digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Senada Tahirović

Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

Dan nezavisnosti

Mart 01, 2019
 Na današnji dan 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su na referendumu odlučili da žele nezavisnu državu.

Obilježavanje 9. januara kao dana RS kada je utvrđen agresivni, zločinački politički projekat – za koji je i sam Ratko Mladić ustvrdio kako ga je moguće realizirati jedino genocidom – opasno je i štetno, u prvom redu za sam srpski narod. Politika i ideologija koje stoje iza 9. januara besramno, suludo i šizofreno ignoriraju iskustvo Genocida koje s tim datumom povezuje bošnjački narod. Stoga se pred nas, Bošnjake, postavlja pitanje: treba li obilježavati 9. januar i to na svim nivoima i područjima našeg institucionalnog društvenog, vjerskog, političkog i kulturnog života kao Dan sjećanja na Genocid?

I ovogodišnje obilježavanje 9. januara kao dana manjeg bh. entiteta, u Banjoj Luci, nas suočava s različitim, međusobno povezanim moralnim i političkim pitanjima.
Ove godine najviše medijske pažnje s tog događaja je poklonjeno prisustvu Dragana Čovića, koji je je predvodio ‘delegaciju hrvatskog naroda’. Na proslavi je bio i ambasador Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini Ivan Del Vechio. “Legitimni” predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ambasador Republike Hrvatske dali su svoj obol svečanosti posvećenoj danu kada su Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik – osuđenici za ratne zločine i Genocid – donijeli odluku o proglašenju “Republike Srpske Bosne i Hercegovine”, a na kojoj je predsjednica RS dodijelila posthumno odlikovanje generalu Slavku Lisici osuđenom na petnaest godina zatvora zbog ratnih zločina u Hrvatskoj.
U većini komentara, osvrta i analiza ovih dana se isticalo da Čovićevo sudjelovanje na proslavi projekta u čijim temeljima su zločini nad Hrvatima i Bošnjacima, etničko čišćenje, progoni i Genocid i nije neko iznenađenje, i da je Čovićev savez s Dodikom u Banjoj Luci nastavak politike iz Graza (Boban – Karadžić) i Karađorđeva (Milošević – Tuđman) te da je na djelu udruženi politički poduhvat za podjelu Bosne i Hercegovine. U tom smislu možemo dodati pitanje: ima li sada neko kome nije jasno zašto su građani na nedavnim izborima u Bosni i Hercegovini za člana Predsjedništva izabrali Željka Komšića, a ne “legitimnog” Dragana Čovića? Uz to, mogu se postaviti još neka veoma važna pitanja. Predstavlja li Čovićevo slavljenje RS zbilja hrvatski politički interes? Da li zvanična Hrvatska stvarno želi opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini i šta znači lakrdija sa sudjelovanjem hrvatskog ambasadora u proslavi Karadžićevog 9. januara u Banjoj Luci?
Banjalučku proslavu 9. januara su ignorirali gotovo svi ambasadori u Bosni i Hercegovini i svi predstavnici međunarodne zajednice. Ipak se postavlja pitanje zašto međunarodna zajednica – u prvom redu EU koja je donijela i Rezoluciju o genocidu u Srebrenici – ne čini više? Odnosno, još konkretnije, zašto ne čini gotovo ništa da osudi i spriječi proslavljanje 9. januara kao dana RS zbog neustavnosti, a posebno jer se tim činom veličaju zločini, etničko čišćenje, progoni, silovanja i Genocid? Takvim pasivnim, ravnodušnim i kalkulantskim odnosom Evropska unija obezvrjeđuje Rezoluciju o Srebrenici koju je sama usvojila te potkopava vlastite pravne temelje i demokratsku budućnost.
Naravno da rezolucije o Srebrenici donesene u EU i u drugim evropskim i američkim parlamentarnim i državnim forumima i organima – kao i presude međunarodnih i domaćih sudova – imaju izniman značaj za budućnost, historijske nauke i pravni poredak u svijetu. Da se to ne obesmisli, EU bi morala odlučnije djelovati na političkoj, ali i zakonskoj primjeni rezolucija i presuda međunarodnih sudova. Ovako nema velike razlike između Dodikovog kršenja presude Ustavnog suda BiH i ravnodušnog odnosa Evropske unije prema negiranju i ismijavanju njenih rezolucija, a naročito prema negiranju i kršenju presuda međunarodnih i domaćih sudova.
Stoga se i pred nas Bošnjake, a u vezi s 9. januarom, postavlja važno i ozbiljno pitanje. Znamo da ne bismo trebali pridavati veliki značaj nekim folklornim, populističkim i nacionalističkim nastojanjima vlasti u RS i Srbiji da izbjegnu odgovornost pred svojim građanima za stvarne životne, ekonomske probleme i nevolje. Znamo, također, da je obilježavanje 9. januara kao dana RS kada je utvrđen agresivni, zločinački politički projekat – za koji je i sam Ratko Mladić ustvrdio kako ga je moguće realizirati jedino genocidom – opasno i štetno, u prvom redu za sam srpski narod. Politika i ideologija koje stoji iza 9. januara besramno, suludo i šizofreno ignoriraju iskustvo Genocida koje s tim datumom povezuje bošnjački narod. Stoga se pred nas, Bošnjake, postavlja pitanje: treba li obilježavati 9. januar i to na svim nivoima i područjima našeg institucionalnog društvenog, vjerskog, političkog i kulturnog života kao Dan sjećanja na Genocid?
Posebno stoga što nema datuma koji je fundamentalnije povezan s početkom faktičke realizacije dugo pripremanog i osmišljavanog genocida.

