Kada su svojevremeno jednog velikog mislioca iz Pakistana Englezi u Londonu upitali koji su mu relevantni dokazi da je islam istina, od Boga objavljena religija, on je smireno odgovorio: “Ima mnogo dokaza i njihovo iznošenje oduzelo bi puno vremena, ali jedan mi je najdraži – pored vas na Zapadu sa tolikom moći, mržnjom prema islamu i pored nas muslimana, ovakvih kakvi jesmo, nemarni, neodgovorni, povodljivi, navodljivi, zavodljivi – islam, uprkos i vama i nama opstoji i svakim danom je prisutniji, a njegovi pripadnici brojniji u svijetu”.

Blokada i omađijavanje ljudskih osjetila je uvjet svih uvjeta za pražnjenje razuma i umrtvljivanje uma. Kada se to postigne, laž postaje istina, a istina laž, moguće – nemoguće i nemoguće – moguće.

Medijsko-magijska projekcija

U povijesti su misiju svjetske laži vršili magovi i mađioničari, a danas mediji i ideološki ribari ljudskih duša. Temelj projekcije svijeta je magija. Sadržaj projekcije svijeta – prije putem maga, a danas putem svih vrsta medija – jeste laž, senzacija, neodoljiva nevjerovatnoća i ono što eventualno može biti tačno, a nikada istina jer je izvan svakog konteksta i cjeline događaja i sadržaja. Naprimjer, tačno je da je Pakistan proizveo i došao do atomske bombe, ali nije istina da je to islamska bomba. Kada SAD, Rusija, Kina, Indija, Izrael, Engleska i Francuska, proizvedu i proizvode atomske i hidrogenske bombe za sve medije na Zapadu, to su samo bombe i bezazlene bombe. Kada Pakistan proizvede atomsku bombu, makar i sa mnogo slabijom i manje razornom moći, za sve medije u zemljama koje proizvode atomsko i hidrogensko naoružanje, to nije samo bomba nego je to islamska bomba. Kada se na Zapadu bilo koja žena pokrije mahramom, to je stvar izbora, slobode, mode i religije, a kada se pokrije muslimanka, kao da iz njene glave dolazi atomska radijacija. O čemu je zapravo riječ?

U okviru sveopćeg populizma, banalizacije i relativizacije svega, kada bi se Islamska zajednica, koja baštini stoljeća institucionalnog rada i organiziranja spustila na takve grane, to više ne bi bila slika Islamske zajednice, nego reality show, koju oni koji je svjesno, namjerno i ciljano i planirano napadaju, na to žele i svesti.

Strategija fitneluka

Projektirani i unaprijed isplanirani i iskonstruisani neprijatelj je žrtva neotklonjive i neumoljive laži klevete, potvore, sumnje, smutnje bez obzira šta ta sumnja, smutnja, objeda, kleveta, spletka i potvora može biti opakija i opasnija po posljedicama od namjernog ubistva: “A fitneluk – sistemska i programirana smutnja, kleveta i potvora teža je od ubijanja. A fitneluk – sistemska i projektirana smutnja, kleveta, potvora i objeda veća je od pojedinačnog ubistva” (El-Bekare, 191 i 217). Fitneluk – strateška, sistemska, programirana i planirana smutnja, kleveta, potvora i objeda po pravilu je usmjerena na zajednicu muslimana, njihove institucije i sve njihove organizirane oblike i forme djelovanja. Ifk – strateška, sistemska, programirana i planirana spletka, intriga po pravilu je usmjerena protiv najčasnijih, najuglednijih, najznačajnijih, najpoznatijih i najvjerodostojnijih pojedinaca muslimana i muslimanki kao što je to bio slučaj sa hazreti Aišom.

Cijeli članak u printanom i digitalnom izdanju.

Kada su muslimani i muslimanke objekti, žrtve i ciljevi potvore i spletke

Povijest kazuje uvijek, a posebno kada im je najteže i u, za njih, najznačajnijim danima i mjesecima. Nekada se na muslimane ide okupacijom, nasiljem i osvajanjem, zatim preko raznih misija, pa preko orijentalistike da se muslimanima objasni islam jer oni to ne znaju zato što su pristrasni, pa preko kulturnih misija i atašea. Peta faza je najdublja, najmoćnija, najštetnija i najsramnija. Kako je naučavao kineski vojni geostrateg Sun Ce, najvažnije je političkog protivnika navesti i zavesti da radi sam ono što bi mu ti morao u protivnom učiniti. U konkretnom slučaju da muslimani međusobno ratuju: Kur’anom protiv Kur’ana, Sunnetom protiv Sunneta, hadisom protiv hadisa, fikhom protiv fikha, mezhebima protiv mezheba, džihadom protiv džihada, istinom protiv istine, pravdom protiv pravde, zajednicom protiv zajednice, džematom protiv džemata.

U odnosu na Islamsku zajednicu, sijaset je takvih autora kojima su meta Islamska zajednica, sve njene institucije, ustanove i organi, sva ulema: reisu-l-ulema, muftije, glavni imami, imami, muderrisi, hatibi, muallimi i koji su preko printanih, audio i vizuelnih medija meta i objekti neprestanih napada, vrijeđanja, kleveta, laži čak i blasfemije.

