Postoji momenat krize koji nosi svaki pisac koji ima savjest. Momenat kada završi rečenicu, zatvori bilježnicu ili fajl i pita sebe: ko će ovo čitati? A onda, ako je dovoljno iskren, i teže pitanje: za koga sam ovo zapravo pisao? Odgovor koji se podrazumijeva - „pišem za čitaoce” - ne znači ništa dok ne precizira koji čitalac, kako do njega knjiga dolazi i zašto bi on uopće znao da taj pisac postoji.

Pogledajmo kako to funkcioniše u ozbiljnim književnim kulturama. Pisac napiše rukopis. Rukopis traži izdavača. Izdavač odlučuje šta vrijedi objaviti i ulaže novac u lekturu, uredništvo, dizajn i štampu. Knjiga dolazi u knjižaru ili biblioteku. Čitalac je pročita, govori o njoj drugima, možda napiše prikaz, preporuči je prijatelju ili studentu. Negdje u tom lancu odraste nova osoba koja poželi i sama pisati. To je mehanizam. A mehanizam funkcioniše samo ako svaka karika stoji na svom mjestu. Sada pogledajmo bošnjačku književnost i pokušajmo pronaći taj lanac.

Stotine samoizdanja bez ozbiljne redakture i uredničkog filtera

Na jednom kraju postoje pisci. Dobri pisci. Ljudi koji imaju iskustvo, jezik i temu. Na drugom kraju postoje čitaoci koji žele ozbiljnu knjigu. Između ta dva kraja: gotovo ništa. Ne postoji stabilan institucionalni mehanizam koji bi od kvalitetnih rukopisa pravio knjige, a od knjiga stvarao čitaoce. Ne postoji kulturna infrastruktura koja bi sistematski povezivala pisca, izdavača, kritiku, biblioteku, školu i javnost. A, vakuum nikada ne ostaje prazan.

Popunjava ga vjerska literatura koja, zahvaljujući džematskim i sličnim mrežama, zaista dolazi do čitalaca. I to nije kritika. Naprotiv, to je vjerovatno jedini segment koji je razumio da knjiga mora fizički stići do čovjeka. Popunjavaju ga i ratni i poratni memoari, stotine samoizdanja bez ozbiljne redakture i uredničkog filtera. Ali rat je trauma koja traži govor. Ljudi osjećaju potrebu da ostave trag, makar i bez sistema koji bi taj trag oblikovao.

Na drugom polu pojavljuje se književnost koja je naučila kako Bosnu učiniti „prevodivom” za strano tržište - proza koja lokalnu tragediju često oblikuje prema očekivanjima međunarodnih fondova, nagrada i izdavačkih trendova. Sve to postoji. Ali još uvijek ne čini zaokruženu književnu kulturu.

Jer književna kultura nije samo zbir knjiga nego mreža povjerenja između pisca i društva.

Kako to rade Matica srpska i Matica hrvatska

Matica srpska postoji od 1826. godine. Matica hrvatska od 1842. Obje institucije imaju uređivačke odbore koji traže rukopise, ne čekaju samo da autori pokucaju na vrata. Obje imaju distribuciju, nagrade, časopise, promocije, bibliotekarske i školske veze. I možda najvažnije: obje su kroz decenije izgradile naviku.

Čitalac koji je jednom kupio dobru knjigu i nije bio prevaren vraća se ponovo. Povjerenje se akumulira godinama, pa decenijama. Na kraju ne dobiješ samo tržište knjiga nego kulturu čitanja. Bošnjačka zajednica kulture Preporod pokušavala je napraviti nešto slično. Pokrenut je projekt „Bošnjačka književnost u 100 knjiga” - kapitalan i dugo čekan poduhvat. Objavljeno je šezdesetak naslova. Onda je projekat zastao zbog finansiranja. Da bismo razumjeli šta nedostaje, dovoljno je pogledati kako su mali narodi s malim jezicima izgradili književne kulture koje funkcionišu.

Primjer Islanda i Norveške

Island ima oko 350.000 govornika - manje nego što bosanski jezik ima samo u dijaspori. Svake jeseni svako domaćinstvo na Islandu dobija na kućna vrata besplatan katalog svih knjiga koje će biti objavljene te godine. To je državna infrastruktura. Uz to, poklanjanje knjiga za Božić toliko je ukorijenjeno da čitava godišnja prodaja kulminira u novembru i decembru. Oko osamdeset posto godišnje prodaje knjiga ostvari se u ta dva mjeseca. Island ne objavljuje mnogo knjiga zato što Islanđani vole čitati više od drugih naroda. Objavljuje ih jer je izgradio sistem koji čitanje čini normalnim dijelom godišnjeg ritma.

Norveška je otišla korak dalje. Svaka kvalitetna knjiga koja prođe uredničku selekciju automatski se otkupljuje od strane države - više od 700 primjeraka za svaki naslov za odrasle i skoro 1.500 za svaku dječiju knjigu te distribuira bibliotekama širom zemlje. Sistem postoji od 1965. godine i počiva na jednostavnoj logici: pisac mora znati da će njegova knjiga doći do čitaoca, a izdavač mora imati minimalnu sigurnost da neće propasti samo zato što je objavio nešto vrijedno. Knjige su u Norveškoj oslobođene poreza jer je još 1967. donesena odluka da je knjiga infrastruktura, a ne luksuz.

Velški jezik govori približno 900.000 ljudi - manje nego što ima govornika bosanskog jezika. Pa ipak, velška vlada finansira Vijeće za knjige koje ima vlastitu distribucijsku mrežu, sistem grantova za izdavače i autore, i koje urednički prati čitav put knjige - od rukopisa do police. Bez tih grantova, kako i sami priznaju, velika većina knjiga na velškom jeziku ne bi ni bila objavljena.

Pouka svih ovih primjera nije da su ti narodi po prirodi posebno književni. Pouka je da su odlučili književnost tretirati kao infrastrukturu i da su tu odluku podržali novcem, institucijama i kontinuitetom. Niko od njih ne pušta tržište da samo odluči šta je vrijedno. Svaki sistem koji funkcioniše ima tijelo koje vrši uredničku selekciju, procjenu kvaliteta. Neko mora reći: ovo vrijedi, ovo ne. Norveški Arts Council ne kupuje svaku objavljenu knjigu. Kupuje dobre knjige.

Bez takve institucije, tržište se izravnava prema najlakšem putu. A u bošnjačkom kontekstu, najlakši put je mreža koja već postoji: džematski centri, islamske zajednice, kulturna udruženja dijaspore. Te mreže imaju logistiku, povjerenje i redovan kontakt s ljudima.

Šta čita naša dijaspora

I tu dolazimo do jako važne pojave. Ne mogu reći da sam u našoj dijaspori proveo dovoljno vremena da bih svoj uvid smatrao općim pravilom, ali iz onoga što sam imao priliku vidjeti primijetio sam jedno: kroz dijasporske mreže uglavnom kruže teološke knjige, nešto historije i vrlo malo književnosti. Roman - ne hvala.

To sam često primjećivao i u džamijskim bibliotekama, ali i po kućama naših ljudi. Kao da se književnost doživljava kao nešto što može „pokvariti“dijete ili ga udaljiti od identiteta – nešto što ne treba.

Cijeli tekst je dostupan u posljednjem broju Preporoda.