00Sličica Želim Print

Na kraju smo 2018. odnosno na početku 2019. godine. Ovih dana katolički i pravoslavni vjernici obilježavaju svoje najznačajnije vjerske blagdane. I jednima i drugima svi upućuju čestitke: poglavari crkava i vjerskih zajednica, vjerski velikodostojnici, državnici, nosioci javnih mandata, političari, firme, trgovine, restorani. Svi čestitaju blagdane i „Novu godinu“ koja predstavlja pseudoblagdan moderne religije konzumerizma u kojoj buka, galama, razvrat, alkohol, droga, dim, šarenilo i vatrometi predstavljaju globalnu negaciju kršćanskih i svih drugih religijskih vrijednosti, strijemljenja i nadanja.
Čestitke se izriču, manje-više, u duhu političke korektnosti, diplomatski odmjereno ili konzumeristički kitnjasto, bučno i drečavo ili formalno i kurtoazno, uglavnom u oblicima i izrazima vidljivo ispražnjenim od nekog iskrenog sadržaja ili religijskog smisla. Vjerovatno su mnogo iskrenije, neposrednije, sadržajnije i više u duhu vjerodostojnog međureligijskog poštovanja, dijaloga i suživota blagdanske čestitke koje obični vjernici – pripadnici različitih vjerskih zajednica – iskazuju jedni drugima, svojim komšijama i susjedima, u svakodnevnom životu u našim džematima, župama i parohijama. O tome, međutim, malo znamo zato što medije – čija je priroda postala da proizvode demonsku koncepcije slike svijeta kao spektakla – ne zanima ništa što je tiho, obično, svakodnevno i stvarno.
Kada je riječ o čestitanjima vjerskih blagdana tu imamo još jednu zanimljivu situaciju u kojoj se suočavamo s doktrinarnim pitanjem. Čestitke koje mi, muslimani, ovih dana upućujemo katolicima i pravoslavnim u povodu njihovih vjerskih blagdana, već gotovo tradicionalno izražavamo u formi kojom izbjegavamo izreći njihov naziv jer se kosi s islamskim pogledom na Boga. Stvar je poznata: polazimo od toga da bi nam bio grijeh Boga imenovati u deminutivu, a ipak i jednima i drugima čestitamo blagdane. I ne samo to, prema islamskom učenju i našem vjerovanju Isus nije ne samo malo Bog odnosno Božić, nego nije nikako Bog. Uostalom, ni u Bibliji on nije Bog. Ali, mi katolicima i pravoslavnim i ne čestitamo blagdane koncipirane na našem učenju i vjerovanju. To bi baš bilo za čestitanje, za aferim. Ključno je da i jedne i druge (i sve) priznajemo, i da im u tom poštovanju njihovog religijskog identiteta (koji je – jasno – drugačiji u odnosu na naš) čestitamo blagdane. Unatoč tome što ove blagdanske čestitke upućuju ili su upućivali muslimanski vjerski poglavari diljem svijeta, o ovom pitanju trebali bismo imati argumentiran stav naše uleme. Kakva je bila praksa u ranijim razdobljima, u drugim podnebljima? Kako je danas u tradicionalnim sredinama u muslimanskom svijetu, u drugim govornim područjima? Ali, pitanje nema tek jezikoslovni karakter. Nije riječ samo o tome u kojoj formi, jezičkom izrazu i formulaciji nam je dozvoljeno katolicima i pravoslavnim čestitati njihove vjerske blagdane vezane za rođenje Isusa. Tu gdje i mi, muslimani, imamo nedoumice o tome kako da se izrazimo otvara se temeljno pitanje vjerodostojnosti međusobnog priznavanja.
Da li bismo u našem priznavanju kršćana (kršćani u pogledu priznavanja muslimana stoje daleko lošije – a to je druga tema) bili spremni da idemo dokle je išao Poslanik Muhammed, alejhisselam? Prema bilježenju Ibn Ishaka Poslanik, alejhi-s-selam je kršćanskoj delegaciji iz Nedžrana u Medini – koja je odbila prihvatiti njegovu poruku – dozvolio da obavi molitvu u samoj džamiji, riječima „Pustite ih da se mole!“ iako su neki ashabi bili protiv toga.

00Sličica Želim Print

Uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog.

U  Zagrebu je 10. decembra ove godine, u Nadbiskupskom pastoralnom institutu, promovirana knjiga hrvatskog povijesničara, obavještajca i generala Ive Lučića pod naslovom „Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti“. U knjizi Lučić govori o tome kako Evropa nije ni tada (kao ni danas) razumjela Šenou koji ju je, dok su ‘Turci’ odnosno muslimani progonili kršćane, upozoravao da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor ‘viri polumjesec’ – tako nas na važnost knjige upućuje i Boris Havel, koji inače drži stanovište da se ljudi iz druge civilizacije koji dolaze u Evropu neće integrirati, te da – što će najviše kazati o Borisu Havelu – Edward Said u svojim knjigama ni u čemu nije upravu.

Međutim, nećemo ovdje o knjizi Ive Lučića niti hvalospjevu koji mu ispisuje Boris Havel. I to ne zato što takve stavove i knjige treba ignorirati. Knjiga poput Lučićeve – koje negiraju Bosnu i Bošnjake, optužuju muslimane, u islamu vide prepreku i barijeru za integraciju, negiraju ratne zločine i Genocid nad Bošnjacima, pozivaju na isključivanje te zagovaraju zidove i žice – ima mnogo u hrvatskoj i srpskoj historiografiji. Njima se trebaju baviti naši naučnici, historičari, pravnici, sociolozi i pisci. Ovdje želimo ukazati na našu muslimansku odgovornost pred takvim pogledima i ideologijama za samorazumijevanje u Evropi, kao i za naše islamsko razumijevanje Evrope.