U nedostatku racionalnih, egzaktnih i empirijskih parametara i argumenata za objašnjenje nekih odnosa i procesa među Bošnjacima, kada ni egzaktne nauke ni teorijske discipline nisu ni od kakve pomoći, a ne radi se o pojavama i stvarima religijske naravi, nego suprotno, onda se u cilju razumijevanja pojava mora potegnuti za mitološkim slikama i objašnjenjima svijeta i života. Tako prema starogrčkom mitu, mitska životinja Minotaur sve oko sebe jede i ždere, a kada sve oko sebe poždere i pojede onda počinje otkidati, jesti i žderati vlastite organe i dijelove tijela. Ne postoji upečatljivija, autentičnija, slikovitija i pouzdanija slika o odnosima među Bošnjacima od mitološke slike o Minotauru. Doduše Bošnjaci su Minotauri samo unutar sebe i prema sebi, a ne prema drugima. To Hadžem Hajdarević s pravom naziva autošovinizam, teorija mazohizmom i sadomazohizmom, a to se može imenovati i samodestrukcijom, autonegacijom, samoporicanjem, samoodricanjem i autoalijenacijom.

Samouništenje nakon Daytona

Od potpisivanja Daytona, Bošnjaci su krenuli u političku samodestrukciju – i tridesetak stranaka se izrodilo iz SDA i SDP-a. Potom su krenuli u privredno-ekonomsku destrukciju preko gospode bez pokrića, zatim u relativizaciju i banalizaciju kompletnog obrazovno-školskog i visokoškolskog sistema i studija, te u olahak i neodgovoran odnos prema institucijama, organima i ustanovama bez kojih su društva i zajednice neodrživi.

Neodgovoran je i odnos prema dužnostima, državi i kulturi. Bošnjaci su svojim nemarom, bahatošću i nesavjesnim radom – uz opstrukciju Hrvata i destrukciju Srba – sve organizirane forme bez koji nema civiliziranog života: državu, politiku, policiju, vojsku, kulturu, zdravstvo, školstvo i obrazovanje, jedući i žderući jedni druge, najviše kroz političke stranke ogadili, kriminalizirali, samopodredili i samoodredili.

Skoro prije dvadeset godina akademik Abdulah Sidran je upozorio: “Gotovo da nema danka da neko od bošnjačkih intelektualaca ne grdi druge, u kakvog sebe ubrajam, a zbog njihove šutnje, neangažiranosti, itd. Svaki put te rečenice doživljavam kao kritiku usmjerenu prema meni, u kojoj je jedino izostavljeno moje ime. Razumijem da je to tako i prihvatam svoj dio odgovornosti za to da je tako i prihvatam svoj dio odgovornosti za to da se odbranim od takvog prigovora i optužbe. U jednom časopisu na naslovnoj stanici piše: ‘Reis Cerić na čelu mafije’. To su stvari o kojima ljudi pričaju u taksiju, o kojima moja mati priča, a koja jedva vidi čitati, pa se grozi naslovnim stranicama Slobodne Bosne. Bez obzira što tada Reis Cerić, a ni poslije nikada nije osumnjičen, a kamoli optužen za kakav kriminal, a kamoli da je vođa mafije. U pravnoj državi autor bi morao dokazati naslov ili biti krivično sankcionisan”.

U odnosu na Islamsku zajednicu, sijaset je takvih autora kojima su meta Islamska zajednica, sve njene institucije, ustanove i organi, sva ulema: reisu-l-ulema, muftije, glavni imami, imami, muderrisi, hatibi, muallimi i koji su preko printanih, audio i vizuelnih medija meta i objekti neprestanih napada, vrijeđanja, kleveta, laži čak i blasfemije.

Islamska zajednica – dežurni krivac

Oni Islamsku zajednicu optužuju za kriminal i korupciju, za nepotizam i mnogo štošta drugo, konstantno obmanjujući javnost o načinu njenog rada, “zaboravljaju” da, po članu 15. Ustava Islamske zajednice: “Djelatnosti u Islamskoj zajednici podliježu načelima zakonitosti, javnosti i odgovornosti, a rukovodne dužnosti podliježu načelima izbornosti i ograničenog trajanja”. Napada je mnogo, ali bez obzira na sve napade, u institucionalnom smislu Islamska zajednica nije izdala muslimane.

Iako postoje oni koji se se postavljaju u poziciju Aristotelovog basileusa – kao izvor, mjera i granica zakona umjesto Sabora Islamske zajednice – Islamska zajednica ostaje institucija koja funkcionira unutar njenog ustavno-pravnog poretka i njeni autoriteti, institucije, organi i ustanove javno odgovaraju i polažu račun samo vjernicima koji su njeni članovi i institucionalno organizirani u njoj i koji su joj lojalni. Oni koji očekuju da Reis i Rijaset odgovoraju na svakodnevne optužbe zapravo u neznanju Reisa i Rijaset stavljaju u istu ravan. Odgovornost Reisa i Rijaseta je pred svim institucionalno organiziranim muslimanima i članovima Islamske zajednice. U okviru sveopćeg populizma, banalizacije i relativizacije svega, kada bi se Islamska zajednica, koja baštini stoljeća institucionalnog rada i organiziranja spustila na takve grane, to više ne bi bila slika Islamske zajednice, nego reality show, koju oni koji je svjesno, namjerno i ciljano i planirano napadaju, na to žele i svesti.