Kada današnji čovjek kroči u zatvorene prostore, bili oni statični ili pokretni, neizbježno je učesnik ili posmatrač svakodnevnih situacija i/ili komunikacija. Odvijala se ta komunikacija na izrazito formalnom nivou, pod vidom juridičkog jezika i administrativno-birokratskih zavrzlama ili pak na kolokvijalnom, žargonskom nivou, utisak koji se nužno iznjedri je da smo, u sociološkom smislu, kao društvo, sišli jednu stepenicu niže i ne umijemo se uspeti gore.

Dok prepunim tramvajem odjekuje omanja grupa junoša, dječaka iz osnovne škole, ono što manje zabrinjava su buka i bijes koje proizvode preplavljujući već umorne putnike jedom, bijesom i ogorčenošću, a više od svega toga razočaranošću.

Teme koje oni, uvjetno kazano, prebiru, zapravo koje samo “nabacuju” i smjenjuju trebalo bi da razboritog i pametnog čovjeka navedu na jednu tihu kontemplaciju o smislovima.

Naime, svake godine željno iščekivani Black Friday, odnosno “Crni petak”, a prije njega masovno obilježavani Halloween odnosno “Svi sveti”, iako nemaju nikakve poveznice u ritualnom ili religijskom, okultnom smislu, veže ih naš servilni konzumeristički duh i činjenica da su izvezeni kao kulturni proizvod svijetu i narodima u čijoj tradiciji, korijenima i religijskim postavkama nema sedimenta na kojem bi mogli izrasti. Prevalentno su na horizontu očekivanja mase zbog popusta i potrošačkog mentaliteta koji postepeno istiskuje misaonu i duhovnu dimenziju čovjeka, zapravo čovjeka kao duhovnog bića i preoblikuje ga u kupologa, u potrošača.

Upravo omladina je najveća žrtva i reprezentativni primjerak takvog mentaliteta, što se direktno sukobljava s islamskom mantrom o umjerenosti. No, ovdje želim istaknuti drugu dimenziju spomenutih datuma i događaja vezanih za njih.

Smrt je pretvorena u zabavu, kako piše Muhammed Faris.

Djeca se oblače kao duhovi i zombiji, kuće se kite lažnim grobovima, a milijarde se troše da bi smrt izgledala “zabavno” i “jezivo”, umjesto da se o njoj razmišlja kao o onome što zaista jeste – neizbježna, preobražavajuća i vrijedna promišljanja. Halloween je odraz dubljeg problema: kulture koja se boji smrti pa je trivijalizira i pretvara u šalu. Ovdje ne govorim o tome je li Halloween halal ili haram, već o tome kako izbjegavanje sjećanja na smrt (ili ismijavanje smrti) utiče na naš unutrašnji fokus i pravac kretanja u životu (siratul-mustekim).

Danas živimo u vremenu kada čitave industrije postoje da bismo zaboravili na smrt – proizvodi protiv starenja, domovi za starije koji ih skrivaju od očiju javnosti, bolnice gdje smrt biva zatvorena iza vrata.

Islam nas, naprotiv, poziva: „Često se sjećajte uništitelja užitaka – smrti.” (Ibn Madže) Čak je i srednjovjekovna izreka koja je kasnije korištena kao motiv “memento mori” podsjećala čovjeka na svojevrsni zikr sjećaj se (budi svjestan) smrt(nost)i.

Smrt nije nešto vrijedno podsmijeha, niti je sredstvo zastrašivanja. Ona je neizbježna zbilja koja, kada jednom iz takvog očišta promotrimo život, daje smisao svakom našem činu, a mnoge situacije koje su u sadašnjosti teret i opterećenje čini samo sjećanjem na stečeno iskustvo.

Kada se pojedinac sa strahom suočava tako da bježi od njega i trivijalizira ga, na mikronivou, to je problem užeg opsega. Međutim, kada društvo bježi od problema, zatvara oči i trivijalizira ih jer se s njima ne umije suočiti, onda se pomaljaju takve društvene pojave čiji status postaje manje bitan u odnosu na dugoročne posljedice jer će današnji junoši sutra biti nosioci i krojači svakodnevnice nekom čovjeku koji, nažalost, promišlja.