Tema ,,Imamski poziv u javnom/medijskom prostoru“nerazdvojivo je povezana s otvorenim pitanjem koncepta imamskog poziva u savremenim društvenim uvjetima i pred nadolazećim mogućnostima i izazovima.
Odgovor na pitanje kako danas razumijevamo i određujemo imamski poziv definira pravac pozicioniranja imama u javnom prostoru i medijima. Ako imamski poziv reduciramo na tradicionalnu formu vjersko-uslužne djelatnosti, uloga imama u javnom prostoru bit će proporcionalna njegovom simboličkom društvenom angažmanu i uticaju. Međutim, ako imamski poziv određujemo kao vjersko, duhovno, odgojno-obrazovno, socijalno-karitativno, intelektualno-etičko, predvodničko djelovanje, njegova uloga u javnosti bit će utjelovljena u savremenom vjerskom lideru i autoritetu, a to znači da je ta uloga društveno vidljiva i mjerljiva u aktivnostima širokog javnog i medijskog spektra.
Prezentacija zvaničnih stavova Islamske zajednice
Mi smo se, u instutucionalnom smislu, opredjelili za koncept misije u kojoj je imamski poziv javan i transparentan jer je i Ustavom Islamske zajednice propisano da djelatnosti u Islamskoj zajednici, osim načelima zakonitosti i odgovornosti, podliježu i načelu javnosti. Štaviše, u dijelu Ustava koji regulira Obaveze i prava pripadnika Islamske zajednice navedena je odredba po kojoj pripadnik Islamske zajednice ima pravo ,,da bude obaviješten o radu organa i ustanova Islamske zajednice“.
S obzirom da djelatnosti Islamske zajednice podliježu načelima javnosti, naše javno komuniciranje mora vjerodostojno odražavati univerzalne vrijednosti koje zastupamo, uključujući i dostojanstveno izvršavanje našeg imamskog poziva.
Protokolom o medijima Rijaseta Islamske zajednice iz 2009. godine normirane su procedure i nadležnosti u prezentiranju zvaničnih stavova Islamske zajednice u javnosti.
Precizno je propisano koji su to zvaničnici Islamske zajednice koji prezentiraju njene zvanične stavove:
1. Predsjednik Sabora Islamske zajednice,
2. Predsjednik Ustavnog suda Islamske zajednice iz djelokruga njegovog rada,
3. Reisul-ulema Islamske zajednice,
4. Zamjenik reisul-uleme,
5. Šef Kancelarije reisul-uleme,
6. Član Rijaseta po odobrenju reisul-uleme,
7. Fetvai-emin,
8. Rukovodilac Službe za odnose sa javnošću (po novoj sistematizaciji radnih mjesta, to odgovara poziciji savjetnika reisul-uleme za odnose s medijima).
U daljem tekstu Protokola o medijima navodi se da rukovodioci stručnih službi, ureda, direkcija i centara Rijaseta Islamske zajednice na medijske upite mogu iznositi stavove o konkretnim operativnim pitanjima iz djelokruga rada i nadležnosti svoje službe.
Primjena ovog Protokola o medijima u praksi je pokazala očigledne prednosti, ali i subjektivne interpretacije intencija ovog normativnog akta. S jedne strane, Protokol je sužavao prostor svim zaposlenicima Islamske zajednice, pa i imamima, da se samoinicijativno pojavljuju u medijima i teoretski minimizirao mogućnost iznošenja ličnih, subjektivnih mišljenja i stavova u ime Islamske zajednice. Precizirano je, kada je u pitanju zvanično predstavljanje Islamske zajednice, ko i o čemu može javno govoriti.
Međutim, isticanje stručne nadležnosti kao određujućeg i legitimirajućeg faktora za nastupe u medijima poslužilo je kao najčešći izgovor zaposlenicima Islamske zajednice i imamima za neučestvovanje u određenim medijskim programima.
Optimalan koncept komuniciranja s javnošću
Da bi se izbjeglo pojavljivanje u medijima, dovoljno se za određeni medijski poziv proglasiti nenadležnim, posebno to važi za medijske nastupe koji zahtijevaju intelektualno angažiran pristup. Apstiniranje od javnosti pod bilo kakvim formalnim izgovorima je svojevrsna autocenzura. Ponekad je sasvim dovoljno zatvoriti se i začahuriti u samonamentnute okvire stručne nadležnosti pa uskratiti sebi izuzetno važno pravo legitimnog i legalnog glasa o pitanjima općeg dobra i javnog interesa. Bez proučavanja i praćenja stanja javnosti te traženja mjesta u komunikaciji, nema ni širenja islamske misli. Bez artikuliranog javnog mnijenja Islamska zajednica neće biti u stanju nositi se s demokratskim procesima, koji utječu na pluralizaciju društva i na osobni ljudski izbor.
Islamska zajednica je, zahvaljujući društvenoj anagažiranosti naših uglednih alima, do sada pronalazila modele kompetentnog javnog predstavljanja o stručnim i osjetljivim vjerskim i društvenim temama. Kao ilustraciju možemo navesti tekstove rahmetli profesora Fikreta Karčića o nošenju burke i poligamnim brakovima ili tekstove dr. Enesa Karića o radikalnim i medijski isforsiranim narativima o Novoj godini i o propagandističkom pamfletu o sabiranju Kur'ana.
Kompetentno mišljenje u javnom prostoru naših alima o određenim vjerskim i društvenim pitanjima ponajviše osluškuju i priželjkuju upravo imami koji se u džematima skoro svakodnevno suočavaju s konkretnim i direktnim pitanjima koja ne dozvoljavaju površne i improvizacijske odgovore.
Uprava za vjerske poslove, uprkos respektabilnom akademskom i kadrovskom potencijalu Islamske zajednice, sve teže pronalazi kompetentne učesnike u formatima dijaloških emisija koje se emituju na elektronskim medijima javnih emitera. Nastupati u medijima u dijaloškim emsijama i iznositi stav o različitim društvenim i etičkim temama, po svemu sudeći, nije atraktivno i primamljivo kao što je to, primjerice, angažman u svojstvu vaiza ili predavača u ceremonijalnim programima.
Dakle, i dalje je otvoreno i aktuelno pitanje kako pronaći optimalan koncept odgovornog komuniciranja s javnošću u kojem se podjednako prevenira praksa slobodnih strijelaca koji nastupaju lično ne obazirući se na zvanične stavove Islamske zajednice, ali konformistički odnos naspram javnosti koji minimizira značaj javnog komuniciranja. Odnosi s javnošću treba da predstavljaju most između unutrašnje perspektive organizacije i njenog spoljnog pozicioniranja. Obavještavanje javnosti predstavlja planiran i kontinuiran napor da se ostvari i održi dobra volja i uzajamno razumijevanje uzmeđu organizacije i ciljne javnosti.
Bez kvalitetne interne komunikacije nema minimalne kohezije među zaposlenima niti je moguće izgraditi istinski osjećaj pripadnosti zajedničkim ciljevima i vrijednostima.
Interno komuniciranje
Postojeći normativni okvir Islamske zajednice, koji regulira odnose s medijima i javnošću, u pogledu slobode govora nije restriktivan. Prije bi se moglo reći da on svojim sadržajem i propisima štiti ugled i dostojanstvo imama. To se ponajbolje razaznaje iz sadržaja Etičkog kodeksa za vjerske službenike islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Obratimo li pažnju na Član 19. koji propisuje Pravila ponašanja na društvenim mrežama, primjetit ćemo da ono što na prvi pogled u pogledu slobode izražavanja izgleda restriktivno i ograničavajuće, zapravo doprinosi zaštiti integriteta, ugleda i časti svakog zaposlenika, kao i zaštiti ugleda i imidža institucije Islamske zajednice u javnosti.
U stavu 3, 4. i 5. Člana 19 se kaže: ,,Vjerskim službenicima se zabranjuje podržavanje javnih negativnih komentara koji se odnose na organ službe Islamske zajednice ili (vjerske) službenike koji u njoj rade. Bilo kakva nezadovoljstva sa službom, drugim vjerskim službenicima, pretpostavljenima, organom službe Islamske zajednice ne smiju se iznositi u javnosti. U slučajevima iz prethodnog stava vjerski službenik je dužan da iste rješava interno, unutar organa Islamske zajednice.“
Jedna riječ iz posljednjeg stavka zaslužuje da bude dodatno naglašena i obrazložena – a to je interno komuniciranje. Sa stanovišta izgradnje povjerenja i podizanja kvalitete našeg međusobnog komuniciranja unutar organa i ustanova Islamske zajednice, kao i postizanja delikatne ravnoteže između interesa pojedinaca i interesa grupe, potrebno je sačiniti objektivne uvide o tome koliko i na koji način je kod nas zastupljeno interno komuniciranje. Je li naša međusobna komunikacija isključivo profesionalna i administrativna ili ona uključuje i interne razgovore i diskusije koji se tiču razmjene ideja, stavova, programa, kao i njegovanja duha saradnje i harmonije u zajednici.
Uprava za vjerske poslove, uprkos respektabilnom akademskom i kadrovskom potencijalu Islamske zajednice, sve teže pronalazi kompetentne učesnike u formatima dijaloških emisija koje se emituju na elektronskim medijima javnih emitera. Nastupati u medijima u dijaloškim emsijama i iznositi stav o različitim društvenim i etičkim temama, po svemu sudeći, nije atraktivno i primamljivo kao što je to, primjerice, angažman u svojstvu vaiza ili predavača u ceremonijalnim programima.
Podizanjem svijesti o značaju internog komuniciranja i praktičnom primjenom dijaloga unutar naših institucija mogu se u značajnoj mjeri izbjeći pojedinačni i najčešće kontraproduktivni istupi na društvenim mrežama. Nerijetko svojim statusima na društevnim mrežama neki uposlenici IZ javnost optrećuju čitavim nizom tema o kojima naše džematlije i pripadnici Islamske zajednice nemaju ni potrebna znanja ni kompetencije.
Društvene mreže nisu adekvatan medij argumentiranog i dijaloškog komuniciranja s javnošću. Na njima se, umjesto meritornog dijaloga, komunikacija u pravilu odvija pro et contra, za i protiv. Najčešća posljedica takvog kominiciranja je polariziranje javnosti, grupisanje istomišljenika, anatemisanje neistomišljenika. Ko na društvenim mrežama ima aktivne, lojalne i disciplinirane folowere, tj. pratioce, njemu za iznesene stavove nisu potrebni objektivni dokazi i argumenti. Društvene mreže su rasadnici pamfleta. Nad pamfletom istomišljenici se zlobno naslađuju i pamfletiste tapšu po ramenu, ostavljajući im zaljubljene postove i komentare. Osim toga, društvene mreže su se pokazale kao idealan medij za širenje panike i lažnih vijesti. Ubacivanje lažnih vijesti u društvo, isto je što i distribucija lažnog novca. Da bi ih se prepoznalo, treba biti budan, razmišljati o pročitanom, procjenjivati izvor, uspoređivati, logično zaključivati – a za sve to obični svijet nema ni volje ni vremena.
U teoriji komunikacija cilj internog komuniciranja je unutar jedne grupe ili organizacije informirati zaposlene o njihovim poslovima, organizaciji i organizacionom okruženju; pomoći zaposlenima da razumiju organizaciju, njene strategije i interne politike te graditi povjerenje, zajednički identitet i lojalnost koji podstiču angažovanje i time povećavaju efektivnost. Bez kvalitetne interne komunikacije nema minimalne kohezije među zaposlenima niti je moguće izgraditi istinski osjećaj pripadnosti zajedničkim ciljevima i vrijednostima.
Važan korektivni glas u javnosti
U medijskim pojavljivanjima i nastupima moramo biti svjesni temeljne misije Islamske zajednice, a ona je definisana u članu 6 Ustava Islamske zajednice koji glasi: ,,Islamska zajednica se stara za ispravno razumijevanje i življenje islama i osiguravanje uvjeta za prenošenje emaneta. Cilj Islamske zajednice je da svi njeni pripadnici žive u skladu s islamskim normama. Cilj Islamske zajednice ostvaruje se promicanjem dobra i odvraćanjem od zla.“
Prisustvo imama u javnom, medijskom prostoru se, s obzirom na temeljnu misiju Islamske zajednice, podrazumijeva. Suvišno je dovoditi u pitanje svrsishodnost medijskih nastupa imama kada se god za to ukaže adekvatna potreba. Imami svojom društvenom ulogom i etičkim usmjerenjem predstavljaju važan korektivni glas u javnosti. Oni su protagonisti i zaštitinici teze da su vjera, duhovnost i moral javno i zajedničko dobro koje pripada svima i ne može ih se pretvarati u privatno dobro.
Neuvjerljivo zvuči žalopojka da za afirmaciju temeljnih ciljeva Islamske zajednice u postojećem društevno-političkom ambijentu, uz sva ovdašnja pristrasna medijska izvještavanja, nedostaje slobode govora kao nužnog okvira za misijski rad.
U Indeksu ljudskih sloboda, objavljenom 2024. godine, koji su publikovali prestižni američki, kanadski i njemački instituti o globalnom mjerenju ličnih, građanskih i ekonomskih sloboda, BiH je na 72 mjestu i predstavlja najviše rangiranu zemlju s većinskim muslimanskim stanovništvom u svijetu. Malezija je sljedeća – na 77 mjestu. Nakon toga slijede ostale većinske muslimanske zemlje.
Specifičnost imamskog poziva nalaže da u javnom i medijskom diskursu njegujemo, podstičemo i izgrađujemo standarde institucionalne odgovornosti, kao i postupanja u skladu s normativnim aktima koji reguliraju medijski nastup službenika Islamske zajednice.
Svaka vjerska organizacija koja pokušava inicirati pozitivne promjene u društvu mora, bar načelno, posjedovati strategiju odnosa s javnošću koja se zasniva na istini i međusobnom razumijevanju. Imami su dosadašnjim medijskim nastupima pokazali da svojim autoritetom, zanjem i harizmom, naročito u svojim lokalnim zajednicama, mogu biti nosioci pozitivnih promjena, kreatori javnog mnijenja i vjerodostojnici predstavnici Islamske zajednice. Snaga javnog mnijenja ne smije se potcjenjivati i treba da nam bude putokaz kako razumjeti javnost, prilagoditi joj se, informirati je ili zadobiti njenu naklonost. Sposobnost da se to i ostvari predstavlja ozbiljni test našeg liderstva.
(Izlaganje voditelja Odjela za hatabet, vaz i iršad pri Upravi za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH Meho-ef. Šljive na simpoziju "Imamski poziv danas – obrazovni, institucionalni i društveni izazovi", održanom u oktobru u Sarajevu)