U tom pogledu mi, muslimani Bosne i Hercegovine, ne bismo smjeli zanemariti kontinuirano djelovanje ovih anahronih, isključivih i prijetećih ideologija. Ali nas one ne bi smjele navoditi na pomisao da posustajemo u otvorenosti, dijalogu, pa i samokritičnosti. Naime, ne bismo smjeli gubiti iz vida da se naš prostor za budućnost nalazi – pojednostavljeno rečeno – između najmanje dvije Srbije i dvije Hrvatske. Radi se o tome da bismo uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog. A takvih ima mnogo. Možda i mnogo više nego što smo voljni da vidimo.

U širem kontekstu, odgovornost za naš islamski identitet, opstanak i perspektivu u Evropi ne bismo smjeli, unatoč vanjskim, političkim i globalnim poteškoćama prebacivati na ‘drugu stranu’. Ispunjavajući našu izvorno islamsku odgovornost i zadaću, morali bismo ustrajavati na kritičkom odnosu prema ozbiljnim prazninama u vlastitoj religijskoj, etičkoj i socijalnoj stvarnosti. Morali bismo mnogo više raditi na razvijanju teoloških koncepata koji će na životno vjerodostojan način odgovoriti veoma oštrim i neodgodivim izazovima što ih zajedno s drugima nalazimo u bosanskohercegovačkom društvu i evropskom političkom, pravnom i kulturnom okruženju.

Naš odgovor na knjige i ideologije koje nas vide na evropskoj ‘stranputici’ mora ostati u strpljivoj i nepokolebljivoj privrženosti dijalogu, solidarnosti i prijateljstvu. Tako ćemo, uvećavajući šansu za onu drugu Srbiju, za onu drugu Hrvatsku i za onu drugu Evropu, proširiti vlastiti identitet i perspektivu. Tako ćemo uvećati šansu i za onu Bosnu i Hercegovinu kakvu, u predgovoru hrvatskom izdanju knjige „Židovi, kršćani, muslimani – podrijetlo i budućnost“ a pod naslovom Bosna i Hercegovina kao izazov za Evropu, vidi njemački teološki mislilac Karl-Josef Kuschel:

„Bosna i Hercegovina je izazov za Europu. Međureligijski suživot, koji je ovdje postojao stoljećima – sa svim svojim užasnim ambivalentnostima – Europa još ima pred sobom. Suživot sa živim židovstvom i živim islamom je zadaća za Europu trećeg tisućljeća. Istodobno je Europa izazov za Bosnu i Hercegovinu. Iz povijesti Europe Bosna i Hercegovina može naučiti da religija ne smije postati totalitarnom ideologijom. Religija koja preuveličava nacionalizam postaje fanatičnom propagandom“.

00Sličica Želim Print

Naši alimi, kao naprimjer Džemaluddin Čaušević ili Husein Đozo, ali i drugi brojni imami, koji su razumijevali društveni kontekst doprinosili su izgradnji i čuvanju takvog ambijenta zajedništva, iako je i ranije, kao i danas, bilo onih i muškaraca i žena, koji su pred takvom pozicijom naše muslimanske zajednice osjećali strah. Strah, jer temeljno nisu razumjeli da je sloboda i zajedništvo kakvu islam nudi krunska vrijednost koju treba čuvati.

Kada su vakife, sestre Hatidža i Safija Đugumija odlučile uvakufiti parcelu zemlje u Sarajevu, i pokloniti je u trajno dobro za potrebe muslimana davne 1792. godine nije bilo naznaka da će muslimani Bosne i Hercegovine imati svoju islamsku visokoobrazovnu ustanovu, na kojoj će znanja stjecati muškarci i žene zajedno i koja će, stoljećima kasnije, na njihovom vakufu izgraditi studentski dom. Poznata je činjenica da su od prvih muslimanskih generacija, u višestoljetnoj islamskoj praksi i tradiciji, žene bile značajne vakife za dobro zajednice muslimana, ali zanimljivo je, kako su kod nas, ženski vakufi najčešće povezani s džamijama i obrazovanjem. Istraživanja o ženskim vakufima su pokazala da su muslimanke svoj imetak najčešće darivale upravo u ove svrhe: podizale su džamije, medrese, mektebe, te zavještavale nekretnine i novac za potrebe djece u obrazovnom sistemu.

Istraživanja dr. Kerime Filan, mr. Selme Avdić i Ahmeda Mehmedovića donijela su nam značajne podatke o vakifama, kakva je bila naprimjer Šahdidar, koja je u 16. stoljeću uvakufila značajnu sumu novca i kuću u Sarajevu, te odredila da se od tog novca izgradi mesdžid i škola. I nije ona jedina, prema tekstu dr. Kerime Filan Žena i institucija vakufa u osmanskoj Bosni, u popisu 1092 vakufname iz osmanskog perioda koje se odnose na prostor Bosne i Hercegovine zabilježeno je da se 249 odnose na ženske vakufe, što znači da se od ukupnog broja vakufnama sačuvanih u Gazi Husrev-begovoj biblioteci oko 23 % odnosi na ženske vakufe. Ako se dodatno izdvoji područje Sarajeva, kako to u članku Darežljive Sarajke i njihovi vakufi od osmanskog perioda do danas navodi Selma Avdić Hajrović dolazimo do podatka da od 364 vakufname koje se odnose na Sarajevo, 132 ili 36% pripadaju ženama. Žene su bile značajne vakife i u drugim područjima i gradovima Bosne i Hercegovine, a ova istraživanja su pokazala da su, pored toga što su bile vakife, nekada bile i upraviteljice vakufa, što je značilo aktivne članice društva, koje su utemeljenjem vakufa dale, između ostalog, svoj pečat bosanskohercegovačkoj muslimanskoj zajednici. Da je takav odnos muslimanki prema svojoj zajednici i dalje živ, pokazuju i brojni ženski vakufi sadašnjice, pa je tako u 2013. zemlju u Zvorniku vrijednosti oko 800.000 KM uvakufila Hajra Denislić Kapetanović; 2015. godine zabilježeno je da je najstaknutiji vakuf onaj Fatime Dedić iz Bihaća, a kratak pregled uvakufljenja posljednjih godina pokazuje da muškarci i žene, zajedno doprinose i na ovom polju.

Iako je povod ovoj temi otvaranje studentskog doma na zemljištu koje su uvakufile dvije žene, uvijek ima razloga podsjećati na to kako su u Bosni i Hercegovini žene i muškarci čuvali i gradili autentičnu islamsku tradiciju i islamske institucije. Naša zajednica, izvorno i autentično počiva na tom zajedništvu u dobru. Žene i muškarci kod nas čine zajednicu u džamijama, islamskim školama, i u društvenom kontekstu općenito. U vremenima modernih političkih i društvenih izazova za muslimane Bosne i Hercegovine njihovo zajedništvo imalo je ključnu ulogu u prevazilaženju problema koje su ti izazovi donosili. Naši alimi, kao naprimjer Džemaluddin Čaušević ili Husein Đozo, ali i drugi brojni imami, koji su razumijevali društveni kontekst doprinosili su izgradnji i čuvanju takvog ambijenta zajedništva, iako je i ranije, kao i danas, bilo onih i muškaraca i žena, koji su pred takvom pozicijom naše muslimanske zajednice osjećali strah. Strah, jer temeljno nisu razumjeli da je sloboda i zajedništvo kakvu islam nudi krunska vrijednost koju treba čuvati. Stoga su posezali ili posežu za tuđim i za naš kontekst daleko kompliciranijim rješenjima koja su im se činila, autentičnijim i ‘islamskijim’, a koja u osnovi predstavljaju bijeg u neslobodu. Zajedno možemo bolje, a naša duboko ukorijenjena živa islamska praksa i tradicija, može biti naš najčvršći oslonac u otklanjanju takvih, prije svega, nepotrebnih i lažnih dilema koje se nameću našoj muslimanskoj zajednici.

00Sličica Želim Print

“Strahovi koje imam jest da bi ponovno moglo doći do sukoba. A mislili smo da smo naučili lekciju” kazala je njemačka kancelarka Angela Merkel na obilježavanju stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata održanom 11. novembra u Parizu.
Bliži se kraj godine, a to znači da će mediji okupirati našu pažnju pregledima događanja, analizama i slično, i za očekivati je da, s obzirom na utjecaj njemačke kancelarke na evropske političke prilike, u njima vidimo i analizu pozadine ovakve izjave.
Kraj godine inače je vrijeme za takve preglede, a ova 2018. obilježena je izbornim kampanjama i rezultatima iz mnogih demokratskih zemalja svijeta, obilježavanjem stogodišnjice od kraja Velikog rata ili osamdesete godišnjice od strašne Kristalne noći.
Za prikaz šire slike političkih dešavanja u svijetu, neminovno se moraju imati u vidu događanja iz prethodnih godina. Zapravo, kakogod im pristupali, uzmemo li u obzir historijske činjenice, slijed događanja ne obećava ništa dobro. Naprimjer, u većini zemalja članica EU, krajnja desnica uživa takvu razinu popularnosti kakva bi do prije nekoliko godina bila nezamisliva. Širom kontinenta, skoro u svakoj zemlji, doskora stabilni partijski sistemi se fragmentiraju i nove populističke stranke (desno ili lijevo) dobivaju političku snagu. Sve ovo nije od juče, i na ovaj se fenomen navikavamo tako da nas, iz nekih zemalja EU više ne šokiraju uspješni izborni rezultati stranaka koje su vodile kampanje pune ksenofobnih, rasističkih pa i fašističkih poruka. Ne šokira nas više ni činjenica da rastu oni desničarski pokreti koji su donedavno smatrani marginalnim grupama, i kojima je u antifašistički orijentiranim društvima, ipak bilo sramota pripadati. Ljudi naprosto prihvataju one koji nude jednostavna rješenja za složene probleme, u ovom slučaju to su desničarske, pa i ekstremno desničarske partije. Više nas ne šokira da u pregledima događanja o ovoj temi ne trebamo tražiti ilustrativne primjere ili neofašističke izgrede, jer su ovoj godini postali dijelom svakodnevice, a samo veliki poput onog iz Chemnitza (Njemačka) iz augusta ove godine, u kojima je praktično podsticana neskrivena islamofobija i pogrom, dobiju medijski prostor za analize, moguće posljedice i podsjećanja na lekcije o fašizmu iz historije. U Evropi populizam opasno buja i na lijevoj i desnoj strani, ali kuda vodi onaj desničarski koji slabi imunitet čovječanstva na posljedice rastućeg fašizma smo kao čovječanstvo već vidjeli. U toj istoj Evropi, naravno.
Niko se više ne pita kako je sve ovo počelo, i usporedbe s dešavanjima iz 1933. godine i usponom Hitlera na vlast su već načinjene. Kada generacija koja je preživjela rat više ne bude sa nama, saznaćemo da li smo nešto naučili iz historije – ljetos je kazala Angela Merkel. Neko jeste naučio iz historije, ali taj neko, čini se, nisu oni ljudi pa ni političari koji njeguju antifašistička osjećanja i politike u Evropi, kojima ni tridesetih godina, posebno nakon Kristalne noći 1938. godine, nije trebao Hitler da znaju da je fašizam neprijatelj - svima. Ovo možemo s pravom kazati, jer blijedo kažnjavanje rastućeg fašizma iz devedesetih godina 20. stoljeća na Balkanu i koji je rezultirao Genocidom na Bošnjacima, nije ni moglo donijeti nikakvo dobro. Nespremnost da se hirurški precizno podrži obračun s politikama koje donose zlo i razaranja i da se pokaže da takve politike sa sobom nose i posljedice, odgovornost za njihovo provođenje, čini se da je osnažila neofašističke pokrete po Evropi. Ako je već bilo puno učiti iz prošlosti, nije se moglo iz Evrope ne vidjeti istinsko zlo koje se nadvilo nad Bosnom i Hercegovinom devedesetih godina, i nije se moralo ostati na konstataciji „to se nije smjelo dogoditi“. Ali jeste.
Iz naše pozicije, danas, možemo kazati, ne zlurado, kako od uzora i događaja iz prošlosti antifašisti u svijetu nisu mnogo naučili. Istini za volju, ni mi, ni kao antifašisti, a ni kao vjernici, muslimani također nismo. Jer da smo nešto naučili iz prošlosti ne bi nam se političko djelovanje svodilo na groteskno imitiranje vjerskog sektašenja, a to vjersko sektašenje i dalje igra svoju strašnu ulogu pokretačkog mehanizma za sukobe. Da smo nešto naučili od uzora muslimana Muhammeda, alejhisselam, ne bismo, u ovakvim prilikama, pasivno čekali razvoj događaja i nadali se Božijoj intervenciji, ondje gdje je Bog nas obavezao da djelujemo – u sprječavanju zla.
Imati neprijatelje nije najgore što se nekome može dogoditi; neprijatelji su učinili to što su učinili, ili pokušat će činiti to što smatraju da treba, ali uznemirujuće je vidjeti kako smo i mi i naši prijatelji upali u zamku sopstvenog salonskog odnosa prema istinskom zlu. Zamku koja bi u konačnici mogla biti kobna, još jednom, za čovječanstvo.

00Sličica Želim Print

Oni birači koji su se odlučili na konsolidaciju trebalo bi da razmisle o tome gdje bismo bili kao država, kada bismo se mogli konsolidirati za izbornu pobjedu političkih programa koji bi se stvarno zalagali i bili u stanju provesti naprimjer: Aneks 7, implementaciju presude Sejdić-Finci, reformu obrazovnog sistema ili zakon o porijeklu imovine

U Bosni i Hercegovini 7. oktobra završeni su izbori. Pet dana nakon provedenih izbora prebrojavanje glasova još nije završeno, niti imamo kompletirane preliminarne rezultate. Sudeći po broju zahtjeva za nova prebrojavanja glasova zbog sumnji u krađu glasova na izborima koji su podneseni CIK-u, zvaničnih rezultata na osnovu kojih bi trebala biti formirana vlast, neće biti još u dogledno vrijeme. No, vidljiv je procenat građana koji su odlučili glasati – 53,26 % ukupnog glasačkog tijela. Već u izbornoj noći mogli smo čuti i vidjeti slavlje pobjednika i objave gubitnika izbora, a u danima koji su uslijedili i likovanja, u medijima i na društvenim mrežama, nad brojem glasova koje su ‘osvojili’ pojedini kandidati.
Prema nezvaničnim rezultatima političke prilike se, na nivou Bosne i Hercegovine, ne mijenjaju mnogo, iako neki tvrde da se dodatno usložnjavaju. Na nižim nivoima vlasti, stanje nije mnogo drugačije. U entitetu RS većinu glasova dobila su glasnija i jasnija separatistička obećanja, politika secesionizma i daljnje podrivanje jedinstvene Bosne i Hercegovine. Ta obećanja građanima u RS, čini se, bila su važnija od ekonomskih prilika u ovom entitetu u kojem je, naprimjer, stanje ukupnog duga, vanj­skog i unutrašnjeg, premašilo pedeset posto BDP-a, a iznos prosječne penzije u septembru 2018. godine iznosio 342,6 KM.
U entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, politički predstavnici naroda i građana – iako su ovo bili opći izbori - zaigrali su na kartu prvo regionalne podijeljenosti Bosne i Hercegovine, a onda i one nacionalne, nadajući se tako da će pridobiti glasače. Prema rezultatima može se kazati da su se građani u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, prije svega konsolidirali pred strahom od ugroženosti, podjele Bosne i Hercegovine i revizionističkog gledanja na početak agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na toj konsolidaciji su, uglavnom, a ne na osnovu izbornih programa i ideja, u izbornoj noći proglašeni pobjednici.
Kada je riječ o čuvanju jedinstvene Bosne i Hercegovine, istina je da niko od onih koji se za nju zalažu, nema razloga za slavlje, niti za likovanje. Izborni rezultati su pokazali da su Bošnjaci i Hrvati, tj. njihovi predstavnici u vlasti na području manjeg entiteta svedeni na nivo statističke greške. Posebno je bolno vidjeti skoro potpunu propast Aneksa 7 i razjedinjenost političkih predstavnika koji su se pojavili kao bošnjački kandidati za zastupanje interesa svoga naroda u zakonodavnim organima ovog entiteta. Nemogućnost formiranja jedinstvene liste dovelo je do dodatnog rascjepkavanja postojećeg glasačkog tijela, a epilog tih politika na ovim izborima je da su na ovim izborima petorica kandidata koji su se takmičili za poziciju potpredsjednika RS-a dobili oko 28.000 glasova. Osim toga, predstavnici Bošnjaka u NSRS su skoro izbrisani o čemu najbolje govori podatak da su za mandatni period 2018-2022. osvojili tek tri zastupnička mjesta. Usporedbe radi, 1997. godine, u ovoj skupštini bilo je 18 zastupnika Bošnjaka. Također, važno je kazati da su u izbornim godinama koje su uslijedile poslije agresije na Bosni u Hercegovinu na izborima za Narodnu skupštinu RS-a Bošnjaci i Hrvati nastupali kao partneri. Zajednički interes im je bio provedba Aneksa 7, a čini se da je i to nestalo.
Podaci Centralnog registra kadrova u organima uprave RS-a iz jula 2017. godine pokazali su da od 5.512 zaposlenih državnih službenika i namještenika u organima uprave RS, odnosno u ministarstvima, upravama i upravnim organizacijama 5.066 zaposlenih osoba su srpske nacionalnosti, 51 hrvatske, 43 bošnjačke i 352 neopredijeljenih i iz reda ostalih. Specijalni izvještaj Ombudsmena Bosne i Hercegovine o nacionalnoj i spolnoj strukturi zaposlenih u policijsko-sigurnosnim agencijama u Bosni i Hercegovini iz aprila 2018. godine pokazao je da je u MUP-u RS-a zaposleno 6.444 Srba, 356 Bošnjaka, 70 Hrvata, 33 pripadnika Ostalih i 17 osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama.  Iako član 97. Ustava RS garantira da će “konstitutivni narodi i grupa Ostalih će biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Republici Srpskoj. Kao ustavni princip, takva proporcionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7. u potpunosti ne sprovede u skladu sa Zakonom o državnoj službi Bosne i Hercegovine” - jasno je da u institucijama RS zastupljenost Bošnjaka i Hrvata ne postoji. Bošnjacima je dodatno onemogućeno i obrazovanje na bosanskom jeziku. Otkud onda, u ovakvim uslovima, nekome ko se zalaže za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu pravo na likovanje? Kakve su ovo ‘pobjede’?
Oni birači koji su se odlučili na konsolidaciju trebalo bi da razmisle o tome gdje bismo bili kao država, kada bismo se mogli konsolidirati za izbornu pobjedu političkih programa koji bi se stvarno zalagali i bili u stanju provesti naprimjer: Aneks 7, implementaciju presude Sejdić-Finci, reformu obrazovnog sistema ili zakon o porijeklu imovine. Doduše, prije toga bi se čestiti ljudi u strankama koje pretendiraju da budu dio pravedne vlasti morali konsolidirati i reformirati kadrovsku politiku. Uz prava kadrovska rješenja koja bi mogla nositi snažan državnički politički program ne bi izostalo i ozbiljnije konsolidiranje birača koji bi na izborima glasali za programe a ne protiv njih.
Ovako, nakon izborne nedjelje, osim kratkovidih stranačkih poslušnika - građani su zašutjeli, a igra slagalice vlasti već je počela. Igra u kojoj ne pobjeđuju interesi građana, već interesi političara.

00Sličica Želim Print

Samirijje naših dana

Oktobar 05, 2018

Korupcija kao pojava, pored toga što je etički pogrešna i pravno nezakonita, temeljno onemogućuje pravdu kao krunski princip. Njome se ugrožava društvena harmonija, a društvo u kojem je korupcija uzela maha, kao u Bosni i Hercegovini, tone u beznađe i besperspektivnost – u najkraćem ono postaje neodrživo.

Put Božijih izabranika u kur’anskim kazivanjima, najkraće kazano, otpor je fesadu – neredu i nepravdi u određenoj zajednici ili narodu. U kazivanju o Musau, alejhisselam, sa stranica Kur’ana izranja mnoštvo pouka o međuljudskim odnosima. Ovdje ću kratko podsjetiti na slučaj iz dijela kazivanja o Musau a.s. koji govori o putu u Obećanu zemlju. Jedan od Musaovih, a.s, suputnika po imenu Samirijja, iskoristivši priliku Musaova a.s. odsustva (koji na planini Sinaj očekuje Ploče zakona), u njegov narod unese nemir i smutnju te ih potakne na idolatriju tj. obožavanje ‘zlatnog teleta’. ‘Zlatno tele’ je tako postalo sinonim za ono čime ljudi zamijene Boga. Samirijja je u ovom kazivanju čovjek koji žudi za vođstvom te iskoristivši strahove Musaova naroda od nesigurne budućnosti - lukavstvom i prevarom ispunjava svoj naum.
Javni prostor u Bosni i Hercegovini posljednji mjesec dana obilježen je predizbornom kampanjom. Danima gledamo i slušamo za koga bismo trebali glasati, kome dati povjerenje da nas zastupa u zakonodavnim i predstavničkim tijelima na državnom, federalnom i kantonalnom nivou. Malo je kazati da je predizborna kampanja toksična. Mnogi su očito vidjeli šansu da budu dio vlasti u zemlji u kojoj, kako se čini, cvjeta jedino ‘zanimanje’ u kojem nema odgovornosti niti sankcija za ono što činite. I za to se ne biraju sredstva. Rijetki su, a to svi vidimo ovih dana, drugačije shvatili izbornu kampanju.
Bosna i Hercegovina kao država ima mnogo problema. U fokusu ne mogu biti svi, i iako smo svjesni njihova postojanja – fokus uglavnom određuje perspektiva iz koje gledamo. Međutim, bez obzira na perspektivu s jednim se uglavnom možemo složiti - u korijenu svih naših problema - nalazi se korupcija. Ona je u korijenu sive ekonomije, odlaska mladih itd, jer je zahvatila razne društvene, političke i javne institucije.
Korupcija kao pojava, pored toga što je etički pogrešna i pravno nezakonita, temeljno onemogućuje pravdu kao krunski princip. U državnim sistemima ona se najviše ogleda u zloupotrebi administrativne moći bilo koje kategorije - zloupotrebi političkog autoriteta, zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti. Njome se ugrožava društvena harmonija, a društvo u kojem je korupcija uzela maha, kao u Bosni i Hercegovini, tone u beznađe i besperspektivnost – u najkraćem ono postaje neodrživo.
Jednom kada odnosi u nekom društvu na ovakav način postanu protkani korpucijom, ona postaje dio sistema – a sistem po svojoj prirodi – uvijek štiti sam sebe. Njeno eliminiranje zahtijeva duboku posvećenost ideji neprihvatljivosti korupcije, prepoznavanje mehanizama koje koruptivan sistem koristi i konstantno iznalaženje instrumenata za borbu protiv nje.
Korupcija je zlo pred kojim niko od nas nije nevin. Kažu da se korupcija u društvu čisti kao stepenište – od vrha. Stoga, mi koji biramo morali bismo sebi postaviti barem tri pitanja koja se tiču upravo ovog zla: prvo, kako zakoni ove države reguliraju pitanje korupcije predstavnika vlasti (Zašto naprimjer ni u Bosni i Hercegovini, niti u zemljama okruženja nemamo zakona o porijeklu imovine); drugo, ko je odgovoran za preventivu korupcije sistema (Šta može biti motiv za davanje povjerenja vlasti onima koji još u izbornoj kampanji ‘kupuju’ svoja mjesta – raznim koruptivnim djelima) i treće, kome u konačnici odgovara korumpiran sistem – konkretnije hoće li pomoći ispuniti naše nade o sigurnoj i prosperitetnoj zemlji?
Vjernici znaju da u eliminaciji korupcije, korijenu gotovo svih naših problema, važnu ulogu ima i podsjećanje na odgovornost pred Bogom – svih koji su uključeni u koruptivne radnje. Odnos i stav prema korupciji morao bi se prvo vidjeti iz njihova vjerničkog odnosa prema Božijoj zabrani korupcije/fesada, a potom bi se, iz te perspektive, morao vidjeti i njihov odnos prema izgradnji i podržavanju sistema i ljudi koji će pomoći njeno sprječavanje i kažnjavanje. Bez toga, Samirijje naših dana ostvaruju svoje naume – fesad koji je rušio veća i jača društva od našeg.
Interes svih građana, bez obzira na opredjeljenja i različitosti, jeste da korupcija bude iskorijenjena – da bi ova zemlja imala budućnost.

00Sličica Želim Print

„Allah je s nama“

Septembar 15, 2018

Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.

U životopisu Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. jedan od centralnih događaja je hidžra iz voljenog grada Mekke u Jesrib koji je kasnije nazvan Poslanikovim gradom. Događaji koji su prethodili hidžri, dvogodišnje pripreme, te izlazak iz Mekke i putovanje u Jesrib ispunjeni su emotivnom dramom, čiji vrhunac se odigrava u pećinama brda Sevr. Kur’an Časni spominje upravo tu sliku u 40. ajetu sure Tevbe: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!’, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.”
Muslimanima je priča o hidžri uglavnom poznata, a i to da je kasnije, u vrijeme pravednog halife Omera r.a. određena kao početna tačka za računanje kalendara, to jest kao početna tačka jedne nove ere unutar svjetske historije. Ne slučajno, jer su muslimani njome načinili granicu između onoga što su iz prethodnog perioda isključili, šta su ostavili iza i onoga što su željeli da žive u ‘novom’ poretku, novom svijetu.
U godinama pred hidžru, građani Mekke iako slojevito povezani i umreženi, bivaju dovedeni u sferu sukoba, dinamiziranog procesa promjena svoje zajednice time što su spuštanjem Objave upućeni na fenomen koji je od njih tražio iskustvo susreta s ultimativnim monoteizmom s jedne strane i s druge, sa moralnim vrednotama koje podrazumijevaju jednakost ljudi, pravednost u postupanju i koje nisu omeđene društvenim konstruktima o ‘vrijednostima’ na temelju rasnih, etničkih, spolnih ili drugih odrednica.
Simbolički taj sukob generirao je temeljnu promjenu duboko utemeljenih kulturnih obrazaca unutar mekkanskog društva, i tako ‘sačuvao’ ideju ili božansku poruku o mogućnosti promjene lica i karaktera društva, ukoliko u njemu postoji makar mali broj onih koji vjeruju u tu promjenu.
Poslanikov autoritet i Poruka koju je s uvjerenjem nosio bila je dovoljna da društvo u kojem je živio započne proces redefiniranja svojih vrijednosti. Ovaj proces od tjeskobnog i neodrživog društvenog sistema koji reproducira nesigurnost i nepravde vodio je ka društvu u kojem je sigurnost svakog čovjeka zagarantirana. S obzirom na posljedice koje bi takav proces donio u tadašnjem mekkanskom društvu, njegovi zagovornici bili su primorani učiniti hidžru, ne samo da bi spasili svoje živote, nego ideju za koju je uopće vrijedilo živjeti.
Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.
1440 godina nakon tog događaja, svjedočimo da, iako se slika svijeta promijenila, paradigme su ostale iste. Među ljudima su se ukorijenile duboke podjele, traju krvavi sukobi, moćni ugnjetavaju slabije, a nasilje velikih razmjera, nepravda, nedostatak sloboda i nesigurnost pokreću u zbjegove milione ljude.
Mi, muslimani, i danas vjerujemo i ponavljamo da smo ‘čuvari’ te ideje o pravednom društvu, dok su u isto vrijeme muslimani najbrojniji muhadžiri? Kakvo značenje nama danas ima hidžra? Na svjetskoj sceni je ‘mekkanski’ sukob, u raznim dijelovima svijeta, pitanje je samo na kojoj strani je većina muslimana. Šta je danas muslimanski odgovor na ratove, ubijanja, nepravde, izrabljivanja, rastući fašizam oko nas, totalitarne režime?
‘Ne brini se, Allah je s nama!’ – rekao je Poslanik, a.s, sakriven od pogleda onih koji su na silu pokušavali uništiti ideju dobra koju je nosio. Ko danas ima pravo i legitimitet da kaže ‘Allah je s nama’?

00Sličica Želim Print

Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove

„ I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju“ El-En’am, 162.

U danima koji su iza nas, muslimani širom svijeta dočekali su i ispratili bajramske blagdane. Ovom bajramu važnost i značenje daju njegovi obredi. S druge strane, posljednjih godina upravo zbog tih obreda muslimani se dodatno stavljaju u fokus od strane onih kojima ti obredi i naši zahtjevi o proceduri njihova provođenja nisu prihvatljivi. Ne treba posebno obrazlagati niti motive, niti argumentaciju – činjenica je da živimo u vremenu kada muslimani pojačano traže način da islam i islamski propisi budu uvažavani u mjestima gdje žive.
Ovaj bajram u sebi sadržava dva važna vjerska obreda. Jedan je hadž, koji je i peti temelj vjere. Oni koji su hodočastili Sveta mjesta završili su obrede hadža, a informacije i prizori s njihova putovanja punili su medijski prostor. Drugi je žrtvovanje kurbana – koji je kao obred podsjetnik na približavanje Bogu u njegovom općem značenju, na predanost čovjeka Bogu i na proces ili put kojim je krenuo bogobojazni čovjek. U muslimanskoj tradiciji kurban se naglašeno povezuje sa služenjem Bogu i žrtvovanjem na Božijem putu, a simbolizira ga obred žrtvovanja životinje. U tom pogledu kur’ansko obraćanje vjernicima nema skrivenog značenja: „Ni njihovo meso, ni njihova krv, zbilja, ne stižu do Allaha, ali stiže do Njega bogobojaznost vaša“.
Obred ni kao simbol u muslimanskoj tradiciji ne gubi važnost – oplemenjen sadržajem društvenog aktivizma, darivanja i saosjećanja postaje vidljivi znak naše predanosti na Božijem putu. Vjernici tako simbolično svjedoče u svojoj zajednici da su se spremni žrtvovati, te da posljedice te spremnosti ostavljaju trag – korisne su ljudima. Kurbansko meso prema Kur’anu se dijeli na troje: “...od njih jedite, i još i onoga kome nije potrebno, a i onog ko prosjak je nahranite......” (El-Hadž, 36), a u predajama od Poslanika Muhammeda alejhisselam se bilježi da je, osim u izuzetnim slučajevima, preporučivao takvu podjelu kurbana – porodici, komšijama i potrebnim.
Muslimani u Bosni i Hercegovini tradicionalno u dane Bajrama žrtvuju kurbane. U zemljama kakva je naša, u kojima je naglašena socijalna neravnopravnost i žrtvovanje kurbana, očekivano, bude prilika da se vjernici pozovu da svojim kurbanima pomognu drugima i u tome nema ništa loše. Štaviše, to u zemljama kakva je naša danas, itekako ima smisla. Sam Poslanik svojim primjerom učio nas je tome. Međutim, postoji jedna dimenzija našeg odnosa prema kurbanu, koja posljednjih godina kao pojava uznemiruje vjernike jer znaju narav i svrhu kurbana, a ove godine vidjeli smo je u očitom nepoštivanju islamskih normi ophođenja prema žrtvovanim životinjama. Vjernici su svjedočili i tome da su se, suprotno propisima o kurbanu i dobroj praksi muslimana s ovih područja, te suprotno sanitarnim zakonima ostaci žrtvovanih životinja ostavljali nemarno na potpuno neprimjerenim mjestima pa i u kontejnerima za smeće. Takav način ophođenja naših roditelja i dobrih predaka s kurbanom bio je nezamisliv.
Ovakav naš odnos prema obredima, preciznije kazano prema kurbanu, sigurno je pokazatelj problema u više slojeva. Jedan od njih je progresivno odstupanje od onoga na čemu insistira islamska tradicija - halal ophođenja prema životinjama, živim bićima uopće ali i okolini. Odstupanje od halal/dozvoljenih i propisanih normi pokazalo nam se u vrlo ružnim slikama. Vjernici znaju da osiguravanjem kurbana iz svojih imetaka pomažu one koji se bave uzgojem životinja, i one koji su u potrebi i svoju zajednicu ali isto tako znaju da kurban nije samo to - meso, podrška i donacija. Je li nam u navali profanizacije religije izmakao smisao ibadetā?
Možemo ovom pristupiti tako da kažemo da su ovo ipak izgredi, izuzeci, da nisu pravilo – jer i nisu, ali naš odgovor na izuzetke trebao bi biti jasnije insistiranje na pravilu, na onom što je islamski propis – da vjernik ne skrnavi svoje obrede, dok ih provodi ne nanosi patnju životinjama i ne šteti drugima niti okolini. U suprotnom, rizikujemo da, sutra već, bude izgubljen smisao kurbana i da gledamo kako se potire i istinska narav vjerskih propisa u vezi s njim. S druge strane rizikujemo da nepoštivanjem svojih vjerskih propisa, izgubimo osnov prema kojem tražimo od drugih da uvažavaju i nas kao muslimane i obrede koje prakticiramo. Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove. Ni u tom slučaju više neće biti važni ni naši motivi, niti argumentacija.

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine