digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Selman Selhanović

Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

Strpljivost je vrlina koja nam pomaže da ispravno postupamo i da nedaće prihvatamo hrabro i odlučno, bez malodušnosti, ljutnje i jadanja. U suprotnom pokazali bismo nemoć i prepustili se beznađu.

U državi u kakvoj živimo, sve se manje pitamo za svoja prava i pravdu koja nas treba štititi kao građane. Da smo toga itekako svjesni podsjećaju nas učestala iseljavanja.

Živimo u vremenu kada samo najjači opstaju i vrijede nepisana pravila da je važno pobijediti i tako pokazati svoju moć nad drugima. Mjesta za slabije nema.

Svi govore o odlasku  radno sposobnih mladih ljudi iz BiH, a niko ne spominje one starije koji ostaju i koji su podnijeli ratne strahote i sada umjesto da u miru koriste svoje zarađene penzije i dalje podnose teškoće uspravljanja bh. društva

Nikad u svijetu nije bilo više pravnih akata o pravima čovjeka, a nikada manje ljudskog dostojanstva i pravde. Stotine je pravnih dokumenata sa svrhom reguliranja i čuvanja ljudi jednih od drugih za koje možemo reći da su tek formalne naravi, jer se one praktički ne poštuju i ne primjenjuju. Zakoni su jedno, a odgovornost drugo. Ljudsko pravo i ljudsko dostojanstvo se, svjedoci smo, ne poštuju. Štaviše, krše se na svakome koraku. Ako je to već tačno, ako nema sprege između prava i dostojanstva, onda je budućnost tamna i neizvjesna. Naime, bez unutarnje ravnoteže i poštivanja prava urušile bi se one temeljne vrijednosti koje ljude čine time što jesu. Ne zaboravimo, ljudska bića posjeduju unutarnje vrijednosti koje se tiču moralnih imperativa i zahtijevaju poštovanje osobina svake osobe. „Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu,“ kategoričan je Albert Einstein.
Međutim, da li smo zaista dostojni da budemo to što jesmo, odnosno da li smo istinski namjesnici na Zemlji? Ovo pitanje – pitanje dostojanstva ljudske osobe u suvremenom svijetu – postaje sve više pitanje od važnosti samoga života. Čovjek jeste razumno biće, ali ako ne koristi svoje znanje na Bogom dan način, svojom nepromišljenošću može narušiti prirodne procese, može se svesti na nivo životinje i srozati time svoje dostojanstvo. Čovjek ne smije omalovažavati niti ponižavati, i u krajnosti manipulirati drugim čovjekom. Ljudska prava su nepovrediva i svakom pojedincu ona pripadaju. Za ostvarenje tih prava dužna je sama ljudska zajednica tj. država u kojoj oni žive i u kojoj se čuvaju i izgrađuju ljudske vrijednosti, nadasve dostojanstvo kao takvo. Ako toga već nema, onda nema ni poštivanja prema samima sebi, a kamoli prema drugima. Za takvo društvo koje nema uslova za dostojanstveni život možemo reći da je ono nefunkcionalno i konfliktno.

Umjesto da štiti ona šteti

Neka nam ne bude zamjereno, ali zasigurno je Bosna i Hercegovina ovakva kakvo je takvo jedno društvo. U agresiji i ratu u njoj porušena su sva ljudska prava i pogaženo dostojanstvo mnogih ljudi. I ne samo što su ubijani zato što su se drugačije zvali, nego su ponižavani, silovani pred djecom i roditeljima, proganjani itd. Od te matrice se nije daleko odmaklo ni danas. I danas, nažalost, zločinci šetaju slobodno i štaviše ponose se svojim nedjelima. To je još nemoralnije. Možemo li samo zamisliti kako se žrtve osjećaju? Dakako, osnovna zadaća države bila bi da štiti svoje građane, tj. one kojima je dostojanstvo povrijeđeno, na što je i zakoni obavezuju. Na to, uostalom, upućuje i Deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija gdje se navodi da se „sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“. No, na papiru mrtvo slovo. Pojedinci danas uzimaju sebi za pravo da su iznad drugih, pa čak i iznad zakona. Otuda se jedni bogate i lagodno žive dok drugi mukotrpno rade i teško zarađuju koricu hljeba. I, na taj način jedni ugrožavaju druge, uslovljavaju ih i omalovažavaju, te time neizostavno gaze njihovo dostojanstvo. To znači da oni ciklično nadalje gube svoje vrijednosti, postaju nesposobni i beskorisni za aktivnije uključenje u društvene tokove. Još ako država, koja bi ih trebala štititi i osigurati socijalnu i svaku drugu sigurnost, ne čini ništa na tom polju – tada osjećaj bezvrijednosti i raslojavanja u društvu biva veći. I to iz generacije u generaciju. Naprosto, država umjesto da štiti ona šteti dostojanstvu svojih građana. Oni se zloupotrebljavaju i njima se manipulira. Pogotovo se to odnosi na siromašne i ranjive kategorije. Mnogima od njih su uskraćena prava na rad i zaposlenje, pravo na slobodu izbora, pravo na životni standard, pravo na zdravstvo, stanovanje, hranu, školovanje, socijalno osiguranje i sl. Ne govorimo samo o dostojanstvu kada je čovjek gladan i nema šta jesti, nego u fokus stavljamo njegove sposobnosti koje mu društvo ne omogućava da ispolji. Nasuprot, te i takve sposobnosti društvo sputava i iskorištava.

Neki su, ipak, jednakiji

Sve su to situacije društvene nejednakosti koje uveliko utječu na ljudsko dostojanstvo. Pred zakonom smo svi jednaki, ali su neki ipak jednakiji, ukazuje George Orwell u svojoj Životinjskoj farmi. Takvi već koriste prava jednakosti i pretvaraju ga u svoju dobit. Za njih nije važno što tako čine nepravdu i što gaze ljudsko dostojanstvo. Oni ne brinu za to što drugi gube svoje samopoštovanje i siromaše. Zaboravljaju da je ljudsko dostojanstvo daleko značajnije od siromaštva i da ima svoje granice. Ono se ne može kupiti niti oduzeti. Ono kad dotakne dno, kad ostane bez osjećaja časti i poštenja, onda će se neminovno suprotstaviti omalovažavanju drugog i drugačijeg, nepoštivanju pojedinačnog izbora, opredjeljenju iz interesa, raznim potcjenjivanjima i ucjenjivanjima, te drugim manipulacijama koje ugrožavaju postojanje svakog čovjeka. To je ono prirodno ljudsko dostojanstvo koje se duboko treba ticati svakog od nas. Zar briga o dostojanstvu ratnih žrtava, žrtava torture i nasilja, dostojanstvo povratnika na svoja ognjišta, dostojanstvo emigranata i izbjeglica, dostojanstvo radnika i dr. ne zavisi od nas samih?

Biti subjekt, a ne objekt

Kada bismo, uprkos svemu, svaki od nas pojedinačno više poštovali sebe, te iskazivali svoje potrebe, a ne linijom manjeg otpora destruktivno djelovali u stilu ništa ne valja i sve treba srušiti, onda bismo izgradili svoje dostojanstvo na čijim temeljima bismo dalje gradili i svoj život i bolji svijet. Bog od nas traži angažman, aktivno sudjelovanje u kreiranju životne stvarnosti, traži da budemo subjekt, a ne objekt. „Vi radite“, kaže Kur’an, „a Allah će vidjeti vaš rad, i Njegov Poslanik, i vjernici!“ (Et- Teube, 105).
No, očito je da živimo u vremenu opće destrukcije, radikalizma, pa i fašizma koji su sve prisutniji u javnosti. Prave i istinske vrijednosti teško dolaze na vidjelo. Posebno nam nedostaje ono dostojanstvo koje nas čini ljudima. U zbirci misli samuraja Higakume, Mišima kaže: „Dostojanstvo jednog čovjeka mjeri se prema utisku koji ostavlja. Dostojanstvo je ustrajnost u naporu. Dostojanstvo je u vedrini. Dostojanstvo je u uzdržanom izrazu usana. Dostojanstvo je u stalnoj ispravnosti vladanja. Mnogo je dostojanstva i u stegnutim zubima i u namjernim pogledima. Sve su to spoljašnji, vidljivi kvaliteti. Najvažnije je usredsrediti se na njih u svim okolnostima i pokazati ih s potpunom iskrenošću.“
Za to su nam potrebni dobri primjeri, primjeri koji će uz dostojanstvo izgrađivati čast, poštenje, čistoću misli, namjera i djela. Takvi primjeri učit će nas kako da poštujemo sebe, ali i druge. Uostalom, kao muslimani, dužni smo čuvati svoje dostojanstvo.

Bez svake sumnje čovjek je društveno biće, zoon politikon. Kao takav, on je odgovoran za ono što čini i što u krajnosti predstavlja njegov život. Sve što postigne u životu, i uspjeh i sreću, sve je to od njega i do njega. Također, i ono što je loše, neuspjeh i negativno tiče se i vezuje za čovjeka, tj. nas samih. Odgovorni smo tako „za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo“ , upozorava Voltaire. Što prije to prihvatimo to bolje po nas. Najbolje je da prihvatimo i slijedimo odgovornost za svoje živote. Ono što nam se dešava, i dobro i loše, nužno je stoički podnijeti. Od realnosti se, ustvari, i ne može pobjeći. Štaviše, potrebno je suočiti se i preuzeti odgovornost. U suprotnome, odrekli bismo se svog mišljenja i svog prava na izbor čime bismo drugima dali u ruke da odlučuju o nama i našim životima. Nismo li time danas našu odgovornost prepustili drugima kojima sada samo služimo kao brojka. Riječ je o političarima koji nam obećavaju bolji život. Sada kad uviđamo da je to teško ostvarljivo, još je gore zavaravati se i šutjeti. Naprosto, ne želimo priznati da smo predajući svoju odgovornost ogradili se od aktivnog djelovanja i utopili se u kolektivnu neodgovornost. Zato nemojmo krivca tražiti u drugima. Jer, ako nismo odgovorni prema sebi ne možemo očekivati da budemo odgovorni ni prema drugima. Nemojmo svoj teret prebacivati drugima na pleća samo zato što nismo spremni ponijeti ga sami.

Preuzimanje krivice

„Kada osoba preuzme odgovornost za svoj život i sve ono što iz toga proističe, prestaće da krivi druge za posljedice svojih akcija. S obzirom na to da ne možeš promijeniti druge ljude, onda je i svaljivanje krivice neumjesno. Kriviti druge čini da osoba ostane unutar zidina zatvora koji je sama stvorila. Kada preuzmeš odgovornost, krivica se eliminiše i postaješ slobodan da rasteš“ ukazuje Val Van De Vol jednom od uspješnijih biznismena današnjice Bobu Proktoru. Rekli bismo sve je do glave, odnosno mentalnog sklopa. Vjera u sebe i svoje sposobnosti je nešto što je glavni pokretač. Ukoliko već odbijamo biti odgovorni i za sebe i za svijet tada moramo biti svjesni da se odričemo i svojih vrijednosti. Naime, predajući svoju odgovornost predali smo i svoju slobodu. To znači da ne kontroliramo ni svoju budućnost. Na taj način gube se i ljudska prava, pa oni koji se ograđuju od svojih postupaka, s druge strane, postaju dio kolektivne neodgovornosti. Moramo priznati da je taj dio većinski, te da ne treba isključivati one koji su intelektualno i materijalno imućni a žele pomoći razvoju zajednice. Međutim, mi se ovdje referiramo na društvo kolektivne neodgovornosti koju čine zajednica ravnodušnih pojedinaca, a koji nisu spremni reagirati i podići svoj glas spram nepravde onih kojima su oni ustvari dali svoju odgovornost. Svjesni situacije u koju su se doveli oni olako prepuštanje svoje odgovornosti drugima sada pravdaju time da se ne žele više ponižavati i dodvoravati. Danas, upravo, odgovaramo ljudima kojima smo velikodušno dali za pravo da upravljaju našim životima. Problem je tim izraženiji što je društvo u kom živimo svoju odgovornost prenijelo nadalje na određene institucije i pojedince koji misle da su odgovorni za druge. To znači da osim gubitka predane odgovornosti, na taj način gubi se i osjećaj slobode, te se otvara prostor za razna manipuliranja. Odgovornost pretpostavlja slobodu, i obrnuto. Čovjeku je dato da bude slobodan i da bude odgovoran za sve što uradi. Drugo je sada pitanje što se većina ljudi plaši odgovornosti. Sve smo plašljiviji pred naletom agresivnijih. Zatvaramo oči pred naletom ksenofobije, nacionalizma, fašizma i diskriminacije svake vrste. Sve više se zatvaramo u sebe i sputavamo svoje ideje. I, to narasta do neslućenih razmjera, jer mnogi provedu cijeli život nesvjesni svoje slobode i mogućnosti Bogom danog izbora. Čovjek je depersonaliziran do te mjere da sve prihvata zdravo za gotovo. On osjeća da mu društvo ne daje podršku, čak unosi u njegov život strah i nesigurnost, te u krajnosti pasivizira ga i čini pesimističnim.

Za slobodu se moramo izboriti

Šta nam to govori? Pa, bijegom od odgovornosti čovjek bježi i od svoje slobode. I, što je više takvih bježanja i predavanja odgovornosti drugima to je manje slobode u društvu. Zapravo, bez odgovornosti i slobode čovjek i ne može biti čovjek. I, čovječanstvo bez te sprege zapada u opasnost opstanka. No, ljudi su nadasve proaktivna bića koja su sposobna donositi odluke u kriznim situacijama. Razum nam govori da ako nemamo slobodu tada nećemo znati ni šta je to odgovornost. Sloboda jeste stanje uma i za nju se moramo izboriti sami. Njenim permanentnim potvrđivanjem mi, ujedno, snosimo odgovornost za svoj izbor. I, ne zaboravimo, kao bića koja koje je Bog stvorio za sve ono što smo uradili ili nismo odgovarat ćemo na Sudnjem danu. Vjernici imaju posebnu odgovornost.

- pitanje je koje se uveliko tiče institucija države, ali još više nas samih

Aktivizam ne dopušta da drugi odlučuju o nama

Bez vlastitog imidža možemo doći u opasnost da nas drugi etiketiraju i prisvajaju naše vrijednosti* Potreba brendiranja ima za cilj odvratiti pažnju od negativnih događaja i pojava, te uspostaviti jedinstveni bh. identitet prihvatljiv za sve njene građane koji Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom državom.

Za jednu državu, pa i samu jedinku od bitne je važnosti da ima svoju prepoznatljivost ili sliku o sebi, sliku koju će javnost s vremenom prepoznati. Kakva će već ta slika- percepcija biti zavisi od niza faktora koji se izgrađuju u odnosima spram ideja, stavova, pojmova, predrasuda i sl., a koje kroz svoju prizmu i iskustvo steknemo o izvjesnom objektu. Takve stečene vrijednosti duboko se tiču našeg identiteta i time formiranja našeg imidža. Oba ova pojma- pojmovi identiteta i imidža su uzročno-posljedično povezana. Jedno bez drugog ne ide, jedno nadopunjuje drugo. Identitet je osnova i polazište, a imidž je njegova nadogradnja i ishodište. Može u pojedinim situacijama jedno biti važnije od drugoga, ali je suština pronaći pravu mjeru i suglasje. Jer, ako nema kvalitetnog identiteta nema ni kvalitetnog i uspješnog imidža.

Promjena mentaliteta

Na općem planu, svaki identitet podrazumijeva vizuelna vrjednosna obilježja, simbole i osobenosti. Kakve su i kolike te vrijednosti- prepoznatljivost Bosne i Hercegovine u svijetu teško je odrediti. Za pretpostaviti je da o BiH mnogi u svijetu nikad nisu čuli i ne znaju ništa o njoj, a ako su nešto čuli to je bilo najizraženije posljednjih godina (od 1992. do 1995.) kada se u njoj vodio rat i stjecala ružna slika. Sve ono što je prije bilo i što se gradilo stoljećima kao da je palo u vodu. Zaboravljene su, u međuvremenu, Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984.g., i drugi uspjesi u nauci, kulturi i sportu. Ono po čemu se sada BiH prepoznaje jesu vrijednosti koje nisu suštinske. Tako se Sarajevo kao glavni grad ne bi trebalo da prepoznaje tek po ćevapima, što znatan broj turista ističe, a čime se minimiziraju druge vrijednosti. Insistirati samo na toj gastronomskoj ponudi bilo bi sasvim pogrešno. Daleko je važnije predstaviti vrijednosti Sarajevske Vijećnice i Zemaljskog muzeja, Gazi Husrev-begove džamije i biblioteke, Katedrale i Saborne pravoslavne crkve u Sarajevu, ili recimo velikane bosanskohercegovačke prošlosti, nove kulturne manifestacije i sl. Kako ćemo to učiniti zavisi od nas samih.
Dakle, dosta toga je u našem bosanskohercegovačkom mentalitetu kojega u današnjem uslovima života nužno treba mijenjati i nadograđivati. Ako se to samo po sebi nameće kao potreba, onda te promjene trebaju ići za onim najboljim, kako nas uče i sama vjerska načela. Kur’an jasno ukazuje na to da svako čovjekovo djelo treba biti usmjereno na općekoristan interes i dobrobit čovjeka. „Najbolji od nas je onaj koji ljudima pruža najviše koristi“. Pojedinačni angažman je stoga prvi korak koji će odredit naše vrijednosti pred svijetom.
Možda se oni stariji neće složiti o potrebi te promjene i prihvatanju novih kriterija i standarda, ali kako svako vrijeme nosi svoje breme tako i mi moramo pokazati svoju vitalnost i prilagodljivost. Mi smo primjerice, učili od naših deda i nana da svoje kvalitete i vrijednosti ne treba javno iznositi, jer nije baš lijepo hvaliti se. Svoje vrijednosti smo na taj način čuvali samo za sebe. Međutim, na globalnom nivou zapadni način života koji dolazi iz razvijenih zemalja poučava nečemu drugome. Zapad prakticira i to propagira da svoje vrijednosti se iznose otvoreno na tržište, i da ako se ne znaš hvaliti nećeš moći postići ni uspjeh u životu. Ako ne prihvatimo ove norme, naprosto, vrijeme će nas pregaziti. Naravno, ne po svaku cijenu. Sve , ipak, upućuje na potrebu promjene našeg mentaliteta i na taj način otvoreniji pristup u kreiranju i prezentiranju sopstvenih vrijednosti.
U skladu s time, prvi korak koji je važan u ovoj svojevrsnoj promociji bio bi promijeniti mentalitet. Na tu promjenu mentaliteta, odnosno slike o sebi upućuje nas i kur’anski ajet koji kaže: „ Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe“. Jednostavno, najbolji način je promijeniti stanje koje projicira samu sliku, te potom poraditi na tome da svijetu prezentiramo one promjene koje će u svakom slučaju predstaviti Bosnu i Hercegovinu u pravom svjetlu. Ovo posebno ističemo u „pravom svjetlu“, jer osim onoga što nije, a trebalo je biti urađeno našim zalaganjem i snagama, trebamo znati da ima onih koji BiH ne žele dobro, pa o njoj grade negativni imidž. Tog stanja trebamo biti svjesni, pogotovo danas poslije agresije i rata na BiH, kada BiH žele prikazati i kao leglom terorizma u Evropi. Naime, fabriciranjem negativnosti i crnila nastoji se urušiti ugled i BiH spriječiti u njenom razvoju i prosperitetu. Otuda se popravljanje i izgradnja novog imidža nameće kao nužnost.

Neiskorišteni potencijali

Nažalost, BiH se u tom smislu nalazi u velikom zaostatku. S jedne strane prisutna je konkurencija i osporavanje, a s druge, potencijali koji nisu iskorišteni kao što su geografski i saobraćajni položaj, prirodna i kulturna baština i sl. Ono što opterećuje i sputava u razvoju, tj. ono što su drugi nametnuli kao stereotip i negativnost može se i mora prevazići ljudskim, prirodnim, kulturnim i svakim drugim potencijalima. Ako Bosna i Hercegovina ima loš imidž na koji još u posljednje vrijeme utječe korupcija i nacionalizam tako kreirani imidž će se eliminirati preuzimanjem kontrole i organiziranim upravljanjem identitetom i imidžom zemlje. Za takvo što, naravno, potreban je strateški plan koji podrazumijeva zajedničko djelovanje, dogovor o jedinstvenom nastupu kako bi se privukao ekonomski kapital neophodan u razvoju zemlje.
To nije posao koji se radi bez plana i projekta, onako na brzu ruku, nego se takav posao brendiranja radi decenijama. Problem je tim veći što ni entitetske, a ni državne institucije ne rade skoro pa ništa na tome da se to stanje kvalitetno promijeni. Praktički, vrlo malo ili nimalo se ulaže u organizirano jačanje vlastitih vrijednosti, te se čak i ne upravlja svojim imidžom, što se reflektira na državni razvoj i naše pozicioniranje na svjetskom planu. Razlozi tome leže u samome društveno-političkom sistemu i historijskim prilikama koje su prema BiH kao državi bile neprijateljski nastrojene. Historija kazuje da je BiH oduvijek imala svojih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, onih koji su je željeli prisvojiti i pripojiti. Uvijek su se drugi miješali i krojili njenu sudbinu. Uslijed toga, možemo reći da se u BiH gradio imidž koji ni u kom slučaju nije bio po želji njenih građana. Jedno su bile želje, a drugo mogućnosti. Potrebno je sada uspostaviti istinske vrijednosti i pronaći prave mjere. Bez zajedničkog djelovanja teško da u tome možemo uspjeti.
S druge strane, potrebno je znati da ako nemamo svoj vlastiti imidž onda ćemo doći u opasnost da nas drugi etiketiraju i prisvajaju naše vrijednosti. Tako su drugi npr. prisvojili autohtone vrijednosti bosanskog psa tornjaka i registrirali ga u kinološkom evropskom savezu kao hrvatsko- bosanski pas tornjak. Na isti način, kandidiranje spomenika stećaka kao svjetske kulturne baštine pri UNESCO-u, koji se u 90% omjeru nalaze na tlu BiH, nije se moglo provesti bez učešća i time prisvajanja našeg kulturnih blaga od susjeda Srbije i Hrvatske. Lista takvih primjera bila bi velika i ona, da slučaj bude gori, nije zaključen. Otuda imperativ, prisvajanje i posvajanje može se spriječiti samo izgradnjom svojih vrijednosti, svog imidža, sa kojim se, ujedno, uspostavlja i sigurnost u sebe. To je prioritet svih prioriteta.
Riječ je o potrebi brendiranja koje za cilj ima skretanje pažnje od negativnih događaja i pojava, te uspostavljanje jedinstvenog bh. identiteta prihvatljivog za sve njene građane koji Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom državom. To znači da se, nadasve, istaknu prednosti i kvalitete s kojima bismo bili prepoznatljivi u svijetu. Nažalost, slika o BiH je još uvijek neizvjesna i puna nerazumijevanja, kako unutar nje same tako i odnosa svijeta spram nje. U tim odnosima BiH je predstavljena kao zemlja rata u kojoj je teško ostvarljiv pomak.
Kako već drugi gledaju na BiH pokazuju posljednja istraživanja „Contry Brand Indexa“ prema kojima se Bosna i Hercegovina nalazi na 82. poziciji u svijetu po snazi svog brenda, što u neku ruku hrabri jer se mnogo veće zemlje uopće ne nalaze na njoj.
Drugo istraživanje - istraživanje njemačke Fondacije Friedrich Ebert koje je sproveo prof. dr. Božo Skoko, sa Sveučilišta u Zagrebu, pokazalo je neke perspektive i mogućnosti, kao i prepreke na putu brendiranja Bosne i Hercegovine. U studiji koja je uređena tim povodom ispitanici iz tri naroda koja žive u BiH izjasnili su se da bi u stvaranju novog identiteta u međunarodnom pozicioniranju BiH najviše doprinijeli faktori koje tabelarno donosimo: (Pogledati tabelu “Aduti BiH”)
Očito, vidno je da Hrvati i Bošnjaci najviše povjerenja imaju u mentalitet ljudi, gostoljubivost i otvorenost, dok Srbi preferiraju više prirodne ljepote i raznolikost. Zajednički potencijali - mentalitet i kultura su osnova za novu međunarodnu prepoznatljivost. Polazeći od toga u nadogradnji imidža, odnosno njegove promjene, ona ne podrazumijeva kopiranje vrijednosti drugih, nego se temelji na autentičnosti i originalnosti. Samo takve vrijednosti se prepoznaju i dolaze do izražaja. Primjera radi, opće je prihvatljivo i poznato da su Švajcarci bankari, a Škoti škrti, da je Španija zemlja koride i flamenga, Holandija je zemlja tulipana, Italija je poznata po špagetima i dr.
Koliki je značaj izgradnje i promjene imidža ilustrativno možemo pokazati na primjeru Njemačke koja da nije ulagala u popravljanje svog imidža kojega je stekla u Drugom svjetskom ratu, ostala bi prepoznata i obilježena kao zemlja Hitlera i nacizma. Međutim, ona je svojim osmišljenim djelovanjem izrasla u jednu od najmoćnijih zemalja Evrope i svijeta za koju važi da je sada zemlja u kojoj vlada red, rad i disciplina. Ona je sada zemlja dobrog življenja, otvorena i poželjna za mnoge nacije.

Od imidža do proizvoda

U procesu promjena i izgradnje novog imidža stručnjak Wally Olins, radeći na jačanju brenda Velike Britanije, ukazao je na sedam koraka. Ti koraci mogu biti primjer drugima i odnose se na: 1. Uspostavljanje radnog tijela za pokretanje programa u čijem sastavu se nalaze predstavnici vlade, ekonomije, kulture, fakulteta i medija, 2. Utvrđivanje kako nacija percipira samu sebe, te kako je država percipirana u inostranstvu, 3. Razvijanje konsultacija s kreatorima javnog mnijenja. 4. Kreiranje središnje ideje na osnovi koje će stručnjaci razviti svoju strategiju, 5. Razvijanje vizuelne prezentacije središnje ideje, 6. Prilagoditi poruke koje se plasiraju kroz turizam, investicije i izvoz i 7. Osmisliti programe u matičnoj zemlji kako bi se pokrenuo program državnih aktivnosti kroz aktivnosti odgovarajućih organizacija u trgovini, industriji, umjetnosti, medijima itd. U suština se imidž države predstavlja kao neposredni proizvod koji kao takav, uključuje povjerenje potrošača ili konzumenta, te se stalno mora obnavljati i razvijati. Otuda su nužna ispitivanja i provjere tržišta, te praćenje želja i uzroka promjena. U organiziranim državama to se ni u koma slučaju ne prepušta stihiji. Vlade u takvim državama imaju zasebne odsjeke i institucije koji se brinu za njenu promociju. Englezi imaju, putem TV i radio mreže BBC izuzetno razvijenu medijsku prezentaciju, a Nijemci kroz Goethe institut promoviraju njemački jezik i kulturu i sl. Ono što je svima zajedničko jeste nastojanje da se svijetu prikažu u što boljem svijetlu. U promoviranju svojih vrijednosti one tako ulažu velika novčana sredstva očekujući, dakako, da se ona vrate i uvećaju.
Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina istakli smo da je njena slika u svijetu loša, i da je nužno treba mijenjati. Da je situacija zaista takva svjedoči nam sve veća politička podvojenost. Naravno, zatvaranje očiju pred time, kao i zatvaranje u svoje okvire i vrijednosti ničemu ne vodi. „Evropska unija, i njeni vladari, ne mogu prihvatiti vrijednosti nacionalnosti, jer bi to negiralo cjelokupnu evropsku ideju“, ukazuje premijerka Margaret Tačer, zaključujući: „To će proći onog časa kad ti narodi ( na Balkanu) uvide da se Evropa i nacionalne vrijednosti osvajaju duhovnim i fizičkim žuljevima i krvavim radom“. Nije li to poruka i uputa kojim smjerom da idu zemlje Balkana, pa time i Bosna i Hercegovina. Nacionalni identiteti sve se više vezuju za ekonomsku kategoriju, a ne isključivo političku.
Zato ukoliko želimo biti faktor, a ne objekat potrebno je izboriti se za poziciju. Ono što je loše i negativno svijet ne interesira. Nužno je okrenuti se sebi, i svoje vrijednosti i prednosti afirmirati na najbolji mogući način. Sarajevo film festival (SFF) je jedan od takvih načina. Ili Sarajevo Businnes Forum, međunarodna investicijska konferencija koja za cilj ima predstaviti potencijale BiH, regionu i svijetu. U tom kontekstu kao glavni grad Sarajevo ima mogućnost biti primjer izgradnje novog imidža samim time što će biti otvoreniji za sve ideje, te biti primjer koji će spajati i držati na okupu cijeli bosanskohercegovački teritorij. Samo takvi otvoreni gradovi mogu se upustiti u konkurentsku borbu na svjetskom tržištu.

Otvorenost prema svijetu

Da Bosna i Hercegovina ima svoje potencijale i da svijetu ima šta pokazati potvrđuje prirodne atrakcije u koje ubrajamo nacionalne parkove: Sutjeska, Kozara, Una i dr., vodopade Plive i Kravice, izvor rijeke Bune i brojna jezera i planine. Tu su i historijske lokacije poput : Starog grada Bobovca, Starog mosta, Baščaršije, Tvrđave Kastel, kamenog grada Počitelja. Također, svijetu se mogu ponuditi bosanskohercegovački proizvodi od suhe šljive, livanjskog i travničkog sira, tuzlanske soli do pitke vode i sl. Također, možemo se ponositi velikanima bosanskohercegovačke književnosti i umjetnosti kao Mehmedalijom Makom Dizdarom, Aleksom Šantićem, Antunom Brankom Šimićem, Mešom Selimovićem, Ivom Andrićem, Abdulahom Sidranom, Nedžadom Ibrišimovićem, Isnamom Taljićem i dr. , te filmskim umjetnicima: Danisom Tanovićem, Jasmilom Žbanić, Aidom Begić- Zupčević, Emirom Hadžihafizbegović i drugima. Tu su još slikari: Mersad Berber, Safet Zec, Dževad Hozo... Sve njih, ovdje, ne možemo nabrojati, a svi oni itekako doprinose poželjnom imidžu.
U tom smislu, svijetu predstavimo ono što nas spaja i što nas je spajalo stoljećima. Zar, Bosna i Hercegovina nije zemlja raznolikosti koja povezuje Istok i Zapad, kršćanstvo i islam. Imidž multikulturalnosti je nešto po čemu smo prepoznatljivi. Čak 86% Bošnjaka, 84% Hrvata i 82% Srba smatra kako je Bosna i Hercegovina „podjednako i bošnjačka, i hrvatska, i srpska“. Konačno, imidž se može promijeniti samo zajedničkim djelovanjem i zajedničkom vizijom budućnosti zemlje. Ako ne zbog nas onda zbog generacija koje dolaze.

Svijet je danas u sve većoj potrebi za dobrim djelima i međuljudskim relacijama. Primjer Agana Hodžića je dobronamjerno djelo koje bi trebalo slijediti ako želimo pomoći siromašnima

Sjetiti se samo jednog dana kada se u svijetu obilježava Dan borbe protiv siromaštva (17. oktobar) je tek kap u moru onoga što primjećujemo skoro svaki dan na ulicama i uopće u životu. Isto tako pisati i u medijima apelirati o potrebi iskorjenjivanja siromaštva i bijede ne može bitnije utjecati na svijest, solidarnost i socijalnu pravdu. Nužan je svakodnevni, kontinuirani i sistemski angažman, kako pojedinaca tako i društva u cjelini. Ono što su, međutim, pojedine političke stranke zagovarale u svojim programima na tom polju, polju socijalne politike, bilo je više formalne negoli suštinske naravi. Problem je tim veći što se siromaštvo ne može riješiti samo po sebe kao što ni bilo kakav ekonomski rast ne može dovesti da siromaštvo nestane. Danas, uprkos zaposlenju mnogi mladi ostaju siromašni, što ukazuje da se siromaštvo ne tiče samo radne neaktivnosti. To znači da je siromaštvo kao društveni problem još veće nego što se to ispoljava. Posebno se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu koja prema statističkim podacima spada među pet najsiromašnijih u Evropi. Po životnom standardu ispred BiH su sve susjedne zemlje: Albanija, Crna Gora, Srbija, Makedonija. Podaci govore da polovina stanovništva u BiH živi na granici siromaštva. To je tema i problem koji ne treba skrivati pod tepih. Naprotiv, o siromaštvu, socijalnim nejednakostima i socijalnoj pravdi treba otvoreno govoriti ako kao društvo hoćemo naprijed.

Socijalna raslojavanja

Naravno, siromaštvo je danas globalni problem i u stalnom je porastu, pogotovo u nerazvijenim i zemljama u tranziciji. S druge strane, siromaštvo ne poznaje granice dobi, spola, vjere ili regije. Podaci kazuju da u svijetu oko 2,2 milijarde ljudi je siromašno ili se nalazi blizu granice siromaštva. Tome još više doprinosi kriza svjetske ekonomije i neosjetljivost ili nehat ljudi na vlasti, što u suštini samo još više produbljava jaz između imućnih i siromašnih. Začuđuje podatak da u BiH raste štednja građana u bankama kao i da u njoj živi 525 milijunaša. Još je zanimljivije da su porezi na osnovne životne namjernice isti kao i na luksuznu robu. Tako se skupocjeni automobili ili nakit ne oporezuju nego se na njih plaća PDV u iznosu od 17% kao i na sve ostale proizvode. Otuda i ne treba da nas čudi što imućni ne uviđaju da socijalna raslojavanja iz dana u dan postaju sve veća. Ujedinjene nacije (UN) u izvještaju navode da u ekstremnom siromaštvu od gladi godišnje umire 5,9 miliona djece ne navršivši pet godina života. Još je alarmantnije što se ti podaci u poređenju sa prethodnim godinama uvećavaju. Bez sumnje, pojava siromaštva je najteži i najbolniji problem koji može zahvatiti jedno društvo. Uslijed siromaštva, odnosno nedostatka materijalnih uslova za život čovjek gubi svoje dostojanstvo i priliku za bilo kakvo napredovanje. Stoga čovjek, a ne država treba biti u programu bilo koje strategije.

Mjerenja siromaštva

Gdje su granice siromaštva i koliki su standardi za ljudsko održavanje zavisi od društva do društva. Prema svjetskim kriterijima sve osobe koje troše 238,11 KM mjesečno u cijenama iz 2007.g po odraslom članu domaćinstva se smatraju siromašnim. Poređenja radi, pojedina zvanična mjerenja siromaštva, ukazuju da stanovništvo u pojedinim državama u Evropi tako jede svakog drugog dana meso procentualno : u Portugalu- 6, Španiji- 2, Austriji-8, Njemačkoj-5 i sl., dok pri kupovini nove odjeće situacija je otprilike ovakva: Portugal -47, Španija-9, Austrija-10, Njemačka-15 i dr. Na ukupnom nivou istraživanja pokazuju da građani Evropske unije u svojoj prehrani godišnje potroše 91 kg mesa, dok se u BiH pojede godišnje u prosjeku 28 kg mesa. Najnoviji podaci, upravo, pokazuju da se pad standarda najviše odražava na trošak prehrane, a da je samo u Bosni i Hercegovini na mjesečnom nivou potrošnja mesa opala za 33 KM, mlijeka za 16 KM, i voća za 10 KM. Najčešće građani kupuju hljeb, makarone, krompir i jaja. Meso je postala misaona imenica i ono se tek kupuje na grame. Procjenjuje se da bi u BiH dvije prosječne plate od 845KM tek mogle zadovoljiti najminimalnije potrebe jedne četveročlane porodice, te na taj način obezbijedi prehranu pojedinačno od 2100 kalorija dnevno. Svi penzioneri i većina radnika se nalazi u toj zoni siromaštva. Kako mnogi od njih to ne mogu ispuniti, a procjenjuje se da oko 900.000 ljudi u BiH živi ispod apsolutne linije siromaštva postavlja se pitanje kako uopće preživljavaju. Ne zaboravimo i to da siromaštvo nije nešto što se tiče nečije sposobnosti, nego je to nadasve stvar šire društvene zajednice u kojoj treba da se socijaliziraju, tj. integriraju djeca slabijeg imovnog stanja. Njihovo socijalno isključenje jednostavno predstavlja društveno izopćenje. Kao takvi, oni ne mogu ravnopravno učestvovati u takvoj zajednici. Naročito se to odnosi na mlade koji sve manje imaju prava na zaposlenje, obrazovanje i stanovanje. Beskućnici su, recimo, najilustrativniji primjer tome stanju isključenosti. Rješavanje pitanja krova nad glavom i obrazovanja bi u tom smislu bio najveći pokretač u borbi protiv siromaštva. Uostalom, na to imaju pravo svi pojedinci. Doduše, ništa bolje ne prolaze ni oni koji su zaposleni. Čak njih 25% svojim porodicama ne može obezbijediti ni ono minimalno. Direkcija za ekonomsko planiranje BiH navodi: „Stopa siromaštva najveća je kod domaćinstava s troje i više djece i iznosi 19,7%, dok je 24,5% stopa siromaštva kod bračnih parova koji žive s djecom i drugim srodnicima u istom domaćinstvu, te 20,4 % kod samohranih roditelja s drugim srodnicima“. Naime, prema evropskoj metodologiji siromaštvo se mjeri pomoću dohotka domaćinstava. Rizik od siromaštva time je najveći u domaćinstvima sa pet ili više članova. Ovome treba pridati i oko 500.000 penzionera kojima mjesečna penzija iznosi oko 300 KM.

Primjer Agana Hodžića

Razlozi za siromaštvo jesu raznovrsni, ali ono što ih je potaklo sasvim sigurno je ekonomska kriza. Ona se posebno odnosi na ratni i poratni perioda kada je Bosna i Hercegovina osiromašena i rekli bismo opljačkana kroz privatizaciju i tranziciju. Društvena svojina je zakonom pretvorena u privatno vlasništvo i time radnici ostavljeni na milost i nemilost vladajućim strukturama. Deytonski sporazum je to samo legalizirao ne ostavljajući mogućnost socijalno ugroženima da imaju bilo kakvu pomoć sa nivoa države. Sve je prepušteno slučaju. Mnogo je važnije briga vlasti za punjenje budžeta, negoli sama socijalna zaštita. Socijalna pomoć se daje na kašičice i gotovo uvijek kasni. Sve zavisi od dobre volje drugih. Kada bi ta volja bila kao ona rahmetli Agana Hodžića- dobročinitelja koji je narodnim kuhinjama- Merhametu, Starom Gradu i Crvenom križu- uplatio gotovo miliona maraka, onda ne bi bilo zime. Agan je radeći u Kanadi, gdje je stekao svoje bogatstvo, vratio se u svoju domovinu i u Sarajevu u kome je skromno živio u Gerontološkom centru, izdvojio znatna sredstva i dao da se ona podijele siromašnima i slabima. Njegov primjer najbolje pokazuje kako u državi opterećenoj nacionalnim i klasnim podjelama solidarnost i dobročinstvo može ujediniti ljude. Kada bi bilo više ovakvih primjera i dobročinstava, zasigurno, bi bilo i manje siromaštva. Na to nas upućuje i ajet: „Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite...“ (Alu Imran, 92).

Stranica 1 od 4

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine