene pažnju sa činjenice da su ulaskom u vladu Kosova de facto priznali njegovu nezavisnost, da su baš tih dana bili u NATO štabu gdje su dogovorili vojnu vježbu sa ovim savezom provela je lažnu vijest za koju se još niko nije izvinuo javnosti.

Priča je zavrnuta u čavrntiju, tj. spinovana, i to na osnovu školskog primjera izmišljene ili lažne vijesti. Bošnjačka politička pozicija je dovedena u poziciju da se pravda i da se skoro pa izvinjava, te da dokazuje kao problem nije u njoj. Ali nije to prvi put. Već smo mi vidjeli kako se krug ljudi oko Vučića već jednom poslužio istom tehnikom i to u Srebrenici. Kada je čitav svijet trebao da govori o genocidu u Srebrenici, o žrtvama i politikama koje su ga uzrokovale, priča je zavrnuta, spinovana i skrenuta na drugi kolosijek. Onaj ko se trebao izvinjavati postao je onaj kome se izvinjava. Čitav svijet je pričao o napadu na premijera Vučića umjesto o žrtvama i tome da je samo koji dan ranije on učinio sve da se uz pomoć saveznika iz Ruske Federacije u Ujedinjenim narodima taj zločin i ne osudi.

Bilo je toga i ranije, po istom receptu iz iste kuhinje. Kada je uhapšen Radovan Karadžić i tad je priča spinovana da se govorilo o fiktivnom liku Dabiću o tome ko je, šta je radi, gdje se pojavljivao. Čitava svjetska pa i domaća javnost se tako bavila fiktivnim likom, nepostojećom osobom, pa niko nije govorio o zločinima stvarnog Radovana i njegovim žrtvama.

Pored toga što bi bosanska politika i njene medijske i svake druge wannabe elite trebale već jednom prokazati da su prokužili tu igru i da više ne padaju u spremne zasjede, bitno je i javnosti skrenuti pažnju da se nauči živjeti u svijetu novih medijskih manipulacija.

Jer, trebamo sebi postaviti pitanje kako smo došli do toga da se najjeftinija tehnika propagande koristi kao osnovna strategija komuniciranja nekih država i političkih elita i šta se desilo sa javnošću pa je postala sklona prihvatiti takve poruke i u njima ne vidjeti bilo šta sporno. Jednom kada se neki medij ili politika uhvate u laži trebalo bi biti dovoljno da im se više nikada ne vjeruje, da ih javnost osudi i kazni.

Problem je zato daleko veći. „Medijska nepismenost“ i površnost masa je dovela do toga da javnost nesmetano oblikuju fenomen „lažnih vijesti“ i spinova.

Znamo već neko vrijeme da živimo u vremenu „opinion driven media“ ili medija koji služe ideološkim prohtjevima konzumenata, a ne načelima objektivnosti. Ljudi nerado izlaze iz svoje zone komfora. Radije čitaju novine i konzumiraju sadržaje koji potvrđuju njihove stavove. Ljudi vole da im se laže, da čuju ono što žele čuti jer im se istina i stvarnost možda ne bi svidjeli. Oni mediji koji im to nude će imati posjećenost, gledanost i čitanost i to su mnogi shvatili i time se rukovode. To su shvatili i brojni populisti koji sada na tim spoznajama kreiraju politike i oblikuju našu budućnost. Tu negdje se krije i odgovor na to ko i kako kreira alternativnu realnost u kojoj žive ljudi koje smo čuli nakon presude Ratku Mladiću, a koji žive u nekom svom svijetu u kojem dokazane činjenice ne igraju bilo kakvu ulogu.

U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara nego u istini koja će ga uznemiriti.

Sličica Želim Print

Optužbe za radikalizaciju Bošnjaka na temeljima njihovog vjerskog identiteta su konstantan narativ koji se na ovim prostorima promoviše već decenijama. On je ovih dana ponovo aktuelan i optužbe za to kako se “islam u Bosni mijenja” mogu se čuti od visokih političkih zvaničnika zemalja okruženja, a eto sada i od nekih u EU, te brojnih kreatora javnog mnijenja iz medijskih i akademskih krugova zemalja bivše Jugoslavije. Jasno je da se iza takvih optužbi, barem kada je riječ o susjedima i komšijama, krije pokušaj da se prije svega politička pozicija Bošnjaka oslabi i da se time izmakne i posljednji oslonac na kojem opstaje ideja Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i cjelovite zemlje svih njenih građana i naroda.

Bilo bi zanimljivo vidjeti analize medijskih sadržaja u našoj zemlji i regionu koji bi ukazali na fenomen lažnih vijesti i to kako one utječu na stavove javnosti. Siguran sam da bi mnogo šta bilo jasnije i da bi se brzo otkrio trag iz kojih krugova se i s kojim ciljem plasiraju besmislene vijesti koje svaki dan slušamo i gledamo i koje redovno nalaze put do medija koji pretenduju da budu relevantni, profesionalni i ozbiljni. Da toga ima dovoljno je pogledati svakodnevne naslove: „Republika Srpska u strahu: Otkrili da Amerika ove godine planira ukinuti ovaj entitet“, „Kod Cazina niče leglo vehabija jače od Maoče“, „Na Kosovu najmanje pet kampova za obuku boraca ID“.

Muslimanski svijet danas liči onom u kojem se Poslanik islama rodio i kojeg je svojom misijom pokušavao promijeniti.

Bezbroj je prepreka na putu postizanja održivog primirja, a o mirovnom dogovoru i budućnosti Sirije da i ne govorimo.

Kada bismo mi iz Bosne i Hercegovine htjeli biti podli, onda bismo tužakali Hrvatsku za očito oživljavanje ustaštva i rehabilitaciju fašističkog naslijeđa.

Odluka kojom će, kao i razvojem situacije, sigurno na gubitku biti i Turci i ideja ujedinjene Evrope.

Sama nominacija Donalda Trumpa kao kandidata Republikanske stranke za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država je znak trijumfa antiintelektualizma, koji se, ne samo u Americi, kao globalnom trendsetteru, nego i svijetu, već dugo promovira i njeguje u javnom diskursu.

Stranica 1 od 2
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro